Bosanska pragma

Kršenje ljudskih prava nije ništa "čisto antropološko". Čovjek je ponajprije kršitelj prirode, tu je uzor i utemeljenje njegova općeg kršiteljstva. Čovjek je postao uspješan, moderan, na način da je tradiciju obeznačio u prošlost. Sposobnost mišljenja pretvorena u mentalnu aktivnost prestala je biti određena i su-određena kosmičkom cjelinom kojoj i sam pripada. Silovanje prirode, a to je značenje modernih istraživanja svijeta prirode, paradigma je za sve oblike nasilja, pa stoga ono nije samo antropološkog predznaka. Nije zemlja da na njoj i sa njom čovjek živi, zemlja, priroda je osvojeni posjed, prakticiranje moći. Svetost zemlje niko više ne smije misliti i disati. Zemlja i žena niti su božija stvorenja niti kakvi lijepi darovi, izvan vrijednosti posjedovanja nemaju drugu vrijednost. Nijedna institucija zaštite ne može biti zapreka zlu jer ne postoji "nadomjestak" za raskid sa "svetim". Individuum nije ni na šta pozvan, ni za šta odgovoran, kolektivni čin utjelovljen u ideologiji, politici, znanosti, etika kao vlasništvo institucija, moral koji nije vlastitost vlastitosti, sve je to osporilo da odgovornost djelovanja nosi subjekt, i da se zna ko je on. Moderni čovjek je bezsubjektivni subjekt. Nasilje nije u prostoru odgovornosti, ono je danas u prostoru tehnike njegova sprovođenja. Tamo gdje odgovornost biva ključnim pitanjem, pitanje je benigno poput bespomoćnosti institucija zaštita prava čovjeka spram njihovog rastućeg umnožavanja. Tvrda je činjenica da žena ne može više tražiti pravu zaštitu ukoliko je u svjetskoj mašineriji progresa i profita, znanosti, politike, ova mašinerija ju ne prepoznaje u njenim specifičnostima budući da se ljudi općenito ne pojavljuju osobno nego po funkciji. Opće nasilje je u pitanju, nije žena fragment nasilja, u kršenju prava žene ispunjava se suština cjeline nasilja nad svim živim bićima. Ključne riječi: nasilje kao oblik egzistencije, bezsubjektivni subjekt, moderni sofizam-mogućnost da se zlo prikaže kao dobro.

Svijet odsutne odgovornosti PROLOG Razumijevanje nasilja u svijetu i nasilja nad ženom u ratu izazvanom agresijom na Bosnu i Hercegovinu ne nadaje se već samom činjenicom svijeta "bogatog", nasiljem niti činjenicom strategije nasilja nad tijelom žene i ubijanja duše u njemu, makar su ove "činjenice svježe". Su- odnos kao razumijevanje ima viši poziv da se činjenica nasilja spasi iz pogubnosti njene zapalosti u vidokrug prakticiranja unutar kojeg svi oblici iskustva nasilja nose isti predznak; od nasilja iz vidokruga svjetskih konvencija o vođenju rata, reakcije humanitarnih organizacija na nasilje, institucija terapije unesrećenih koje naprosto koje niću brže od trave jer im je tlo plodno, razgranjava se put nasilja iskazujući se krugom nemoći unutar kojeg je neprikrivena. Nemoć pomoći ima smisao trajne reprodukcije nasilja na kozmeticiran način. Danas moć i nemoć, humanost i brutalnost, dobro i zlo, život i smrt, imaju isti i zajednički predznak izgubljenog samoznačenja. Gubitak samoznačenja a potonuće u "elemenat" institucije je neuzdrmljiva pretpostavka njihove su- djelatnosti, su- proizvođenja nasilja u Cjelinu, ovakovrsna cjelina tek postaje vid Istine nasilja, nasilja istinom. Nismo pred nasiljem kao fenomenom bivanja čovjeka, nasilje nije fenomen između drugih fenomena. Danas se čovjek iskazuje u nasilju. Tako je ono izgubilo značenje "nesrećnog" fragmenta civilizacije.Prestalo je biti "prateća" pojava rata. Planirana agresija na Bosnu i Hercegovinu uplanirala je oblike nasilja i oblike instrumenata agresije, nasilje je postalo genocid.

Cilj i metodologija njegove realizacije bili su pred znanstvenim zadatkom organizacije visoko "sofisticirane" organizacije nasilja. Nije se ništa smijelo prepustiti "bezazlenosti"slučaja; nasiljem se sve uvezalo poput savršeno organiziranih znanstvenih istraživanja, tok agresije je osmišljen kao cjelina, učenicu su silovali njeni profesori a profesoricu njeni učenici, sve po planu da se rezultat iskaže kao cjelina. Nije se na ovim prostorima uništavao čovjek, kultura, sva dobra na srednjovjekovni način, fašizam s početka ovog stoljeća trebao se nadmašiti ne samo jer su za to bili sposobni agresori, nego i zato što je napredak civilizacije po značenju progresa u oblicima uništenja čovjeka. Bosna je svjetska pragma su-učesništva nasilja unutar svih oblika čovjekove egzistencije, u ratu, jednako u miru, u nemilosrdnosti ali i u milosrđu, u ljubavi i mržnji, svugdje je nasilje legalizirano u "sastavnu komponentu" egzistiranja, ne kao prirodna- protivna snaga, nego vještačka, čovjekova tvorba, nužna i primjerena svijetu kojeg je organizirao po mjerilima svojih sposobnosti i moći u koje ih je pretvorio. Riječ je o višem pozivu onog što znamo, da je znanje i razumijevanje. Znanje koje razumijeva svijet nasilja otvara se u pitanja o onome što se zna: Da li smo trajno u stanju paralele riječi o Dobru i trajnosti zlodjela? Da li nam sada kao prije preostaje riječ protesta zatvorena u sebe? Da li je krik bio najprije zvučno neuhvatljiv da bi se u planirano vrijeme iskoristio? Da li posjedujemo znanje o ispravnom životu i činimo ga takvim dok nam je sve nedodirljivo u njegovom otuđenom običaju i pod objektivnim silama što određuju svako mjesto individualne egzistencije? Da li činjenica ništavnosti koju prakticira koncentracioni logor, koncentracioni grad nad ljudima vremenom uništava subjekt do stanja da "raskukani subjekt ogugla na svoje takobivstvo" Da li se u nama tako ostvaruje neometan zakon svjetskog toka? Čini se da je najviše smisla ovih pitanja opet u presudnom pitanju kao izbjeći stupicu da se ne desi u nama koji govorimo još jedno uniženje onog o kome govorimo. Pesimizam kojeg nosim jedinim je još značenjem optimizma. I PROMETEJEV SVIJET STRAHA Civilizacija do neslućenosti obistinjuje da su sva postignuća na onomu što se prireklo Prometejevom krađom od bogova ali i strahom kao "prometejevom patnjom". Prometejev uspjeh do znanosti, do ekonomije, do sada je nepoznata snaga, sreće i jednako nesreće čovjeka. Ono što čovjek može danas učiniti toliko je neodoljivo da ne može a da ne učini. Moderno iskustvo moći čovjeka izražava se u nemoći da moć obuzda. Razumijevati ovo iskustvo modernog čovjeka znači ne skrivati strah od razaranja čovjeka. "Heuristika straha" (H. Jonas) oslabađa uvid u to da je egzistencija stavljena na kocku zapravo ono što je danas u igri.

Nova pitanja su stara; odnos između Biti i trebati, uzroka i svrhe, prirode i vrijednosti. Čovjekov zahvat u svijet nije više sreća, zahvat moći je dosegao razinu povredivosti svijeta koja prijeti ali i nije više prijetnja, da kozmički poredak postane kaos. Računi nasilničkog prodora u kozmički poredak već su ispostavljeni, krađa rirode, nasilje nad svijetom stvari, bića, svega postojećeg ne zove se više znanstveno tehničkim progresom, čovjek je sebe - samo - ukrao pa nam se vlastiti uspjesi javljaju nasilno prema samome njemu. Da li je za gluhoću spram patnje prirode koju je povrijedio do uništenja, gluhoća za njegovu patnju što se nezadrživo širi do zablude moći i oguglalosti na istinu? Kršenja ljudskih prava nisu ništa "čisto antropološko." Čovjek je ponajprije kršitelj prirode, tu je i uzor i utemeljenje njegova općeg kršiteljstva. Čovjek je postao uspješan, moderan na način da je tradiciju obeznačio u prošlost. Sposobnost mišljenja pretvorena u mentalnu aktivnost prestala je biti određena i su - određena kozmičkom cjelinom kojoj i sama pripada. Izdvojeno kao čovjekova sposobnost, mišljenje u značenju mentalne aktivnosti, zadovoljava prosvjetiteljsku tendenciju spoznaje svijeta. Po takovrsnoj sposobnosti čovjek se izdvaja iz cjeline bića, ruši svaki princip viši od sebe. nastaje moderni koncept čovjeka po kojemu čovjek razmišlja o svemu kako on jeste. Slobodan od Neba, gospodar vlastite sudbine, zadovoljan samo Zemljom i gospodarenjem u njoj, zamjenom i zaboravom svih eshatoloških realnosti a ustrojstvom budućnosti unutar historijskog vremena, ravnodušan za svijet Duha, neosjetljiv za sveto kao "utvare" (ili metafiziku), suvremeni čovjek nema granice u pohodu pretvaranja svega u vlastiti posjed. Posjed, to je centrum poretka u modernom svijetu. Posjed je postao "dobro" čovjeka koje nije u svezi sa Bogom. Posjed je dobro koje se ne mjeri dobrotom, jer je postignut svijet u kome je odsutna dobrota budući da se sam svijet uspostavio u odvojenosti od izvora Dobrote. "Teret" mjerenja što je čovjek i njegov svijet dobrom i dobrotom, odbaćen je i zamijenjen lahkoćom uspjeha u osvajanju i dominaciji svijetom. Silovanje prirode, a to je značenje modernih istraživanja svijeta prirode, paradigma je za sve oblike nasilja, pa stoga ono nije samo antropološko. Nije zemlja da na njoj i sa njom čovjek živi, zemlja, priroda je osvojeni posjed, prakticiranje moći. Svetost zemlje niko više ne smije misliti i disati. Zemlja i žena niti su božija stvorenja niti kakvi lijepi darovi, izvan vrijednosti posjedovanja nemaju drugu vrijednost. Za nasilje i obesčašćenje nema zapreke. Nijedna institucija zaštite ne može biti zapreka takvom zlu jer ne postoji "nadomjestak" za raskid sa "svetim". Individuum nije ni na šta pozvan, ni za šta odgovoran, kolektivni čin otjelovljen u ideologiji, politici, znanosti, etika kao vlasništvo institucija, moral koji nije vlastitost vlastitosti, sve je to osporilo da odgovornost djelovanja nosi subjekt, i da se zna ko je on. Zapravo, šta se pokazuje?

U suvremenom svijetu kršenje ljudskih prava, kazna, uspostavljanje pravde naliči onoj dječijoj igri skrivanja makaza, u kojoj se skrivalac može samo "nasumice" pogoditi. Kako se prikrio počinitelj zla ali i onaj ko je dobrotvorac? Moderni čovjek je bezsubjektivni subjekt, Adorno, baš samo on, nalazi u takvom statusu modernog čovjeka mogućnost fašizma, njegovo trajanje, vidi fašizam kao trajno nasilje naroda nad narodom. Budući da se narod, nacije ne misle kao stvarni, konkretni ljudi, jer to i nisu budući da se desubjektivisanje ostvaruje planetarno, a priroda budući da je zaposjednuta, scijentificirana, istrebljenje pojedinih naroda, a svi mogu postati pojedini, "normalan" je i konzistentan proces u civilizaciji koja opstoji na jedinim važećim vrijednostima; profit, vlast, posjed, sila su vrijednosti koje čine oružje moćnim i opravdanim. Kolektivni cilj (profit, socijalizam, znanost, ideologija i drugi) kolektivna svrha (progres, srećna budućnost) uprežu svoje izvršioce pod imenom lidera i potčinjenih, dok je ime čovjek predato zaboravu ili stavljeno u skrb institucija koje potvrđuju sebe na gubitku onog za koga su skrb.

Dok gledamo zlotvora u zlatnim i mebl odajama kako prima međunarodne "mirotvorce" jednako gledamo ubijena tijela. "Onog" nazivaju liderom a ove "teroristima." Pa, šta je to čovjek, jesmo li oguglali na to pitanje? On je to što je oznaka. Odriješio se od sebe da bi dobio oznaku. Moćni zlotvor, protagonista fašizma označava se odličnim političarem što zlo prakticira vještinom da ubistva prikaže kao samoubistva. Kao da samoubistvo nije stvar samo samoubice! Oznaka žene logorašicom dovoljna je da se nasilje prakticira, da silovanje bude stavljeno u službu osvajanja zemlje i njenih "bosanskih oznaka". Nisu, dakle, ubijani ljudi koji su se branili, nego predmeti, zemlja kojoj se nametala oznaka posjeda. Istina i pravda kao istina ne mogu progovoriti, jer je čovjek zaboravio govoriti, misliti, sumnjati, su - osjećati. Zapravo ga i nema, sve ga više nema što bolje funkcionira. Funkcioniranje spomenutog lidera proizvodi krajnje rezultate racionalno organiziranog svijeta, u svijetu Ratia i zlo je takvim ishodištem bivanja opravdano. Vješto prikazivanje zla kao dobra je moderni sofizam, u praksi je to dijalektika nasilja. Ipak, hvata nas jeza od takve smionosti. Da li je jeza krhka za optimizam i odgovornost? II ZAKRŽLJALI POJAM O SEBI Posigurno su dvije orjentacije u modernom svijetu ključne; moderna tehnika orijentira čovjeka u jedan isključivi povijesni sklop, isključivi topos bivanja. Težnja i to neograničena, ka napretku, ka shvatanju sve većih stvari, težnja neprekidnog prevazilaženja, da se prevazilaženje brže prevazilazi, moderni je topos poziva čovjeka; druga je orijentacija vladanje-gospodarenje nad stvarima i nad samim čovjekom. U jednoj i drugoj ispunjava se određenje nad stvarima i nad samim čovjekom.

U jednoj i drugoj ispunjava se određenje čovjeka u smislu trijumfa nad svijetom u jednom značenju spoljnih objekata. Naizgled, svijet trijumfa se širi, uistinu on ostaje uzak po takovrsnosti, kao što i čovjek ostaje jednog vidika svoje prirode, jedne njene strane. Upregnut u jedini zahtjev uspjeha i prestiža moderni čovjek zaboravlja pitanje ko je to "on". No, zapravo pitanje nije zaboravljeno, nije odgođeno, ono je "propalo"; čovjek kao individua ne igra ulogu, ne radi se o meni, tebi, nekom drugom; kolektivni čin i kolektivni izvršilac, potopio je stvarnog, konkretnog čovjeka. Kako je s obzirom na izostanak konkretnog čovjeka ozračen pojam odgovornosti? Izmjenjena suština ljudskog mišljenja i djelovanja utemeljena na osiromašenom shvaćanju prirode, čovjeka i prirodne stvari, a definisana ishodišnom pretpostavkom moderne civilizacije, da je čovjek tvorac svog života, odgovornost kao nutrinu čovjekova ponašanja, djelovanja, ne može se više prakticirati, budući da je takvoj praksi izmaknuta materijalna pretpostavka. nestao je izravan odnos čovjeka sa čovjekom kao i odnos sa samim sobom. Entitet "čovjek" je po praksi i unutar djelovanja dobro ili zlo su imali izravne kriterije. Dobar čovjek je onaj koji prihvaća, i djeluje ovo i sada sa vrlinom i mudrošću sam u sebi se kultivira za dobro i po njemu se odvija komunikacija sa drugima.

Djelovanje i znanje o dobrom. Maksima "teži za odličjima putem razvitka i ostvarenja najboljih mogućnosti tvoga bitka kao čovjeka" ili maksima "podredi svoje lično dobro zajedničkom dobru" akcentiraju dvoje: znanje je u djelovanju, i, u ovim, i drugim maksimama onaj koji djeluje uvijek je i onaj "drugi", zajedno su ovdje i sada. Ćudoredni poredak je sam krug djelovanja. Znanje ćudorednosti i ćudoredna volja nije spoznaja znanstvenika, etičara ili stručnjaka. Znanje je otvoreno svakom čovjeku na njegovom ograničenom mjestu i ograničenom vremenu života. neograničeno mu ne pripada. Propisi etike čovjek i čovjek važe još u intimnoj sferi sve rijeđih uzajamnih ljudskih djelovanja. U rastućem dominirajućem značenju prostora kolektivnog čina nestalo je jedinstvo počinioca, djela i učinka. Ovi, danas, nisu više ni isti kao u bliskom djelovanju ja i drugog. Dobro djelovanje i izbjegavanje zla u svijetu gdje čovjek zna i prihvaća da je njegova ruka "kratke moći" nije teoretsko; opći pojam dobra koji se odnosi na prihvaćene odnose ljudske prirode i položaja, dovoljan je za djelovanje samog individualnog izvršioca i u njegovom se djelovanju dovršava. Svako, pojedinačna individua iskušava vrlinu i razobličava porok i sa ovim uvijek započinje novo djelovanje. Volja pojedinačnog čina je ćudoredno odgovorna. Novi poredak svijeta kojeg kumulativno razmnožava znanstveno - tehnički i tehnološki prodor u prirodu, suzio je čovjekovo djelovanje na moral samo njegovog interesa, on traži ono što je za njega dobro. Zato što "ne dozvoljava" da ima nešto "vanljudsko" čovjek ne može ni misliti o mogućem dobru "vanljudskih prostora". Ne radi se dakle, da on takvo dobro zanemaruje. za modernog čovjeka nema samog takovrsnog predmeta o kome bi mislio. Unutar loma poretka svijeta ljudskog i vanjljudskog uspostavljeni poredak čovjekove moći i gospodarenja ne priziva nužnost nove odgovornosti. Jednom iščašena iz individualnog čina preostaje da se odgovornost "smjesti" u područje teorije, preostaje da institucije zaštite prava čovjeka prikriju stvarno porijeklo kršenja prava čovjeka, u protivnom bi objavile da se prava ne mogu štititi u svijetu zato što je on takav svijet. Bjelodano je da neuspješna zaštita prava čovjeka je "istinitija" od uspješne, u prvom slučaju se priznaje nemogućnost, uspješna zaštita je "slučaj" koji i sam afirmira svojom rijetkošću generalno stanje kršenja. Sama riječ "kršenje" prava čovjeka kozmeticira ono što je konkretno, pojedinačno, a to je nasilje nad čovjekom. Kršenje je teorijsko - pravnog utemeljenja. Nasilje je konkretan i opći udes prirode i čovjeka. Kako je moguće dobro - odgovornost iz kritične tačke svijeta? Autor djela Princip odgovornosti Hans Jonas misli da je, prvo, samo čovjekova moć korijen potrebe odgovornosti. Dakle, odgovornost se misli iz čovjekovog svijeta. Slijedi, moć životinja, prirodnih pojava je "slijepa" i jednom neslobodom i slijepom igrom, simbiotički održava se ravnoteža višestruke cijene.

Zato što je čovjekova moć djelovanja od cjeline, ona je izvor opasnosti čovjeku samom i cjelini. Čovjekovo "žože je njegova sudbina i sve više postaje opšta sudbina2. Evo u opasnom spasonosnog; iz čovjekovog htjenja može se trebanje kao samokontrola njegove moći koja djeluje svjesno a ne slijepo. to svjesno čovjekove moći i djelovanja za H. Jonasa znači da je sama svijest o mogućnosti katastrofe kao posljedice čovjekove moći pretpostavka očuvanja ljudskog bitka. Sama je "moć" dovela odgovornost u centar morala pa je tako htijenje i trebanje ponovo u horizontu ljudske misli. Rekli bi, prije, u horizontu raznovrsnih i mnogobrojnih karitativnih mistifikacija, pravnih institucija i drugih u funkciji nadomještanja stvarnog i stvarno postojećeg raskola htijenja i trebanja. Etički uvid je nedjelotvoran, Jonasov uvid precizira da najljepši principi su uzaludni, da za odgovornost je već, možda, kasno. Iz svijeta s kojim smo zadovoljeni po utopiji progresa ka savršenijem budućem njegovom stanju (nekad je to bio socijalizam, komunizam, danas USA preuzima 21. stoljeće kao svoj prostor) posigurno izostaje težnja za drugačijim znanjem svijeta. Teško je, ali se nadaje ka jedan propis "ljekovit" u ovoj bolesti svijeta samo, zapravo, pronađen instrument da se bolest održava, prihvaćanjem mogućnosti da bi se moglo biti i gore, "srećom", H. Jonas piše da praktički propis "proročanstvu nesreće mora se pokloniti veća pažnja nego proročanstvu sreće" može biti djelotvoran.

Danas nesreća nije prepuštena prorocima.Nesreće ljudi su ograničeni metodi njihova uništenja. Fašizam se ne ponavlja, on traje, samo se "savršenije prakticira." Nekad je logor nasilja mogao biti skriven duboko u Poljskoj, logor - grad nasilja bio je na TV ekranima every day, dok nismo obavješteni da je svijet "oguglao" na slike užasnog nasilja. Možda bi interes bio ponovo pobuđen "novim artizmom nasilja2. nasilje nije u prostoru odgovornosti, ono je danas u prostoru tehnike njegova sprovođenja. Tamo gdje odgovornost biva ključnim pitanjem, pitanje je benigno poput bespomoćnosti institucija zaštite prava čovjeka spram njihovog rastućeg umnožavanja. Prvi put nalazimo termin "nacionalna mašinerija" za unaprijeđenje položaja žene u društvu. Raspolažemo sa valjanim argumentima da su takve "mašinerije" promovirale emancipaciju žene, pa je sada moraju zaštiti od rezultata emancipacije "demokratizacijom" njenog društvenog statusa. ne osporavajući pozitivne tendencije i djelomično realiziranje, posebno u nekim europskim zemljama, tvrda je činjenica da žena ne može više tražiti (pa ni pravu zaštitu), ukoliko je u svjetskoj mašineriji progresa i Profita, znanosti, politike, ova je mašinerija ne prepoznaje u njenim specifičnostima kao što se ljudi općenito ne pojavljuju osobno nego po funkciji. Opće nasilje je u pitanju, nije žena fragment nasilja, u kršenju prava žene ispunjava se suština cjeline nasilja nad svim živim i neživim. III MORAL NASILJA No, čuvajmo pitanje zašto individua nije uporište odgovornosti. Ako hoćemo znati što je istina, konkretnog života, mora se on razumijevati u njegovom otuđenom obličju, unutar objektivnih sila koje nemaju nikakvu prepreku da do u intimu odrede individualnu egzistenciju. Stoga, ko još može djelovati kao subjekt? Razlaganje subjekta već je prošlo u iščezavanje pa bi se samo to što iščezava trebalo misliti bitnim. Jednako, kao što otsustvo čudoređa upućuje na posmatranje ekspanzije njegove protivnosti. Totalitet modernog svijeta potvrđuje "hegelijansko" da je individualno niži rang cjeline.

Građansko društvo, a ono je "individualističko društvo", ne ustrojava se "igrom pojedinaca i posebnosti", sama cjelina građanskog društva ustrojena je tako da pojedinca ustrojava u poredak cjeline. Bit je svijeta u takvom ustrojstvu. Njegovi se dijelovi, razvijeni i manje razvijeni, razlikuju upravo po uspješnom iščezavanju ustrojstva samo - sebe, na račun iščezavanja razlike, bolje reći eliminacije razlika i posebnosti (eliminacija = genocid), raste jednoooblična i jednooka cjelina postojanja. S početka konstatirani strah da u našoj riječi ne bude uniženje onih uniženih ishodi iz razumijevanja nužnosti su - učesništva svakog čovjeka u zlu, jer se ono i imenuje zbirnim imenom, nasilje nad ženama, posebna bestijalnost nad Bošnjakinjama, budući da je individualnost protjerana "emamcipacijom", preostalo je da silovanje i naknadna teoretska procjena tog oblika jedva može doseći "intimu" nasilja. Izgovaramo to "žene u ratu su silovane". Da se nešto kolektivno događalo oslobađa razumijevanje napora da se "izmjeri" su - učešće, i da se razumijeva individualno u patnji.

Odgovornost nije u vidokrugu razumijevanja budući da je kolektivnom "zameten" trag pojedinca, jednako nasilnika i žrtve. Egzistencija je moguća po ustrojstvu cjeline. Navodi ove činjenica "nućnosti" da se bude u totalitetu na činjenicu nemogućnosti "bezazlenosti" kao i činjenicu "prokletstva" da se govori o individualnom. T. Adorno progovara takvo prokletstvo: "slučajni razgovor s muškarcem u vozu, s kojim se, da ne bi izbila svađa, slažemo s jednim parom rečenica, o kojima se znade da moraju konačno da izađu na ubistvo, jest već parče izdaje; vrijedna misao nije imuna protiv svoje komunikacije, i već je dovoljno da bude kazana na pogrešnom mjestu i u pogrešnoj saglasnosti da bi se potkopala njena istina ... Sama druželjubivost je učestvovanje u nepravdi u toliko što ona ohladnjeli svijet iznosi pred oči kao svijet u kome se još može međusobno razgovarati, pa slobodna, druževna riječ doprinosi da se perpetuira ćutanje u toliko što kroz koncesiju ovom kome se obraća taj biva još jednom unižen u onom ko govori". Ne govoriti, biti usamljen, možda je jedino obličje solidarnosti budući da se svaka angažiranost, humanost i čovjekovo sudjelovanje u komunikaciji ostaju maska za prećutno prihvaćanje neljudskog. Preostaje solidarnost sa patnjom ljudi, ćutiti njihovu radost je korak u adaptaciji na patnju. Nema sumnje, da je i distanca upletenost u opće vladajućeg. Moderna epoha je jedinstvo što je nestalo iščezavanjem svih razlika koje pretpostavljaju sreću, a ona je uvjet moralne supstancije egzistencije pojedinca. Ogrubjelost života izaziva jezu, svakodnevno sudaranje i potiskivanje - oblici veza među ljudima, čini se, da je moguće preobličiti. Svako je osuđen na upotrebu vlastite egzistencije a to znači i na zloupotrebu. Upletenost u proizvodnju oblika života neizbježno je po načelima života moderne proizvodnje. Privilegija mišljenja, solidarnost, ćudorednost, častivost su osjećanja, samoproglašavanju sebe ništavnim. Trijumf proizvodnje iskazuje da ništa nije postojano. Konformizam, jer survao u rascjep središte duhovne samodiscipline. Zabrane koje čine duhovnu razinu pojedinog čovjeka potiskuju se, događa se jednako sa onim što je poriv i što je duhovno. Polovično obrazovanje, eksterni egoizam ("gledaj svoja posla"), nedostojanstvena prisnost, prostota, vrijednosti su varvarske kulture a ona opravdava "korisnošću" sve što funkcionira u korist dizanja viših katova moći svijeta potkraj 20 st. Nasilje je omogućeno čovjekom koji se "okamenjuje" u katove zgrade svijeta

Zato što nema časnu funkciju i što bi ona bila lažna, moderni čovjek može da izabere zlo i nasilje budući da su ponuđeni isto kao i fast food, na svakom koraku. Izostanak stida i rastuća bestidnost, njihov se kauzalitet izražava: oslobođenjem od stida, jer je lažan, istina je veće vrijednosti negoli vrijednost istine rastuće bestidnosti. Ova se sve manje pojavljuje kao licemjerstvo, koliko je stid sputan da se pojavi. Budući da nema kuće stida, kuće odgovornosti, budući da je moderni čovjek beskućnik, slobodan je te se teren za uništavanje gradova jer se mogu podići, po načelu progresa još ljepšim, i po načelu lažne veze sa prošlošću, još stariji, svugdje je zemlja slobodna za podizanje koncentracionih logora. Još prije nego je prognan, otjeran, izbačen, čovjek je ostao bez kuće koliko je najprije ostao bez samog sebe. Sebe - samogubitak zločinca i žrtvu dovodi u položaj da prvi održava vrijednost posjeda, koji je i žrtva, a žrtva nasilje ne razumije iz njegove pripravljenosti u vremenu kad nije bila pod oznakom žrtve. Nismo razumijevali vrijeme nasilja sve dok smo ga doživljavali u ugodi "vremena mira". Da je ono vrijeme "prije rata" bilo sam rat i poraz u nama čovjeka objelodanilo se u otvaranju vrata bestijarija iz kojeg su zvijeri maskirane u ljude već znale koga treba obespraviti, silovati. Ništa, mir a pogotovo nije prepušteno toku izvan mehanizama. Fašizam je savršeni mehanizam. Taj stroj može istinu užasa rata, užitak nad patnjom silovane žene, pomućeni um majke nad zaklanim djetetom, otkloniti u "čistu propagandu", prikazati zlo taktikom jedne strane u ratu. Sasvim konsekventno, budući da je svijet visokorazvijenih zemalja zlostavljanje čovjeka uljepšao tehnikom i odagnao ga zabranom gledanja TV izvještaja. Sposobnost je mehanizama da svoje uspjehe (patnje, nasilje, krik) sačuva pomoću morala "bestselera". Nezainteresovanost za zbivanje zla ne smije se dopustiti, sobe će biti ispunjene i TV prijemnici neće biti isključeni kad se realnost zlostavljanja Bosne uzdigne do perfektno tehnički ostvarenog prikaza zla. Tad se gledalac ne pita da li se to zbilo ljudima.

Potisnuti zlo u artizam njegova prikaza oslobađa nas da o njemu mislimo, istražujemo, ono se premješta u maštu i čini se da je realnost čista. Još uvijek fašizam uspijeva sebe kao zlo, nasilje, zaštititi prostorom mašte, baš na račun nemogućnosti da realnost vidimo kako je ona sama i najviši horor. Napredak u "prikazivanju" zla je u bespotrebnosti prikrivanja. Adorno govori o mehanizmu zabrane spoznaje patnje: "U mehanizam vladavine spada to da se zabrani spoznaja patnje koju ona proizvodi, i direktan put vodi do jevanđelja i životne radosti u podizanju ljudskih klanica tako daleko pozadi u Poljskoj, da svako može uvjeriti sopstvenog sunarodnika da ne čuje krike bola." U Sarajevo su pristizali novinari da sa "lica mjesta" izvještavaju o pogodku u ciljanu metu - pješaka na ulici. Dok je supruga zapovjednika logora milovala i ukrašavala svoju djecu njen ugladni i uglađeni suprug izdavao je naredbu da se djeca umore u gasnim komorama. Možda je to tek kasnije saznala. Danas, i ovdje ga ispraća na radno mjesto koje joj je poznato, posao - nasilje u ime mitologije naroda. Nema pokajanja, nema patnje, nema griže savjesti, može se ugodno živjeti jer adaptacija stana je dovoljna da je patnja nekog čovjeka napustila svoje mjesto. Logori će biti muzeji, opet. Možda se neće posjećivati da ne bi ljudi bili šokirani. U područje psihologije ne ulazi vrijednost odgovornosti, ako bi osjećaj odgovornosti bio štetan za mentalne funkcije čovjeka, onda ga od tog uzroka treba zaštititi. Psihoterapeuti su zajedno sa svojim dobrim nakanama, afirmatori svijeta odsutne odgovornosti. Unutar svjetskog mehanizma vladavine morala potčinjavanja svaki je lijek "koristan" za bolest bez koje više i ne možemo. Možemo živjeti na nekom drugom mjestu Svijeta, ali ovaj svijet ne možemo izbjeći. zavodljivost "reklama nade u bolje stoljeće" moćnija je od odluke da mislimo svijet drugim izvorom osvijetljen. Izgovorene riječi ne omalovažavaju institucije zaštite prava čovjeka, na ovom skupu zaštite prava žene. Napisane riječi situirane su u grubost realnog svijeta. Gotovo da je nužno da "začepimo voskom uši" da nas ne "proguta" "zanosna pjesma" institucija demokracije u modernom svijetu. Vrijeme rafiniranog uništavanja ljudi upozorava na katastrofu licemjerstva djelovanja mnoštva Povelja o ljudskim pravima i slobodama, također mnoštva NGO i svih drugih institucija zaštite čovjeka, dok je na djelu i dalje genocid. Zar nam je preostalo da samo o njemu tražimo objektivno informiranje, objektivnu sliku, ili upotpunjuju sliku o onom što se neometano događa? Sve dok je čuvanje vrijednosti odgovornosti osigurano i egzilirano u institucije, ovaj svijet najvišeg moralnog napretka ispostavlja naše bivanje poput računa institucijama i konferencijama.

ABSTRACT Violation of human rights is not something "purely anthropological". Man is first and foremost a violator of nature, which is the model and basis of his violations as a whole. Man has become successful, modern, in a manner that has consigned tradition to the past. The capacity of thought transformed into a mental activity has ceased to be determined and co-determined by the cosmic ensemble to which he himself belongs. The rape of nature, which is the meaning of modern research into the world of nature, is a paradigm for all forms of violence, and thus is not only an anthropological omen. The earth does not exist for man to live on and with it, but earth, nature, has been taken over by possession, by the practice of power. No one may any longer think of the sanctity of earth. The earth and woman are neither the creation of God nor beautiful gifts, there is no value other than the value of possession. No institution of protection can be a barrier against evil, for there is no surrogate for the rupture with the holy. The individuum is not called to anything, not responsible for anything; the collective act is embodied in ideology, politics, knowledge, ethics as ownership of institutions, morality that is not the independence of distinctiveness, individual responsibility for actions is contested, the individual is challenged to know who he is. Modern man is a subjectless subject. Violence is no longer within the sphere of responsibility, but is now within the sphere of the technique of carrying it out. Where responsibility is to be the key issue, the question is as benign as the powerless institutions of protection of the rights of man in the face of their exponential growth. The hard fact is that woman can no longer ask for protection if the global machinery of progress and profit, knowledge, and politics does not recognize her in her specificity, since people in general are not seen as individuals but according to their function. Violence as a whole is the issue; the woman is not a discrete part of violence, in violations of the rights of women the essence of violence against all living beings is fulfilled. Key words: violence as a form of existence, subjectless subject, modern sophism - the possibility of presenting evil as a good.