Dvadeset četvrti Hadis

O vrstama znanosti Prenosi se, lancem prenošenja koji se svršava najboljim i najranijim autoritetom za poslaničke tradicije, Muhammadom ibn Ya''qubom al-Kulaynijem, neka Allah bude zadovoljan njime, od Muhammada ibn al-Hasana i ''Ali ibn Muhammada, od Sahla ibn Ziyada, od Muhammada ibn ''Isaa, od Ubaydullaha ibn Abdillaha al-Dihqana, od Durusta al-Wasitia, od Ibrahima ibn ''Abd al-Hamida, da je Abu al-Hasan Musa (A) (Imam al-Kazim, sedmi imam) rekao: »Allahov Poslanik, neka Allahovi blagoslovi budu nad njim i nad njegovom porodicom, jedanput je ušao u džamiju gdje je bila grupa ljudi koja je okruživala jednog čovjeka. Ko je to? - raspitivao se Poslanik, s.a.v.s.,. Rečeno mu je - on je "allamah (to će reći vrlo učen čovjek).

Što je ''allamah? - upitao je Poslanik, s.a.v.s.,. Oni su mu odgovorili - On je najučeniji među ljudima u vezi s rodoslovljem Arapa, prošlim događajima, danima džahiliyyata i arapskom poezijom. Poslanik, s.a.v.s., je rekao - to je znanje čije nepoznavanje nikome ne šteti, niti je kome njegovo posjedovanje od neke koristi. Onda je Poslanik, neka Allahovi blagoslovi budu nad njim i nad njegovom porodicom, pojasnio - Uistinu znanje čini ovo troje: čvrst znak, ispravna dužnost i uspostavljena sunnah. Sve drugo je suvišno. Tumačenje: U nekim rukopisima se nalazi Men haza? ( Ko je ovo?) umjesto Ma haza? (Šta je ovo?). Ma haza se govori s namjerom potcjenjivanja, a ''allamah je izvedenica (sighah) za izražavanje visokog stupnja znanja (mubalaghah), dok je dodatak ta'' u službi daljeg preuveličavanja. Tako bi ova konstrukcija značila »veoma, veoma učen«. Znaj da se u logici riječ men (ko) koristi za postavljanje pitanja o nekoj osobi, a riječ ma (šta), za postavljanje pitanja o nekoj stvari, određenoj činjenici ili pri traženju objašnjenja neke apstraktne imenice. Budući da su ljudi rekli časnom Poslaniku, s.a.v.s., da je taj čovjek ''allamah, on ih je upitao o tajnama zbilje pojma ''allamah i njihovom poimanju znanja koje takva osoba treba posjedovati. Stoga je on postavio pitanje sa rječju ma (šta). Kod imenskih pridjeva katkada ima mjesta pitanju o samom biću, naprimjer, u slučaju gdje je poznato značenje nekog svojstva, ali nije poznata osoba na koju se ono odnosi.

U tom slučaju pitanje se postavlja korićenjem riječi men, tako da pitanje ovdje glasi Men-i-l-alammah? Međutim, ukoliko je poznata osoba, ali ne i svojstvo koje se na nju odnosi, ili kada je jedini cilj upoznavanje svojstva, pitanje se postavlja rječju ma (šta) te se tada pitanje odnosi na razumijevanje svojstva, a ne na osobu kojoj se svojstvo pripisuje, odnosno opisano. U ovoj časnoj tradiciji, budući da je taj čovjek označen kao ''allamah, svrha Poslanikovog pitanja bila je razotkrivanje zbilje svojstva što su ga oni pripisali tom čovjeku. Stoga je on pitao - Što je ''allamah? - a ne - Ko je ''allamah - ili - Zašto i zbog kog razloga je taj čovjek ''allamah?- Gore iznijeto objašnjenje, jasnije je od onoga što u vezi s ovim kaže autoritet (muhaqqiq) među filozofima i filozof među autoritetima, Sadr al-Muta''allihin, neka Allah posveti njegovu dušu, u njegovom tumačenju ove časne tradicije, od čijeg citiranja ćemo se suzdržati usljed straha od preopširnosti, pa će ono ostati izvan opsega ove naše diskusije. Odjeljak I: Znaj da je prije spomenuto da čovjek općenito posjeduje tri faze razvoja, tri stepena, odnosno svijeta. Prvi je budući, ahiretski svijet, svijet skrivenog (alam-al-gayb), odnosno stepen duhovnosti i intelekta. Drugo je faza Berzaha, međusvijeta (hayat) i stepen imaginacije. Treće je faza ovosvjetskog i stanje tjelesnosti, odnosno pojavni svijet (alam-al-shahadat). Svaki od njih potrebuje posebno usavršavanje i poseban odgoj, koji su sukladni fazi i stepenu.

Poslanicima, mir neka je nad njima, bilo je povjeravano da upućuju ljude u pogledu toga. Stoga su sva korisna znanja djeljiva na ove tri znanosti (ulum): znanje koje se tiče intelektualne potpunosti (kamalat) i duhovnih dužnosti, zatim, znanje koje se odnosi na srčane djelatnosti i dužnosti, i, naposlijetku, znanje koje se odnosi na formalne djelatnosti i dužnosti izvanjskog života. Što se tiče znanosti čija je uloga jačanje i odgajanje u sferi duha i intelekta, one se sastoje u znanju o svetom Božijem Biću, i to znanju o Njegovim svojstvima Ljepote i Veličanstvenosti, kao i znanju o pojedinačnim svjetovima skrivenog, poput melekutskog gdje podrazumijevamo meleke svih vrsta od onih višeg nivoa ka onim nižeg nivoa, do zemaljskih meleka, te vojske Boga, Slavljenog i Uzvišenog, uz znanje o poslanicima i onima od awliya, i njihovim postajama i stepenima, znanje o objavljenim spisima, karakteru spuštanja objave (wahy), melecima i Duhu, kao i znanje o svijetu nakon ovoga i karakteru Povratka stvorenja u svijet gayba, o istinitosti svijeta Berzaha i Proživljenju sa svim njegovim detaljima. Jednom riječju, znanje o porijeklu (mabda'') egzistencije, njenoj stvarnosti i stupnjevima, uz njeno širenje (bast) i skupljanje (qabd), te njeno pojavljivanje (zuhur) i vraćanje (rudžu'').

Nosioci tog znanja nakon poslanika i awlija, mir neka je nad njima, su filozofi, velikani među mudracima, posjednici spoznaje i gnostici. A, znanosti koje se bave disciplinom i odgojem srca i srčanim djelatnostima sastoje se od znanja o moralnim odredbama koje vode ka spasu (mundžiyat) ili ka propasti (muhlikat). To je znanje o moralnim vrlinama kao što su strpljivost (sabr), zahvalnost (shukr), stid (haya), poniznost (tawadu''), zadovoljstvo (rida), odvažnost (shudža''ah), velikodušnost (sahawah), pobožnost (wara''), bogobojaznost (taqwa) i druge moralne vrline (vrijednosti), znanje o putevima i načinima njihovog sticanja i njihovim srodnim stanjima i uzrocima; kao i znanje o nemoralnim porocima, kao što su: zavist (hasd), oholost (kibr), mržnja (hiqd), varljivost (gishsh), ljubav prema položaju, ljubav prema ovosvetskom i samoljublje itd., te znanje o njihovim uzrocima i načinima oslobađanja od njih. Nosioci tog znanja također, nakon poslanika i njihovih označenih nasljednika, (awsiya) mir neka je nad njima, su učeni u etici, duhovnim disciplinama i pitanjima spoznaje. Znanosti koje se zanimaju odgajanjem egzoteričkog bivstvovanja i njegovom disciplinom, sastoje se od znanja o juristici (fiqhu), njegovim prethodnim stavovima, te znanja o pravilima pristojnosti (adab), društvenom saobraćanju (mu''asharat), upravljanju domom (tedbir-el-manzil) i političkom i građanskom upravljanju (siyasat-el-mudur). Nosioci ovog znanja su učeni u egzoteričkom (ulama''e zahir), juristi (fuqaha), znalci svetih predaja (muhaddisun) od poslanika i awlija, mir neka je nad njima.

Trebate znati da su sve od ovih spomenutih trostrukih sfera u međusobnoj vezi na takav način da utjecaj svake od njih, bio pozitivan ili negativan, teče i ka drugima. Na primjer, ako se neko prihvati izražavanja dužnosti bogoštovlja i vanjskih obreda, on ih treba izvršavati tako da budu u skladu sa odredbama poslanika, jer će se tako ostvariti utjecaj na njegov duh i njegovo srce, popravljajući njegov moral i karakter i usavršavajući njegovo vjerovanje i svjedočenje. Slično, ako se neko angažira na svom moralnom popravljaju i uljepšavanju svog unutarnjeg bića (batin), to će proizvesti jedan pozitivan efekat i u drugim dvjema sferama. Tako je nadalje, razvijanje nečije vjere i jačanje vjerovanja djelotvorno i na druga dva stanja. To je tako radi vrlo prisne veze između tih različitih postaja. Ustvari, one su tako blisko vezane da je riječ »veza«, slaba da to u potpunost izrazi. Zato bi se moralo kazati kako su one jedna te ista suština sa (različitim) manifestacijama i aspektima. Prema tome, razvijanje i usavršavanje u svakoj od ove tri postaje je međusobno povezano. Stoga, niko ne treba zamišljati da on može postići savršenu vjeru i oplemenjen moralni karakter bez izvršavanja spoljašnjih radnji i tjelesnih obreda, niti dok je njegov moralni karakter (hulq) manjkav i nerpočišćen, da njegovo postupanje može biti upotpunjeno i cjelovito, a njegova vjera potpuna ili da bez vjere u njegovom srcu njegove spoljašnje radnje i njegove moralne vrijednosti mogu biti potpune i besprijekorne. Kad su nečije tjelesne (egzoteričke) radnje manjkave i nisu suglasne sa propisima poslanika, to dovodi do zamračenja srca i tmina u duši, koje zaustavljaju svjetlo vjere i osvjedočenja. Slično, ako neko u srcu ima osnove moralnih odredbi, one će spriječiti izlaženje iz vjere.

Stoga je tražitelju putovanja ka Budućem svijetu i tražitelju ispravne staze čovječanstva nužno da posveti silnu brigu i pažnju svakom od ova tri aspekta, da reformira i vježba sebe glede njih, te da ne zanemari nijednu od teoretskih i praktičnih odlika. On ne treba zamišljati da je za njega dovoljno isključivo oplemenjivanje moralnog karaktera ili isključivo jačanje vjerovanja, povođenje za egzoteričkim aspektom, ili to da bude povjeren nekim znalcima svake od ove tri discipline. Naprimjer, Shayh Ishraq, na početku svoga djela Hikmat al-''ishraq, dijeli besprijekorne na ove tri kategorije: oni koji su besprijekorni u znanju i djelovanju, oni koji su besprijekosrni u djelovanju i oni koji su besprijekorni u znanju. Iz toga bi proizilazilo da besprijekornost znanja može postojati istodobno sa neprimjerenim djelovanjem i obratno. Povrh toga, on drži da ti koji su besprijekorni u znanju bivaju oni sretno izabrani, čestiti, vezani za svijet gayba i duhovnosti, koji koračaju stazama najvisočijih nebesa (Ilijyyun) i koji druguju sa duhovnim odabranicima. Ima nekih učenjaka moralne i ezoteričke znanosti koji smatraju da su postignuće moralne umjerenosti i počišćenje srca, te ezoteričke radnje izvor svih vrsnoća, a ne pridaju vrijednost intelektualnim istinama i egzoteričkim pravilima. Naprotiv, oni ih čak smatraju trnjem na stazi putnika. Ima i nekih učenjaka egzoteričkog pogleda koji smatraju duhovne i ezoteričke znanosti, i mistička poučavanja izdajom i vjerolomstvom, te su oni neprijateljski raspoloženi prema takvim svojim učenicima i studentima. Svaka od ove tri grupe koje se drže svog pogrešnog vjerovanja, uskraćene su za sve tri duhovne postaje i sve tri sfere prave ljudske egzistencije. Oni nisu ispravno razmišljali u pogledu naukovanja poslanika i awliya'', pa je stoga uvijek bivalo suprotnosti među njima. Zato svaki od njih napada druge smatrajući ih onima koji slijede laž, iako je neprilično da se ove postaje uopće odvajaju. U stanovitom smislu, svaki od njih ponaosob je u pravu u nepriznavanju drugih, ne zbog njihovog učenja ili djelovanja koje u cijelosti ne vrijedi, već zato što su postavljene granice za raznolike ljudske nivoe, a njihovo prisvajanje ljudskog znanja i vrlina isključivo za sebe u suprotnosti je sa istinom. Časni Poslanik, neka su Božiji blagoslovi s njim i s njegovom porodicom, podijelio je, u toj časnoj tradiciji, znanosti na ova tri dijela, i nema sumnje da se te trostruke znanosti odnose na ove trostruke nivoe. Ta tvrdnja je posvjedočena svetim spisima, tradicijama poslanika i nepogrešivih Imama, mir i blagoslovi neka su s njima, čija se poučavanja daju klasificirati u tri skupine. Jedna jeste znanje o Allahu, melecima, Knjigama, poslanicima i Sudnjem danu - posebno o sveobuhvatnom Božijem tekstu časni Kur''an - koji su svi puni znanja.

Zapravo, moglo bi biti rečeno da u toj vrsti znanja, ono što je Božija Knjiga, poučava više nego išta drugo. To znanje sastoji se u pozivanju ka Bogu, kao Onome koji je početak i kraj (mabda žwa ma''ad) svim stvorenjima, a pomoću valjanih, racionalnih argumenata i uz potpuna razjašnjenja, onako kako je ukazano od strane autoriteta. U poređenju s tim aspektom, druga dva aspekta zauzimaju nešto manje mjesta u Božijoj Knjizi, a kazivanja (ahadith) Imama, mir neka je s njima, također su puna tih i takvih stavova, što će postati jasno ako se uputimo na vjerodostojne knjige koje su prihvaćene od sve uleme, neka Allah bude zadovoljan njima, i to takve kao što su vrijedni al-Kafi i al-Sadiqov Kitab at-Tawhid. U Božijoj knjizi i tradicijama koje su prenesene od Ahl al-Bayta (A) istovrsna pažnja data je duhovnom pročišćenju, moralnoj reformi i umjerenosti, i to ono čime bi se trebalo pozabaviti. Međutim, te knjige i ta poglavlja su među nama, jadnim nesretnicima u zarobljeništvu ispraznih nadanja i očekivanja, pala u zaborav. Doći će dan kada će nas Svemogući Bog o tome pitati i na osnovi njihovog svjedočenja ustanoviti optužbu protiv nas, a besprijekorni Imami sami će se razdvojiti od nas, a sve zahvaljujući našem napuštanju njihovih tradicija i pouka. Tražim utočište kod Uzvišenog Allaha, od nesreće konačnog ishoda i zlog kraja. Što se tiče tradicija koje se tiču fiqha i vanjskih obreda, nije potrebno govoriti kako su sve naše knjige pune njih. Odatle mi saznajemo da su znanosti Šerijata ograničene na te tri skupine u skladu sa ljudskim potrebama i trostrukim ljudskim položajem. Niko od učenjaka nijedne od ovih znanosti nema pravo prigovarati drugima. Nije pravo nijekati neku nauku ako se neupućeno u nju, niti biti bez poštovanja prema nekome ko je u tome učen.

Kao što zdrav razum smatra moralnom mahanom ako neko potvrđuje nešto što ne zna, isto će biti i sa nijekanjem nečega o čemu se nema pojma, zapravo drugi stav je još gori i još opakiji. Ako bi Bog, Slavljeni i Uzvišeni, naprimjer htio da nas pita : »Vi niste znali značenje jedinstva bitka (wahdat al-wudžud) u skladu sa učenjem hukama, a niste ni primili instrukcije u vezi sa tim od onih koji su u to upućeni, niti ste studirali tu znanost i njene prethodne stavove. Pa zašto ste ih slijepo optuživali za nevjerovanje, te ih vrijeđali?« Kakav će odgovor neko moći dati u svetom Božijem prisustvu, izuzev svoje glave pognute u sramu? Naravno, izgovor kao što je -»Mislio sam da je to tako«, neće biti prihvatljiv. Svaka disciplina ima svoje izvjesne bitnosti i osnove bez kojih bilo čijem umu nije moguće razumijeti njene zaključke. To je posebno tačno kod nekog tako suptilnog pitanja, čija stvarna suština i značenje nisu dobro razumljivi, čak ni poslije nastojanja tokom cijelog jednog životnog vijeka. Ti sada želiš da proučavanjem jedne knjige ili stiha iz Mesnevije svojim nedostatnim umom pojmiš ono o čemu su mudraci i filozofi raspravljali hiljadu godina. Naravno, nećeš shvatiti te stvari. Neka se Allah smiluje čovjeku koji zna svoju vlastitu vrijednost i ne prekoračuje svoje granice. Slično će biti i ako jedan pseudofilozof ili mistik bude zapitan: »Na osnovi kog vjerskog dokaza si ti fuqaha'' zvao površnim i onima koji se zanimaju samo za pojave vanjskog svijeta, prigovarajući im za ono što je doneseno preko Poslanika od Gospodara svih vladara, a radi usavršavanja ljudskih duša. Na kojim si racionalnim i šerijatskim temeljima smatrao dopustivim nepoštivanje grupe učenjaka i poznavalaca zakona?« Kakav će odgovor on moći da ponudi u prisustvu Boga, Slavljenog, Uzvišenog, izuzev saginjanja svoje glave od stida i sramote? Kako god, ostavimo taj neugodni dio i pođimo dalje ka nastavku ove rasprave. Odjeljak II: Nakon što je postalo jasno da su trostruke znanosti na koje je ukazao časni Posalnik, s.a.v.s., iste kao i tri koje smo mi spomenuli, preostaje pitanje da li se svaki od termina koje smo mi upotrijebili podudara sa svakom od tih znanosti. To pitanje i nije od velike važnosti. Ono što je važno u tom pogledu je razumijevanje osnova tih znanosti i trud da ih se izuči, ali ćemo se na njega ipak osvrnuti radi pojašnjenja časne tradicije. Ugledna ulema, neka Allah bude zadovoljan njima, koji su se prihvatili tumačenja te časne tradicije, razilazili su se među sobom, a zaokupljanje različitostima njihovih mišljenja i analiza toga beskrajno bi oduljili našu diskusiju. Ovaj nedostatni rob će stoga navesti neka dosada nespomenuta osvjedočenja, a potom spomenuti jednu bitnu tačku koju je izlagao cijenjeni arif i naš veliki učitelj Shahabadi, sjenka nas njegova uvijek prikrivala. Znaj da izraz - čvrst znak (ayatun muhkamah) - uključuje u sebe racionalne znanosti i istinsko vjerovanje, te sveta učenja. Ispravna dužnost (faridatun žadilah) podrazumijeva učenje o etici i samopročišćenju. Uspostavljena sunnah (sunnatun qa''imah) upućuje na znanost o egzoteričkom aspektu i tjelesnom potupanju (uključujući npr. neku vrstu fizičke aktivnosti).

Razlog za taj međusoban odnos je što riječ žayah podrazumijeva - znak - a svojstvena je racionalnim i principijelnim znanostima, jer se one bave značajkama Božanskog Bića, Imena, Atributa i drugih pitanja, i nema slučaja upotrebe riječi ayah kod drugih znanosti. Naprimjer, u Božijoj knjizi u mnogim slučajevima, nakon pružanja dokaza za sveto postojanje Stvoritelja ili Imena ili Atributa Njegovog Svetog Bića., ili za postojanje ponovnog proživljenja i njegove karakteristike, te za svijet Ghayba i Berzaha, imamo kao opomenu takve iskaze kao: »To je znak« i »To su znaci za one koji misle« ili »To su znaci za one koji imaju razuma«. Ayah je riječ čija je upotreba u tim znanostima i učenjima prilično uobičajena. Pa da li bi rečenica »To je znak«, mogla biti pominjana, vezano za neko pravno ili obredno pitanje ili neko etičko načelo, a da to ne bude očigledno neprikladno. Zato mi učimo da je ayah, znak ili znamenje, nešto što je svojstveno i posebno za (intelektualne i duhovne) znanosti koje se odnose na načela (ulum-el-ma''arif). Slično, označavati ayah kao muhkam (čvrst, nesumnjiv, jasan) također je u skladu sa tim znanostima, jer su te znanosti predmet intelektualnih kriterija i zasnovane su na čvrstim razumskim dokazima (burhan-el-muhkam). Međutim, druge znanosti u skladu sa njihovim karakterom ne posjeduju čvrste i sigurne racionalne dokaze. Razlog za držanje izraza faridatun žadilah (ispravna dužnost) onim koji se odnosi na znanost o etici, je označavanje dužnosti kao žadilah (ispravne, umjerene, izjednačene). To je zato što se vrlina (hulq-e hasan) kako je uspostavljena u toj znanosti, sastoji u čuvanju udaljenosti i od jedne i od druge krajnosti, pretjerivanja i zanemarivanja, vrijedna prijekora, dok je ispravnost (adalah), koja označava zlatnu sredinu i tačku umjerenosti između njih, vrijedna hvale. Naprimjer, odvažnost (shudža''ah), koja je jedna od glavnih vrlina i moralnih odlika, predstavljena je srednjom tačkom i umjerenom pozicijom između krajnje nerazboritosti (tahawwur, što je odsustvo straha u situacijama kojima strah priliči) i bojažljivosti (džubn) koja dostiže do toga da se biva prestrašen u situacijama gdje strah ne priliči. Tako se nadalje mudrost (hikmah) koja je također vodeća moralna vrlina, nalazi na srednjoj tački između poroka lukavstva (džurbuzah) tj. primjene sposobnosti mišljenja u situacijama gdje ih ne priliči koristiti i poroka gluposti, tj. odsustva misaonih sposobnosti u stvarima gdje bi trebale biti korišćene. Slično su suzdržljivost (iffah) i velikodušnost (sahawah), vrline pojedinačno predstavljene srednjom pozicijom između mana pohlepnosti (sharah) i neosjetljivosti (humud), te između rasipnosti (israf) i škrtosti (buhl).

- Prema tome dodavanje pridjeva adilah uz faridah ukazuje na izraz faridatun žadilah odgovara znanosti o moralu (ahlaq). Nadalje pojam faridah sam po sebi potvrđuje takvu konotaciju, zato jer je ovdje faridah - koji se tu stavlja u opreci sa sunnah, što označava treći dio znanja -nešto što može biti znano sredstvima intelekta, a isti je i pravi slučaj sa znanjem o moralu (žilm al-ahlaq) oprečan prema sunnah koja se odnosi na stvari gdje je mjerilo čisto pokoravanje (ta''abbud) i gdje je intelekt nesposoban za shvaćanje. I zato smo rekli da se izaz sunnatun qa''imah odnosi na znanost koja se bavi djelima pokoravanja i obredima Šerijata, a koju smo nazvali - sunnah. Opća priroda tih znanosti je takva da je razum nesposoban shvaćanja njihovih principa, a Sunnah je jedino sredstvo za njihovo dokazivanje i pojmljivanje. Tako isto korićenje pridjeva qa''imah za označavanje sunnah, ovdje pristaje također i uz obaveze (wadžiba) Šerijata, pa je zato uobičajeno i ispravno da se kaže iqamah (uspostavljanje) wadžibata i iqamah salata, zakata i tako dalje. Ta riječ (to će reći iqamah) nije korišćena u drugim dvjema znanostima i njena bi upotreba u tom pogledu bila neispravna. To je sve što može biti rečeno glede međusobnog odnosa na osnovu srodnosti. (A svo je znanje kod Boga). Odjeljak III: Sada ćemo se upustiti u ono pitanje za koje smo obećali da ćemo ga raspraviti. Radi se o tome da su se u časnoj tradiciji znanje o principima vjerovanja i spoznaji, spomenuti pod izrazom ayah, a ayah znači znak, odnosno znamenje. To se može protumačiti tako da, ako su naučne vještine i naučne istine proučavane radi njih samih i ako svi vezani pojmovi, termini, zvučni izrazi i uljepšani nizovi termina bivaju učeni radi razmetanja sa nejasnim mislima i radi postizanja svjetovnog položaja, onda se one ne mogu nazivati ayat muhkamat, već bi morale biti imenovane zamračujućim zastorima i ispraznim fantazijama. To je zato što ako nečiji cilj pri proučavanju znanosti nije da dokuči Boga Uzvišenog i da shvati Njegova Imena i Atribute, te da formira sebe u skladu sa božanskom naravi (tahalluq bi ahlaq Allah), svako njegovo postignuće u nauci je tamnica pakla i crni zastor što zamračuje njegovo srce i zasljepljuje njegovu oštroumnost, čineći ga jednim od onih na koje se primjenjuju ovi časni ayati:

A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživjeti. (20, 124.) Zatim će se on, kada se nađe slijep u tom svijetu, žaliti Bogu, govoreći: »O moj Gospodaru, zašto si Ti mene oživio slijepa, dok sam ja bio sretan sa vidom na onome svijetu?« A odgovor će doći: »Ti si također bio slijep i na onome svijetu, zato što nisi vidio Naše znake i zato što si ih zanemarivao.« Mjerilo za vid u svijetu nakon ovoga je viđenje i pronicavost srca; tijelo kao i njegove sposobnosti tamo su potpuno podređeni srcu i umu (lubb). (Tijelo biva slika duše na onom svijetu). Slaganje slike sa njenim objektom biće kompletno, pa je takva i slika nečega što je gluho, slijepo i nijemo. Stoga niko ne treba zamišljati da su oni koju su dobro upućeni u pojmove, termine i izraze, i znaju knjige i rukopise napamet oni koji imaju znanje o Bogu, melecima i Sudnjem danu! Ako je njihovo učenje znak i znamen, zašto nije proizvelo svoj svijetleći utjecaj u njihovim vlastitim srcima? Zašto je to čak povećalo tamu njihovog srca i izopačenost njihovog morala i ponašanja? Časni Kur''an je spomenuo mjerilo za prepoznavanje prave uleme, kad kaže: . . . A Allaha se boje od robova Njegovih - učeni . . . (35,28.). . U sjajnoj zbirci al-Kafi, al-Kulayni prenosi uz svoj lanac prenošenja sljedeću tradiciju od uglednog Abu Basira: (Abu Basir) kaže: »Čuo sam da je Abu Abdillah (A) (Abu Dža'far, prema drugom spisu) rekao: - Amir al-Mu''minin (A) je običavao reći: »O, tražitelju znanja, znanje ima mnoge vrijednosti. (Ako ga zamisliš kao ljudsko biće, onda) njegova glava je poniznost, njegov vid je sloboda od zavisti, njegov sluh je razumijevanje, njegov jezik je istinoljubivost, njegovo pamćenje je traganje, njegovo srce je dobra namjera, njegov razum je znanje (ma''rifah) o stvarima i sadržajima, njegova ruka je samilost, njegova stopa je posjeta učenom, njegovo rješenje je cjelovitost, njegova mudrost je pobožnost, njegovo boravište je spas, njegov kormilar je dobrobit, njegovo brdo je vjernost, njegovo oružje je blagost govora, njegov mač je zadovoljstvo (rida), njegov luk je trpeljivost, njegova armija je razgovor sa učenim, njegovo bogatstvo su fine navike, njegov stup je uzdržavanje od grijeha, njegova opskrba za put je vrlina, njegova pitka voda je blagost, njegov vodič je Božije vođstvo, a njegov drug je ljubav odabranika.

To su znaci za (prepoznavanje) znalaca i posljedice znanja, kako ih je spomenuo Amir al-Mu''minin (A). Stoga ako je neko učen u tradicionalnim znanostima, ali je lišen tih stvari, on mora znati da on nije sudionik u znanju. On je prije neko neuk i izgubljen u drugom svijetu njegovih shvaćanja i njegove robe znanja, od koje svaka oličava mješavinu neukosti što će za njega postati zatamnjujuća i zasljepljujuća, a njegova žalost na Dan proživljenja bit će najveća žalost. Stoga, mjerilo znanja jeste da ono treba biti znak, simbol i znamenje (od Boga), a vlastito ja ili egoizam ne bi trebali sudjelovati u tome. U znanju egoizam postaje poništen i izbrisan, tako da znanje ne biva uzrok taštine, narcisoidnosti, razmetanja i oholosti. Časna tradicija je nadalje označila ayah kao muhkamah, zbog toga što istinsko znanje sa svojim svjetlom i sjajem stvara uvjerenje u srcu i briše sumnju i nesigurnost. Može se desiti da čovjek potroši cijeli svoj život u studiranju preliminarija i dokaza, da svoju pamet povjeri pojedinačnim dokazivanjima i brojnim argumentima koja su u prilog svim božanskim učenjima i da svoja druženja zaspe raspravama i polemikama, a bez toga da to znanje proizvede ikakav efekat u njegovom srcu. Takav čovjek ne samo što nije stekao uvjerenje, već je čak njegovo izučavanje umnožilo njegove sumnje, nesigurnosti i nejasnoće. Zato od pukog sakupljanja pojmova i mnoštva termina nema nikakve koristi. Zapravo, to čini da srce ne bude zaokupljeno Bogom i da učen čovjek postane zaboravan i nemaran prema svetom Božijem Biću. Dragi moji, lijek - zapravo potpuni lijek - je da ako neko želi da njegovo učenje bude božansko, on treba očistiti svoju namjeru i cilj uz svu ozbiljnost i nastojanja, kako bi mogao prikupiti snagu dok stupa ka studiranju neke grane znanja. Glavnica spasa i izvor svih odlika leži u očišćenju namjere i iskrenosti cilja: Tko god se u iskrenosti posveti prema Bogu za četrdeset dana, izvori mudrosti se izlijevaju iz njegova srca ka njegovom jeziku.

Takve su posljedice i koristi od četrdesetodnevne iskrenosti (ihlas)! A mi ovdje trošimo četrdeset ili više godina na skupljanju termina i pojmova za svaku disciplinu. Vi o sebi mislite da možete da budete allamah u znanostima i da se računate u Božiju armiju, a još ne nalazite ni traga mudrosti u svom vlastitom srcu niti kapljicu toga na svom jeziku. Trebate znati da vaše učenje i rad nisu iskreni. Prije će biti da ste radili radi šejtana i sebične žudnje. Sada kada vidite da te znanosti nisu proizvele nikakvu duhovnu odliku ili stanje u vama, učinite trud da razvijete iskrenost namjere i da očistite vaše srce od tmina i loših ćudi. Ako vidite ikakav rezultat, idite dalje. Pa, mada su isprazni motivi za eksperimentiranja štetni po iskrenost, vjerovatno je da bi trud mogao otvoriti prozor te bi ulaženje svjetla moglo da vas vodi. U svakom slučaju, dragi moji, vi imate potrebu za istinskim božanskim načelima i pravim znanostima, kao i valjanim poukama i ispravnim poslovima. I na kojem god nivou bili, nastojte uvećati vašu iskrenost i očistiti sebične fantazije i šejtanska došaptavanja iz svoga srca. Naravno da će vam to donijeti rezultate i vi ćete naći put ka istini, a staza vođstva biće otvorena za vas. Neka vam Bog, Slavljeni i Uzvišeni, pritekne u pomoć. Bog zna, ako bismo trebali napustiti ovaj svijet sa tim lažnim i ispraznim učenjem, sa izopačenim fantazijama i pokvarenim moralom, kakve će nas čekati nesreće i patnje, i kakvi tijesni prolazi, i sa kakvom tamnicom pakla i sa kakvim mrakom ćemo se morati susresti, te kakve će samo užase i vatre to naše učenje i te naše pouke pripremiti za nas. Odjeljak IV: Autoritet među filozofima Sadr al-Hukama al-Mutaallihin (Glava filozofa i teozofa tj. Mulla Sadra), neka Allah posveti njegovu dušu i obilno ga nagradi, u »Sharh-e-Usule Kafi«, donosi jedan duži citat od Shaykha Ghazalia, u kojem je ovaj jednom klasificirao znanosti na »ovosvjetske« i one o »Budućem svijetu«, stavljajući znanost o fiqhu među »ovosvjetske«, a dijeleći znanost o Budućem svijetu na znanosti omističkoj intuiciji i otkrovenju i znanost o društvenom saobraćanju, upravljanju i ugovaranju. Ghazali, na znanost o društvenom saobraćanju, gleda kao na svjetlo koje dospijeva u srce nakon njegovog pročišćenja od pokuđenih svojstava. Kroz to svjetlo otkrivaju su istine poput spoznaje Božijeg Bića, Imena i Atributa, njihovo djelovanje i mudrost, a javljaju se i druge vrste spoznaje. Sada, budući da je taj autoritet (tj. Mulla Sadra) prihvatio ovu klasifikaciju, on u tumačenju ovog hadisa, na temelju izloženog kaže da se »Očigledno, ta klasifikacija i ograničenje koje je napravio časni Poslanik, s.a.v.s., odnosi na znanosti o društvenom saobraćanju. To su znanosti kojima se većina ljudi koristi. Međutim, spoznajne znanosti obuhvaćaju mali broj ljudi, koji su rjeđi od kamena mudrosti, što dokazuju i hadisi iz žKnjige vjere i nevjerstva'' (Kitab-e-iman ve kufr), koji će se kasnije navesti.« Ovo je bio sažeti prijevod njegovih navoda.

Ovaj pisac kaže: U iskazima Shaykha Ghazalija ima nedosljednosti i ako bi se za takve stavove držalo da su prihvatljivi, onda preostaje druga stvar kojoj se da prigovoriti, a koja se sreće u iskazima Akhunda (tj. Mulla Sadra), neka je Božija milost s njim. Što se tiče prigovora koji se odnosi na njegov iskaz - na osnovu pretpostavke valjanosti Ghazalijevih iskaza - on leži u tome da je Ghazali smatrao da se znanost o društvenom ophođenju odnosi na stanja srca, što će reći, na one kvalitete koji rezultiraju spasom, kao što su strpljenje, zahvalnost, strah, nada, itd., kao i one koji vode propasti kao što su pakost, zavist, lukavost, varanje itd. Prema tome, za trostruke znanosti koje je spomenuo Božiji Poslanik, s.a.v.s.,, ne može se reći da sve pripadaju znanostima o društvenom ophođenju. Ustvari, odgovara im samo jedna od njih tj. nauka o principima pravednosti, kao što je ranije detaljno obašnjeno. Međutim, postoje dva prigovora na stavove Shaykha Ghazalia. Prvo, on za nauku o društvenom ophođenju, smatra da pripada svjetovnim znanostima, te da su fuqaha svjetovni učenjaci, dok je to jedna od najvrednijih znanosti o Budućem svijetu. To potiče iz ljubavi prema duši i onome za što on smatra da je obuhvaćen time, tj. znanost o etici u uobičajeno korišćenom smislu. Prema tome, on je odbacio ostale discipline, uključujući racionalne znanosti (takve kao filozofija). Drugo, on spoznaje uvrštava u dio znanosti i uključuje ih u svoju klasifikaciju znanosti. To je protivno istini, jer je ispravno žilm smatrati onim što je predmet istraživanja, mišljenja i dokaza, u čemu ulogu ima logičko zaključivanje. Spoznaje i osvjedočenja, su katkad rezultat studiranja znanosti o istinama (ulum-al-haqiqiyyah), a katkad su posljedica srčanih aktivnosti (a''mal-al-qalbiyyah). Ukratko, osvjedočenja, spoznaje i dosezanje istine o Imenima i Atributima, ne treba računati u vrste znanosti. To i znanosti su različite stvari i to je sasvim jasno. Odjeljak V: Treba znati da mnoge od tih znanosti, iz pouzdanog stanovišta, potpadaju pod jednu od kategorija koje je spomenuo časni Poslanik, s.a.v.s.,. Naprimjer, znanost medicine, anatomije, astronomije, astrologije i tome slično, kad su promatrane kao božanski znaci i simboli, te znanost historije i tome slično, kad se promatraju kao sredstva za izvlačenje pouka, ubrajaju se u ayatun muhkamat, jer je pomoću njih dostignuto ili potvrđeno znanje o Bogu ili Proživljenju. Katkada znanstvena učenja potpadaju pod učenje o principima pravednosti, a katkada pod uspostavljeni Sunnet. Ali, ako je potraga za njima radi njih samih ili nekih drugih ciljeva, i ako one vode ka zanemarivanju znanosti o Budućem svijetu, onda one nesrećom, na račun tog zanemarivanja, postaju vrijedne prijekora (madhanun bi al-''arad). Inače, (same po sebi), one nisu niti korisne, niti štetne, kao što je naznačio časni Poslanik, s.a.v.s.,. Prema tome, sve su znanosti djeljive na tri vrste: prve su one znanosti koje su korisne za čovjeka, s obzirom na ostale stadije postojanja i uspjeh u kojima jeste krajnja svrha stvaranja. To je vrsta znanosti, koju je Poslanik prvobitno razmotrio kao žilm, dijeleći ga na tri dijela.

Druga vrsta se sastoji od onih koje su štetne za čovjeka i koje ga vode zanemarivanju suštinskih dužnosti. To su one znanosti koje su za prijekor - kao: vradžbine, mađioničarstvo, alhemija i tome slično - i čovjek se mora uzdržati od zanimanja za njih. Treće su one znanosti koje su niti štetne, niti korisne, poput onih za kojima čovjek traga u svom slobodnom vremenu radi razonode, kao matematika, geometrija, astronomija i tome slično. Bilo bi najbolje, ako bi neko, zanimanje za te znanosti mogao povezati sa trostrukim žulumom (koga je spomenuo Poslanik), inače je bolje uzdržati se od njih što je više moguće. To je zato, što kad je razborita osoba svjesna da ne može steći sve znanosti i ostvariti sve odlike, zbog kratkoće života, oskudice vremena i mnoštva prepreka i nesreća, on promišlja i posvećuje se onim znanostima čije postizanje je za njega korisnije. Naravno da je između tih znanosti, bolja od ostalih, ona koja je korisna za čovjekov stalni i vječni život, pa su tu znanost, poslanici, mir neka je s njima, zahtijevali i savjetovali ljudima da je traže. Ona je u skladu sa spomenutim trostrukim žulumom. A sva pohvala pripada Uzvišenom Allahu.

S engleskog: M.T.