Islamski pravni principi i njihova upotreba u ugovornom pravu u Bosni i Hercegovini

Iskustva zaključnih ugovora o stranim ulaganjima Islamski zakonski principi i njihova upotreba u ugovornom pravu u Bosni i Hercegovini je esej koji se bavi važnim pitanjem stranog ulaganja i njegovim utjecajem na rekonstrukciju i razvoj Bosne i Hercegovine iz perspektive ugovornih strana. Prvi dio eseja daje kratki historijski prikaz zemlje. Drugi dio se bavi garancijama protiv unilateralnog prekida ugovora (pacta sunt servanda), principa koji je prihvaćen u svakom pravnom sistemu, uključujući islamsko pravo i građanski zakon. Na taj način se pitanje garancija protiv nacionalizacije i eksproprijacije privatnog vlasništva razmatra iz dviju perspektiva - i iz islamskog i iz građanskog zakona. I konačno, a što nije ništa manje važno, i rješavanje sporova među investitorima se također razmatra sa dva stanovišta - islamskog i građanskog zakona. Posvećeno Osmanu Karatayu, Sjajnom turskom intelektualcu i velikom prijatelju Bosne Uvod Za bosanske naučnike učešće na ovom uglednom Okruglom stolu o radu Bediuzzaman Said Nursi ima veoma veliki značaj. Razloge za ovo nije teško nabrojati. Prvenstveno, Bosna i Hercegovina trebala bi ga veoma cijeniti, jer je on među prvima se protivio aneksiji naše zemlje od strane Austro­Ugarske monarhije 1918. godine.

On je glasno protestvovao protiv ovog nezakonitog događaja, koji je definitivno bio uzrokom prekida povezanosti Bosne i Hercegovine i Turske. Kao profesor na Daru-l-Fanun (Univerzitet u Istanbulu), on je motivisao lučke radnike u Istanbulu da na brodove ne utovaraju i istovaraju robu austro-ugarskog porijekla. Ovakva reakcija Prof. Saida Nursija, iako nije donijela neke veće rezultate, trebala bi biti cijenjena od strane Bosanaca, bez obzira kojoj nacionalnoj ili religijskoj grupi pripadaju. U to vrijeme svi su oni osjećali da je i Bosna i Hercegovina trebala dijeliti sudbinu svojih susjeda (Srbija i Crna Gora) u pogledu međunarodnog statusa (odlukom Berlinskog kongresa ove dvije zemlje su proglašene nezavisnim državama). Za ovakav patriotizam mi smo veoma zahvalni prof. Nursiju. Da bi pravilno započeli razmatranje ove teme, počećemo sa kratkim sažetkom bosanske historije, što će nam pomoći u razumijevanju izlaganja koje slijedi. Prvo pominjanje Bosne kao imena je nađeno u djelu bizantijskog osvajača Constantina Porphyrigenitusa napisanog davne 958. godine. On je pisao: " u krišćanskoj Srbiji su pokoreni gradovi Destinoken itd.i na teritoriji Bosne, Katera i Desnik"2. Ovo razjašnjava N. Malcom kada piše: "da Bosna, iako manja od današnje, koncentrirana oko rijeke Bosne koja teče ka sjeveru izvirući u blizini Sarajeva, se smatrala odvojenom teritorijom u to vrijeme, iako nije bila nezavisna od Srbije". Do sada nema mnogo drugih dokumentata iz tog vremena koji dokazuju, podržavaju ili se suprotstavljaju ovom spominjanju Bosne od strane bizantijskog osvajača. Na sreću to ne važi za period vladavine bosanskog bana Kulina , koji je vladao od 1180. - 1204 godine.3 Najvažniji događaj koji se spominje za vrijeme vladavine Kulina bana je da je on izdao unilateralnu deklaraciju (povelju) trgovcima iz Raguze (danas Dubrovnik, Republika Hrvatska) o slobodnoj trgovini unutar i izvan Bosne. U stvari Kulin ban je izdavanjem ove deklaracije 29. augusta 1189. godine dao dubrovačkim trgovcima ne amo punu slobodu da prodaju dobra proizvedena u Dubrovniku unutar Bosne, nego i ovlaštenja da trguju na teritotiji Bosne uživajući sva prava kao i Bosanci, pri čemu je na neki način zaštitio njihova prava i dao im određene privilegije.

Ovo, u odsustvu drugih dokumenata možemo smatrati prima facie, prvim setom dokumenata izvora međunarodnog prava u Bosni, koji dalje potvrđuju da je Bosna u to vrijeme bila država. Povelja se takođe može posmatrati podlogom za istraživanje odnosa sa stranim poslovnim partnerima poznatih danas kao "princip nacionalnog tretmana". Deklaracija se dalje može smatrati dokazom za uspostavljanje osnove za današnje poznat princip "najpovlaštenije nacije (države)", jer je Kulin ban njom obećao svaku pomoć, uključujući ličnu sigurnost i zaštitu, kao i povlastice u plaćanju poreza, carine i drugih obaveza. Od vremena Kulin bana odnosno od 1180. pa sve do 1463. godine kada je Otomanska imperija osvojila Bosnu, svi njeni vladari su izdavali iste (ili slične) dokumente, omogućavajući dubrovačkim trgovcima punu slobodu i zaštitu u poslovanju na teritoriji Bosne. Uprkos neprekidnim građanskim ratovima i osvajanjima, Bosna je mnogo prosperirala u kasnim godinama srednjeg vijeka. Ključni razlog za postizanje prosperiteta bilo je rudarstvo: bakar i srebro u Kraševu i Fojnici, zlato, srebro i olovo u Zvorniku, i iznad svega srebro u Srebrenici (grad u sjeveroistočnoj Bosni, nazvan po svojim rudnicima srebra, u novijoj historiji poznat kao najtragičnije mjesto u Evropi od 1945 do danas, zbog genocida nad muslimanskim civilnim stanovništvom od strane srpskog agresora). I rudnik zlata u Krupi, sjevernozapadna Bosna, poznat još u vrijeme Rimskog carstva, je također eksploatisan u srednjem vijeku. U kasnom trinaestom i ranom četrnaestom stoljeću, prvi njemački rudari iz Mađarske i Transilvanije, zvani Sasi su stigli u Bosnu i počeli eksploatisati mineralno bogatstvo.4 U četrnaestom stoljeću poslije podrške razvoju rudarstva od strane bana Stjepana Kotromanića i kralja Tvrtka, došlo je do novog doseljavanja Sasa (322 -1391. godina). Rudnici su bili u privatnom vlasništvu lokalnih feudalaca i rukovođeni Sasima, koji su imali zakonsko pravo da sijeku šumu i grade rudnike gdje god je bilo rude. Neki Sasi, kako navodi N. Malcom, su postali važne ličnosti-jedan koji se često pominje u dokumentima iz tog perioda je Hans Sasinović (Sasinović-sin od Sasa) je dobio veliki rudarski holdig "in perpetuity" i nekoliko puta je bio slan u Raguzu (Dubrovnik) kao predstavnik kralja Tvrtka.5 Ne posjedujemo dokumente koji nam daju više informacija o vrsti poslovnih odnosa koji su bili uspostavljeni. Da li je to bio obični ugovor o zaposlenju uz plaću kao nadoknadu, ili je to bio dogovor koji je promovirao dugoročnu kooperaciju? Kakva zarada, kompenzacija ili podjela profita je bila dogovorena između domaćina i njihovih gostiju? Svi ovi odgovori moraju biti pronađeni kako bi se stvorila jasna slika o načinu organizacije poslovanja u Bosni. Da li je koncesija, u svom prvobitnom obliku, bila model gore spomenute kooperacije sa stranim partnerima? Da li je feudalac bio ovlašćen da unajmi stranog partnera u poslovanje i pod kojim uvjetima?

Da li je Ban zadržao odlučivanje po ovom pitanju, ili je imao svog predstavnika koji je bio odgovoran za ovu oblast zajedno sa feudalnim vlasnikom rudnika? Koju je ulogu u izgrađivanju ovakvih poslovnih odnosa imao Stanak (vrsta parlamenta u to vrijeme)? Ukoliko se radilo o koncesiji, koji je odnos bio utvrđen u podjeli bogatstva? Koliko rojaliteta (koncesijske takse) je morao da plati strani partner vlasniku? Na koji vremenski period su bili sklopljeni ovi dogovori/ugovori? Koje institucije ili ko od ove dvije strane je bio odgovoran za rješavanje nesporazuma koji su nastajali? Koji sud ili sudske procedure su trebale biti upotrijebljene u slučajevima koji nisu definrsani i razjašnjeni samim dogovorom? Kolike su bile kompenzacije tužitelju od strane tuženog, odnosno koliko i ko je kompenzirao sudce i s/l? Sva ova i mnoga druga pitanja bi mogla biti predmet istraživanja jer do danas mnogi nisu ni znali da ovi dokumenti postoje? Veoma je važno zapamtiti, a ne samo spomentuti, da u srednjovjekovnom periodu državnosti Bosne su egzistirale tri različite crkve: rimsko-katolička, hrišćansko-ortodoksna i (kao što piše Noris H.T) "hrišćansko krivovjerstvo dvojne vrste-bogumilstvo"6. Trebalo bi raspravljati o prikladnosti tog imena za gore navedeno krivovjerstvo. Neki istraživači govore o bogomilima, koji pripadaju patarenima, ili Many-svešteniku rođenom u Perziji. Domaći bosanski historičari više vole govoriti o sljedbenicima Crkve bosanske koji su nazivani "Dobri Bošnjani".

Ovaj naziv Bošnjani je oficijelno bio u upotrebi kroz cijeli period srednjovjekovne Bosne.7 Od 1463. pa nadalje Bosna je bila dio Otomanske imperije i od 1580. godine imala status pokrajine zvane Bosanski ejalet sve do 1878. kada je (uz saglasnost Otomanske imperije) pala pod austro-ugarsku upravu u skladu sa Članom XXV Berlinskog kongresa. Tokom vladavine Otomanske imperije većina Bosanaca je prihvatila islam. Pored toga, u tom vremenskom periodu u Bosni se razvilo zanatstvo, trgovina. Mnogi gradovi, poput Sarajeva, postali su važna stanica za karavane koji su putovali trgovali mnogim zemljama. Tokom austro­ugarske vladavine došlo je do stagniranja i siromašenja muslimanskog stanovništva koje se počelo iseljavati, emigrirati odnosno etnički čistiti u pravcu Turske. S druge strane, namjera novog vladara da donese u Bosnu korijene evropske hrišćanske civilizacije dovela je do izgradnje puteva koji će omogućiti jeftinu eksploataciju prirodnih bogastava (šume, rude, itd.). Ovo je takođerr, donekle pozitivno utjecalo na razvoj školstva i zdravstva. Problem koji se pojavio na početku nove ere je kome dodijeliti Bosnu: Austriji ili Mađarskoj, što je bilo riješeno formiranjemcorpus separatum, što je značilo da je ta teritotija bila pod vlašću nijedne, ali u isto vrijeme obje države. Poznata pod nazivom "terra separatum", Bosna je uživala određenu autonomiju uključujući formiranje Parlamenta u 1910. i donošenjem Ustava.

Važno je istaći da promjena vladara nije prošla bez otpora Bosanaca, prvenstveno muslimana i pravoslavaca. Pored toga interesantno je napomenuti da su za vrijeme austro-ugarske vladavine u Bosni na snazi bila dva zakonska sistema. Kako je Bosna, po odluci Berlinskog kongresa, bila u sastavu Otomanske imperije, a samo pod administrativnom upravom Austro-Ugarske monarhije, na snazi su bili islamski zakoni (u oblasti ličnog prava, porodice, nasljedstva, i sl.) ne samo za muslimane nego i za nemuslimane koji su dolazili u direktan kontakt sa njima. Ova situacija je trebala da se zadrži sve dok Bosna ne postane mirno mjesto za svoje stanovnike, kao i za svoju okolinu (Srbija, Crna Gora). U stvari, dogovoreno je da brojni, dotad prakticirani zakoni i dalje ostanu u upotrebi u slučaju rješavanja sporova kao što je bio slučaj sa Medjele (koji se upotrebljavao u Otomanskoj imperiji).8 U isto vrijeme, pored Međele, novi vladar je donio mnoge nove zakone koji su bili na snazi za stanovnike Bosne. Naprimjer, Komercijalni zakon Bosne, donešen 1883., upotrebljavao se skupa sa Austrijskim građanskim zakonikom. Ova mješavina različitih zakonskih sistema, jednog koji je za osnovu imao Kur''an (Shariža) i drugog čije su osnove građanski principi evropsko-rimskog prava (Justinian Digesta), je opstala veoma dugo. U slučajevima sudske nagodbe je egzistirala sve do 1945. godine, kada je zabranjena (a time i muslimansk sud kadi) pod pritiskom totalitarnog komunističkog režima i vlasti. Period između 1918. i 1945. se ukratko može opisati na sljedeći način: Bosna i Hercegovina, po Odluci Komiteta uvaženih Bosanaca (svih religijskih grupa) postala je dijelom Monarhije Karađorđevića, poznate pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

To je trajalo do 1929. godine, kada je ime promijenjeno u Kraljevinu Jugoslaviju. Od 1918. pa do 1929. godine Bosna je bila dijelom nove države, ali sa integritetom koji je imala još od 1463. pa nadalje. Međutim od 1929. godine Bosna je podijeljena u mnoge, male banovine s ciljem da se Muslimani učine manjinom, bez prava izjašnjavanja posebnom nacionalnom grupom. Od samog uključivanja u Jugoslaviju, Muslimani su se suočili sa diskriminacijom u mnogim pogledima, uključujući nemogućnost obrazovanja, zdravstvene zaštite, zapošljavanja, nemogućnosti osnivanja sopstvenih političkih partija, itd. Pored svega toga, Beograd je na samom početku postojanja nove države donio nove zakone o posjedovanju zemlje (takozvanu agrarnu reformu) s jedinim ciljem da se muslimanski vlasnici odreknu zemlje i proglase zakupnike zemlje (pravoslavce) novim vlasnicima, kao nagradu za njihov doprnos u ratovima protiv Turaka (Balkanski rat 1912-1913. i Prvi svjetski rat 1914-1918. godine).9 To je bio još jedan teški udarac Muslimanima od kojeg se nikad nisu u potpunosti oporavili. Preko noći oni su postali siromašni i zavisni od milostinje novog režima koji je bio otvoreno protiv njih. Sa početkom Drugog svjetskog rata, situacija u Bosni se čak pogoršala. Klanja nedužnih muslimanskih civila u Bosni i Hercegovini, Novom Pazaru (Sandžak) i drugim dijelovima Jugoslavije su počela 1942. godine i trajala do kraja rata. Od cjelokupne populacije od oko dva miliona ljudi, preko 10 000 muslimana je pobijeno većinom samo zato jer su bili muslimani i nasljednici, kako to Srbi i Crnogorci nazivaju, drevnih neprijatelja-Turaka.

Po samom završetku rata, nova ideologija je zavladala cijelom Jugoslavijom, ali sa najtežim posljedicama po muslimane iz Bosne i Sandžaka, kao i iz svih drugih dijelova Jugoslavije (muslimani na Kosovu, Makedoniji, nekim sijelovima južne Srbije, Crne Gore itd.). Novi talas nacionalizacije, eksproprijacije i konfiskacije onih, koji su optuženi za sarađivanje sa nacistima, bio je većinom usmjeren prema muslimanima (Bošnjacima) i Albancima-muslimanima. Iako su u ovom periodu bili bez prava izjašnjavanja posebnom nacionalnom grupom, sa vlastitom historijom, vjerom i tradicijom (što je trajalo do početka 70-tih godina), muslimani su ipak postigli određen napredak u uvjetima života, posebno sa stanovišta obrazovanja i zdravstvene zaštite. Od 1970. godine dio Bošnjaka je dobio priznanje posebne nacije nazvane Muslimanima (sa početnim velikim slovom M), čime je ta riječ postala ime nacije i u isto vrijeme podanici islama. Ovaj naziv je bio čudan svima unutar, ali i izvan države. Neki muslimanski političari (Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac) su ovim dobili priliku da više učestvuju u upravljanju državom ( čitavom Jugoslavijom, na osnovu procenta stanovništva) kao i Bosnom i Hercegovinom. Takva situacija je trajala sve do smrti Josipa Broza Tita, kada je jaki talas teškog nacionalizma i šovinizma krenuo iz Srbije s ciljem da destabilizuje cijelu državu, da razori Bosnu i Hercegovinu kao najveći multinacionalni region u čitavoj državi i da oduzme autonomiju Albancima, kojih je bilo oko dva miliona na Kosovu. Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koja se sastojala od šest republika i dvije autonomne pokrajine, je uslijedio početkom 1992. godine. Bosni i Hercegovini je po odluci londonske Konferencije o Jugoslaviji dato pravo organiziranja slobodnog referenduma stanovništva o proglašenju nezavisnosti. Rezultati ovog referenduma su dali jasnu sliku o volji naroda. 64% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine se izjasnilo za nezavisnost. Referendum je sproveden 29. februara 1992. godine i 1. marta iste godine. Dana 6. aprila 1992. godine Bosna i Hercegovina je proglasila nezavisnu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu. 5. aprila 1992. godine bivša Jugoslavenska narodna armija, uz podršku Srbije, Crne Gore i lokalnih četnika je započela agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Sljedeće skoro četiri godine, Bosna i Hercegovina je prolazila kroz najtragičnije doba u cijeloj historiji: genocid, silovanja, fizičko i psihološko mučenje, raseljavanje, etničko čišćenje, skoro 100% uništenje industrije i stambenog fonda. Više od 200 000  muslimana (Bošnjaka) je ubijeno i zaklano, oko 60 000 ima tragične tjelesne povrede, oko 50 000 žena je silovano samo zato jer su bile muslimanke, više od 500 000 muslimana je raseljeno i izbjeglo u Njemačku, Sjedinjene Američke Države, Austriju, Švedsku, Tursku pa čak i tako daleke države poput

Malezije, Australije itd. (21. novembra) 1995. godine mirovni sporazum je sklopljen u Daytonu, Ohio, SAD  i  potpisan u Parizu dana 14. decembra 1995. godine. Potpisnici dejtonskog Generalnog okvirnog mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini su bile Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Federativna Republika Jugoslavija. Svjedoci su bili članovi takozvane Kontakt - grupe, koja se sastojala od SAD, Velike Britanije, Francuske, Njemaćke, Rusije i Evropske unije. Pored ove Kontakt - grupe, postojala je i druga Kontakt - grupa članica Konferencije islamskih zemalja, čiji je jedan od najprominentnijih članova bila Republika Turska.10 Ovaj kratak uvod je uistinu neophodan za diskusiju i puno razumijevanje realne situacije u kojoj se Bosna u Hercegovina nalazila i u kojima je izvršavala svoje obaveze, kao punopravan član među-narodne zajednice. 1. Garancija protiv unilateralnog prekida ugovora 1.1.

Princip pacta sunt servanda Fundamentalni princip u zakonodavstvu skoro cijelog svijeta je omogućavanje nesmetane implementacije potpisanog legalnog dokumenta, odnosno ugovora. Ovaj princip potječe od latinskog principa: Pacta sunt servanda. Ovaj princip je prihvaćen u bosanskohercegovačkom zakonodavstvu i izražen u Zakonu o obligacionim odnosima iz 1978. godine (Zakon je preuzet od bivše Jugoslavije po odluci Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine iz 1992. godine) kao zakon države.11 Odredba Člana 17 Zakona o obligacionim odnosima kaže: 1. Sudionici u obaveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obavezu, i odgovorni su za njihovo izvršavanje. 2. Obaveza se može ugasiti samo suglasnošću volje sudionika u obaveznom odnosu ili na temelju zakona12 ne moraju biti izvršene samo u slučaju da se obje strane slože tako ili uz odobravanje zakona koji je na snazi. Ovo načelo se temelji na pretpostavci da su ugovorne strane imale slobodu pri sklapanju ugovora/dogovora. Nepovredivost ugovora je također princip običajnog prava, jer je u interesu cijele zajednice, a posebno trgovine i zakonske sigurnosti. Ali postoje određeni slučajevi13 kada bi poštovanje principa pacta sunt servanda dovelo do velikih negativnih novčanih i drugih posljedica. To su, inter alia, nesvojevoljno potpisivanje dokumentata, prevara, u slučaju da je ugovor sklopljen na osnovu lažnih činjenica, i pogrešan bez protivzakonitog djelovanja obje ili samo jedne od ugovornih strana. Ovo je također slučaj kada je jedna ugovorna strana primorana da potpiše, zbog nepovoljne ekonomske situacije ili nekog drugog razloga. Ali to su samo posebni slučajevi, a ne općeprihvaćen princip.

U međunarodnom i komparativnom pravu, dogovori potpisani od strane suverenih država i privatnih investitora se smatraju onim potpisanim na principu lex contractus, što počiva na principu pacta sunt servanda. Nije poznat nijedan slučaj koji se protivi ovom principu bilo u tumačenju ili u nagovještavanju. Sveti Kur''an i Sunnah strogo naređuju svakom muslimanu, muškarcu ili ženi, njegovog/njenog društvenog položaja i finansijskog stanja da na vrijeme izvršava sve svoje obaveze. Islamska misao uči da su ugovori dokumenti pod Allahovom kontrolom, kao da su potpisani od strane samog Allaha. Iako je bosanski zakon o obaveznim odnosima baziran na rimskom pravu (Justinian Digesta-Građansko pravo Rima), ovaj islamski princip se ne protivi ničemu u zakonima Bosne i Hercegovine. Šerijat uvažava autonomiju ugovornih strana14, kao što je to uvaženo u drugim zakonskim sistemima uključujući rimsko bazirani evropski zakonski sistem i običajni zakonski sistem.15 Zakon Katoličke crkve 16 također uvažava većinu principa građanskog zakona uključujući i autonomiju ugovornih strana. Ali svi se razlikuju u tome u kolikoj mjeri je to uvažavanje. Islam uči da je samo Allah ovlašćen da odredi ishod, kontrolirajući posljedice uvjeta od kojima je ugovor donesen, a sve da bi spriječio nezakonito tretiranje drugih, koji bi mogli biti umiješani. Sveti Kur''an ubjeđuje ljude da održe obećanja koja su dali u vezi s nečim. Jedan ajet u Kur''anu kaže: O vjernici, ispunjavajte obaveze! (5, 1.) Ovom ajetu se često dive zbog njegove jasnosti i jednostavnosti. Obaveze (Uquad-arapska riječ) se odnosi na mnoge stvari. Ne uvrštavajući u ovaj rad duhovne stvari na koji se ovo također odnosi, Allah nam je poslao Poslanika i Učitelja da bi vodio pojedince kroz privatni, društveni i javni život. Svi ovi darovi stvaraju odgovarajuće obaveze, koje mi moramo izvršavati. U našem ljudskom i materijalnom životu mi preuzimamo obaveze, određene ili nagovještene. Dajemo obećanja, sklapamo društvene ili komercijalne ugovore.17 Ovaj ajet iz Kur''ana nije ni u kom slučaju išta što se protivi zakonima Bosne i Hercegovine. Iako se mi ne smatramo muslimanskom državom (zbog činjenice da nijedna religija nije državna), mi smo precizni u tvrdnji da je ovaj ajet iz Kur''anu uvršten po svom duhu u naše zakone kao u Zakon o obveznim odnosima i njegov član 12 koji kaže: u stvaranju ugovornog odnosa i izvršavanu prava i obaveza, ugovorne strane trebaju se ponašati sa dobrom namjerom i pažnjom.

Prema muslimanskom pravnom učenju, ovaj princip izražen u citiranom ajetu pokriva sve dogovore / ugovore, koje strane namjeravaju sklopiti, izuzev onih koji su zabranjeni svetim Kuržanom. Slijedeći ovo svi važeći legalni dokumenti se trebaju izvršiti. To se govori i u drugom ajetu koje kaže: A oni koji Allahove propise narušavaju, nepravedni su. (2, 229.) Odgovarajuća riječ na arapskom riječi "pogrešno" je zelimun, ili zulum, značenja loše, pogrešno, nepravda ili povreda kada se govori o činjenju toga samom sebi, ali kada se govori o činjenju toga drugome onda se prevodi kao tiranija i ugnjetavanje. To znači da samo oni ugovori koji ne štete Allahovoj volji trebaju se izvršiti. Dalje ajet kaže: I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu stvarno odgovarati! (17, 34.) Još je jasnije rečeno u suri 9:, ajet 4. Mnogobošcima s kojima zaključite ugovore, koje oni nisu ni u čemu povrijedili, niti su ikoga protiv vas pomogli, spunite ugovore do ugovorenog roka, Allah zaista voli pobožne. (9, 4.) Sveta dužnost izvršavanja obaveze svake vrste, muslimanima i nemuslimanima u privatnom i javnom životu je glavno obilježje muslimanske etike, koja se ne suprotstavlja zakonskim principima bosanskog zakonodavstva. Bazira se na istim korijenima obaveznog izvršenja svih obaveza preciziranih ugovorom odgovarajućih partija. Kao što je ugovor potpisan od strane Poslanika, a.s.v., s Njegovom nadležnošću odgovornog vladara islamske zemlje, mnogi komentatori se slažu da i muslimanski lideri-državnici su obavezni održati obećanja i posvetiti punu pažnju dogovorima koje su potpisali sa drugim državama ili privatnim licima.18 2. Garancije protiv nacionalizacije i eksproprijacije privatnog vlasništva U savremenoj historiji svijeta, u posljednjih 100 godina, više od 50 godina su bila doba sa velikim brojem primjera nacionalizacije, ekspropijacije, konfiskacije i drugih formi poput "agrarne reforme", koje su ustanovljene da bi prekrile nepravdu protiv pojedinaca ili nekih nacionalnih, religijskih ili rasnih grupa. Opravdanost nacionalizacije itd. se možda može braniti samo kada je stvarno važna za državu i njene ljude. Od 50-tih do početka 80-tih za zemlje u razvoju je bilo vrijeme borbe pro et contra principi pravde da se oduzme privatno pravo vlasništva za dobrobit interesa naroda i njegove zemlje. Počelo je sa podizanjem pitanja suvereniteta vlasništva nad mineralnim i drugim bogastvom zemalja u razvoju i nerazvijenih zemalja, ili Grupe 77.

U rezoluciji UN-a donešenoj dana 21. decembra 1952. godine kaže se: " da se priznaje svim narodima i nacijama njihovo puno pravo eksploatacije njihovog prirodnog bogastva kao osnovnog prava koje uživaju u potpunosti."19 Nakon toga UN je dodala još neke rezolucije kao Rezoluciju br. 1803. , iz decembra 1962. u kojoj je proglašeno: "da se dugoročno pravo nacije i države o suverenosti iskorišćavanja nacionalnih resursa i bogatstva mora upražnjavati s ciljem postizanja razvoja i dobrobiti svih njenih stanovnika." Ova rezolucija također kaže da podjela profita između stranih partnera i domaćina zemlje moraju biti u omjeru uloženog kapitala koji su investirali u projekat, i da se definira od slučaja do slučaja. Na kraju je potrebno još jednom istaknuti da ni u kom slučaju ovakav aranžman treba ili smije naštetiti suverenosti države nad njenim prirodnim resursima. I Rezolucija UN iz 1964. godine (br. 3281) daje svim državama pravo da "nacionalizuju strano vlasništvo, uključujući eksproprijaciju i prijenos vlasništva, ali sa obavezom da nadoknadi stranom partneru odgovarajuću vrijednost".20 Dodatak Rezoluciji UN No. 2200AA (XXI) od 16. decembra 1966. godine je Univerzalni pakt o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima. Ovaj pakt je stupio na snagu 3. januara 1976. god. kada ga je dovoljan broj država ratificirao. U članu 1 paragraf 2 Pakta rečeno je: "Sve nacije mogu radi svog sopstvenog dobra slobodno raspolagati svojim prirodnim resursima ali bez povrede obaveza koje proizilaze iz međunarodne ekonomske kooperacije zasnovane ne principu zajedničke koristi i na principima međunarodnog prava. Ni u kom slučaju bilo koja nacija se ne može lišiti upotrebe svojih resursa, kao osnovnog korijena za njen opstanak." Paragraf 3 člana 2 kaže: "Zemlje u razvoju mogu uzeti u obzir prava čovjeka i svoje nacionalne ekonomije u određivanju procenta ili dijela u kojem će priznati ekonomska prava koja su uključena u ovaj dogovor i koja su priznata stranim licima."21 Osnovni problemi vezani za nacionalizaciju, eksproprijaciju, itd. mogu se sažeti u sljedećem: 1. Ove mjere su neophodne za zaštitu općeg interesa, koji uvijek preteže u konfliktu interesa sa stranim partnerima-ulagačima. 2. Država je obavezna da u primjeni ovih mjera tretira sve strance ravnopravno, niko ne smije biti diskriminiran. 3. Ove mjere trebaju se dopuniti adekvatnom kompenzacijom. U različitim zakonskim sistemima postoje različita shvaćanja o tome šta je dovoljna ili adekvatna kompenzacija.

Međunarodno pravo ne daje jasnu definiciju dovoljne ili adekvatne kompenzacije. Prema definiciji koju je izgovorio Cordall Hall, državni sekretar SAD 1938. godine :"to je adekvatna, stvarna i bezodložna kompenzacija".22 Ali pored svega, očito je da svaka suverena država ima suvereno pravo da nacionalizira vlasništvo stranog partnera ako je u općem interesu. Sve što država treba uraditi je da kompenzira vlasnika čije je vlasništvo nacionalizirano. U Evropskoj Uniji (EU) svaka država članica pretpostavlja da je privatno vlasništvo preduvjet za razvoj i prosperitet, i zbog toga mora biti zaštićena zakonom. Osnova zakona o vlasništvu potječe iz francuskog građanskog prava (code civile) , čiji član 544 kaže: "pravo vlasništva je pravo uživanja i raspolaganja vlasništvom (usus, fructus and abusus) u najvećoj mogućoj mjeri, uz osiguranje da se to pravo neće koristiti ni na kakav zakonom zabranjeni način".23 Ovo je princip mutatis mutandis, koji važi u skoro svim evropskim zemljama, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, čiji zakon o obaveznim odnosima je pod velikim utjecajem Švajcarskog zakona o obligacijama iz godine 1911. Način na koji pojedinci mogu maksimirati upotrebu njihovog vlasništva za poslovne svrhe može bit u različitim formama,24 u odnose na koje zakon, u većini slučajeva, se ograničava na davanje upustava i kompletiranje želja vlasnika. Uobičajeni oblici zakonom zaštićene upotrebe vlasništva su: - Izdavanje vlasništva pod zakup25, pri čemu je objekt o kome se govori iznajmljen drugoj osobi, koja u zamjenu može koristiti to vlasništvo u komercijalne i nekomercijalne svrhe. - Prodaja dobara, - Ustupanje, odnosno ograničena upotreba vlasništva od strane trećeg lica -Sukcesija, kojom se dobra pripisuju vlasnikovom nasljedniku i baštiniku nakon njegove smrti. Međutim, ova zaštita privatnog vlasništva je također subjekt ograničenjima na osnovu javnog interesa kojem se pridaje mnogo važnosti u zakonu skoro svake evropske zemlje, pa samim tim i Bosne i Hercegovine. Važno je istaknuti da u svim zakonskim sistemima postoji razlikovanje pokretne od nepokretne imovine (rudnici, hidroelektrane, itd.), pri čemu je druga predmet većih restrikcija od prve. Ove restrikcije se ne odnose samo na vlasništvo zemljišta, nego i na ograničenja vezana za izgradnju, kao i registraciju.26 Tri različite stvari se trebaju dodati u vezu sa transakcijama pokretne i nepokretna imovine. Prvo, sve zemlje članice Evropske Unije su postepeno ukinule zastarjela razlikovanja među pokretnom i nepokretnom imovinom i dale zasluženo legalno priznanje činjenici da određene vrste pokretne imovine (naprimjer komercijalni papiri) zaslužuju jednak stepen zaštite kao i nepokretna imovina, u pogledu njihovog ekonomskog značaja za današnje društvo. Drugo, razlikovanje između pokretne i nepokretne imovine i nije tako striktno kako se čini na prvi pogled, s obzirom da zakon smatra određene kategorije pokretne imovine skoro identificirane sa nepokretnom imovinom u okviru koje se nalaze, tako da status nepokretne imovine se skoro odnosi i na njih. Treće, sva prava na vlasništvo ne odnose se samo na materijalna i pokretna dobra već i na ideje, dizajn i inovacije, (koje su često u prošlosti bili predmet nacionalizacije i eksproprijacije, ili u doba ratova, čak i pravedne ili nepravedne konfiskacije od strane vladajućeg režima.)27, koje su plod čovjekovog uma i subjekt prava intelektualne svojine, specijalnog sistema prava zaštite.28 Neki od uvaženih teoretičara islamskog zakonodavstva su protiv uvođenja principa nacionalizacije ili eksproprijacije samo zbog realizacije općeg značaja.

Tako Al-Mawddudy vjeruje"da nije opravdano smanjiti ili ukloniti ograničenja u vezi vlasničkih prava pojedinaca, koja su uvedena Šerijatom samo zbog dobra zajednice, jer takvo proširenje ograničenja je protiv islamskog zakona. Jedna od državnih obaveza je da zaštiti pravedna prava pojedinaca."29 Božiji Poslanik, a.s.v., za svog života nije nikad spominjao takozvani opći interes, radi prekida ili poništavanja ugovora sklopljenih sa nemuslimanskim stranama radi oduzimanja njihove imovine, iako neki od dokumenata (ugovora) su u biti bili protiv interesa muslimanske zajednice. U stvari, mnoga Poslanikova djela i Njegove riječi dokazuju bez sumnje da je konfiskacija privatnog vlasništva, pa čak i u opštem interesu, je protiv srži islama. Ovaj generalni princip islama ima samo jedan izuzetak u slučaju stvarne neophodnosti (rat, opća glad, itd.). Tada državnik ima pravo upotrijebiti takvu mjeru i privremeno oduzeti pravo na privatno vlasništvo. Prof. Eboul Hulla Bey sa Univerziteta u Istanbulu citira: "Naš zakon (misleći turski zakon) ne odobrava eksproprijaciju, sem u neočekivanim okolnostima:"30 Ali u tom slučaju vlasnik ima pravo na prirodnu kompenzaciju, u skladu sa islamskim zakonima:"Pravo treba biti nadoknađeno u prirodnim granicama, ukoliko je moguće".31 U slučaju kada je to nemoguće, učiniće se na neki odgovarajući način.32 Ovaj pristup je veoma mnogo analiziran, samo zbog nacionalizacije koja je poduzeta u Libiji prije nekih 30 godina, kada je Revolucionarna Vlada Moamar Gadafya proglasila nacionalizaciju vlasništva Texaco-a i drugih transnacionalnih kompanija koje su eksploatisale naftne rezerve te zemlje. U ovom posebnom slučaju nadležni sud je citirao riječi muslimanskog advokata prof. Mahmassanya: "Mi znamo da je jedan od principa u islamu da sva prava trebaju biti vraćena u prirodnim razmjerama , ukoliko je to moguće. Mi također znamo da kao konsekvencija ovog principa, obaveze moraju biti izvršene u stvarnim iznosima. Zbog toga, izvršenje obaveze nečim drugim od toga nije prihvatljiva, osim ukoliko to uopće nije moguće." Vezano za bosansko pravo treba dodati da su mjere protiv nacionalizacije ili eksproprijacije još od ranih 60-tih (sa donošenjem Zakona o stranim investicijama u bivšoj Jugoslaviji, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, u to vrijeme jednu od konstitutivnih republika te države) uključene u Ustav kao njegov sastavni dio. Od 1967. godine kada je prvi Zakon o stranim investicijama donesen pa nadalje, ova odredba je uvijek bila jedna od principa ustavnog prava u Bosni i Hercegovini. Današnja situacija u Bosni i Hercegovini je ista. Ustvari, Ustav Federacije Bosne i Hercegovine nema odredbu o isključenju nacionalizacije ili eksproprijacije. Dejtonski Generalni okvirni mirovni sporazum o Bosni i Hercegovini (parafiran u Dayton-u 21. novembra 1995. i potpisanog u Parizu dana 14. decembra 1995 između Republike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Federativne Republike Jugoslavije uz svjedoke iz Evropske zajednice, SAD, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Rusije) također nema ovakvu odredbu. Međutim, prema pravu Bosne i Hercegovine ništa nije zabranjeno ukoliko nije posebno navedeno, što znači da postoji mnogo dokaza da se ovakve mjere, poput nacionalizacije, neće primjenjivati osim u slučaju specifičnih uvjeta. Ovo suvereno pravo države Bosne i Hercegovine (koja je odgovorna za organiziranje, inter alia, međunarodne ekonomske saradnje, direktna strana ulaganja, itd.) da zaključuje bilateralne državne ugovore o zaštiti od nacionalizacije. Mora se istaći da je država Bosna i Hercegovina kao država-članica Međunarodne banke za obnovu i razvoj-Svjetske banke, država-članica Međunarodnog monetarnog fonda i MIGA-Multilateralne agencije za garanciju osiguranja, kao jedne od institucija Svjetske banke, koja vodi računa o ovim političkim događajima.33 Ovakvi državni bilateralni dogovori su već sklopljeni saTurskom, Pakistanom, SAD, Njemačkom, itd. Kao što je poznato kao zakoni u Bosni i Hercegovini se primjenjuju mnoge međunarodne konvencije ili dogovori uključujući Univerzalni pakt o ekonomskim, društvenimi kuturnim pravima, (donesen od strane Generalne skupštine UN 1966, i ratificiran 1976), gdje mora biti nekih izuzetaka ovog pravila. U stvari u slučaju stvarnog općeg interesa vlada može da iskoristi svoju suverensku moć i izložiti strane partnere mjerama nacionalizacije, eksproprijacije, itd. uz obavezu nadoknade obeštećenih pravednom kompenzacijom.

Prema Abu Yusufu, sudiji u Bagdadu iz vremena Harun el-Rašida: "Nije u skladu s religijom, niti u skladu sa zakonom da bilo koji suveren (imam) ima vlast da opravda bilo kome nešto što pripada drugim muslimanima ili nekome drugom, ko je pod zaštitom muslimana. Niti oni im mogu oduzeti njihovu imovinu, sem ako imaju legalno pravo na to."34 Iako izvršavanje nacionalizacije i eksproprijacije nije u skladu s muslimanskim zakonom, Kraljevina Saudijska Arabija, u skladu s prilagođavanjem zakonskog sistema zapadnoevropskom po pitanjima poslovne prakse i sl., odobrava nacionalizaciju. U stvari, misleći da je pravo privatne svojine jedno od osnovnih principa islama (ne samo islama, nego i skoro svake svjetske civilizacije) ipak mora biti nekih ograničenja u upotrebi ovog prava.35 Član 13 bosanskog Zakona o obaveznim odnosima kaže: Zabranjeno je uživati prava koja se javljaju iz obaveza koje nisu u skladu sa svrhom, koja je pravedna i priznata u tom smislu. Također je zabranjeno uživati prava koja se javljaju iz obaveza koje nisu u skladu sa svrhom, koja je uspostavljena nekim legalnim dokumentom. Odredba u stvari kaže sljedeće: nije pravedno upotrebljavati sopstvena prava, koja nisu u skladu s ciljem koji se realizira. Ponekad nečija prava mogu u velikome ugrožavati nekoga ko nije ugovorna strana, ili član zajednice, tj. općeg ili nekog specifičnijeg interesa. U tom slučaju, strana koja posjeduje to pravo se treba uzdržati da ga uživa. 3. Rješavanje sporova među investitorima Tokom posljednjih 50 godina, povećana je upotreba arbitraže u rješavanju poslovnih nesporazuma, zahtijeva iz osiguranja, investicijskih sporova koje nastaju među partnerima zajedničkih ulaganja i sličnih ugovora koji se zaključuju među stranim i domaćim partnerima, što je dalo fenomenalne rezultate u čitavom svijetu uključujući i njegov islamski dio.36Razlog za upotrebu arbitraže a ne regularnog suda leži u njenoj jednostavnosti, manjoj formalnosti i nižim troškovima.37 Arbitraža se naročito mnogo koristi kod rješavanja sporova među investitorima jer je lakše ukloniti imunitet koji ima suverena država, tj. lakše je ograničiti broj slučajeva u kojim se država-branitelj može se pozvati na svoje pravo suvereniteta u skladu s međunarodnim pravom. Zbog toga su UN donijele Konvenciju o rješavanju investicijskih nesporazuma među državama i stanovnicima drugih država godine 1965. (konvencija poznata pod imenom Washingtonska konvencija 1965).38 Ovaj način nagodbe, uz primjenu arbitraže je naročito pogodan kada se radi o rješavanju nesporazuma vezanih za prava koncesije, što se često javlja kod investiranja,39 naročito u muslimanskim zemljama (zbog nalazišta nafe). Arbitraža nudi odličnu alternativu pretrpanim sudskim salama i kompleksnostima koji su česti kod privatnih parnica. Arbitraža je definirana kao sistem kod kojeg se strane svojevoljno slože da predaju nesporazum neovisnoj osobi ili osobi koja je određena od neke agencije za arbitražu koju su izabrali arbitrari. Tipično, dogovor o arbitraži je uključen kao jedna od tačaka u opći ugovor/dogovor kojim se određuje transakcija, čime se anticipira mogućnost budućeg nesporazuma. Pored toga, neke komercijalne (poslovne) arbitraže javljaju se kao rezultat dogovora o ustupanju spora arbitraži. S obzirom na ovu temu važno je istaći da je arbitraža ("tahkim") bila veoma dobro poznata u nekim islamskim zemljama čak i prije nego su prihvatile islam. Nesporazumi, koji su bili česti u svakodnevnom životu plemena, su rješavani putem arbitraže. Poznat je slučaj nesporazuma među vođama plemena Kurejš vezano za pitanje kome će biti dodijeljena čast da stavi crni kamen na pravo mjesto nakon izgradnje svete Kabe (Ćabe). Dogovor je bio da će to biti prvi čovjek koji će proći tim putem (po odluci arbitratora). Desilo se da je to bio Muhammd el-Emin. Osnovni principi ove drevne forme arbitraže su: 1. Bazirana je na pravdi plemena, a ne na ovlaćenju suda 2. Arbitraža je svojevoljna i strane u njoj imaju punu slobodu da je biraju po svojoj diskreciji 3. Arbitražni proces je bio veoma jednostavan, baziran na pozivima strana da iznesu svoje mišljenje Islam je prihvatio te pricipe kao svoje smjernice. U suri 49,10. ajetu se kaže:

Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata, bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala. Druga Sura 4, ajet 35 je čak puno jasnija u vezi s ovim: A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove, a jednog pomiritelja iz njegove porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti jer Allah sve zna i o svemu je obaviješten! Božiji Poslanik, s.a.s.v., je jednom rekao: zalažite se za mir među ljudima i rješavajte njihove nesporazume na prijateljski način, jer je razdor među njima oštrica, a ja ne mislim na oštricu za brijanje, već za rasparčavanje vjere u komadiće.40 Pored ovog tradicionalnog načina rješavanja nesporazuma koji su u samim korijenima islama, islam ne oklijeva da upotrijebi i strani zakonski sistem. Ovo je pokazano41 jednim slučajem upotrebe zakona jevrejske zajednice a ne tradicionalnog arapskog zakona. Božiji Poslanik, a.s.v., je to izrazio na sljedeći način: Ukoliko nisu došli u grad da ga pokore, već u miru. Ukoliko to prihvate, tada svi ljudi, koji su tamo, su dužni njima i služit će im. Zakon o arbitraži Saudijske Arabije danas ne navodi ništa u vezi jurisdikcije i odgovarajućih zakona, koji bi se mogli upotrijebiti u rješavanju nesporazuma koji mogu nastati među stranim partnerima. Ali postoji jako uvjerenje da se može koristiti međunarodno privatno pravo, ukoliko je to u skladu sa željama strana i ukoliko nije u suprotnosti principima Šerijata. Božiji Poslanik, a.s.v., je tokom svog boravka u Mekki pozvao narod iz Jesriba da budu arbitratori u nesporazumima dva velika plemena (Aws i Khzara) i tri jevrejska plemena.42 Kao zaključak treba istaći da je očigledno prema principima islama i islamskog prava arbitraža dozvoljena, a da je učestvovanje stranih arbitratora i primjena stranih zakona slobodna ukoliko se strane u sporu s tim slažu. U poređenju sa zakonskim sistemom na temelju rimskog prava, uključujući i zakone Bosne i Hercegovine,i u određenoj mjeri i običajne zakone, može se reći da postoji potpuna kongruencija između ova dva različita zakonska sistema po pitanju arbitraže, uključujući međunarodnu arbitražu u zemljama izvan mjesta prebivališta muslimankih strana u ugovoru/dogovoru. U stvari kad je u pitanju zakonska praksa u Bosni i Hercegovini potrebno je istaći: od samog početka i uvođenja zakona o direktnim stranim ulaganjima, kao i drugih odgovarajućih zakona o kooperaciji sa stranim partnerima, data je puna sloboda objema stranama da učine jasan izbor, kako po pitanju nagode, zakonske substancije i procedura, kao i mjesta na način koji oni smatraju sebi odgovarajućim. Ovo se pravilo primjenjuje od 1967. godine pa na dalje. BiH, kao nasljednica bivše Jugoslavije je ratificirala ranije spomenutu Washingtonsku konvenciju 1965., već 1967. godine. Time je Bosna i Hercegovina dozvolila da se investicijski sporovi mogu rješavati od strane Centra za rješavanje sporova investitora koji je osnovan u Washington-u, kao jedna od institucija Svjetske banke43, ukoliko to obje strane žele.Pored toga bilo koji poslovni nesporazum, uključujući i direktna strana ulaganja, koji proizilazi iz zajedničkog poduhvata može bit riješen po domaćem ili stranom zakonu ili pomoću institucionalne ili ad hoc44 arbitraže. Ništa u zakonima Bosne i Hercegovine se ne protivi mogućnosti slobodnog izbora arbitraže, upotrebe materijalnog i procesnog prava, izbora arbitara i sl. Nadalje, svi domaći sudovi i druge odgovarajuće institucije će ispuniti sve odluke o nesporazumima donešene u inostranstvu, sem ukoliko su protivne nekom specifičnom općem interesu. U slučaju ako ugovorne strane nisu navele u ugovoru klauzulu o arbitraži i sudskoj nadležnosti, prema bosanskom međunarodnom privatnom pravu, nesporazum će biti riješen u konvergenciji sa sadržajem stvari. Drugim riječima, ukoliko se radi o zajedničkom ulaganju, nadležan će biti bosanski sud, s obzirom da se većina djelatnosti odvijala na njenoj teritoriji. U slučaju ugovora o transferu tehnologije i licenci i odsustvu ovih klauzula, koristit će se zakoni vlasnika, ili zakonskog vlasnika know-how-a, patenta i sl. 4.

Zaključci:

1. Islamski zakoni imaju svoje mjesto u upotrebi, većinom u islamskim zemljama. 2. Bosna, iako sa Bošnjačkom većinom (većinom muslimani) pripada evropskom krugu zemalja na sebi svojstven način. 3. Islamski zakon (Shariža) koji je izveden iz Svetog Kur''anu je po svom sadržaju prihvatljiv strancima ili drugim državama u slučajevima vezanim za određene poslovne odnose. 4. Princip pacta sunt servanda je skoro u istoj mjeri primjenjiv u islamskim zemljama kao i u zemljama sa rimskim pravom kao osnovom zakona, sa običajnim pravom ili rimsko-katoličkim crkvenim pravom, kao i bosanskim zakonima i propisima. 5. Izuzimanje upotrebe naionalizacije ili eksproprijacije, konfiskacije i sl. u zakonima islamskih zemalja je generalno, i u istoj mjeri izraženo kao i zakonima koji su na snazi u Bosni i Hercegovini. Samo u slučaju branjenja javnog, općeg interesa ovakve mjere su upotrebljive po islamskim zakonima, kao i u zemljama sa drugim zakonskim sistemima. 6. Arbitraža u slučajevima nesporazuma investitora, kao i drugih poslovnih događaja kada su umiješana fizička i pravna strana lica, je skoro na isti način definirana u islamskoj kao i u drugim civilizacijama. Po tom specifičnom pitanju ne postoji ništa u zakonima BiH šta bi moglo spriječiti upotrebu islamskih zakonskih principa u slučajevima nagodbi po pitanju poslovnih nesporazuma. Znači u BiH pojedinci tj. strane u ovakvom položaju mogu riješeti svoje nesporazume na prijateljski način, a ukoliko u tome ne uspiju, dozvoljeno je da se primijene zakoni i propisi u vezi s tim sporom.

ABSTRACT Islamic Legal Principles and their Application in Civil Law Contracts in Bosnia and Herzegovina deals with the important issue of foreign direct investment and its impact on reconstruction and development in Bosnia and Herzegovina from the perspective of the contracting parties. The first section of the paper is a short history of the country. The second section deals with guarantees against universal breach of contract (pacta sunt servanda), a principle that has been inherited by every legal system, including Islamic jurisprudence and civil law. The important issue of guarantees against the nationalization and expropriation of private property is then considered, from the perspective of both Islamic and civil law. Finally, and no less important, the settlement of investment disputes is also considered from the standpoint of both Islamic and civil law.