Matični tokovi islamske kulture i periferna situacija Bosne

  • Ispis
  • PDF

Rad Matični tokovi islamske kulture i periferna situacija Bosne upoznaje čitatelja sa do sada malo poznatim, ali izuzetno korisnim i značajnim podacima o prisustvu islama na ovim prostorima znatno prije uspostavljanja osmanske vlasti, kao i prisusutvo Slavena u arapsko-islamskome svijetu. U tom smislu značajnu ulogu imat će trgovci, diplomate, hodočasnici, ratnici, robovi, doseljenici, kolonisti i avanturisti, koje autor u ovome tekstu zasebno razmatra. Ovim prilogom koji je pisan na osnovu objavljenih studija i radova, autor ne samo da podsjeća na ono što smo do sada znali, nego i proširuje ta saznanja sa novim i interesantnim povijesnim činjenicama. Do pojave islama Arabija je bila izložena političkim, ekonomskim i kulturnim utjecajima moćnih država triju kontinenta: Bizantije sa sjevera (Evropa), Perzije sa istoka (Azija) i Abesinije sa juga (Afrika).

Sa objavljivanjem Kur''ana i širenjem islama ovi utjecaji postepeno slabe, a u vrijeme procvata islamske kulture i civilizacije poteći će u suprotnom smjeru i raširiti se daleko van granica islamske političke i vojne dominacije. Kako šehadet nije ratni poklič već životna maksima, to se njegov eho čuo mnogo dalje od topota kopita i zveckanja oružja ''prorokovih armija''. Široki su prostori u kojima su utjecaji islamske kulture istraživani i dokazani i brojna područja ljudske djelatnosti u kojima su se manifestirali.1 No, znatno manje pažnje posvećivano je načinu i putovima kojima se vršila ova transmisija. Jedna zabilježena tradicija, koja povijesno seže do pejgamberskih vremena, govori o hodu bosih stopala ovdašnjih ljudi po vrućem pijesku arabijskom do susreta sa Poslanikom, Allahov salavat i selam s njim. Kad su se ti bosanci vratili kući, donijeli su ime svojoj zemlji i njenoj glavnoj vodi, ali nisu donijeli islam. Između kolijevke islama i i njihove rodne grude ispriječit će se čvrsti bedem bizantijski sa svojim bazičnim stubom Konstantinopolisom. Njegov Kur''anom i Hadisom naviješteni pad2 još dugo će se čekati. Do tada, Bosna će ostati daleko od matičnih tokova islamske kulture, ali će je oni, makar postepeno i povremeno, ipak, sudbinski doticati. To će omogućiti trgovci, diplomate, hodočasnici, ratnici, robovi, doseljenici, kolonisti i avanturisti. Trgovina Arapski povjesničari bilježe da su stanovnici Mekke vrlo rano počeli trgovati sa Bizantijom. Sigurno se zna da je još Muhammedov, alejhisselam, pradjed Hašim, unuk Kusajjov, dobio od bizantijskog cara Lava I (457-474) povelju kojom mu se odobrava voditi karavane iz Mekke u Palestinu. I sam Muhammed, alejhisselam, dva puta je u mladosti trgovačkim poslom odlazio u Siriju.3 Paralelno sa privrednim jačanjem i širenjem islamske države širio se i teritorij susjednih zemalja na kome su trgovali muslimani. Mes''udi (umro 956. g.) piše i o trgovini muslimana sa slavenskim plemenim.4 Da je ta trgovina dopirala i do bosanskih prostora svjedoče nalazi novca, prisustvo roba i, nadasve, sačuvani dokumenti: srebrenjak halife Mervana II (744-750) iskopan u Potocima kod Mostara; tursko odijelo koje se spominje u testamentu bosanske kraljice Katarine; ukaz mamelučkog sultana o povlasticama koje se daju dubrovačkim trgovcima.5 Sa robom trgovci su prenosili vijesti, iskustva, saznanja, ideje, manire, modu i raznovrsne utjecaje. U prilog tome navest ćemo dva dovoljno ilustrativna primjera. Prvi govori da se bizantijski car Iraklije upravo kod trgovaca raspitivao o islamu i Muhammedu, alejhisselam,6 a drugi da su dalmatinski trgovci prenijeli ideju bogumilstva iz Carigrada u primorske gradove i odatle u unutrašnjost.7 Da prekine širenje bogumilstva ovim putem, papa Urban V preko nadbiskupa u Splitu i Dubrovniku nastoji spriječiti svaki trgovački promet s "hereticima" u Bosni.8 Diplomatija Prve poznate diplomatske veze između Mekke i Bizantije ostvarene su još za vladavine cara Teodosija I (379-395) koji je pomogao Kusajju ibn Kilabu da zagospodari Mekkom.

Dokaze prijateljstva nalazimo i u odnosima Lava Velikog i Muhammedova, alejhisselam, pradjeda Hašima.9 To je moglo poslužiti kao povod za rano uspostavljanje diplomatskih veza između Bizantije i mlade islamske države. Prema raspoloživim izvorima sigurno znamo da je Allahov Poslanik, nakon primirja na Hudejbiji, poslao više pisama susjednim vladarima, a među njima i jedno bizantijskom caru Heraklu (610-641). Nosio ga je ashab Dihja el-Kelbi i bio primljen sa svim počastima, a bizantijski poslanik donosio je darove Muhammedu, alejhisselam.10 Ikd navodi više slučajeva prepiske između emevijskih halifa i bizantijskih careva.11 U doba abbasijskih halifa uspostavljene su diplomatske veze sa rimskim i franačkim kraljem i bugarskim knezom na Volgi. Zapadni izvori posebno ističu brojna izaslanstva razmijenjena između Haruna el-Rašida i Karla Velikog.12 Halifama u Kordovi dolaze izaslanici normanskog kralja i kralja Slavena, a njihove misije putuju u Prusku i Rusiju.13 Za nas je svakako najzanimljivija poslanička misija utemeljitelja slavenske pismenosti Konstantina - Ćirila, koji je putovao kao izaslanik cara Mihaila miletenskome emiru ili na dvor halife Mutevekkila. I dok je njegov saputnik Georgij razmjenjivao zarobljenike, Ćiril je, kao znalac istočnih jezika i ''arapske prosvjete'' polemizirao sa islamskim učenjacima.14 U prvi mah čini se da ono što su halifini izaslanici u kratkotrajnim kontaktima sa pojedinim znatiželjnim i ljubopitljivim članovima dvorske kamarile govorili o islamu i muslimanima i nije moglo imati nekog značaja. Još manje se to moglo očekivati od izvještaja prilagođenih volji vladara ili interesima koje je povratnik iz islamske zemlje želio na dvoru zadobiti. Ipak, znajući da se putovalo sporo, dugo i često zadržavalo zbog brojnih prepreka koje su u putu iskrsavale, ne može se sasvim poreći svaki mogući utjecaj. Pogotovu što su viđeno i doživljeno na ovim putevima najčešće zapisivani kao putopisi, putne bilješke, izvještaji i sjećanja. Dolazak Muhammedova, alejhisselama, izaslanika Heraklu zabilježio je bizantijski ljetopisac Jovan Zonara,15 a zapažanja prvog bizantijskog poklisara, prema predanju, sačuvao je Ahmed ibn Hanbel.16 Neka djela koja su nastala kao rezultat diplomatskih misija koje su upućivali islamski vladari u evropske zemlje prikazana su i u nas.17 Nesumnjivo najjači i za nas najvažniji utjecaj na području južnoslavenskih naroda imalo je Žitije Konstantina Ćirila. Djelo je nastalo ubrzo nakon Konstantinove smrti (14.II 869), a sastavio ga je, najvjerovatnije, Kliment Ohridski.

U VI poglavlju sadržan je dijalog koji je Filozof vodio sa islamskim učenjacima kada ga je car Mihailo poslao na dvor halife Mutevekkila rekavši mu: "Idi i suprotstavi im se!? Odgovarajući na pitanja o kršćanskim sektama, trojstvu i evanđelju, prema Žitiju, Konstantin pobjeđuje u polemici, ali je pri tome pokazao da poznaje nauku islama i da se već bio upoznao sa sadržajem Kur''ana.18 Pedesetak rukopisa različite starosti i provenijencije, koliko ih se do danas sačuvalo, jasno svjedoče da je ovo djelo često prepisivano i još češće čitano na našem području, a time vršilo i određeni utjecaj. Hodočašće Kada je Omer el-Hattab 639. godine zauzeo Jerusalim - vjekovni cilj hodočašća kršćana/hrišćana i jevreja - vrata mogućeg islamskog utjecaja na Evropu, a time i na Balkan, širom su otvorena.19 Sigurnost hodočasnika često je predmet poslaničkih misija i redovan stavak u ugovorima islamskih i kršćanskih vladara (Haruna el-Rašida i Karla Velikog, Ričarda I i Salahuddina, El-Kamila i Fridriha II i dr).20 Neki balkanski vladari svoj interes za hodočasnike u Svetu zemlju iskazivali su na taj način što su gradilii zadužbine u njoj (kralj Milutin i sv. Sava) ili im zavještali trajne izvore prihoda (car Dušan). Monasi iz ovih samostana /manastira dovođeni su kao učitelji na dvorove, a stalnu vezu održavali su zemljama čije su hadžije ugošćavali. U poslanicima i molbama za milostinju, koje su otuda slali, izvještavali su i o napretku islama.21 U duhovnom životu naših naroda vjekovna veza sa Qudusom odigrala je značajnu dosad još neproučenu ulogu.

Ovome treba dodati i zanimljivu, a nerasvijetljenu, vezu naših krajeva sa samostanom Sv. Katarine na Sinaju. Dubrovčani (katolici) su mu slali redovni godišnji dohodak.22 Car Dušan i Mara Branković (pravoslavni) zavještali su u njegovu korist, herceg Stjepan (pripadnik Crkve bosanske) slao mu je darove.23 Putujući kroz krajeve naseljene muslimanima i boraveći u njihovoj sredini, hodočasnici su se upoznavali sa njima i sa propisima islama.24 Bojeći se da hodočasnici, koji su išli u Jerusalim, ne pređu na islam, pape i njihovi nunciji propisivali su posebne mere,25 a teolozi pisali smjernice za dijalog sa muslimanima.26 Na putu za Palestinu Franjo Asiški je posjetio dvor egipatskog vladara el-Kamila (1218-1238) i raspravljao s njim o vjeri. Ovo je za nas od osobite važnosti pri rasvjetljavanju vjerskih prilika u našim krajevima gdje se islam susreo sa pripadnicima njegova reda.27 Nije bez značaja ni to da je pismo koje samostan Sv. Katarine na Sinaju dobio, navodno, od Muhammeda, alejhisselam, bosanskim franjevcima, uz "Ahdnamu", služilo kao temelj svih privilegija i čuvar od harača i svakog drugog danka, nasilja i nepravdi.28 Ratovi i ropstvo Mada su ratovi u osnovi susret na život i smrt zavađenih neprijatelja, vrijeme predaha i primirja na prostorima izvan bojnih poprišta pruža mogućnost neposrednih kontakata, a preko plijena i robova i bližeg upoznavanja osobina, shvaćanja, navika i načina života sukobljenih naroda, jer snaga utjecaja ne određuje se prijateljstvom već intenzivnošću i stalnošću odnosa. Ilustrativan primjer za to predstavlja upravo Bizantija koja se stoljećima bori protiv muslimana i sve jače podliježe utjecaju islamske kulture.29 Od prvog (i jedinog za Poslanikova života) okršaja u Muti 629. godine do pada Kostantinopola 1453. godine, muslimani su često ratovali sa Bizantincima. Četiri (po nekima sedam) puta napadali su i sami Carigrad. Svaki ovaj napad ostavio je po neki trajan pečat, neizbrisivo svjedočanstvo: iza prvog, ispred carigradskih zidina, ostao je mezar Ejjuba Ensarije; iza trećeg džamije u Carigradu i Abidosu; nakon četvrtog carica Irena pristala je da plaća danak,30 nakon kratkotrajnog osvajanja Soluna (31. jula 904.) na jugu Balkana susrećemo prve arapske epigrafske spomenike itd.

31 U borbama sa muslimanima Bizantinci su često angažirali i strane trupe, pa od vremena cara Konstansa susrećemo i Slovene u bizantijskoj vojsci. Arapskim osvajanjima u Španiji i na jugu Francuske u VIII stoljeću, zauzimanjem Sicilije i južne Italije u IX stoljeću, napadima na Budvu, Kotor i Dubrovnik 867. godine širio se front i povećavao broj sukoba u kojima su protiv Arapa i Slaveni učestvovali.32 Ovi brojni, mada neprijateljski, dodiri nisu mogli ostati bez uticaja, koje prepoznajemo u izvjesnoj kulturnoj osmozi sa arapskim svijetom. Otvorio im je vrata onaj isti car koji je pod zidinama Carigrada zaustavio arapsku vojnu najezdu - Lav III (717-740.), koga Teofan naziva "saracenskim istomišljenikom".33 Za njegove vladavine, pod utjecajem islama, latentno neraspoloženje prema kultu ikona pretvorilo se u otvoreno ikonoborstvo, a sam car je stajao na čelu pokreta. Ekloga koju je on objavio 726. godine, nesumnjivo pod utjecajem Šerijata, imala je veliki značaj za dalji razvitak bizantijskog prava i za docnije zakonodavstvo u slovenskim zemljama. Car Teofil (829­842.) - doba najvećeg uticaja arapske kulture u Bizantiji) oponašajući pravičnog halifu Haruna el-Rašida, šetao je gradom i upuštao se u razgovore sa najsiromašnijim podanicima, primao od njih tužbe i krivce kažnjavao, bez obzira na njihov položaj i dostojanstvo.34 U vrijeme krstaških ratova ovi utjecaji su intenzivirani i preko Balkanskog poluotoka prošireni dublje u Evropu. "Duboko pozitivno značenje krstaških ratova za zapadnu Evropu stoji u punoj protivrečnosti s odsustvom takvog njihovog značaja za islamski svet. Za muslimane krstaši su bili nezanimljiva ordija saveznika vizantijskog cara, nešto kao prolazna elementarna nepogoda," kaže britanski orijentalista i istoričar W. M, Vatt.35 Hiti smatra da se civilizatorski utjecaj krstaških ratova više odnosio na umjetnost, industriju i trgovinu nego na nauku i književnost.36 Usame ibn Munkiz, savremenik i učesnik krstaških ratova, jasno uočava da je "svaki novi pridošlica u franački kraj mnogo siroviji od onih koji su se ovde već udomaćili i dugo opštili sa muslimanima".

37 Provođenje za načinom života utjecalo je i na vjersko mišljenje, te su mnogi usvojili sasvim nov način razmišljanja. Što je uzrokovalo da su se umovi uzdrmali, da su se pojavile grupe šizmatika.38 Balkanski poluotok je most preko kojeg prelaze vojske krstaša prema istoku, ili se tuda vraćaju u Evropu, pa sei na ovom području već od prve trećine dvanaestog stoljeća osjeća jak priliv ideja koje dolaze sa Orijenta. Sa oživljenom grčkom filozofijom širi se i utjecaj islama, ali i neka probuđena heretička učenja - posebno manihejstvo. Seobe i kolonizacija Seobe naroda na području prednje Azije, Evrope i sjeverne Afrike dovele su neke narode (Seldžuke, Tatare, Mongole i dr.) u priliku da ranije i brže upoznaju i prihvate islam ili da ga prenesu u udaljenija područja gdje bi znatno teže i sporije stigao drugim putem. Na taj način stigli su prvi muslimani u neke sjeverne predjele naše zemlje.39 Nekoliko decenija kasnije, sklanjajući se od progona i nasilnog prevjeravanja, naseljavali su se i u unutrašnjosti.40 Mađarski, bizantijski, pa čak i arapski izvori govore o njima.41 Uprkos tome neki autori ovu činjenicu i danas tvrdoglavo poriču.42 Da bi zaštitili nesigurne granice, ugušili pobune, spriječili hajdučiju, istrijebili herezu, ili privredno oživili ratovima i epidemijama opustošene krajeve srednjovjekovni vladari su često preseljavali pojedina plemena, pa i čitave narode, s jednog kraja države na drugi. To je bila praksa i Bizantinaca i Arapa. Tako znamo da su bizantijski carevi Konstans II (641-668), Justinijan II (685-695) i Konstantin V (741-775) pokorene Slavene naseljavali u Malu Aziju u tome Opsikija i Britanija, a Slaveni nakon sukoba sa Arapima prelazili na njigovu stranu i naseljavani u Siriji.43 Preseljavanje Slavena predstavlja najznačajniju i najvažniju, ali ne i jedinu kolonizacionu mjeru onoga vremena. Hajdučko pleme Mardaita, koje je obitavalo u predjelu bizantijsko-arapske granice, naseljeno je na Peloponezu, na ostrvu Kefaloniji, u oblasti epirskog Nikopolja. Nakon arapske opsade Carigrada u opustošenu oblast Kizika naseljeni su Kiprani. U dva maha (746. i 757.) sirijski i jermenski heretinci naseljavani su u Trakiju opustošenu kugom, a oni su kako piše Teofan, proširili pavlikijansku herezu na zapad.44 Vardarski Turci u Trakiji45 i arapska naseobina u Ateni46 dokaz su da je među kolonistima bilo i muslimana koji se kao pripadnici islama nisu mogli dugo održati u unutrašnjosti neislamske zemlje. I prevjereni ostavili su trag prisustva i utjecaja islama na Balkanu u predosmanskom periodu. Slaveni u Daru-l-islamu Nekoliko stoljeća prije pada Bosne pod osmansku vlast povijest bilježi prisustvo Slavena u arapsko-islamskom svijetu. Bilo da su došli kao ratni zarobljenici, kolonisti, trgovački predstavnici, kupljeni kao robovi ili na neki drugi način, tek njihov broj i uloga bili su dovoljan razlog da budu spomenuti u dvorskoj službi i tjelesnoj gardi gospodara Sjeverne Afrike, Sicilije i Andaluzije.

47 Osim općeg naziva Sakalib, kako ih bilježe arapski hroničari, susrećemo i nekoliko značajnih u povijesti neizbrisivih imena. Povijest srednjega vijeka ponajviše je povijest ratova, pa su imena vojskovođa najbrojnija,48 ali se susrećemo i sa osnivačima džamije,49 univerziteta i sa autorima književnih i umjetničkih ostvarenja.50 Glasovi od njih i o njima i njihovoj slavi, ma kako rijetki i nesigurni bili, morali su u njihovom zavičaju imati makar kakav odjek. 1 Vidi npr.:Arapsko-islamski uticaj na evropsku renesansu. Sarajevo 1987., str. 304. 2 Ar-Rum, 2-5. 3 Muhammed Hamidullah: "Muhammed a.s. Knjiga I" - Život. Drugo izdanje, Sarajevo 1983, 276. 4 Abu al-Hasan Ali al-Mas udi: Murugu al-zahab we ma - adin al-gavahir. Kairo 1346. n, III, 64. 5 Dizdar, Hamid: "Muslimani u Bosni prije Turaka", Jugoslovenska pošta. Sarajevo, 15. i 20. VI 1935; Pandžić, dr Bazilije: Katarina Vukčić Kosača. Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. Sarajevo, 1979, 23; Arapski dokumenti u Državnom arhivu u Dubrovniku. Knjiga I, sveskaa 3, Priredio i preveo Besim Korkut, Sarajevo 1969, 45. 6 Handžić, Mehmed: "Kako se bizantijski car Heraklije raspitivao o islamu i muslimanima", El-Hidaje, III, Sarajevo 1939, 2, 30-31; Sokolović, Sinanuddin hafiz hadži: Dijalog između Heraklije i Ebu Sufjana o Muhammedu a.s. Glasnik VIS-a, XXXIII, Sarajevo 1970, 7-8, 377-383. 7 Mandić, Dominik: Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Čikago 1962, 120. 8 Šidak, Jaroslav: Studije o "Crkvi bosanskoj" i bogumilstvu. Zagreb 1975, 281. 9 Muhammed, Hamidullah: Muhamed a.s. Knjiga I - Život. Sarajevo 1983, 275. 10 Sahihul-Buhari, I, 6. 11 Hiti, Filip: Istorija Arapa. Sarajevo 1967, 277. 12 Isto, str. 277; Bajraktarević Fehim: "Stari arapski pisci o Srbima i drugim Slovenima". Srpski književni glasnik, n.s. knj. XXIII, br. 2 (Beograd 16.I 1928), 141. 13 Bajraktarević, F.: "Stari arapski pisci...", 141. 14 Jurković, Lj.: "Prva diplomatska misija Konstantina filozofa - Ćirila, prosvetitelja Slavena. Zbornik za društvene nauke Matice srpske, Novi Sad, 1956, 13-14. 15 M. Hamidullah, nav. dj. 277. 16 Ahmed ibn Hanbel, Musned, III, 241-242; IV, 74-75. 17 Busuladžić, Mustafa: "Arapski historičar Mes''udi o Slavenima. Narodna Uzdanica - kalendar za godinu 1935. Sarajevo 1934, 126-128; Trojčinović, S. dr.: Stari slavenski pogreb. Separatni otisak iz Srpskog književnom glasnika za 1901. godinu; Šabanović, Hazim: "Arapski pisci o Južnim Slavenima". Enciklopedija Jugoslavije 1, Zagreb 1955, 149-152. 18 Žitija Konstantina (Ćirila) i Metodija i druga vrela. Preveo i protumačio Josip Bratulić, Zagreb 1985, 440-46. 19 Rebić, Adalbert: "Fenomen hodočašćenja u Bibliji i u islamu. Bogoslovska smotra, Zagreb 1984, 4. 20 Hiti, F.: Istorija Arapa, 573. 21 Rozov, Vladimir dr., "Sveti Sava i Srbi u Svetoj Zemlji i na Sinaju?, Misao, X, Beograd 1928, sv. 213-214, 335-341. 22 Klaić, Poviest, 583. 23 Kovačević, Ljubo: "Odgovor patrijarha Đenadija II na pitanja sinajskih kaluđera?. Glasnik SUD 63, Beograd 1885, 11-19. 24 Usame ibn Munkiz: Knjiga pouke, 143. 25 Tomas W. Arnold: Povijest islama, 119. 26 Hiti, Filip: Povijest Arapa, 233. 27 Isto, 589. 28 Matasović, Josip dr: "Fojnička regesta", Spomenik LXVII, Drugi razred 53, SKA, Beograd 1930, 141-142; Hadžić, Osman-Nuri: Muhamed a.s. i Kur''an. III izdanje, Sarajevo 1986, 180-181. Pismo nije istorijski dokazano. 29 Ostrogorski, G."Vizantija i Južni Sloveni". JIČ, Beograd, 1963, 1, 1, 3-13. 30 Hiti Filip: Istorija Arapa. Sarajevo 1967, 193-195. 31 Ostrogorski, G.: Istorija Vizantije. Beograd 1959, 250. 32 Tako se zna da je i Karlo Martel, pobjednik kod Poatjea, po majci Mariji, unuk Stjepana V, ugarsko-hrvatskog kralja. Vidi: M. Perojjević, "Stjepan II Kotromanić", Povijest, 283. 33 Hiti, F.: Istorija Arapa, 278. 34 Ostrogorski, G.: Istorija Vizantije. 167 i 209. 35 D. Tanasković "Usame ibn Munkiz - čovek voga vremena" u Usame ibn Munkiz: Knjiga pouke, Beograd 1984, XVIII. 36 Hiti, F.: Istorija Arapa, 549. 37 Usame ibn Munkiz: Knjiga pouke, 146. 38 Thomas W. Arnold: Povijest islama, 116. 39 Sikirić Šaćir: "Ismailije u Ugarskoj", Pravda-kalendar JMO za godinu 1341. h . Sarajevo 1923, 99-103. 40 Handžić, Mehmed: "Ismailije u Mađarskoj", El-Hidaje,V, Sarajevo 1942, 7, 163. 41 Klaić, Jovanka: "Podaci Abu Hamida o prilikama u južnoj Ugarskoj sredinom XII vijeka, Zbornik za istoriju MS, 1971, 25, 42 Popović, Aleksandar: L'' Islam balkanique. Berlin 1986, 254. 43 Ostrogorski, G.: Istorija Vizantije, 132. 44 Ostrogorski, G: Istorija Vizantije, 144-145. Dragojlović, Dragoljug: Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji. I Bogomilski rodonačelnici. Posebna izdanja Balkanološkog instituta SANU 2, Beograd 1974, 233. 45 R. Janin: Les Turcs Vardariotes., L'' Echo d Orient XXIX, 1930, 437-449. Hadžijaahić Muhamed: Islam i Muslimani u Bosni i Hercegovini. Sarajevo 1977, 19-28. 46 K.G. Kampouroglous: The Saracens in Athens", Social Science Abstracts, vol II (1930), No 273; G. Soteriou: "Arabic Remains in Athens in Byzantine Times", ibid, No 2360. Prema: Hiti, F.: Istorija Arapa, 410. 47 Busuladžić, Mustafa : "Veze islamskih zemalja s Hrvatima i istočnim Slovenima u X vijeku", Hrvatski dnevnik III, Zagreb 1940, 1405 (31. III), 20; Šabanović, Hazim: "Najstarije veze Islama s Hrvatima", Hrvat - muslimanski kalendar za godinu 1943, Zagreb 1942, 47-50. 48 Mažuranić, Vladimir :"Melek Jaša Dubrovčanin u Indiji godine 1480-1528. i njegovi prethodnici u islamu prije deset stoljeća", Zbornik kralja Tomislava, Zagreb 1925, 219-290. 49 Handžić, Mehmed: "Osnivač Kaira i El-Azhera", (Misao da je Slaven), Novi Behar I, Sarajevo 1928, 19, 295­297. 50 Miličević, Ivan: "Na tragu za kordovskim Hrvatom Hbibom". Novi Behar X/1936-37, 23-24, 312­ 315.

ABSTRACT The text Central trends of Islamic culture and the peripheral situation of Bosnia informs readers of facts that are thus far little known but of exceptional value and significance concerning the presence of Islam in this region well before the establishment of Ottoman rule, together with the presence of Slavs in the Arabic-Islamic world. An important role was played in this by traders, diplomats, pilgrims, warriors, slaves, immigrants, colonists and adventurers, whom the author particularly considers in this text. With this contribution, based on published studies and essays, the author not only refers to already known facts, but also extends this knowledge with new and interesting historical facts.