Bošnjačke predaje o vodama i česmama

U okviru usmenih predaja Bošnjaka izdvaja se skupina predaja čija tematika se odnosi na vode i česme. Uvažavajući međunarodno usvojenu podjelu usmenih predaja, predaje o vodama i česmama mogu se najpribližnije označiti kao mitsko-historijske. Predaje o vodama zabilježene su na svim prostorima koje nastanjuju Bošnjaci, što znači i izvan današnjih granica Bosne i Hercegovine. Ta činjenica upućuje na zaključak da su vode spadale među omiljene teme bošnjačkih usmenih predaja. Takav odnos prema vodi svoje ishodište, pored ostalog, ima i u značaju koji se pridaje vodi u islamskoj tradiciji. Pored prepoznatljivih elemenata islamskog učenja, u predajama o vodama uočavaju se i naslijeđeni elementi pradavnog.

Predaje o vodama i česmama, zabilježene u bošnjačkoj sredini, javljaju se u obliku sižejno razvijenih predaja ili fabulata, zatim posebno često kao memorat, te kao nesižejne predaje-obavijesti. Po svojim osnovnim odlikama (vjerovanje u istinitost ispričanog, uočljivi elementi fantastičnog, često pozivanje na stvarne ličnosti) predaje o vodama i česmama u potpunosti potvrđuju pripadnost žanru. Ako bi se tragalo za onim što je osobeno u ovoj skupini predaja, onda bi to bilo nešto izražajnije prisustvo elemenata koji su nastali kao posljedica islamsko-orijentalnih utjecaja. Esselamu alejkum, vodo draga i vodini čuvari S puno razloga može se reći da je u islamskoj tradiciji voda podignuta skoro do kulta. Oko vode i na vodi nicali su gradovi; voda se skretala da protiče kroz bašče i ružičnjake; za vodom se tragalo u bezvodnim krajevima, u kršu i kamenjaru. Oko onog ko bi pronašao vodu ispredala se priča. Kopali su se bunari, gradile česme. Za svoju vlastitu potrebu, ali i za opšte dobro svojih susjeda, za neznanog putnika i namjernika.

Među Bošnjacima se oduvijek smatralo da je veliki sevap podići česmu i napojiti žednog. Iz svih ovih i nebrojenih drugih razloga nicale su priče o vodama, o izvorima, o vrelima, o česmama. I dan­danas su ostale sačuvane u bošnjačkoj usmenoj tradiciji brojne predaje čije izvorište je u vodi kao darovateljici života. Predaje takve tematike žive u usmenom kazivanju Bošnjaka kao dio naslijeđene tradicije. Trag nekih voda ili česama koje spominje predaja sačuvao se do danas jedino i samo u predaji. Brojnih česama već odavno nema, nema ni nekihi izvora, presušili su, ili se naprosto izgubili. Tek - ostala je predaja. Sve predaje koje na različite načine variraju tematiku vode, a koje potiču iz različitih krajeva koje nastanjuju Bošnjaci, što znači i izvan današnjih granica Bosne, razvrstala sam, prema raspoloživoj građi, u slijedeće skupine: 1. Predaje o vodama općenito 2. Predaje o izvorima i vrelima 3. Predaje o česmama Iz ponuđene podjele proizlazi da su predaje sa ovom tematikom vezane, kako za vode tako i za određene gradnje na vodama. Predaje o vodama na jednoj te one o gradnjama na vodi na drugoj strani, vrlo često u sebe uključuju i neke druge motive, kao što ćemo vidjeti i na primjerima koji su obuhvaćeni ovim radom. Uočljivo je da su ove predaje, kao i većina drugih, protkane različitim narodnim vjerovanjima i mitskim predstavama. Prema raspoloživoj građi najmalobrojnija je prva tematska skupina u kojoj se govori o vodama općenito. Zabilježene predaje iz ove skupine po svojoj formi spadaju u potpuno razvijene fabulate. Kao preovladavajući motiv u njima se javlja motiv čudesnog, a siže jedne od njih u potpunosti se naslanja na široko rasprostranjeni motiv prinošenja ljudske žrtve, kao uvjeta da se neka građevina održi i okonča.

Predaja zabilježena u Tešnju po svojoj tematici je vrlo slična poznatoj usmenoj baladi Zidanje Skadra na Bojani. Varijante ove balade su brojne. Neke od njih su zabilježene i u bošnjačkoj sredini.1 Predaja pokazuje izrazite podudarnosti sa bajkom: glavni junaci su trojica braće; najmlađi je najiskreniji, a istovremeno i najnaivniji; starija braća varkom dovode u nezavidan položaj najmlađeg; ličnosti su, kao i u bajci, ili potpuno loše, kao što je to slučaj sa dvojicom starije braće, ili posve dobre kao najmlađi brat. Predaja kazuje da se u Dizdarevoj kuli u Tešnju nalazi "jedan svod niz koji stalno curi neka mliječna voda", za koju "narod veli da potječe od jedne neimarovice koja je tu zazidana", a mliječna voda je ostala neprestano da curi, kako bi mlada žena mogla da hrani svoje "napršče". Tešanjaska predaja, kao i velik broj drugih, potvrđuje da su se isti sadržaji uobličavali, kako u usmenoj pjesmi, tako i u usmenoj predaji. Na koji način se ovajpoznati i široko rasprostranjeni motiv o prinošenju ljudske žrtve, kao preduvjetu za održanje gradnje, vezao uz Mliječnu vodu u Tešnju, teško je otkriti. Međutim, čini se da, nije bez osnova pretpostavka da se taj motiv "preselio" iz pjesme koja se, kako navode neki proučavaoci usmene književnosti, zbog svoje čvrste forme duže pamtila i lakše prenosila.2 Stoga je moguće da se već postojeći siže iz baladnog tkiva pjesme "uselio" u predaju. Predaja o vodi Mošćanici, koja se zasniva na motivu prevare, odnosno namjernog dovođenja u zabludu, već je ranije u više navrata objavljivana. Na siže ove predaje se osvrnula Esma Smailbegović, analizirajući sarajevske predaje.3 Predaja koja je dobila naslov Marina voda nije do sada objavljivana. Potiče iz Osata, Srebrenica. Zapisana je šezdesetih godina našeg stoljeća.

Za ovu predaju možemo reći da pripada skupini etimoloških. Njen osnovni cilj je da objasni porijeklo imena Marina voda. Glavni motiv na kojem se predaja oblikuje jeste nesretno stradanje glavne junakinje. Predaja predstavlja razvijeni fabulat, sa uočljivom uvodnom motivacijom, koja ovoj usmenoknjiževnoj vrsti nije svojstvena, mada se susreće u okviru različitih skupina.4 Prije nego što je voda dobila svoje ime vjerovalo se da niko nije smio noću ići na vodu. Ko je god otišao, taj se nije vratio. Na brdu nedaleko od te vode živila je neka Mara, otresita djevojka. Jednom na sijelu, kad su ljudi pričali o toj vodi Mara reče: "Ja smijem na vodu". "Ne smiješ, Maro, hajde ne budali" - rekoše oni. Priča se da su veliku opkladu položili. Mara je otišla na vodu i ponijela sa sobom prelu da je zabode na mjestu đe će dolaziti vodi. Ali da vidiš jada! Kako se sagla da zabode prelu u zemlju, zabode je kroz svoju košulju i kad je pošla da se uspravi, prela ju je pritegla nadole i ona od straha presvisla. Otada se ta voda zove Marina. 5) U sadržajnom pogledu predaja o porijeklu naziva Marina voda zasniva se na suprotstavljenosti koja je zaoštrena do rasprsnuća: Mara se jedina odvažila otići na vodu; samo se ona pokušala, u svojoj riješenosti da noću ode do vode, suprotstaviti strahu, ali i kolektivnom vjerovanju da "ko je god otišao, taj se nije vratio". Mara odbacuje strah i upravo zbog toga i polazi na vodu. Međutim, nesklad je doživio svoj vrhunac u činjenici da je Mara "od straha presvisla". Na taj način, junakinja predaje je kažnjena jer se usprotivila kolektivnom vjerovanju, a kazna se iskazala u izlivu straha koji je bila prezrela. Iako se sadržaj ove predaje donekle približava tematici bajke o Trnoružici, ipak u njenom podtekstu leži kazna zbog neprihvatanja vjerovanja koje poštuje zajednica. Predaja o vodi Jarniji ima oblik memorata. To je kazivanje ličnog doživljaja kazivaču dobro poznate osobe. Pored stvarnih ličnosti, u predaju su uvedena i mitska bića - vile: Muhamedova majka je primila od svoje svekrve sljedeći savjet: Ko god pođe na vodu, i okasni poslije akšama, ili ako krene ujutro prije sabaha, ne smije propustiti da kaže: "Esselamu alejkum, vodo draga, i vodini čuvari." Jedne prilike ona je meni pričala i ja joj vjerujem, da je sišla na tu vodu ujutro rano i vidjela je dvije žene kako su kosu raspustile i češljaju je. I tada se ona sjetila onoga što joj je svekrva govorila i nazvala je selam. Tada su te dvije žene nestale i otišle dalje i nestale. Izgubile su se.6 Predaja je, kao i prethodna o Marinoj vodi, zasnovana na elementima narodnog vjerovanja. Tačno omeđeno vrijeme "poslije akšama - prije sabaha" posredno se, kako se može razaznati iz sadržine predaje, smatra vremenom "nečastivih", vremenom kojem vladaju nadnaravna bića, koja čovjeku, po narodnom vjerovanju, mogu nauditi. Junakinja predaje o Marinoj vodi već odavno je pogubila svoje veze sa stvarnošću i postala je samo dio priče. Njena veza sa mogućim događajem koji se nekad davno zbio ostvaruje se još jedino preko imena (Marina voda). Junakinja predaje iz Bužima stvarna je ličnost, a događaj o kojem predaja kazuje ispričan je na način koji ne ostavlja mjesta sumnji da li se zbio ili nije. Muhamedova majka ispoštovala je tradicijsko mišljenje; Mara ne.

Tako se ova dva sižea nameću kao oprečnosti. U predaji o vodi Jarniji nigdje nije izričito kazano, ali iz njene sadržine razumijemo da su vodini čuvari zapravo vile koje su islamskim pozdravom onemogućene da naude junakinji. Vile u predaji iz Bužima se uklapaju u okvir uobičajene predstave o ovim natprirodnim bićima.Vezivanje njihovog prebivališta uz vodu rasprostranjeno je u usmenoj tradiciji, kako Bošnjaka, tako i drugih slavenskih naroda.7) U predaji o vodi Jarniji je po svoj prilici je došlo do stapanja naslijeđenog predislamskog, odnosno paganskog vjerovanja da se duše umrlih preseljavaju u duhove prirode i islamskog, ovaploćenog u vjerovanju koje sugeriše da se samo pravom vjerom može odbraniti od zlih sila, pa makar se pripadanje islamskom pravovjerju iskazivalo samo kroz pozdrav. Slijedeća tematska skupina predaja o vodama odnosi se na izvore i vrela. U predaji o vodi Točak u Izačiću kod Bihaća - iz skupine onih o izvorima i vrelima - došlo je do preplitanja motiva iz predaja o šehidima i motiva iz predaja o vodama. Uz to, ova predaja je zasnovana na prepoznatljivom elementima hićaja -osobene skupine predaja čija tematika je u pravilu vezana za Božije vjerovjesnike, kako islamskog, tako i predislamskog razdoblja, te za određene značajne događaje iz historije islama. Uvod predaje o izvoru vode Točak u neposrednoj je vezi sa kur''anskom surom Al- Fil (Slon), čija sadržina se odnosi na propast abesinskog vojskovođe.8) Kazivač je predaju čuo od svoje majke. Ova, očigledno nekad religiozna sadržina, zaogrnuta je prepoznatljivim načinom kojim u pravilu započinje bajka. To se ogleda u nekonkretiziranom vremenu i mjestu događanja, dok glavne ličnosti također ostaju daleko od stvarnosti: Jednom davno bila je jedna bitka u kojoj su ginuli ljudi, sve dok nisu počeli da ginu evlije. I tada su ptice krilima zatvorile oči i samim tim molile Allaha, dž.š., da se ta bitka prekine jer sada ginu pravi ljudi, i bitka se završila9) Do uklapanja u biti kur''anske sadržine u predaju o vodi Točak, odnosno o dva šehida -učesnika te neimenovane bitke, došlo je najvjerovatnije upravo preko hićaja, koje variraju istu tematiku. Voda u predaji iz Bužima nije obična voda. Ona je neobično nastala, ali i neobično ostala da traje: Na mjestu niže jednog proplanka oni su iskopali vodu da uzmu abdest, malo su prokopali i potekla je voda. I tu su uzeli na toj vodi abdest i rekli: "Nit'' kad potekla, nit'' kad prisehla." I čudo, i dan danas Točak, nigdje u okolini ni na jednom izvoru nema vode, Točak uvijek ima vodu, al'' nikad još ne otiče. I nikad nema viška, a uvijek ta voda, kol''ko god ima ona stoji.10 Od istog kazivača (A. Rekića) zabilježeno je još nekoliko predaja. U sižeima svih predaja koje je kazivao Rekić prisutna je voda. Uz to, uočljivo je da isti kazivač u sve predaje uvodi elemente vjerske sadržine, koji se očituju na različite načine.

Tako, u predaji o vodi Točak elemenat vjerskog ogleda se u pojedinosti da su dva šehida "iskopala vodu da uzmu abdest"; u predaji o vodi Svetinji "voda prilikom svakog ezana nabuja i puno je jačaPrilikom svakog ezana diže se voda"; u trećoj predaji isti kazivač prenosi da svakog Jurjeva (6. maja) "kada krene učiti podnevski ezan sa stijene visoke 30 metara, kreće teći voda praveći 30 metara dug slap". Još jedan elemenat, narodna vjerovanja, zajednički su i nerazlučivi dio svih Rekićevih kazivanja. Sa narodnim vjerovanjima povezani su običaji, u prvom redu oni koji su vezani za Jurjevdan "veliki proljećni praznik kojim se odvaja novi, ljetni period od zimskog: to je ustvari praznik oživljene prirode, kada se bezbrojnim običajnim radnjama nastoji prenijeti snaga oživljene prirode, u prvom redu nove vegetacije, na ljude i stoku, živinu i pčele, na usjeve i vinograde. Običaji počinju branjem biljaRadi zdravlja i napretka umiva se vodom sa natopljenim biljem, a mladež se kupa u rijekama, osobito pored mlinskog točka, gdje hvataju vodene kapi (omaja ili omaha) i nose kući radi prskanjaMnogi đurđevdanski običaji, u suštini istovjetni sa običajima drugih slavenskih i finskih naroda, dovode se u vezu sa prvobitnim poštovanjem šumskog demona ili božanstva, gospodara drveća i bilja, šumskih voda i životinja."11 Na primjerima predaja zabilježenih u Bužimu, kao i na brojnim drugim, tematski raznolikim i zabilježenim u drugim krajevima Bosne, uočava se da su vjerovanja i običaji neodvojivi dio sadržine predaja, da često predstavljaju njihovu tematsku osnovu. U neposrednoj vezi sa vrlo prisutnim kultom vode jeste i brojnost česama koje su podizane, kako same tako i kao prateći sadržaji nekih drugih građevina (npr. džamija, mostova i sl.). O velikom broju česama do danas su se sačuvale usmene predaje koje najčešće žive u obliku saznanja o načinu njihovog nastanka ili o načinu na koji su pojedine česme sticale svoje ime. Te, etimološke predaje, čine najbrojniju skupinu predaja o česmama općenito. Najveći broj predaja o česmama potiče iz Sarajeva. Za brojne sačuvane predaje o sarajevskim česmama dugujemo zahvalnost u prvom redu Hamdiji Kreševljakoviću, koji je u svojoj radnji Vodovodi i gradnje na vodi12 donio znatan broj predaja o česmama. Iako je to Kreševlajković činio najčešće usput, jer predmet njegovog zanimanja nije bila usmena tradicija sama za sebe, njegovi zapisi su dragocjeni i danas predstavljaju jedini sačuvani trag nekad žive usmene tradicije o pojedinim sarajevskim česmama. Osim neobičnih pa i čudesnih pojedinosti o nastanku pojedinih česama, ova su kazivanja nerijetko uobličena na poetičan i privlačan način. Predaje o nastanku imena pojedinih česama svoj su izvor obično crpile iz asocijativne osnove imena česme.

Tako se za česmu Staruju u Sarajevu pričalo da je "najstarija česma u onom kraju i da je po tome i prozvana Staruja"; česmu u Mihrivodi ulici, kao i vodovod, "napravila je neka djevojka Mihrija prije 200-300 godina i da je po njoj prozvana i česma i onaj kraj";13 Armaganuša je prozvana po Armagandži Sinan-begu;14 Djevojačku česmu su napravile "dvije sirote djevojke koje su se bavile tkanjem beza i time prehranjivale i prištedjele toliko novaca da su mogle napraviti česmu"15 i tome slično. Kao povod gradnji česme u predajama se često navodi san, koji po svom nedvojbenom značenju, upućuje budućeg dobrotvora da podigne hajrat koji mu se u snu preporučuje. U takvom snu nema čak ni simbolike, već je potpuno jasan i nedvosmislen. "Uvođenje motiva sna ima karakter nadnaravne motivacije preduzetog čina, koji se na taj način ostvaruje takoreći po božanskom diktatu, i time dobiva na moralnom značenju. Motiv poruke primljene u snu može se obrađivati na razne načine, često u kombinaciji sa različitim oblicima ponavljanja, pa se može posmatrati ne samo kao elemenat sadržine, pripovjedačke građe, već kao elemenat koji ima izrazitu oblikovnu funkciju, koji zapravo pruža velike mogućnosti za stvaranje složenijih sižejnih oblika."16 U sižeima nekih predaja poruku u snu prenosi evlija (dobri). Pojavljivanje dobrog u snu u suštini ima metaforično značenje koje podrazumijeva da je poruka ili naredba koju dobri u snu saoštava za sanjača obavezujuća. Bez dobrog, san ne bi bio obavezujući niti bi sanjač mogao računati na neke posljedice ukoliko bi se oglušio o poruku primljenu u snu (N 531.). Upravo takvo značenje poruke primljene u snu razabire se iz sarajevske predaje o vrelu Hrvatin: O postanku Hrvatinskog vrela priča se slijedeće: u Magudi je živio nekakav terzija: Jedne noći usnije on čovjeka u zelenim haljinama koji mu reče: žHej, ti, majstore, kopaj više svoje kuće i naći ćeš vodu. Napravi tu bunar, pa će biti fajde i tebi i ostalom svijetu!'' Kad se terzija probudi, stade razmišljati šta će i kako će. Tako mu prođe dan, a on ništa ne uradi. Druge noći usnu on isti san, tako i treće, ali mu tada onaj u zelenim haljinama reče:''Ako sutra ne počneš kopati, telef ćeš biti (propašćeš) 17 Trostruko ponavljanje sna u ovoj je predaji sažeto. San u suštini ima funkciju predskazanja, ali je to istovremeno i svojevrsna uputa sanjaču.

Za razliku od eliptičnog oblika predaja, koji predstavljaju najmanju strukturu predaje, u okviru predaja o vodama imamo znatan broj primjera koji predstavljaju potpuno razvijene sižejne oblike. Kao primjer eliptičnog oblika predaje možemo navesti sačuvano sjećanje na Saračušu, česmu koju je "sagradio neki sarač i po njemu se prozvala Saračuša", ili predaju o vrelu Brezumlju za koje se priča da je "pod mihrabom susjedne džamije". Obavijest u eliptičnim predajama krajnje je zgusnuta, te svaki napor da se dopuni mogućim novim saznanjima ostaje uzaludan, jer su sva znanja o samom predmetu predaje iscrpljena upravo tom jednom jedinom rečenicom. U sižejno razvijenim predajama, pak, susrećemo brojne elemente koji se dodaju kao sastavni dio njihove sadržine. Pored kombinovanja dva ili više različita motiva - koji u krajnjem slučaju grade u jednom sadržaju više različitih predaja pa onda imamo tzv. aditivne predaje - neke predaje, kako smo to vidjeli na primjeru motiva sna, počivaju na onim motivskim elementima koji su svojstveni i drugim formama usmenoknjiževnog izričaja. U bošnjačkim usmenim predajama susrećemo se sa slučajevima kada je teško neki sadržaj, koji kazivač kazuje kao predaju, tačno i precizno odrediti te svrstati u određenu usmenoknjiževnu vrstu. Tako je bilo primjera kada se predaja u tolikoj mjeri približila anegdoti da ih je bilo teško jasno razgraničiti, ili je anegdota ulazila u predaju kao njen sastavni dio. Kao primjer se može navesti predaja o česmi Hadžiabdinici i njenom dobrotvoru, koju je zapisao H. Kreševljaković: Tradicija kaže da je bio veliki štediša (Hadži Abdija Arakijadžija) i on i njegova prva žena, i kad se po njenoj smrti ponovo oženio, donijela mu je ova žena jednog dana pitu da ruča negdje na Hambinoj carini, gdje je nadzirao gradnju vodovoda. Kad je počeo jesti, opazio je da je pita toliko masna da se raspada, pa je tada uzdahnuo i rekao:'' Hadži Abdija, ne gradi više hajrata.'' Na upit ženin: ''Kako to?'', odvratio je kako je njemu i prva žena donosila pitu i da je u njoj bilo toliko masla da bi se mogla donijeti i na štapu, a da se ne raspadne.18 Elemenat duhovitog ili komičnog nikako se ne može uzeti kao odlika usmenih predaja. Predaje se u pravilu javljaju u funkciji objašnjenja, pouke ili pak upozorenja. Ispričane da pouče, da objasne ili da upozore, rijetko se javljaju zasebno, zaista i samo kao predaje. Predaje predstavljaju dio svakodnevnog govora, javljaju se kao usputne opaske, bilježimo ih i uočavamo i u najneobičnijim situacijama. Stoga ne treba da čudi da se prepliću sa drugim sadržajima, kao što je to u navedenom primjeru anegdotalni sadržaj. Međutim, predaja o Hadži Abdiji sadrži jednu od bitnih namjera predaje -da pouči. Upravo na način na koji je kazivana, predaja je dobrotvora Hadži Abdiju Arakijadžiju u znatnoj mjeri približila svakodnevnici i učinila životnijim. Junak predaje, Hadži Abdija, nije ostao niti dalek, niti uopšten, niti tipiziran lik. On se ličnom duhovitošću odvojio od uopštenog, a to znači dalekog i davnašnjeg lika. Takva vrsta približavanja postignuta je, između ostalog, odabirom i transpozicijom samo jedne pojedinosti iz života dobročinitelja i graditelja Hadži Abdije.

Taj je detalj, međutim, dovoljno upečatljiv da zapravo upoznajemo i neke od karakternih crta junaka ove predaje (štedljivost, duhovitost, pa i blaga ironija spram vlastitog privatnog života). Predaje koje na različite načine variraju tematiku vode - kako se moglo vidjeti i na osnovu primjera koji su ovom prilikom korišteni kao ilustracija - javljaju se u svim onim oblicima u kojima se predaja kao zasebna vrsta usmenih proznih saopštenja i inače bilježi: u obliku fabulata, kao sižejno najrazvijenije forme usmene predaje; zatim u obliku memorata, tj. onog oblika koji se zasniva na vlastitom doživljaju kazivača predaje ili pak doživljaja osobe koja je kazivaču bliska i na kraju, u obliku najmanje moguće strukture predaje, tj. kao eliptična predaja. I bez obzira na okolnost što se, po tradicionalnoj poetici, "predaje javljaju u službi dana i svakodnevnih situacija", što služe objašnjavanju i pouci, njihovi se sadržaji skoro redovito grade na neobičnom i nesvakidašnjem, često i na fantastičnom. Međutim, u to fantastično i onostrano u predaji se - za razliku od bajke, s kojom se predaja obično upoređuje - bez ostatka vjeruje, a to vjerovanje se iskazuje na različite načine. U literaturi je primijećeno da je stav kazivača, u odnosu na bajku, u predaju ugrađen na daleko složeniji način. O potrebi takvog razlikovanja naime o potrebi unutarnjeg pristupa predajama, pri čemu senvjerovanje ili nevjerovanje kazivača "upisuje" iznutra, pisala je Maja Bošković-Stulli: "Ali sama po sebi okolnost da li se u času pričanja u istinitost vjeruje ili ne vjeruje, nije dovoljna za utvrđivanje pripadnosti vrsti - jer se ta pripadnost određuje bitnijim svojstvima, pa ako je elemenat vjerovanja u istinitost utkan u osnovu predaje i sadržan u njezinoj nutarnjoj formi, onda subjektivan stav onoga koji pripovijeda nema veće važnosti.

Naravno, za karakterizaciju vrste narodne predaje važni su, osim opće forme njezina iskaza o jednome specifičnom odnosu prema realnosti, i osim elemenata vjerovanja ili nevjerovanja u istinitost, još mnogi drugi činioci, ali bi nas njihovo razmatranje sada predaleko odvelo. Spomenut ćemo samo onaj općepoznati kriterij za raspoznavanje narodnih predaja: lokalizaciju i lična imena, što ih sve čini uvjerljivima, kao da su istinito saopćenje."19 Bošnjačke predaje o vodama i česmama sadrže većinu ili skoro sve pobrojane elemente, što znači da u potpunosti potvrđuju pripadnost žanru. Moguća osobenost ovih predaja ogleda se u prisustvu određenih elemenata koji su posljedica orijentalno-islamskih uticaja. S obzirom na vjerovanje u natprirodna bića, kao i prisustvo različitih drugih vjerovanja, čije se porijeklo često vezuje za pradavno, predaje o vodama mogli bismo svrstati u skupinu mitoloških predaja. U najbližoj vezi sa predajama koje se odnose na vode stoje kazivanja o česmama. U njima prepoznajemo elemente historijskih predaja (imenovanje ličnosti, vezivanje uz određene događaje). Stoga bi se predaje o vodama i česmama najpribližnije mogle označiti mitološko-historijskim. 1 Vidjeti: Antun Hangi, Narodne pjesme iz Bosne. Etnološki zavod Istraživačkog centra HAZU. Arhiv rukopisa odbora za narodni život i običaje JAZU, MH 4. 2) V. Palavestra, Historijska usmena predanja, str. 103-119. 3) Esma Smailbegović, Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo 1986. 4) M. Bošković-Stulli, Narodna predaja o vladarevoj tajni, Zagreb 1967, str. 175-177. 5 FAZM, Fsc. VI, br.3607. 6 Kazivao Abdurahman Rekić iz Bužima. Zapisala A. Softić 1998. 7 Preovladava mišljenje da vile spadaju u kategoriju manističkih demona, ali se također predpostavlja i mogućnost sinkretizma s duhovima prirode. F. Miklošić smatra da su vile prvobitno predstavljale duhove prirode (vjetra, oblaka) u koju su prenijete duše predaka. Uporedi: Srpski mitološki rečnik, Beograd 1970., str. 66-68. 10 Kazivao Abdurahman Rekić iz Bužima. Zapisala A. Softić 1998. 11 Srpski mitološki rečnik, Beograd 1970., str.119. 12 Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela III, Sarajevo 1990, str. 93-240. 13 Isto. 14 Isto. 15 Esma Smailbegović, Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo 1986., str.92-93. 16 Isto. 17 Hamdija Kreševljaković, Vodovodi, str. 132-133. 18 Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela III, Sarajevo 1991, str. 175-176. 19 M.Bošković-Stulli, Narodna predaja o vladarevoj tajni, Zagreb 1967, str.171.

ABSTRACT A group of traditions relating to water and fountains is selected from the oral tradition of Bošniaks. Following internationally adopted categories of oral tradition, these sayings about water and fountains may most appropriately be designated as mytho-historical. Sayings about water are characteristic of all the regions populated by Bošniaks, including those outside the present borders of Bosnia and Herzegovina. That fact leads to the conclusion that water is one of the favourite themes of the Bošniak oral tradition. This attitude to water derives in part from the importance attributed to water in the Islamic tradition. In addition to recognizable elements of Islamic teachings, elements inherited from the distant past may also be observed in the oral traditions relating to water. Sayings about water and fountains recorded in Bošniak milieux take the form of thematic traditions or fables, and very often of memoratives, as well as non-thematic traditions, of informational character. The basic characteristics of sayings relating to water and fountains (belief in the truth of what is said, distinct elements of fantasy, frequent appeal to real persons) fully confirm that they belong to the genre. If there is anything particular to this group of sayings, it is the somewhat more distinct presence of elements deriving from the Islamic-oriental influence.