NEKA SEMANTIČKA POMJERANJA U ARAPSKOM JEZIKU

Amrudin Hajrić

 

NEKA SEMANTIČKA POMJERANJA

U ARAPSKOM JEZIKU

 

Rezime

 

            Na jezike se, kao jedno od obilježja društvenih zajednica u kojima egzistiraju, najizravnije odražava ono što se u tim zajednicama dešava. Kad je u pitanju arapski jezik, na njega je, između ostalog, snažan utjecaj izvršilo i spuštanje nove objave. U Kur'anu su, npr., upotrijebljene iste riječi i izrazi koje su Arapi i ranije koristili, s tim da su neki od njih donijeli sa sobom i neka nova značenja, uglavnom sakralna, koja ranije nisu podrazumijevali. Prema tome, Kur'an je arapski jezik obogatio i semantički, što je sasvim prirodno, budući da svaka, pa i najmanja promjena u društvu rezultira određenim promjenama i u samom jeziku, posebno u oblasti leksike, a spuštanje nove objave je nesumnjivo iznimno velika i značajna društvena promjena.

 

 

UVOD

 

Jezici se, poput svih živih bića, rađaju i umiru, međusobno sukobljavaju i suzbijaju te vode bitke iz kojih izlaze kao pobjednici ili kao gubitnici, što zavisi od velikog broja činilaca među kojima su i sljedeći: aktuelnost jezika, privrženost govornika datom jeziku, te mogućnost pouzdavanja u njegovu funkcionalnost i praktičnu iskoristivost.

Na njih se, kao jedno od obilježja društvenih zajednica u kojima egzistiraju, najizravnije odražava ono što se u tim zajednicama dešava, bilo da je riječ o njihovom jačanju ili slabljenju, ujedinjavanju ili razjedinjavanju, napretku i progresu ili zaostajanju i stagniranju. Tako su mnogi jezici, slabljenjem moći pripadajućih zajednica, i sami slabili, pa i izumirali. Neki su se zbog podjela unutar tih zajednica, te međusobnog udaljavanja njihovih baštinika i sami razgranali na više samostalnih jezika, a neki su se zbog intelektualne pasivnosti baštinika razvijali na način da su mnogo preuzimali i posuđivali iz drugih jezika, što ih je znatno mijenjalo u odnosu na njihove izvorne forme. U vezi s tim, može se reći da ne postoji skoro nijedan jezik u svijetu koji je kroz historiju bio prisutan duže vrijeme, a da se nije udaljio od svoje izvorne forme, ili da se nije razgranao u više različitih samostalnih jezika.

Sudbina jezika prati, dakle, sudbinu njihovih baštinika. Otuda, kada oslabi i izumre jedan narod, nestane i njegovog jezika, osim ako se radi o jeziku na kojem je objavljena neka nebeska poslanica ili jeziku na kojem su njegovi baštinici, književnici i učenjaci, zabilježili neke uzvišene misli i ideje. Arapski jezik je u ovom kontekstu posebno privilegovan, s obzirom da su u njegovom slučaju ispunjena oba navedena preduvjeta. Naime, na njemu je objavljena i nebeska poslanica, uzvišeni Kur'an, kao što su zabilježena i vrijedna poetska i prozna remek-djela.

Kad je u pitanju arapski jezik, nezaobilazno je, dakle, osvrnuti se na utjecaj koji je na njega izvršila tako značajna promjena u društvu kao što je spuštanje Objave.

 

 

ARAPSKI JEZIK I KUR'AN

 

Kur'an i islam su oduvijek imali snažan utjecaj na arapski jezik. Naravno, tu na prvom mjestu treba istaknuti da je Kur'an arapski jezik izveo iz okvira Arabijskog poluotoka,[1] zatim činjenicu da se arapski jezik tokom petnaest stoljeća nije bitno mijenjao, te da je do naših dana sačuvan od izumiranja koje su doživjeli mnogi drugi jezici, upravo zahvaljujući Kur'anu koji je okupio i približio arapska narječja, a samim time i integrisao njihove baštinike, koja još uvijek uspješno drži na okupu. „Da nije ove plemenite Knjige koju je Allah, dž.š., sačuvao od promjena i iskrivljavanja, obavezavši se njenim očuvanjem do Sudnjeg dana, cijepanje i usitnjavanje arapskog jezika ne bi bilo ništa manje od cijepanja viđenog u slučaju latinskog jezika. Zahvaljujući toj vječnoj Knjizi, među narodima arapskih zemalja se održalo jezičko i kulturno jedinstvo.“[2]

Nadalje, zahvaljujući nastojanjima da se obezbijede ispravno čitanje, tumačenje i razumijevanje Kur'ana te da se njegov sadržaj sačuva od iskrivljavanja, arapski jezik je normiran i standardizovan, što se ogleda u uspostavljanju gramatičkih pravila, te pokretanju i razvoju disciplina arapskog jezika, postupcima kroz koje je žilavi i neuglađeni beduinski jezik dotjeran i kultivisan, stilski obogaćen i doveden do savršenstva. „Kur'an je očistio arapski jezik od arhaizama, čudnih i zastarjelih riječi, podarivši mu ovaj čudesni i veličanstveni stil koji je bez premca u jeziku.“[3]

Međutim, Kur'anu se u vezi s arapskim jezikom često pripisuje i nešto s čime se mi ne možemo složiti. Tako se za njega tvrdi da je bio najznačajniji faktor u ujedinjavanju narječja arapskog jezika u jednu književnu formu koja je postala službeni jezik svih onih koji se koriste arapskim jezikom, odnosno njegovim različitim narječjima, te osnovni jezik svih muslimana, koji na njemu uče Kur'an i proniču u njegove tajne te se upoznaju s Allahovom, dž.š., vjerom i proučavaju je.[4] 

Iako prihvataju činjenicu da su se arapska narječja još i ranije počela međusobno približavati i ujedinjavati kroz jezik predislamske poezije, predstavnici ovog mišljenja ipak smatraju da to nije bio jezik svakodnevnog komuniciranja, već medij kojem su pribjegavali samo u posebnim prilikama, poetskim natjecanjima i propovijedima,[5] u čemu se i mi možemo s njima složiti. Međutim, ako se osvrnemo na arapski jezik nakon spuštanja Objave, naročito danas, vidjet ćemo da je situacija s književnim arapskim jezikom gotovo jednaka onoj u kojoj se ranije nalazila zajednička književna forma predislamskoga arapskog jezika. Naime, i danas se književni arapski jezik koristi samo u posebnim prilikama i okolnostima, kao što su one u medijima i obrazovnim institucijama, mada i u tim prilikama ima izuzetaka, dok se u svakodnevnom komuniciranju, na ulici i u kući, u različitim dijelovima arapskog svijeta koriste različita arapska narječja, koja se razlikuju od standardnoga arapskog jezika na svim nivoima strukture jezika, ali i međusobno, u tolikoj mjeri da se govornici različitih narječja arapskog jezika vrlo često teško mogu međusobno sporazumijevati.

Prema tome, smatramo da je jedinstvena književna forma arapskog jezika, kroz jezik predislamske poezije i propovijedi, postojala i prije spuštanja Objave, te da je zapravo na njoj, kao što smo i ranije kazali, objavljen Kur'an koji je na taj način predstavljao izazov onima koji su u sastavljanju i izlaganju poezije, te držanju propovijedi, izuzetno uspješno koristili tu formu arapskog jezika. Naravno, okupljanje arapskih narječja oko predislamske poezije nije poput njihovog okupljanja oko Kur'ana, zato što ih Kur'an jače drži na okupu te što bi sudbina zajedničkoga arapskog jezika, u slučaju da je predislamska poezija ostala jedini kohezioni faktor njegovih narječja, bila jako neizvjesna, ili da ipak kažemo izvjesna, u smislu da bi se kretala ka njegovom izumiranju i iščezavanju.    

Mišljenja smo, dakle, da Kur'an nije potpuno ujedinio predislamska arapska narječja, štaviše, čini nam se da mu to nije ni bio cilj, ali ih je svakako održao na okupu i u formi relativno bliskoj književnoj formi arapskog jezika, što bez Kur'ana, naravno, ne bi bilo moguće, imajući u vidu ogromno prostranstvo na kojem žive baštinici arapskog jezika i njegovih različitih narječja, kao i njegovu dugu historiju.

Da Kur'an nije potpuno ujedinio predislamska arapska narječja, te da mu to, zapravo, nije ni bio primaran cilj, dokaz je i objavljivanje Kur'ana na sedam harfova, pod kojima se, prema našem mišljenju, najvjerovatnije podrazumijeva više različitih varijanti književnog arapskog jezika na kojem je Kur'an objavljen, a koje se dovode u vezu s više različitih predislamskih jezika ili narječja arapskih plemena, što sugeriše da je Kur'an na taj način, zapravo afirmisao neka narječja.

Isto tako, ni tvrdnje da je arapski „sveti“ jezik, time što je na njemu objavljen Kur'an, te da mu je kao takvom zagarantovan opstanak, nisu dovoljno uvjerljive. Naime, takve tvrdnje se zasnivaju na kur'anskom ajetu u kojem se Allah, dž.š., obavezuje na (o)čuvanje zikra: Mi, uistinu, Kur’an (zikr) objavljujemo, i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti![6] Dakle, ovdje se Allah, dž.š., obavezuje na očuvanje zikra koji, kao što se u prijevodu na bosanski jezik može vidjeti, podrazumijeva Kur'an, a ne arapski jezik. Naravno, očuvanje Kur'ana uključuje i očuvanje jezika na kojem je objavljen, dakle arapskog, imajući u vidu da je muslimanima u molitvama dozvoljeno koristiti samo taj jezik. Međutim, navedeno nas upućuje na zaključak da Kur'an, kao i za njega vezane islamske znanosti, mogu biti garant opstanka arapskog jezika samo kao jezika znanosti i obredoslovlja, dok mu opstanak u svojstvu živoga govornog jezika u najvećoj mjeri zavisi od njegovih izvornih baštinika, njihove svijesti o značaju maternjeg jezika, te njihove spremnosti da, bez kompleksa i osjećaja manje vrijednosti, koriste taj jezik. Kao potvrdu ovakvog razmišljanja možemo navesti činjenicu da je većina muslimana u svijetu danas nearapskog porijekla, odnosno da većina njih ne poznaje arapski jezik iako ga koristi u obredima.[7]

U vezi s istaknutim Anwar al-|undi kaže: „To što je arapski jezik posljednje s neba spuštene poslanice vjere koja je objavljena svim ljudima, ne znači da je on sveti jezik ili da ima neku skrivenu ili čarobnu narav i tome slično. To jedino može značiti da je on sa svojom strukturom i snagom bio u stanju ponijeti nebesko poslanje i Allahove, dž.š., riječi te ih u potpunosti dostaviti ljudskom rodu.“[8]

Prema našem viđenju, Kur'an je u dobroj mjeri ujedinio arapska narječja te ih je održao na okupu i učinio relativno bliskima književnoj formi arapskog jezika. Širenjem islama, arapski je, iz jezika male na plemena podijeljene zajednice, prerastao u jezik velikoga arapsko-islamskog carstva,[9] a danas je i jedan od šest vodećih svjetskih jezika, ako je suditi prema njegovoj zastupljenosti među službenim jezicima Organizacije ujedinjenih nacija.[10] Isto tako, Kur'an je arapski jezik obogatio u stilskom i semantičkom pogledu,[11] te ga je kroz dugi niz stoljeća sačuvao od značajnijih promjena.[12]

 

 

PROMJENE U SEMANTICI ARAPSKE LEKSIKE

 

Za Kur'an se često tvrdi „da je obogatio, unaprijedio, osnažio i usavršio arapski jezik, odnosno da mu je podario nova značenja, unaprijeđene izraze i konstrukcije te izvanredne stilove, kao i to da ga je oslobodio nedostataka i očistio od onoga što nije bilo prikladno i ispravno ...“[13]   

Slično odzvanjaju i sljedeće riječi pohvale: „Što se tiče kur'anskog stila, on je nekim izrazima dao nova značenja, posebno kad se radi o onima koja se odnose na islamsko vjersko pravo, kao što je donio i neke nove izraze, dok se nekih drugih klonio, zabranio njihovu upotrebu i zamijenio ih drugima ...“[14]

Mi se s navedenim pohvalama, uglavnom, možemo složiti, s tim što smatramo da u Kur'anu nema novih riječi i izraza, odnosno leksike koje ranije nije bilo u arapskom jeziku. Prema našem sudu, u Kur'anu su upotrijebljene iste riječi i izrazi koje su Arapi i ranije koristili, iako su neki od njih donijeli sa sobom i neka nova značenja,[15] uglavnom sakralna, koja ranije nisu podrazumijevali. „Mnogi arapski izrazi su s objavljivanjem Kur'ana i pojavljivanjem islama lišeni svojih starih značenja te poprimili neka nova koja su povezana s ibadetima, obredima, politikom, upravom (administracijom), ratovanjem ili naukom i umjetnošću, kao što su salat (namaz), sawm (post), zekat, hadž, halifa, imam, emiru l-mu'minin, valija (namjesnik), kadija (sudija)“[16] itd.

Prema tome, možemo zaključiti da Kur'an nije obogatio arapski jezik leksički, već je to učinio samo u području semantike, a da je Kur'an objavljen na istom onom jeziku koji su Arapi i ranije koristili, dokaz je i to što se u njemu Arapima upućuje izazov nedostižnosti. Naime, da je Kur'an objavljen na nekome drugačijem arapskom jeziku, koji bi im bio nedovoljno poznat, a takav bi bio da su u njemu upotrijebljene neke nove riječi i izrazi, taj izazov ne bi imao nikakvog smisla. U izvjesnoj mjeri, to potvrđuje i sljedeći ajet: A da Kur'an objavljujemo na tuđem jeziku, oni bi sigurno rekli: „Trebalo je da su mu ajeti razumljivi.“ Zar jezik tuđi, a onaj kome se objavljuje Arap?![17]     

U prilog takvom mišljenju, može se navesti i predaja o razgovoru vođenom između Ibn `Abbasa[18] i Nafi`a ibnu l-Azraqa, u kojoj stoji da je Nafi` ibnu l-Azraq postavio Ibn `Abbasu pitanja u vezi s, kako As-Suyuti navodi u djelu Al-Itqanu, stotinu i devedeset kur'anskih riječi i izraza njemu nejasnog značenja. Ibn `Abbas je sagovorniku problematizovane riječi i izraze objasnio koristeći pri tome arapsku poeziju, poslovice i primjere iz svakodnevnog života, naglašavajući pri tome da su to sve riječi koje su Arapima odranije poznate.

U vezi s tim, japanski orijentalista Toshihiko Izutsu kaže: „Niti jedan od sržnih termina, koji igraju odlučujuću ulogu u formiranju kur'anskog svjetopogleda, uključivo i samo ime Božije Allah, nije bilo ni na koji način nova kovanica. Gotovo sve te riječi i termini bili su u upotrebi, u ovom ili onom obliku, u predislamskim vremenima. Kada je islamska Objava počela koristiti ove riječi, ona je već bila cjelovit sistem, a opći kontekst u kojem su te riječi sada korištene bilo je ono što je iznenadilo mekkanske politeiste kao nešto sasvim strano, nepoznato i, prema tome, neprihvatljivo, a ne te pojedinačne riječi i sami pojmovi. Te su riječi bile u stalnoj upotrebi u 7. stoljeću, ako ne unutar ograničenih područja trgovačkog društva Mekke, onda barem u nekom religijskom krugu ili na neki drugi način u Arabiji; no, ipak, te su riječi pripadale različitim pojmovnim sistemima. Islam je te riječi sjedinio, kombinirao ih sve unutar jedne cjelovito nove, do tada nepoznate pojmovne mreže ...“[19]  

Slično razmišljanje prepoznajemo i u sljedećem navodu: „Riječi koje upotrebljava Kur'an nisu pale s neba; one su već postojale u arapskom jeziku, ali s dolaskom islama, s dolaskom nove vizije svijeta i čovjeka, te su riječi transponirane u novu pojmovnu mrežu. Tako je, npr., riječ nebijj u arapskom jeziku prije islama označavala čovjeka koji nešto obznani, obznanjivača, glasnika, navješćivača. S dolaskom islama ona označava čovjeka koji je posebno odabran od Boga da primi Objavu mimo svih ljudi, da razglasi objavljene iskaze pamteći doslovno izvorni oblik do najtanahnijih detalja te da potom tu Objavu prenese svojoj zajednici.“[20]

Sasvim je prirodno što su neke riječi i izrazi, koji su i ranije bili poznati Arapima, u Kur'anu poprimili i neka nova značenja, budući da svaka, pa i najmanja promjena u društvu rezultira određenim promjenama i u samom jeziku, a spuštanje nove objave je nesumnjivo iznimno velika i značajna promjena. „Govoreći unutar općenitijih termina, zdravorazumski se zna da riječi, kada se izuzmu iz svojih tradicionalno utvrđenih kombinacija i stave u jedan sasvim različit i novi kontekst, bivaju podložne djelovanju tog premještanja, transpozicije. To je poznato kao djelovanje konteksta na značenje riječi. Ponekada taj utjecaj ima za posljedicu istančane promjene naglaska i blage izmjene nijanse i emotivne evokacije. No, mnogo češće se tu zbivaju velike izmjene u značenjskoj strukturi riječi ...“[21]

            Tako je, npr., ime Allah itekako bilo poznato predislamskim Arapima. Naime, ono se, determinirajući jedno od božanstava za koje su vjerovali da je stvoritelj nebesa i zemlje, spominje i u predislamskoj poeziji i na starim natpisima, a vrlo često je bilo i sastavni dio ličnih imena. Nadalje, osnovno značenje glagola kafara u predislamskom periodu bilo je biti nezahvalan na nekom dobrom djelu ili lijepom gestu.[22] Isto tako, i glagol aslama ima svoju predislamsku historiju. Naime, pod njim se u tom periodu podrazumijevalo darivanje nečega dragog, vrijednog i dragocjenog.[23]

            I trokonsonantski korijen gzw dovodi se u vezu s predislamskim periodom. Njemu se u vezi s dešavanjima iz tog perioda, u značenju ratovati, najčešće pripisuju negativne konotacije, što je i razumljivo ukoliko se ima u vidu da su onovremeni oružani pohodi bili motivirani uglavnom željom za osvetom i pljačkom, tako da je i iz tog korijena izvedeni particip aktivni, gazin, podrazumijevao osvetnika, pljačkaša, osvajača, porobljivača. 

Međutim, sa spuštanjem Objave i dolaskom islama, semantika pobrojanih riječi, kao i mnogih drugih, se mijenja, u nekim slučajevima i drastično. Tako ime Allah više nije odrednica za jedno od božanstava, nego označava jednog i jedinog Boga, Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog. Iz glagola kafara izvedeni particip aktivni, kafir, više ne označava onoga koji je nezahvalan na nekom dobrom djelu ili lijepom gestu, nego jasno i precizno podrazumijeva onoga koji ne vjeruje u Boga, dakle nevjernika. I u semantici glagola aslama došlo je do određenih pomjeranja, pa značenje njegove infinitivne forme, islam, više nije darivanje nečega dragog, vrijednog i dragocjenog, nego samodarivanje ili dobrovoljno predavanje Božijoj volji.

S dolaskom islama, i karakter sukobljavanja se unekoliko mijenja, pa ona poprimaju i narav odbrambenih i oslobodilačkih ratova. Tako gazija više nije osvetnik, pljačkaš, osvajač ili porobljivač, nego onaj koji se bori s ciljem da odbrani, zaštiti i sačuva sebe, svoju porodicu, svoju čast, svoju vjeru i svoju zajednicu. To potvrđuje i Kur'an u kojem se taj korijen pojavljuje na samo jednom mjestu (Alu `Imran, 156.), i to u pluralnoj formi iz njega izvedenog participa aktivnog pod kojim se u tom kontekstu podrazumijevaju muslimanski borci na Uhudu, bici koja je bez ikakve sumnje bila odbrambenog karaktera.[24]

 

 

ZAKLJUČAK

 

Pored drugih vrsta promjena u leksici bilo kojeg jezika, kao što su, npr., one fonetske i morfološke prirode, vrlo česte su i promjene njene semantike. Riječi u početku imaju određeni spektar značenja koji se iz različitih razloga može kretati ka proširivanju ili sužavanju. Mnogo je uzroka semantičkih pomjeranja u jeziku. Nekada su oni u samoj naravi jezika, tj. u njegovoj sklonosti nezavisnoj i postepenoj evoluciji u značenjima riječi, nekada u njegovim baštinicima, a vrlo često i u nekim značajnim društvenim promjenama i dešavanjima političkog, ekonomskog, kulturno-historijskog, religijskog, itd. karaktera, čiji se utjecaj, inače, najizrazitije ogleda u oblasti leksike.

Kad je u pitanju arapski jezik, značajne promjene u semantici njegove leksike desile su se već u samome Kur'anu. Naime, pored brojnih drugih utjecaja koji se u vezi s arapskim jezikom pripisuju Kur'anu, mnoge arapske riječi su sa spuštanjem Objave doživjele semantička pomjeranja u pravcu njihovog obogaćivanja novim, uglavnom sakralnim značenjima.

To je i razumljivo ukoliko se ima u vidu da svaki novi društveni kontekst generira određene promjene i u samom jeziku, naročito u oblasti leksike i njene semantike, a spuštanje nove objave je zasigurno pojava koja uveliko mijenja društveni kontekst. Zato ne treba da čudi što su s dolaskom islama mnoge arapske riječi, u manjoj ili većoj mjeri, doživjele promjene u značenjima, koja, u odnosu na ranija, mogu biti pozitivnija ili negativnija.     

LITERATURA

 

`Abdu r-Rahim, `Abdu l-|alil: Lugatu l-Qur'ani l-Karimi, Prvo izdanje, Maktabatu r-Risalati al-hadilatu, Amman, 1981.

Ballasi, Muhammad as-Sayyid `Ali: Al-Mu`arrabu fi l-Qur'ani l-Karimi, Prvo izdanje, |am`iyyatu d-da`wati l-islamiyyati l-`alamiyyati, Tripoli, 2001. 

Bugarski, Ranko: Jezik u društvu, Čigoja štampa, Beograd, 1996.

Dayf, Šawqi: Tariku l-adabi l-`arabiyyi – al-`asru l-islamiyyu, II, Jedanaesto izdanje, Daru l-ma`arifi, Kairo, 1989.

Draz, Muhammed Abdullah: Vijest velika, Preveo: Haso Popara, Savremena islamska misao i El-Kalem, Sarajevo, 2000.

|undi (al-), Anwar: Al-Fusha lugatu l-Qur'ani, Daru l-kitabi l-lubnaniyyi, Bejrut, 1982.

Karić, Enes: Semantika Kur'ana (hrestomatija tekstova), Bemust, Sarajevo, 1998.

Latić, Džemaludin: Stil kur'anskoga izraza, El-Kalem, Sarajevo, 2001.

Mukrim, `Abdu l-`Al Salim: Al-Lugatu l-`arabiyyatu fi rihabi l-Qur'ani l-Karimi, Prvo izdanje, `Alamu l-kutubi, Rijad, 1995.

Sayyid Qutb, U okrilju Kur'ana, tom IV, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 1997.

Zarzur, `Adnan Muhammad: Madkalun ila l-Qur'ani wa l-hadili, Prvo izdanje, Al-Maktabu l-islamiyyu, Bejrut, 1999.

 

 

 

               

[1] „Kur'an je kroz arapsko-islamska osvajanja u periodu vladavine pravednih halifa i emevijske dinastije arabizirao Irak, Šam, Egipat i druge sjevernoafričke zemlje“ (`Adnan Muhammad Zarzur, Madkalun ila l-Qur'ani wa l-hadili, Prvo izdanje, Al-Maktabu l-islamiyyu, Bejrut, 1999., str. 29.).

[2] Ibid. str. 35.

[3] Šawqi Dayf, Tariku l-adabi l-`arabiyyi – al-`asru l-islamiyyu, II, Jedanaesto izdanje, Daru l-ma`arifi, Kairo, 1989., str. 33-34. Sličan opis nalazimo i u riječima: „Pred sobom imaš riječi koje ne zvuče, ni premehko poput gradskih, ni grubo poput beduinskih. One su protkane pustinjskom čistotom i energičnošću, s jedne, i gradskom uglađenošću i sjajem, s druge strane, te vješto ukomponovane u harmoniju u kojoj ništa ne strši“ (Muhammed Abdullah Draz, Vijest velika, Preveo: Haso Popara, Savremena islamska misao i El-Kalem, Sarajevo, 2000., str. 128.).

[4] `Abdu l- |alil `Abdu r-Rahim, Lugatu l-Qur'ani l-Karimi, Prvo izdanje, Maktabatu r-Risalati al-hadilatu, Amman, 1981., str. 587.

[5] Ibid. str. 587-588.

[6] Kur'an, Al-Hi\r, 9.

[7] Ovo je, inače, jedna od prednosti Kur'ana u odnosu na druge objavljene knjige. Naime, svi muslimani svijeta, kako Arapi tako i nearapi, u sklopu obreda, sadržinu Kur'ana izgovaraju na arapskom jeziku, dok, npr., Tevrat na njegovom izvornom, hebrejskom jeziku, čitaju samo jevrejski rabini i nekolicina posebno zainteresovanih ljudi koji su se posvetili njegovom izučavanju. Isti je slučaj i s kršćanima koji svoju svetu knjigu čitaju u prijevodu na jezike koje koriste u svakodnevnom životu. U vezi s tim, Carl Brockelmann kaže: „Zahvaljujući Kur'anu, arapski jezik je doživio ekspanziju koja se teško može dovesti u vezu s bilo kojim drugim jezikom. Svi muslimani vjeruju da je arapski jedini jezik koji im je dozvoljeno koristiti u molitvama, tako da on od davnina zauzima položaj kojeg su lišeni svi ostali svjetski jezici“ (prema: Anwar al-|undi, Al-Fusha lugatu l-Qur'ani, Daru l-kitabi l-lubnaniyyi, Bejrut, 1982., str. 39.). 

[8] Anwar al-|undi, op. cit., str. 21.

[9] „Sa sigurnošću je utvrđeno da se književni arapski jezik ne bi bez Kur'ana proširio i na istok i na zapad, da bez njega hiljade ljudi ne bi na arapskom čitali i pisali, izučavali ga i na njemu se sporazumijevali. Bez njega bi stanovnici mnogih oblasti u kojim je prihvaćen islam govorili narječjem (jezikom) koje bi stanovnicima drugih oblasti bilo nerazumljivo“ (Anwar al-|undi, op. cit., str. 32.).

[10] Primijećeno je da se predstavnici arapskih zemalja u Organizaciji ujedinjenih nacija međusobno ne sporazumijevaju na arapskom, već na nekome drugom službenom jeziku Organizacije, što može poslužiti kao povod i opravdanje da se njeni dokumenti prestanu prevoditi i štampati na arapskom jeziku, odnosno da se arapskom jeziku ukine status službenog jezika, mada neki smatraju da se to već i desilo. Međutim, ovdje treba praviti razliku između službenih i „radnih“ jezika te organizacije. Prema tome, a s obzirom na to da se u institucijama Organizacije ujedinjenih nacija arapski jezik u praksi usmeno ne koristi, on je izgubio status „radnog“, ali je i dalje zadržao status službenog jezika Organizacije.   

[11] Arapski jezik je od vječne mudžize dobio ono što mu je omogućilo čudesan uspon u formama, konstrukcijama, izrazima i stilu, tako da je u tome dostigao najvišu moguću razinu (Muhammad as-Sayyid `Ali Ballasi, Al-Mu`arrabu fi l-Qur'ani l-Karimi, Prvo izdanje, |am`iyyatu d-da`wati l-islamiyyati l-`alamiyyati, Tripoli, 2001., str. 28.). 

[12] „Jedna od mudžiza posljednjega Allahovog Poslanika, s.a.v.s., - to je zasluga plemenitog Kur'ana - koju učenjaci nikako ne spominju, jeste da je semitskim narodima, nakon što su se vremenom među njima ispriječila prostranstva, vratio etničko i jezičko jedinstvo, time što je arapski, u izvjesnom smislu, postao jezik semitskih naroda, slično kao što je to ranije bio prasemitski jezik“ (Muhibbu d-Din al-Katib; prema: Anwar al-|undi, op. cit., str. 24.).  

[13] `Abdu l-|alil `Abdu r-Rahim, op. cit., str. 585.

[14] Anwar al-|undi, op. cit., str. 40.

[15] „Riječi i pojmovi Kur'ana su u međusobnoj ovisnosti i crpe svoja konkretna značenja upravo iz cjelovitog sistema odnosa / relacija ... U analiziranju pojedinačnih ključnih pojmova koji se nahode u Kur'anu, nikad ne smijemo izgubiti iz vida mnoštvo odnosa koje svaki taj pojam nameće drugim pojmovima u tom cjelovitom sistemu“ (Toshihiko Izutsu; prema: Enes Karić, Semantika Kur'ana (hrestomatija tekstova), Bemust, Sarajevo, 1998., str. 82-83.).

[16] `Ali Abdu l-Wahid Wafi, prema: `Abdu l-`Al Salim Mukrim, Al-Lugatu l-`arabiyyatu fi rihabi l-Qur'ani l-Karimi, Prvo izdanje, `Alamu l-kutubi, Rijad, 1995., str. 9.

[17] Kur'an, Fussilat, 44.

[18] „Danas je u tefsirskoj nauci uglavnom prihvaćeno da je Ibn `Abbas (umro 68. po Hidžri, 687. po Isau, a.s.) začetnik semantičkog i semanto-stilističkog proučavanja leksike Kur'ana. Njegovo djelo Al-Lughat fi l-Qur'an, doslovno: „Jezici u Kur'anu“, zapravo obrađuje, u načelu, semanto-stilističke finese kur'anskoga izraza“ (Enes Karić, op. cit., str. 7.). 

[19] Prema: Enes Karić, op. cit., str. 83.

[20] Džemaludin Latić, Stil kur'anskoga izraza, El-Kalem, Sarajevo, 2001., str. 154.

[21] Toshihiko Izutsu, prema: Enes Karić, op.cit., str. 84. Više o međuuslovljenosti promjena u društvu i jeziku, vidjeti: Ranko Bugarski, Jezik u društvu, Čigoja štampa, Beograd, 1996. Prema njegovom mišljenju, dinamične društvene promjene svoje utjecaje na zbivanja u jeziku najneposrednije vrše u području leksike (op. cit., str. 49.). Jednaku važnost po zbivanja u jeziku, trajno izloženom promjenama i izmjenama i koji ne zna za statičnost, vanjezičkim okolnostima pridaje i Abdu l-|alil `Abdu r-Rahim (op. cit., str. 35-36.).

[22] Enes Karić, op. cit., str. 84., 93.

[23] Ibid. str. 309.

[24] Tumačenje ovog kur'anskog ajeta pogledati u: Sayyid Qutb, U okrilju Kur'ana, tom IV, Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 1997., str. 121.