BiH kroz prizmu historijskog razvitka religijske misli

Danas BiH predstavlja jednu na prvi pogled dosta složenu i teško razumljivu zajednicu. Ustavno-pravno ona se sastoji od tri "nacije" ili naroda: Bošnjaka, Srba i Hrvata koji se tretiraju kao konstitutivni. Pored njih u BiH ima i Jevreja, Ukrajinaca, Slobaka, Italijana itd. i veliki broj neodređenih. Ipak onaj važniji i bitniji segment BiH društva na kojem je i nikla gore navedena podjela na tzv. nacije, jeste religiozna podjela koja se uglavnom svodi na pripadnost jednoj od dogmi koje zastupaju tri institucionalizirane religijske zajednice. Rimokatoličkoj, SPC i IZ BiH-hanefijskog mezheba. Iz te tri zajednice iznikle su uglavnom u zadnje vrijeme i neke separatističke i nonkonformističke grupe npr. Vehabije i Džaferije. Pored ovih vjerskih zajednice, postoje i djeluju, ali skoro u zanemarljivom broju i protestanske crkve -evangelistička i baptistička. Nekada brojna hebrejska zajednica, usljed genocida u II sv. ratu i odlazaka u Izrael danas je poprilično malobrojna, ali je zadržala mnogo od svoga uticaja u društvenim aktivnostima. U BiH djeluju i neke egzotične i zanimljive sekte; Hare Krišna, Jehovini svjedoci, Adventisti. Iako je BiH bogata različitim religioznim strujanjima, u kvantitativnom smislu u njoj dominiraju tri glavne zajednice. Kao što je već istaknuto u uvodu religiozna sviejst i pripadnost ima dominirajuću ulogu u životu bosanko-hercegovačkog stanovništva i upravo ona i daje onaj najvažniji segment u oblikovanju društava u našoj zemlji. Da bi se bolje shvatila kompleksnost bosansko-hercegovačkog društva, a samim tim i odnos prema religioznoj svijesti i identitetu koji iz toga proističe potrebno je izvršti: Historijsku analizu razvoja religiozne svijesti na teritoriji Bosne i Hercegovine od najranijih vremena Analizirati i objasniti uticaj koji religijska svijest može imati na društveno-ekonomska kretanja. Samim tim moje izlaganje bit će podijeljeno na dva dijela, u prvom ću više ukazivati na historijski aspekt, a u drugom na implikacije koje u društvu može izazvati religiozna svijet. Korijenje nekih današnjih manifestacija religiozne svieti današnjih stanovnika BiH krije se često u našoj dalekoj prošlosti, čak i prije pisane historije.

Ta očuvanost nekih običaja koji su danas za prosječnog Bosanca i Hercegovca nesumnjivo povezani sa ispoljavanjem svijesti o identitetu pripadnosti odrešenoj religiji, a koji su dosta strari prije svega svoj opstanak mogu zahvaliti sklonosti našeg stanovništva ka konzervativizmu, konzerviranju zatečenog stanja, pa čak i odrešenom skrivenom strahu od promjena (ovo je posebna karakteristika dinarskog stočarskog stanovništva koje je dugo čuvalo svoju patrijahalnu kulturu). Zbog velikog nedostatka pisanih izvora naročito za rani srednji vijek, ali nažalost i za kasnija razdoblja mnoga pitanja ostala su otvorena i danas izazivaju dosta kontroverzi u radu historičara od kojih mnogi i dalje u bosansko-hercegovačkoj historiji vide plodno tlo za dnevno-političke manipulacije. Tome često u prilog idu i rijetki izvori, uglavnom stranog, van bosanskog miljea nastali i sami često u svrhe tadašnje političke i društvene borbe. Međutim tom razvoju ahistorijske sviejsti mnogo je doprinijelo i smao bosansko-hercegovačko stanovništvo svojih bahatim odnosom prema sopstvenom biću. Paganska tradicija Zbog svoga graničnog karaktera koji će BiH zadržati stoljećima a, naročito zbog prisustva svih značajnijih institucionalizovanih vjerskih zajednica čiji su se interesi prožimali preko bosansko-hercegovačke teritorije, a koje su radi ostvarivanja većeg uticaja na mase brinule samo o kvantitetu svojih vjernika, a ne i o kvalitetu njihovog vjerovanja u svijesti Bosanaca i Hercegovaca sačuvalo se dosta ranijih vjerovanja, shvatanja i načina života. U velikoj mjeri ti običaji su vremenom zaogrnuti hrišćanskim i islamskim plaštom te i prihvaćeni od bosansko-hercegovačkih vjerskih zajednica. Tako su mnogi paganski običaji našli uklopljeni u zvaničnu dogmu. To je već u prošlom vijeku dobro uočio sakupljač folklora nad bosanskim muslimanima Kosta Hormann gdje u uvodu svoje knjige

"Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini" (Sarajevo 1888. god.) govoreći o procesu primanja islama navodi: "govoto listom prigrliše vjeru Muhamedovu, ali ne promijeniše narodno osjećanje ni stare običjae; stare svoje običaje oni tek prilagodiše zahtjevima nove vjere i donekle popuniše unesenim novim običajima." Radi ostvarivanja većeg uticaja na mase neki oblici ranijih vjerovanja čak su proglašavani od strane vjerskih zajednica za eksluzivno njihove, čak i u smislu nacionalnog razvoja (npr. krsna slava kod pravoslavnog stanovništva). Tome je u velikoj mjeri doprinio i vleiki nedostatak historijske svijesti kod našeg naroda te njegova sklonost ka stvaranju mitova i manipulaciji sa sopstvenom historijom, najčešće u dnevno političke svrhe. Računajući na veliku rasprostranjenost narodnih običaja te privrženost najvećeg dijela stanovništva njima pojedine grupe manipulišu sa osjećanjima naroda a sve u svrhu ostvarivanja želje za sopstvenom moći, te obezbjeđenja svojih političkih i ekonomskih ciljeva. Te manipulativne aktivnosti najviše se izražavaju tako što se zloupotrebljavaju upravo ti narodni običaji koji su uklopljeni u zvaničnu dogmu vjerskih zajednica. Zanimljivo je da pripadnici sve tri bosansko-hercegovačke zajednice imaju iste običaje, praznike i svjetkovine, ali pod drugim imenom (npr. Jurjevo ili Đurđevdan), da su pojedina paganska božanstva dobijala nova imena a da se zadržavao njihov kult u hrišćanstvu i islamu. Najbolji je primjer kult Peruna koji je u hrišćanstvu nastavio svoje postojanje u vidu kulta svetog Ilije. Tako se i danas očuvala uspomena na Ilindan ili Alđun (to je primjer "islamizacije" jednog praznika) za koji se uglavnom vezuju pojedini poljoprivredni radovi. Kod pravoslavnog stanovništva je raširen i staroslavenski kult Vida koji se slavi 28. juna. Izgleda da u sklopu toga treba posmatrati i kutlove vezane za pojedine dane u sedmici, naročito za utorak koji je u starom vjerovanju važio za varovni dan kada se posvećivalo molitvi, vraćanju i magijskim paganskim misterijama. Za neke običaje za koje danas smatramo da ekskluzivno pripadaju jednoj zajednici moguće je utvrditi da je u ranijem razdoblju pripadalo i drugim zajednicama.

Tu je vrlo karakterističan primjer krsne slave koja je novije u doba poprimila isključivo srpsko nacionalno obilježje. Međutim korijenje krsne slave treba tražiti još u predslavenskim starobalkanskim kultovima Ilira koji su se vezali za zaštitu roda i plemena. Ćiro Truhelka je to doveo u vezu sa rimskim kultom lara, odnosno kućnim božanstvima. Prilikom primanja hrišćanstva ti zaštitnici roda su postajali hrišćanski sveci. Interesantno je napomenuti da se kod bosanskih katolika dugo sačuvao kult krsne slave. U svom djelu "Bosanski franjevci" izdatom još prije I svjetskog rata autor fra Julijan Jelenic navodi da se taj kult kod katolika sačuvao sve do Austro-Ugarske okupacije. Krsna slava se pojavljuje samo u onim dijelovima Balkana u kojima su živjeli Iliri. Jedan drugi običaj odomaćen kod našeg katoličkog i pravoslavnog stanovništva a naslijeđen iz staroslavenskih običaja i kultova jeste šaranje jaja u proljeće a koji se nastavio na hrišćanski Uskrs. Što se tiče muslimanskog dijela stanovništva Bosne i Hercegovine tu se pokazuje izrazito visok nivo sinkretizma i simbioze. Samim tim ako imamo u vidu proces primanja islama (tu je naročito ilustrativan izvor anonimusa iz 1585. godine) može nam biti jasno kako je došlo do toga da su se u životu BiH muslimana sačuvali u tako velikom broju stari običaji i vjerovanja. Može se pretpostaviti da je u velikoj mjeri to i posljedica postojanja srednjovjekovne Crkve Bosankse koja je svoje postojanje nastavila i dugo poslije zvaničnog nestanka u svjijesti Bosanaca i Hercegovaca a naročito muslimana. O ostacima tradicije dualizma kod našega naroda može indirektno da asocira i uzrećica veoma prisutna u svakodnevnom govru - "Do zla boga". Kao jedan od vrlo značajnih primjera očuvanja stare tradicije jeste i bojenje svijeća uz mubarek dane posebno za 27. noć mjeseca Ramazana. Najvjerovatnije je bojenje svijeća zamjena za bojenje jaja. Od velikog značaja prilikom razmatranja ove tematike potrebno je razmotriti i pitanja dovišta i molitvištva koja se nadovezuju na ranije staroslavenske i paleobalkanske tradicije koje je prvo apsorbovala Crkva Bosanska a kasnije i druge vjerske zajednice. Upraov u sklopu toga treba posmatrati i Ajvatovicu, Brateljeviće kod Kladnja i Kuhiju kod Ostrošca.

U suštini tu se molilo za kišu, što je možda relikt zaostao još iz vremena razvoja zemljoradnje i uglavnom je riječ o pećinama ili usjecima u stijeni. Kao karakterističan vid molitvištva jeste Trzan u Veličima (Kotor Varoš). Već naziv Trzan asocira na staroslavensku triznu. U srednjem vijeku to mjesto je služilo Crkvi Bosanskoj, a kasnije i muslimanima koji priređuju "teferiče i vrše vjerske obrede". Kod bosanskih muslimana je prisutan i kult vrhova. Dr. Ivo Pilar u svome djelu "O dualizmu u vjeri starih Slovena" (JAZU Zagreb 1931. godina) za planinu Konjuh na čijem vrhu su prvog utorka iza Alđuna Kladnjaci obavljali dovu navodi da je bilo staroslavensko svetilište posvećeno Svetovidu. Slični kultovi su se obavljali i na Trebeviću čiji sam naziv podsjeća na Trebište (staroslavenski žrtvenik), Treskavica sa svojim najvećim vrhom Malom Ćabom. Kao jedan od najinteresantnijih magijskih obreda koji poznaju i primjenjuju Bosanci i Hercegovci je "salivanje strave". Ovaj obred inače ima i jak psihološki efekat. Osnovni element u ovome obredu jeste metal, uglavnom olove, koje se topi i zatim u toku smaog rituala baca u hladnu vodu. Ovo se sve odvija nad glavom, rukama i nogama. Ritual se ponavlja tri puta, odnosno toliko puta se istopljeni metal baca u vodu. Cilj obreda jeste istjerivanje zlih duhova i strahova iz osobe nad kojom se vrši ritual. Može se pretpostaviti da magijski obred "salivanja strave" upravo zbog prisustva metala u njemu kao osnovnog faktora potiče iz perioda prelaska iz neolita u vrijeme početne primjene metala. Ritualom se simbolizuje snaga i moć metala koji je u stanju da rastjeruje zlo. Kao jedan paleobalkanski rudiment u sujevjerju naših ljudi jeste i kult kućne zmije. Srednjevjekovno naslijeđe Monoteističke zajednice i njihova religiozna aktivnost prisutne su na tlu Bosne i Hercegovine jako dugo, još iz vremena antike. Hrišćanstvo je vrlo rano uspostavilo svoju hijerarhijsku infrastrukturu na tlu provincije Dalmacije. Salonitanski sabori 530. i 533. godine će nam pobliže objasniti ustrojstvo i stanje kršćanstva u provinciji Dalmaciji. Teritorija današnje BiH će se nalaziti pdo jurisdikcijom 4 biskupije: Bestoensis Martaritana Baloenus Sarsenterensis A moguće je da su i biskupije iz Sirmija, Sisciae i Cibale zahvatale rubna područja. Ovo su sve ortodoksno-katoličke biskupije i one su sigurno predstavnici Iliroromana na ovom području jer su goti bili arijanci, a njihov broj u cijelom kraljevstvu nije bio veći od 100 000-150 000 ljudi. To samo pokazuje da je provinicija Dalmacija već bila u dobroj mjeri zahvaćena krišćanskom infrastrukturom, takvo stanje je dočekalo slavensku najezdu. U ranom srednjem vijeku dolazi do stapanja sljedećih oblika ranoga kršćanstva i antičke paganske tradicije, naslijeđe od starosjedioca, paganstva doseljenih Slavena, novoga vala kristijanizacije kojie je započeo iz Rima i Carigrada i mnogobrojnih istočnjačkih vjerovanja, najčešće dualističkog oblika kojis u se širili Balkanom. Iz te kombinacije nići će i onaj specifikum Bosanske religijske slike srednjeg vijeka. On se konačno oblikuje u razvijenom srednjem vijeku. U biti naročito u organizacijskom smislu od katoličke i pravoslavne crkve. Ona je po shvatanju samih njenih pripadnika jedina ona prava kršćanska crkva. Sudbina Crkve Bosanske i njen nestanak nije apsolutan. Tragovi njenog postojanja još uvijek žive i mogu se primijetiti u današnjem životu BH stanovništva. Moje drugo izlaganje će biti specifično, sama tematika je dosta zanimljiva, ali nažalost u istoj tolikoj mjeri i neistražena. Uticaj religiozne misli na društveno-ekonomske procese spada u onu vrstu istraživanja koja zahtijeva od istraživača ne samo znanje, nego i poseban dar da bi se ta tematika obradila. Do sada je izvršena samo jedna takva analiza, i ona obuhvaća samo protestantizam. Ali za naše uslove jedan kraći pregled te analize, jednog objektivnog sociologa može ili potaknuti slična istraživanja koja bi ohvatila naše domicilne religije ili u krajnjem slučaju, bar zainteresirala rad na ovom polju.

Da bi se mogla dobiti kvalitetne predstava o uticajima kalvinizma na privredno-društvene prilike u tadašnjoj Evropi potrebno je obratiti pažnju na radove Maxa Webera posebno na njegovu "Protestanstsku etiku i duh kapitalizma". Weberovo shvatanje historije i društva je prevashodno idealističko i njegov rad se svodio na to, da su idelani interesi isto tako važna poluga ljduskog djelanja kao i materijalni interesi. Po mišljenju Maxa Webera, kapitalistički privredni poredak ima duboke korijene u religioznoj oblasti, odnosno preciznije rečeno u asketksom protestantizmu koji se razvio u krilu feromisane, prije svega kalvinističke crkve. Izuzev kalvinizma postojala su još tri glavna pravca asketskog protestantizma a) pijetizam b) metodizam c) sekte koje su iznikle iz krstiteljskog pokreta. Da bi potkrijepio takvu tvrdnju Weber je morao da dokaže srodnost kapitalističkog duha i protestantske etike, odnosno onaj segment protestantske etike koji se odnosi na svjetovni, privredni život. Glavni oslonac za svoju tvrdnju nalazi u ideji Poziva. Evidentno je da već u njemačkoj riječi "Beruf", a još više u engleskoj riječi "caliinng" osjeća religiozni prizvuk. Zanimljivo je da antički i katolički narodi nemaju izraz slične boje za ono što nazivamo "Pozivom". Ustvari ta riječ potiče iz biblijskih prevoda, odnosno iz duha prevodioca. Istina Weber naglašava da u okviru protestantske etike Poziv ima prevashodno religiozno značenje i predstavlja dio šireg shvatanja koji čovjekovo spasenje vezuje za ispunjene određenih dužnosti prema Bogu. Upravo to vezivanje spasenja radi ispunjena dužnosti prema Bogu jeste ona značajka koja će u velikoj mjeri predodrediti uticaj protestantske etike na svjetovni život, je kao što kapitalistički duh proklamuje vrijedan, pozitivan stav prema radu i privrednim aktivnostima, ali samo pod strogima asketskim uslovima. Još jedan dokaz koji potkrepljuje Weberovu tezu jeste i specifično djelo Reformacije da odbacuje crkveno katoličko shvatanje o sredstvima spasenja i ukidanju podvojenosti između svjetovnog i monaškog života te proklamovanju opšte dužnosti rada i odricanja za sve ljude bez razlike. "Odsad svaki čovjek mora biti kaluđer svoga života". Reformacija je ublaživši stroge zahtjeve katoličke askeze, dala samom pojmu askeze novi smisao. Po protestantizmu rad nije kazna zbog prvobitnog grijeha, sredstvo spasenja. To shvatanje je izraženo kod svih protestantskih sekti, a posebno u Kalvinizmu. Protestantska askeza je dejstvovala protiv uživanja u svojini, ona je ograničavala potrošnju posebno luksuzne robe, ali je zato oslobodila sticanje materijalnih dobara smetnji tradicionalizma, razbila je okove želje za profitom time ne samo što ga je ozakonila već i vidjela u njoj nešto što je Bogu ugodno.

U puritanskim spisima, kao i djelima Barclaya (utemeljitelja metodizma), izričito je navedena borba protiv imovine, već samo protiv njene iracionane upotrebe. Prepreke koje su stajale na putu potrošnoj upotrebi stečenog bogatstva morale dobro doći njenoj proizvodnoj upotrebi u obliku uloženog kapitala. U izvjesnom smislu ovo je direktna posljedica Kalvinovog učenja o predestinaciji. Jer svi su dužni da rade, i to uporno i predano, uzdržavajući se svakoga luksuza i uživanja u stečenom bogatstvu. Onaj ko ima uspjeha u bavljenju svojim poslom, ima razloga da vjeruje da u tome vidi potvrdu u ono u šta mu je naloženo da vjeruje. U protestantizmu, pozitivan odnos prema radu i ovozemaljskim stvarima je jedna od vrlo bitnih strana protestantske etike. Biblijska izreka "Vidiš li čovjeka kakvog na poslu, taj će pred carevima stajati" postat će tako karakteristična za protestantsko društvo. To shvaćanje će predstavljati prekretnicu u historiji Zapadne Evrope. U svojoj osnovi, on znači raskid sa učenjem katoličke crkve koja je kroz srednji vijek sputavala stvaralačku aktivnost. Iako se pozitivno odnosila prema radu, reformacija nije propovjedala nikakav životni optimizam, niti se zalagala za ovu vrstu oslobođenja onakav način kako je to renesansa činila. U suštini reformacija je išla za svojim religioznim ciljevima. Nosioci reformacije nisu ništa manje bili zaokupljeni religioznim stvarima nego katolički crkveni oci. Možda se može postaviti pitanje da lije njih interesovalo išta drugo nego teološki aspekt čovjekove sudbine. Reformacija je u ime novog aktivističkog shvatanja istakla zahtjev za uspostavu Božijeg carstva na zemlji. Krajnje nepomirljivi prema monaštvu i kvijetizmu, nosioci reformacije i Luter i Cvingli, a posebno Kalvin su tražili od svih vjernika da vjeru potvrde djelima i uvode strogu disciplinu u svakodnevni život. U osnovi privredne etike asketskog protestantizma nalaze se one iste vrline koje zastupaju i pobornici kapitalizma: vrednoća, štedljivost i poštenje. Da bi svojoj tvrdnji dao dodatno pokriće Weber je vršio uporedna-historijska proučavanja i time postavljao pitanje zašto se kapitalistički duh nije javio nigdje drugdje izuzev u Zapadnoj Evropi i da li se ovo može odnositi i na to da nijedna svjetska religija nije uspjela izgraditi takvu etiku privrednog života kao protestantizam. Detaljnim ipitivanjem mnogobrojnih elemenata drutšvene strukture Kine i Indije u periodu koji je predhodio stvaranju religijskih sistema Konfunčijanizma i hinduizma, Weber utvrđuje da je generalna slika u tim zemljama bila isto tako povoljna za razvoj kapitalističkih odnosa kao i u Zapadnoj Evopi pred Reformaciju. To odsustvo kapitalističkog razvitka u Indiji i Kini upravo se može objasniti samo isticanjem religioznih činilaca, jer dok je protestantizam odbacivao svaku vrstu eudemonizma i hedonizma i propovjedao predan, sistematski i smjeran rad, što je omogućilo razbijanje tradcionalističkog odnosa prema privrednoj djelatnosti, dotle su konfučijanizam i hinduizam samo doprinijeli učvršćivanju tradicionalizma u privrednoj djelatnosti. ali nažalost Weber je malo vodio računa o proučavanju starog jevrejstva i nije razmotrio privrednu etiku islama i ostalih neprotestantskih grana hrišćanstva. Tek sa vremenom i širenjem kapitalističkog duha religiozni prizvuk se izgubio. Weber je posebno naglašavao da je tokom vremena i sam prvobitna religiozna prinuda na rad i racionalno vođenje života postepeno ustupila mjesto zemaljskom utilitarizmu. Tako i protestantska etika vremenom proživljava izvjesnu transformaciju, umjesto prvobinog shvatanja po kome je rad najvažnije sredstvo pomoću koga čovjek može spoznati vlastito stanje milosti, sve više jača shvatanje da je sticanje materijalnih dobara dozvoljeno i Bogu ugodno, ukoliko se postiže poštenim radom. Na taj način se traženje Božijeg carstva na zemlji, tako karakterističnog za prve nosioce protestantizma razvodnilo u zemaljsku vrlinu profesionalne djelatnosti. Ali razmtrajući uzročno-posljedičnu vezu kapitalističkog duha i protestantske etike dolazilo se do određenih protuvrječnosti, po Weberu je etika uzrok nastanka kapitalističkog duha, ne njegova posljedica. Međutim u XV st. u Flandriji, Sj. Italiji i južnoj Njemačkoj kapitalistički duh je uveliko cvjetao, prije Reformacije. To traženje uzročno-posljedične veze između kapitalističkog duha i protestantske etike u stvari se na kraju svodi na pitanje šta je starije "kokoš ili jaje".