Religija i politika - aktuelne refleksije porasta religioznosti na politički život u Bosni

Neke aktuelne refleksije porasta utjecaja religije na politički život u Bosni Religija i politika su u žiži permanentnog ljudskog interesa. One, dakle, nisu privilegija znalaca religije i politike, stručnjaka specifičnog profila, niti je to rezultat njihova interesa u određenom trenutku. Ovo je, reklo bi se, permanentna tema i jednako budi interes "običnog" kao i obrazovnog, siromašnog ili bogatog čovjeka. Doduše, ona danas nije u jednakoj mjeri prisutna u svim društvima, ali u društvima u krizi, ili preciznije, u društvima u tranziciji, te u društvima čiji državni ustroj ima vjerski predznak, ona dominira. U Bosni, posebno u posljednjoj deceniji, religija i politika su u svojevrsnoj simbiozi i ponekad je teško razlučiti šta u javnosti preovlađuje: religijsko ili političko. Doda li se tome da je specifikum Bosne to što svaki njen stavnovnik živi konsekvence politike kao tragedije, onda nije slučajno što su očekivanja da će religija kroz proces reafirmacije svoojih temeljnih vrijednosti u perspektivi doprinijeti pomirenju ljudi i učvršćenju mira, prije svega afirmacijom moralnih načela, tolerancije i suživota kao nesumnjivih vrednota. Religija i politika su od naročitog interesa i stoga što su se u povijesti izmenjivale teokracija i demokracija, ali i stoga što su golema povijesna razdoblja obilježena religijom kao kulturom, tradicijom, razvojem ili stagnacijom. Položaj i uloga religije u ovisnosti je o tipu ideologije, a u Bosni su prisutni i tragovi i poslejdice česte smjene ideologija, pa otud i znakovi stagnacije ili ekspanzije religije. Odnos politike prema religiji i religije prema politici u bosni je (posebno ako to gledamo iz kuta permanentnih kriza koje tresu bosansko društvo tokom cijele njegove povijesti) indikativan, jer se tu, na tom malom prostoru, dogodio susret i sudar, sudar i susret kršćanstva (katoličanstva i pravoslavlja) sa islamom, a potom i sa jevrejstvom. Uz to Bosnu je polovinom XX st. pogodila rigorozna ateizacija čije su posljedice brojne i to je sasvvim vidljivo danas u sklopu ratnih posljedica. Politika i religija su se u bosanskom društvu u zadnjoj deceniji XX stoljeća sasvim približile. Uporedo sa urušavanjem ideologije koja je suprotstavljala politiku religiji razvijala se nova ideologija koja se približila religiju politici, jer se založila za slobodan razvoj religije i za njenu transparentnu misiju. Taj proces potaknuo je homogenizaciju etnonacionalnih skupina jer je religija na ovim prostorima osnovni faktor (nacionalne) identifikacije. tome je doprinijela i dugo osporavana potreba širokih slojeva stanovništva za religijom. Postupnim oslobađanjem prostora za religiju jačala je i privrženost ideji promjena i upravo i tu svrhu iskorištena je religija. Ako i uvjetno prihvatimo podjelu religije na obični i izvanrednu koju je napravila Catherine Albanese onda nije slučajno da je u Bosni došao do izražaja ovaj drugi vid pa se dogodilo da agresivno vjersko opredjeljenje "krši tradiciju" (što je prema Ceth. A. obilježje izvanredne religije). Otud jednovremeno s procesima deateizacije, a u okolnostima urušavanja države bivše Jugoslanive, već ranije nacionalizirana Srpska pravoslavna crkva u sklopu programa vjerske i nacionalne ekspanzije otvoreno manifestira simbolikom ekspanzije srpske države preeko Drine na Zapad. Srpska politika čiji su kreatori vrlo poznati intelektualci, prije sveg književnici, filozofi i teolozi. (Dobrica Ćosić, Mihailo Marković, Milorad Ekmečić, Amfobilije Radović i dr.) još osamdesetih godina godina "intenzivno potiče obnovu mita i potrebu zaštite ugroženog pravoslavlja kao i srpstva i obrnuto.

Riječ je o "srpskom pravoslavlju" - specifičnom hrišćanstvu -svetosavlju, čiji vjersko politički rezon pretpostavlja život svih Srba u jednoj državi. Nema sumnje da je crkva igrala izrazito važnu ulogu u pripremi i izvođenju velikosrpske agresije, ali i u odnosu Hrvatske prema BiH, posebno do kraja 1992. godine. Tako npr. u lejto 1995. godine, dakle, kad je rat pri kraju, Sveti Savjet biskupa u Beogradu objavljuje poruku da "crkva nosi svoj krst i prolazi golgotu sa svojim ugroženim narodom". (Ovo napominjemo stoga što je kriza Jugoslavije, odnosno početak borbe za veliku Srbiju, otpočeo kao lament o "ugroženosti Srba", a radilo se podršci u pripremama za agresiju i na Hrvatsku i BiH. I katolička crkva u Hrvatskoj u okolnostima raspada Jugoslavije i osamostaljenja Hrvatske i sama se intenzivno nacionalizira, a u praksi se sve više prihvaća naziv "Crkva u Hrvata". Nakon zausavljanja agresije na Hrvatsku "Crkva u Hrvata" slijedi još oštriju tendenciju nacionaliziranja, čije, (posebno od strane jednog broja svećenika) podstiče velikohrvatske ambicije prema Bosni i na taj način ozbiljno zalazi na teren politike. Ovaj proces ne jenjava ni nakon što je Vatikan, slijedom poštovanja posebnsoti osamostaljenih država iz Jugoslavije, odvojio biskupsku konferenciju BiH od biskupske konferencije Hrvatske. Snažnije prožimanje religije i politike koje je uistinu bilo od značaja za proces osamostaljivanja država kao suverenih nacionalnih država pojavno se manifestira kroz snaženje religije kao takve i pojačanje uloge i uticaja crkve i vjerske zajednice uopće u društvu, a kod mase se pokazalo kao porast, kako stupanja religioznosti, tako i povećanje broja religioznih ljudi. Porast religioznosti u Bosni kod Bošnjaka sa sobom je nosio elemente kulturnog i duhovnog preporoda, a to znači jačanja i vjerske i nacionalne samosvijesti. Za razliku od Srba i Hrvata Bošnjaci svoju "etno-religioznost" ili preciznije, svoju vjersku i nacionalnu egzistenciu vežu isključivo za državu Bosnu i, s obzirom na neskrivene aspiracije najprije pravoslavnih Srba, a kasnije i Hrvata katolika da međusobno podijele Bosnu i učine je zemljom bez Bošnjaka, veću je za fuknciju samoodbrane. (To je u početku bilo prisutno i kod bosanskih katolika, ali se kasnije transformira i utapa u općehrvatski politički program). Danas postoji izraženo nerazumievanje upravo za poziciju bošnjaka u procesu pripreme i posebno, početnih procesa samoodbrane od agresije. To nerazumijevanje nije samo pposljedica uviđanja udjela Islamske zajednice u odbrambenom ratu, već je, prije svega rezultat ili kršćansko-civilizacijske ili ateističke optike brojnih analitičara i publicista, kako u zemljama ex-Jugoslavije, tako i šire. Dakle, u okolnostima rata kao posebnog vida politike, religija je izašla iz svoje funkcije u užem smislu i poprimila elemente politike i obrnuto. To se manifestiralo, s jedne strane, kroz podršku strankama na vlasti koje se danas razumijevaju kao nacionlne stranke, a s druge strane kroz podršku vojskama. Na taj način agresija na BiH i rat kao poslejdica agresije poprimio je elemente vjerskog sukoba. Ovi elementi nisu dominirajući, ali ih valja naznačiti neovisno o tome šot ova teža može biti predmet sporenja. Razlika je po mom sudu u tomr što su vjerski elementi rata kod Srba (pravoslavaca) i Hrvata (katolika) bili u funkciji velikodržavnih nastojanja i pod geslom pomoći i zaštite tih naroda, a kod Bošnjaka u funkciji akumulacije odbrambene energije. Treba napomenuti da je Tadeuš Mazovjecki (Tadense Mazowiecki) u svom izvještaju UN objektivno postupio kad je ustvrdio "da rat u BiH nije vjerski rat", ali da su vjerske razlike odigrale određenu ulogu kao elementi nacionalnog identiteta, te da u konfliktu značajnu ulogu igra crkva. Da su pravoslavna i katolička crkva slijedile matice nacionalnih interesa svjedoče, ne samo ratna događanja, već i danas vidljive posljedice rata. Naime, u sklopu programa osvajanja i komadanja Bosne i razaranja tkiva Bošnjaka, čija je ovo jedina domovina, nisu samo vršeni zločini genocida. etničkog čišćenja, spaljivanja nastambi i sl. već i uništavanja vjerskih (sakralnih) objekata i svega onoga što simbolizira islam. Svugdje tamo gdje je kontrolu imala srpska ili hrvatska vojska, ili, gdje su to omogućavale vojne pozicije, razoreni su ili oštećeni islamski objekti u cjelini.

Na nekim lokalitetima razaranje ili skrnavljenje katoličkih odnosno pravoslavnih sakralnih objekata činili su i Bošnjaci - muslimani, ali to nije bilo pravilo vojničkog ponašanja, niti stvar političkog naloga. Najveći je broj uništenih i oštećenih muslimanksih objekata dok se za međusobna razaranja sakralnih objekata pravoslavnih i katolika može reći das u gotovo ecipročna, posebno kad su u pitanju simbolika ili važnost objekta. Nakon Dejtonskog sporazuma proces porasta religioznosti se nastavlja. Ispravnije bi bilo reći da je porast religioznosti nakon rata prirodan, ali da je u odnosu na ekspanziju devedesetih godina on sada uravnotežen, a da vjerske institucije svoj odnos balansiraju između politike i funkcije religije u užem smislu. Budući da je Bosna prostor kaoj baštini tri, odnosno četiri monoteističke religije i na njima utemeljene kulture, te način života, valja istaknuti da su pripadnici islmaa (muslimanka zajednica) pretrpjeli najveću štetu u ratu kako u ljudskoom potencijalu, tako i u duhovno materijalnom smislu (genocid, urbicid, kurturocid i sl.), a da su Jevreji svedeni na sasvim mali broj (bijeg od rata). Znatnu štetu pretrpjelesu i katolička i pravoslavna zajednica. Danas u sporim tokovima obnove bosanskog društva teku procesi konsolidacije religija, odnosno religijskih zajednica. Postupno se preusmjerava društvena funkcija religije od ratnih ka mirnodobskim ciljevima, a to u ovim poratnim godinama doprinosi učvršćenju mira i ukazuje na potrebe i značaj međureligijske tolerancije i suradnje. Uz to u društvu su primjetni i procesi sekularizacije. Ono što politika u ovom trenutku posebno duguje vjerskim zajednicama jeste osiguranje slobode i prava manjinskim skupinama, posebno u RS-u i nekim dijelovima Federacije BiH gdje dominira pravoslavna odnosno katolička većina. To je danas otvoren i veoma ozbiljan problem s obzirom da se dalje reprodukuje politika otpora manjinama, a crkve i jedna i druga, osim deklarativno, ne vode kampanju za zaštitu vjerskih prava manjina. Danas kad sve više historiografska, sociološka, politikološka i uopće publicistička pera u svijetu svode svoje studije i analize o rezultatima tog živog pokusa koji se zove rat u Bosni dolazimo do saznanja da su od početka krize aktivno posmatrani ratni događaji u Bosni i da se na ovaj rat gleda kao na balkanski fenomen. Takve ocjene su prisutne i kod ne malog broja evropskih američkih autora. Utisak je da ova kvalifikacija - "balkanski problem" neminovno označava vezu između etnokonfesionalnog i rata kao politike u kojem su konfrontirani kršćani, hrišćani i muslimani.

Jedan od važnih razloga zbog kojih smo se ozbiljnije zamislili nad ovom temom, pored onog temeljnog saznanja da postoji veza između religije i politike i rata, jeste sve izraženije nastojanje da se na događaje u Bosni znanstveno sve više hladno gleda koa na odnos tri straane (konfesionalno: pravoslavlje - islam- katoličanstvo; nacionalno: Srbi-Bošnjaci-Hrvati) s izjednačenom odgovornošću, ali i s napomenom da je realan strah od ekspanzije islama u Bosni. Analizom teksta Paula Mojzesa "Prikrivena uloga religije u ratu u Bosni i Hercegovini koji je objavljen u Atlanti 1997. g., a koje je u Sarajevu na bosanskom jeziku objavio časopis Dijalog br. 2-3/1998. g. i kojeg smo koristilli i kao motiv i kao izvor za ovaj članak, nalazimo tvrdnju da su i oni (muslimani) "... dodali određen broj kamenčića u mozaik nasilja". To bi još bilo prihvatljivo, jer se svi procesi u okolnostima kakve jesu bile nisu mogli kontrolirati, makar to i značilo prigovor žrtvi agresije. Međutim ovaj autor nakon inače vrlo seriozne i objektivne analize aktivnosti vejrskih zajednica, svećenika i političara u Bosni, te njihovog utjecaja na konflikt, dalje zaključuje: "Kada jedna grupa iznosi 44% stanovništva ili više, i demografski se širi, a neki od njenih lidera kažu da nakon što postanu imaju pravo da uspostave tradicionalnu islamsku državu sa islamskim zakonima bez obzira na volju manjine ili čak većine, onda to zaista predstavlja krajnju prijetnju drugim etno-religioznim grupama". (pod. 1. G.)

Ovaj zaključak nije posljedica uočavanja objektivnog raspoloženja muslimana - Bošnjaka za islamski tip države u perspektivi, jer koliko je poznato ni jedna ozbiljna ličnost iz vjerskog ili političkog života u BiH nije zastupala takvo što. Takvo zaključivanje je posljedica propagande o opasnosti od islama, odnosno islamskog fundamentalizma. Podsjetićemo da je neposredno pred agresiju na BiH Islamsksi fakultet u Sarajevu organizirano internacionlani skup na kojem se pitanje opasnosti od islamskog fundamentalizma u BiH (Jugoslaviji tada) u potpunosti rasvijetlilo i okarakteriziralo kao stvar smišljene antiislamske propagande. Na tom skupu je, koliko se sejćaam, postavljeno slično pitanje. POstavio ga je jedan katoliččki teolog-franjevac, iako ni tada kao ni danas, nije bilo dilema oko sekularnosti bosanske države. Stoga se nameće zaključak da je jedan od razloga ratu u BiH i omogućavanja genocida nad muslimanima - Bošnjacima bila potreba za zaustavljanjem razvoja islmske komponente Bosne. I danas su evidentni pritisci na Bošnjake. Naime, nakon prestanka otvorenog vojnog pritiska i sa Istoka (Srbija) i sa Zapada (Hrvatska) nastavlja se sa političkim pritiskom na Bošnjake. Ovdje nije riječ samo o političkom pritisku, već o svojevrsnom odnosu prema muslimanima. Riječ je dakle o politici Zapadno-kršćanskog svijeta koji sada kontrolira mirovni proces u Bosni. Iako je Bosna i njena bošnjačko-islamska komponenta most između islamskog i kršćanskog svijeta u graniččno područje dvije civilizacije, ovakva pozicija islama u Bosni posljedica je inferiornosti islamskg svijeta na globalnom planu, a ne unutrašnje strukture i političkih ambicija islamske komponente Bosne. Ova decenija jasno pokazuje da su se na svjetskom planu religija i politika sasvim približile u cilju markiranja granica među civilizacijama sukladno globalnim interesima ekonomski nadmoćnih društava: Nažalost, Bosna je samo jedan užasan primjer žrtvovanja.