Ibn Sina

  • Ispis
  • PDF

Shams Inati Život i djela Ibn Sine Ibn Sina ili Avicenna (370/980-429/1037), 1 također poznat kao al-Shaykh al-Ra''is, spada u red rijetkih srednjovjekovnih muslimanskih mislilaca koji je napisao autobiografiju, a koju je upotpunio njegov učenik Abu ''Ubayd al-Juzjani. 2 Ova autobiografija/biografija bila je kasnije prenošena od strane mnogih biografa, uključujući al-Bayhakqija (u. 565/1170), al-Qiftija (u. 646/1248), Ibn Abi Usaybi''ah (u. 669/1270) i Ibn Khallikana (u. 680/1282). 3 Ibn Sina je rođen u Afshanahu ( malome mjestu nadomak Buhare, sjedišta dinastije Samanida), gdje je njegov otac ''Abd Allah, porijeklom iz Balha, sreo i oženio Sitarah. Imali su tri sina, ''Alija, al-Husayna (Ibn Sina) i Mahmuda. Kada je imao oko pet godina njegova porodica se preselila u Buharu jer je njegov otac bio određen za guvernera Kharmayathnaha, sela koje se nalazilo u samome predgrađu Buhare. Ibn Sinaov život, obrazovanje i karijera su manjeviše poznati, i zbog toga ovdje nećemo ulaziti u njihove detalje. Bit će dovoljno samo upozoriti na osnovne karakteristike njegova života koje i sami al-Juzjani u autobiografiji/biografiji poentira.

To su:

(1) studij Qur''ana i islamske literature je završio kada je imao deset, a ostale znanstvene discipline, uključujući tu i islamsko pravo, astronomiju, medicinu, logiku i filozofiju, kada je imao osamnaest godina, i

(2) njegova nevjerovatna produktivnost, usprkos nestabilnim političkim prilikama u kojima je živio, primoravala ga je da katkada mijenja mjesto svojega boravka, da živi u ilegali i da, štaviše, bude zatvaran. Njegov ogromni doprinos u raznolikim granama učenosti rezultiran je nevjerovatnom memorijom koja mu je omogućavala da napamet nauči, primjerice, Qur''an i Aristotelovu Metafiziku; ingenioznom intelektualnošću koja mu je pomogla da razmatra i rješava teške probleme čak i u snu; 4 unutarnjom određenošću koja je generirala fascinantnu fizičku i intelektualnu energiju. Broj djela koja je napisao ( između 100 i 250), 5 kvalitet njegova djela i njegova doprinosa praktičnoj medicini otkrivaju začuđujući stupanj stručne kompetentnosti. Još u ranoj dobi Ibn Sina je bio uveden u raznolika religijska, filozofijska i znanstvena učenja. Primjerice, njegov otac ga je bio uveo u Ismailizam kome je i sam bio pripadao. Bio je otvoren za sunijsku doktrinu, baš kao i njegov učitelj u fiqhu Isma''il al-Zahid koji je bio sunija, kao i za šiizam dvanaest imama. Drugi njegov učitelj po imenu al- Natili omogućio mu je širi uvid u logiku, astronomiju i geometriju. U mišljenju je veoma brzo postao nezavisan. Prvo, nije više imao potrebu za učiteljima, nastavljajući da se samostalno obrazuje; drugo, nije bezuvjetno prihvatao niti i jednu doktrinu od doktrina kojima je bio izložen. Zahvatao je sa raznolikih izvora, kritički selektirajući ono što je prema njemu bilo zanimljivo i važno. Stoga u njegovom sistemu mišljenja lahko prepoznajemo tragove platonizma, aristotelijanizma, neoplatonizma, galenizma, farabizma kao i drugih grčkih filozofskih i islamskih ideja. Njegov sistem mišljenja je jedinstven te zbog toga ne možemo reći da slijedi bilo koju gore pomenutu školu. Čak i al-Shifa'', u kojemu je primjetna jaka aristotelijanska tendencija, nije čisto aristotelijansko djelo, kako se to nerijetko misli. Teorija stvaranja, primjerice, koja je temeljno neoplatonička i teorija poslanstva, koja je bitno islamska, su samo dva lijepa primjera njegovih brojnih nearistotelijanskih izvora učenosti. Al-Juzjani potvrđuje jedinstvenost ovoga djela i tvrdi da u njemu nema ništa što nije rezultat njegova osobnoga mišljenja. 6 I sam Ibn Sina poentira tu činjenicu, naglašavajući njegovu originalnost, posebno u dijelu koji se bavi logikom i fizikom. 7 Najvažnija Ibn Sinaova djela su al-Qanun fi''l-tibb (Medicinski Kanon), al-Shifa'' ( Ozdravljenje), al-Najah (Spasenje), ''Uyun al-hikmah ( Izvori mudrosti), Danishnama-yi ''ala''i (Knjiga Znanosti posvećena ''Ala al-Dawlah) i al-Isharat wa''l-tanbihat ( Knjiga ukazanjima i misaonim poticajima). Čuveni Qnun se sastoji iz pet dijelova.

Preveden je na latinski jezik više puta. Skoro pet stoljeća (sve do jedadanaestoga/sedamnaestoga stoljeća) je smatran najvažnijim medicinskim izvorom kako na Istoku, jednako tako i na Zapadu, a i dan danas predstavlja primarni izvor islamske medicine. Primjer za to nalazimo na Indopakistanskom podkontinentu. Obimni sadržaj al-Shifaa, koji inače predstavlja Ibn Sinaovo najdetaljnije filozofsko djelo, grupiran je oko četiri glavna predmeta: Logika, Fizika, Matematika i Metafizika. Logika je podijeljena na devet dijelova, Fizika na osam a Matematika na četiri. Fizika (izuzimajući dva dijela koja se odnose na životinjski i biljni svijet, koji su upotpunjeni nakon Matematike) štampana je prva, slijedili su Metafizika, zatim Logika i napokon Matematika. Djelo al-Najah, koje predstavlja neku vrstu sumaruma al-Shifa'', također se sastoji iz četiri dijela. Logiku, Fiziku i Metafiziku u ovome djelu priredio je sam Ibn Sina, a Matematiku al-Juzjani. ''Uyun al-hikmah, poznato, također, kao Mujaz (Sažeti prikaz), čini se da je napisano s namjerom da bude instrukcija u logici, fizici i metafizici. Takav utisak se stječe iz jednostavnosti, jasnoće i sažetosti kojima je rad kao takav predstavljen. Danishnama-yi ''ala''i također je sastavljen iz četiri dijela, a posebno je znakovit po tome što predstavlja prvo napisano djelo iz peripatetičke filozofije na perzijskom jeziku. Al-Isharat wa''l-tanbihat, koje predstavlja najzrelije i najobuhvatnije Ibn Sinaovo filozofsko djelo, također se sastoji iz Logike, Fizike i Metafizike. Ono završava sa raspravom o misticizmu, raspravom koja može biti podvedena pod etiku razmatranu prije u njenom sufijskom nego li u metafizičkom značenju. U dodatku Ibn Sina donosi jedan broj eseja i poema. Među najvažnije njegove eseje spadaju Hayy ibn Yaqzan (Živi Sin Budnoga), Risalat al-tayr (Poslanica o ptici), Risalah fi sirr al-qadar ( Poslanica o tajnama Sudbine), Risalah fi"l-"ishq ( Esej o ljubavi) i Tahsil al-sa''adah (Postignuće sreće). Njegove najvažnije poeme su al-Urjuzah fi''l-tibb (Poema u jampskome stihu o medicini), 8 al-Qasidat al-muydawijah ( Qasida u stihovima), 9 i al-Qasidat al-"ayniyyah fi l-nafs ( Qasidana ''ayn o duši). 10 Napisao je, također, nekoliko perzijskih poema.

PODJELA ZNANOSTI Cilj filozofije, prema Ibn Sinau, jeste odrediti realitete stvari, onoliko koliko je to za ljudsko biće moguće. 11 Postoji teorijska i praktična filozofija. Prva teži spoznaji istine, a potonja spoznaji dobra. 12 Svrha teorijske filozofije jeste usavršavanje duše kroz samu spoznaju, dok je svrha praktične filozofije usavršavanje duše kroz saznavanje onoga što se mora činiti kako bi duša djelovala u skladu sa ovim znanjem. 13 Teorijska filozofija je saznanje stvari koje postoje nezavisno od našega izbora i djelovanja, dok je praktična filozofija saznavanje stvari čije postojanje je rezultirano našim izborom i djelovanjem. Postoje dva temeljna tipa individualnoga subjekta teorijskoga znanja: oni za koje kretanje može biti vezano, kao što su čovještvo (ljudska narav), četverouglost i jedinstvo; i oni kojima kretanje ne može biti pridodano kao što su Bog i intelekt. Prvospomenuti su podijeljeni na one koji ne postoje ukoliko im kretanje kao takvo nije pridodano, kao što su čovještvo i četverouglost i one koji mogu postojati bez bilo kakvoga kretanja koje se može za njih vezati, kao što su jedinstvo i mnoštvo. Prvi od posljednja dva tipa je ili takav da ne može biti lišen kretanja svejedno da li u stvarnosti ili mišljenju (tj. čovještvo), ili takav da može biti lišen kretanja u mišljenju, ali ne i u stvarnosti (tj. četverouglost). 14 Postoje, otuda, tri grane teorijske filozofije: ona koja se bavi stvarima bez obzira na to da li je kretanje za njih bilo vezano u stvarnosti i u mišljenju; ona koja se bavi stvarima bez obzira na to da li im je kretanje pridodano u stvarnosti ali ne i u mišljenju; i, napokon, ona koja se bavi stvarima bez obzira na to što kretanje za njih nije vezano niti u stvarnosti niti u mišljenju, usprkos tome da li im kretanje može biti atribuirano, kao u slučaju jedinstva, ili ne, kao u slučaju Boga. Prva je fizika, druga je čista matematika, a treća je metafizika.

15 Praktična filozofija, s druge strane, se odnosi na učenje jedne od sljedećih datosti: (1) principe na kojima je utemeljena društvena odnosno javna komunikacija među ljudima,( 2) principe na kojima je utemeljena personalna komunikacija ili učešće među ljudima, i (3) principe na kojima su utemeljeni individualni poslovi. Prvo je rukovođenje gradom na šta je usredsređena politička znanost; drugo na kućno ili porodično rukovođenje; 16 a treće je individualno rukovođenje, na šta je upućena etika. 17 Principi praktične filozofije su izvedeni iz božanskoga zakona (Shari''ah) tako da su njene potpune definicije postale jasne posredstvom rečenoga božanskoga Zakona. 18 Korist nauke o upravljanju gradom jest u tome što nam omogućava da upoznamo način na koji ljudi u međusobnoj društvenoj ili javnoj komunikaciji postižu blagostanje ljudskoga tijela i zaštitu čovječnosti. Korist nauke o kućnome ili porodičnome rukovođenju ogleda se u tome što nam omogućava da saznamo tip komunikacije koga moraju prihvatiti svi članovi jedne te iste porodice kako bi osigurali svoje blagostanje. Takva komunikacija ili učešće ostvaruje se između muža i žene, roditelja i djece, gospodara i slugu. Nauka o individualnome upravljanju donosi dvostruku korist: ona nas upoznaje sa svojstvima i načinima njihova stjecanja radi pročišćenja duše, s jedne strane, kao i sa porocima i načinima njihova savladavanja radi usavršavanja duše, s druge strane. 19 S engleskog jezika preveo: Adnan Silajdžić Bilješke: 1.Njegovo puno ime je Abu ''Ali al-Husayn ibn ''Abd Allah ibn ''Ali ibn Sina-Abu ''Ali je njegov nadimak. Možda njegove titule «Učitelj i Vođa» ukazuju na njegov prominentni položaj u sferi učenosti i njegovu visoku političku poziciju vezira (A.F. al-Ahwani, Ibn Sina, Cairo, 1958., 18.).

Ovo korespondira sa njegovim drugim zvanjima al-Hakim i al-Wazir. Također je bio poznat kao Hujjat al-Haqq (Dokaz Istine). 2.Bio je jedan od njegovih najbliskijih učenika koji ga je pratio većim dijelom njegova života. Gledom na prijevod njegove bibliografije vidi W. E. Gohlman, The Life of Ibn Sina, Albany, 1974. 3.Vidi Z.D. al-Bayhaqi, Tarikh hukama'' al-islam, izd. M.K. ''Ali, Damask, 1976., 52-72; A. H. al-Qifti, Tarikh al-hukama'', izd. J. Lippert, Leipizig, 1903., 413-26; I.A. Usaybiah, ''Uyun al-anba'' fi tabaqat al-attiba'' III, izd. Samih al- Zayn, Bejrut, 1987., 2-28; I-Khalikkan, Wafayat II, izd. Ihsan ''Abbas, Bejrut, 1978., 157-62. 4.Vidi Ibn Abi Usaybi''ah, ''Uyun al.anba'', 5. 5.Gledom na popis Ibn Sinaovih djela vidi G. C. Qanawati, Mu''allafat Ibn Sina, Kairo, 1955 i Y. Mahdavi, Fihrist-imusannafat-i Ibn Sina, Tehran, 1954. 6.Ibn Sina, al-Shifa'', al-Mantiq, al-Madkhal, izd. G.C. Anawati, M. al-Khudayri i A. F. al-Ahwani, Kairo, 1952, 2-4. 7.Ibid., 10 8.Riječ je o njegovoj najdužoj poemi koja je sačinjena od blizu hiljadu stihova. 9.U ovoj Qasidi, koja je bila napisana za Suhaylija, Ibn Sina sumira učenje iz logike i to u poetskoj formi kako bi ga njegov brat ''Ali mogao lakše zapamtiti. 10. Poema o duši je njegova najpoznatija poema. 11.Al-Madkhal, 12. Filozofiju i mudrost (hikmah) Ibn Sina je koristio naizmjenično. 12.Al-Madkhal, 14. 13.Ibid., 12. 14.Ibid., 12-13. 15.Ibid., 14.O podjeli znanosti vidi također al-Shifa'', al-Ilahiyyat, 1, izd. M. Y. Musa, S. Dunya i S. Zayd, Kairo, 1960, 3-4; Mantiq al-mashriqiyyin, Kairo, 1910, 6-7 i ''Uyun al-hikmah, izd. A. R. Badawi, Kairo, 1954, 17. 16. Gledom na nauku o porodičnom rukovođenju nije dato niti i jedno specifično ime, ali se može pretpostaviti da upučuje na društvenu nauku, što korespondira grčkome razumijevanju «ekonomije». 17.Al-Madkhal, 14. 18.''Uyun al-hikmah, 16. 19.Ibid. O podjeli znanosti također vidi Tis'' rasa''il, izd. Hasan ''Asi, Bejrut, 1986, 83-5. PREDAJE O HAMZA-DEDI ORLOVIĆU - HISTORIJA I TRADICIJA U okviru usmenih predaja, koje su početkom XIX stoljeća, zahvaljujući braći Grimm, izdvojene kao zasebna grupa usmenih proznih ostvarenja, iz više razloga naročito zanimljivim se doima skupina historijskih predaja. Zasnovane na nekom "općem objektivnom događaju" ove predaje kazuju o različitim historijskim događajima i ličnostima. Mada historičnost ove skupine usmenih predaja treba shvatiti vrlo uslovno i vrlo široko, ipak upravo mogućnost da u ovim predajama prepoznamo makar i blijede tragove nekog davnašnjeg u historiji potvrđenog događaja, predstavlja onu njihovu odliku koja je često bila presudna da se historijskim predajama u nauci o usmenoj književnosti posvećivala znatna pažnja.

Historijske predaje shvatane su kao usmena historija naroda koji ih je iznjedrio i one su u suštini predstavljale odraz historijske zbilje onako kako ju je kao dio naslijeđene tradicije poimao, pamtio i prenosio običan čovjek,. Skupinu historijskih predaja, koje su izuzetno brojne, tematski raznolike, i kojima je obuhvaćen ogroman vremenski raspon - od najstarijih vremena do kojih dopire pamćenje pa sve do događaja kojima smo savremenici, neki proučavaoci dijele u tri velike grupe: 1. historijsko-mitske predaje, 2. prave historijske predaje i 3. historijsko-religijske predaje, ističući na taj način i one elemente koji su uz historijsko kao primarno, podjednako prisutni i uočljivi u svakoj od pobrojanih grupa historijskih predaja. U prvoj grupi historijsko se prepšliće sa mitskim predodžbama o nekadašnjem, starom stanovništvu Bosne, njegovim osobinama, načinu života, uzrocima izčeznuća. Prave historijske predaje kazuju o različitim i brojnim događajima vezanim za historiju Bosne. U trećoj grupi su predaje koje kazuju o "svetiteljima, evlijama i bogougodnicima, bogomoljama, grobljima, kultnim objektima i mjestima. [1] Kada je riječ o historijsko-religijskim predajama iz bošnjačke sredine, njihovi sižei se prvenstveno odnose na evlije ili dobre, šehide, te na džamije, tekije i druge vjerske objekte. Rijetke su predaje koje u sebi ne sažimaju više različitih sižea, pa se shodno tome mogu posmatrati u dvije ili više tematskih skupina. Stoga se i neka od kazivanja sa ovom tematikom iz bošnjačke sredine mogu primarno promatrati kao predaje o dobrim ili evlijama, što znači kao historijsko-religijske predaje, dok je u drugom slučaju riječ o pravoj historijskoj predaji. Takav je slučaj i sa predajama u kojima se spominje šejh Hamza Orlović, osnivač tekije u Orlovićima i kako se matra derviškog reda hamzevije. Prvim pisanim tragom koji ukazuje na postojanje usmene tradicije o Hamzi Orloviću može se smatrati onaj koji je u svom Putopisu ostavio evlija Čelebi. [2] Za razliku od Čelebijinog kratkog i redigiranog zapisa, cjelovitu predaju o šejh-Hamzi iz Orlovića u kojoj se pokazuju i potvrđuju njegova evlijanska svojstva zabilježio je i 1960. godine objavio Muhamed Hadžijahić. [3] Predaja je građena na motivima koji u potpunosti pripadaju tradicionalnim. Susrećemo ih u više varijanti, a vezani su također i za više osoba koje su smatrane dobrim ili evlijama. Jedna od osnovnih odlika dobrih - činjena čuda, što u krajnjem slučaju znači raspolaganjem nadnaravnim moćima, u primjeru predaje koju je zabilježio Hadžijahić ogleda se u mogućnosti da dobri, šejh Hamza Orlović, u isto vrijeme boravi na dva geografski vrlo udaljena mjesta. Ta sposobnost predstavlja ujedno i tipsku odliku skupine predaja o dobrima općenito. Vjerovanje u evlije je poznato i rašireno diljem muslimanskog svijeta. [4] Međutim, posebna zanimljivost predaja o evlijama koje su nastajale i trajale u bošnjačkoj sredini leži u činjenici da su dobri u ovim predajama isključivo naši ljudi, te da su oni naglašeno vezani za sudbinu Bosne. Ogleda se to posebno u činjenici da se u znatnom broju predaja ističe naročita zasluga upravo dobrog u odsutnom času boja u kojem su učestvovali i Bošnjaci. Takav je slučaj i sa predajom o šejh Hamzi Orloviću - on se pojavljuje u odlučujućem trenutku bitke pod Mohačem (1526. godine) i tako pridonosi pobjedi osmanske vojske. I dok je Mustafa, sin Hamza-dedin, kako to pamti usmena predaja, u toku same bitke ugledao oca kako maše vilama, "u isto vrijeme Hamza-dedo je na guvnu pokraj tekije mahao vilama i činio zikir..., pa kako je nosio dugu kosu mašući vilama, vijala mu se kosa. U selu se govorilo: ''Eno Hamza-dedo pobudalio, maše vilama u prazno". [5] Po povratku sa vojne Mustafa priznaje ocu da bez njegove pomoći ne bi uspjeli pobijediti neprijatelja i na taj način otkriva da je Hamza-dedo zapravo dobri, evlija. U tom času Hamza-dedo umire.

Takav ishod može se smatrati uobičajenim jer se redovno susreće u predajama koje kazuju o dobrima koji su svoje sposobnosti činjena čuda skrivali i nisu javno obznanjivali. Da usmene historijske predaje, pa makar i u obliku pasivnih znanja, traju i danas, posvjedočuje primjer predaje koju sam o Hamzi i Mustafi Orloviću zabilježila na samom kraju XX stoljeća. Predaja je višestruko zanimljiva posebno sa aspekta komparacije historije i tradicije. Bila je tekija u Konjević-polju i Hamza-dedo, osnivač tekije mevlevija, imao je sina Mustafu. Njegov sin Mustafa je bio u vojsci i bio je u bici kod Mohača. I pošto je bio dobar borac Mehmed-paša mu je dao posjed i taj posjed nije plaćao nikakav porez. Poslije je Mehmed-paša ukinuo to i odredio da se plaća porez. To nije bilo pravo dervišima i jedan od tih derviša se preruši u prosjaka i krene u Istambul da traži Mehmed-pašu da ga ubije. Predstavi se da je iz Bosne. Tri mjeseca je živio na dvoru. Poslije ga je prevario i ubio Mehmed-pašu Sokolovića. [6] U središtu ove predaje je Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir i najznačajnija ličnost Osmanskog carstva u vremenu u kojem je djelovao (od 40-ih godina XVI stoljeća pa do smrti 80-ih godina istog stoljeća). Ali ova predaja se podjednako odnosi i na tekiju u Konjević-polju, odnosno na Hamza-dedu Orlovića, osnivača tekije i, kako je to u historijskoj nauci utvrđeno, njegovog unuka Mustafu. Iako se u predaji o dervišima tekije u Konjević-polju mogu izdvojiti neki elementi koji se podudaraju sa stvarnošću (Hamza-dede i Mehmed-paša Sokolović mogu se smatrati savremenicima; u prvim decenijama XVI stoljeća zaista se odigrala bitka na Mohaču, gdje je osmanska vojska, predvođena Sulejmanom Veličanstvenim, slavila pobjedu; tekije su i stvarno bile oslobođene određenih poreza) - ipak je u toku usmenog prenošenja ta stvarnost u više detalja bivala narušena.

Mehmed Sokolović u vrijeme Mohačke bitke nije bio u časti paše, nije učestvovao u boju na Mohaču niti je tada imao neku značajniju ulogu na carskom dvoru, pa prema tome nije mogao ni oprostiti niti nametnuti porez, pogotovo ako se ima u vidu da Soklović nije nikad bio namjesnik u Bosni. Stoga njegovo vezivanje za tekiju u Konjević-polju vjerovatno potiče iz činjenice da je on porijeklom iz ovih krajeva. S obzirom na okolnost da se osnivanje tekije vezuje za Hamza-dedu, derviši tekije u Konjević-polju nikako nisu mogli pripadati mevlevijskom redu, nego redu hamzevija koji se smatra domaćim, bosanskim, znači u izvjesnoj mjeri izvornim. Vrlo je vjerovatna da je Mehmed-paša Sokolović u ovu predaju o tekiji u Konjević-polju ušao po inerciji, kao najznačajnija ličnost iz dijela Bosne oko Drine koja se uspela na najviši položaj u Osmanskoj carevini. Da bi se razumjela predaja o dervišima tekije u Konjević-polju, odnosno da bi se sagledao odnos historije i tradicije, značajno je istaći pojedinosti do kojih je o ovoj tekiji i njenim najznačajnijim službenicima došao historičar Adem Handžić. Tragajući za ulogom derviša u formiranju gradskih naselja u Bosni u XV stoljeću, Handžić navodi da je "tzv. hamzevijska zavija , podignuta 1519. godine na sredini puta koji spaja Zvornik sa Srebrenicom. Osnivanje ove zavije bilo je istovjetno kao i osnivanje zavija na putnim relacijama u istočnoj Rumeliji. Tu je neki derviš, po imenu Hamza, kao timarlija uspio da na svom timaru obrazuje čifluk. Zatim se odrekao timara, koji je iznosio 7 000 akči, i na čifluku podigao zaviju da bi se brinuo o putnicima i namjernicima. Zbog toga mu je sultan darovao čiflučku zemlju u vlasništvo da bi je uvakufio za zaviju, što je Hamza-dede i učinio. Ta zemlja, kao i zemlja drugih zavija, bila je oslobođena svih poreza..." (Istakla A. S.) Handžić dalje navodi da se " ne zna da li je učenje navedenog Hamze bilo sasvim na liniji islamske ortodoksije. Heterodoksija, međutim, izbija nakon pola stoljeća, kada je Hamza-Bali, potomak prvog Hamze bio proglašen krivovjercem i pogubljen u Istambulu 1573. godine. [7] Ako uporedimo usmenu predaju zabilježenu u naše dane, koja se vezuje za derviše konjevićke tekije i slavnog Sokolovića, sa historijskim činjenicama dolazimo do zaključka koji se u pravilu može odnositi na bilo koju historijsku usmenu predaju, a to je da je predaja najčešće pamtila i prenosila u osnovi tačne obrise određenog događaja, ali su se, uz te tačne i provjerene pojedinosti, u toku usmenog prenošenja nadodavali i sa početnim sižeom predaje stapali i različiti drugi elemnti, često potpuno fantastični i nevjerovatni.

Vremenom predaja je u sebe uključivala i nanose koji su predstavljali potpuni historijski anahronizam. U slučaju tekije u Konjević­ polju i njenog osnivača Hamza-dede neki detalji išli su na ruku usmenom kazivaču i on ih je iskoristio na način koji je odgovarao predodžbi stvorenoj u usmenoj tradiciji. Hamza-dedi sultan je zaista darovao zemlju u vlasništvo. Stoga je u skladu sa osmanskim propisima ta zemlja bila oslobođena plaćanja poreza. Istih godina XVI stoljeća kada je nasilnom smrću umro veliki vezir Sokolović, pogubljen je i derviš iz Konjević-polja. S obzirom da se osnivač tekije i vjerovatno njegov potomak po ženskoj liniji [8] , optužen za krivovjerstvo i pogubljeni u Carigradu, nosili ime Hamza, jasno je da je u usmenoj predaji došlo do kontaminacije ove dvije ličnosti. Poznato je da je atentat na Mehmed-pašu Sokolovića izvršio neki derviš porijeklom iz Bosne. I ta historijska tačnost u usmenoj tradiciji uobličena je na samosvojan način. Okolnost da je Hamza-Bali iz Bosne pogubljen zbog svog navodnog heretičkog učenja istih godina kada je ubijen Mehmed-paša omogućila je da u usmenoj tradiciji Hamza, derviš hamzevijskog reda iz tekije u Konjević-polju bude označen atentatorom. Diskutabilno je šta je ovog derviša zaista odvelo u smrt: da li hereza ili u historiji potvrđeno aktivno učešće pripadnika ovog derviškog reda u otporima protiv osmanske vlasti, jer se zna da se upravo u tekijama često začinjala pobuna protiv predstavnika zvanične vlasti. To su bili razlozi koji su neke od istaknutih predstavnika derviških redova stajali glave.

Predaja zabilježena u naše dane spominje i Hamza-dedina sina, Mustafu. U tradiciji se također prenosi da je uz mezar osnivača tekije, Hamza-dede, mezar njegovog sina Mustafe. U popisu zvorničkog sandžaka iz 1548. godine vidi se da Mustafa nije bio sin već unuk Hamza-dedin i da je vršio službu u navedenoj tekiji. Da li je i na koji način učestvovao u bici na Mohaču nije poznato, ali nije ni isključeno, s obzirom na godinu kada se odigrao ovaj boj i godinu kada se Muistafa spominje u popisnom defteru. Zna se da su u Mohačkoj bici učestvovali u znatnom broju i Bošnjaci. Moguće je da je među njima bio i Mustafa iz Orlovića. Na takvu pretpostavku upupćuju i njegovi nadgrobni nišani na kojima su uklesani vojnički znaci. [9] To bi ukazivalo na još jednu podudarnost historije i tradicije kad je riječ o predajama koje se odnose na derviše konjevićke tekije. U predaji zabilježenoj u naše dane, a koja kazuje o nasilnoj smrti Mehmed-paše Sokolovića i navodnom udjelu derviša iz tekije u Konjević-polju u tom činu, kazivač se vrlo vjerovatno oslanjao na znanja stečena kroz literaturu, uz vidljivo istovremeno baštinjenje i tradicijskog pamćenja. Bilježenje predaja u njihovom izvornom i osnovnom obliku u današnje doba, usljed mogućnosti korištenja različitih medija skoro da je postalo nemoguće bez nanosa elemenata koji potiču iz različitih saznajnih izvora koji stoje na raspolaganju kazivaču. Bez obzira na sve to, uočljivo je da se ova vrsta tradicionalnog usmenog kazivanja i dalje gradi i prenosi po utvrđenim zakonitostima žanra. R E Z I M E U središtu ovog rada je savremeni zapis usmene predaje o Hamza-dedi Orloviću, osnivaču tekije u Konjević polju. Pored toga što čuva određene historijske tačnosti, u ovoj predaji je usljed procesa usmenog prenošenja, došlo do znatnih odstupanja od stvarnih činjenica, a što je uočljiva odlika historijskih usmenih predaja općenito.

Primjer predaje o dervišima tekije u Konjević polju istovremeno pokazuje da tradicionalni oblici žive i danas, makar u obliku pasivnih znanja. Usmene predaje mogu se smatrati najprisutnijim oblikom usmenog pamćenja danas. * Tekst je preuzet iz History of Islamic Philosophy I, Arayeh Cultural Ins., Teheran 1999., str. 231-234. (priredili Seyyed Hossein Nasr i Oliver Leamen). [1] Vlajko Palavestra, historijska usmena predanja, Sarajevo 1991. str. 37-39. [2] Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo 1996. str. 480. [3] Muhamed Hadžijahić, Tekija kraj Zvornika - postojbina bosanskih hamzevija? POF, X-XI/1960-61, Sarajevo, 1961 str. 194. [4] Alija Bejtić, jedno viđenje sarajevskih evlija i njihovih grobova kao kultnih mjesta. POF, XXXI/1981, str. 111. [5] Hadžijahić Nav. rad str. [6] Predaju je kazivao 1997. godine Hasan Djana, rođen 1939. godine u Rautovićima kod Goražda. [7] Adem Handžić,Nav. rad str 174. [8] A. Handžić, M. Hadžijahić, Progon hamzevija u Bosni. POF XX-XXI/1970-71., Sarajevo 1974. str. 68. [9] Handžić, Nav. rad, str. 214. {mospagebreak title= Ibn Sina -Tesawuf, etika i politika}