Vjerski pluralizam

1.) HISTORIJSKI POGLED NA VJERSKI PLURALIZAM

Mnoštvo i brojnost religija nije novovremena realnost i kao što je rekao Glin Ričards u knjizi "Ka interreligijskoj teologiji", u vrste vjerskih društava u naše doba ne pokazuju značajnu razliku i porast u odnosu na vjerska iskustva u prošlosti, nego ono što se desilo u posljednjem stoljeću, u stvari, je porast informacija i saznanja o vjerskim pluralizma." [1] Dakle, postojanje različitih religija nije nova činjenica, čak su i velike religije putem velikih pokreta uspostavljale međusobne kontakte, ali su novi kontakti, osobito kada se radi kršćanstvu i islamu, bili temeljeni na nesuglasju, ne dijalogu, međusobnom, suštinskom poznavanju ili razumijevanju. [2] Džon Hejk smatra da su tek znanstvena istraživanja svjetskih religija, u otprilike posljednjih sto godina otvorila put za bolje razumijevanje ostalih religija, i mi smo u ozračju upravo ovih znanstvenih istraživanja saznali za probleme kontradiktornih tvrdnji različitih vjerskih tradicija, i danas diskusija i razumijevanje kontradiktornih vjerskih tvrdnji i religijsko mnoštvo ubrajaju se u važan predmet i treba da imaju posebno mjesto unutar grane filozofija vjere. U cilju rješenja problema oprečnih vjerskih tvrdnji o istinitosti i njihovoj ispravnosti u djelima i pisanim rdovima zapadnih autora i istraživača susrećemo mnogobrojne radove koji bi mogli biti jedan "Svjetski riječnik" ili "interreligijska teologija" i dati su različiti odgovori od strane teoloških učenjaka na pitanje religijskog pluralizma kao što su nihilistički stavovi Karela Barsa i Krimera, sociološki pogledi Tvinbija, relativistički Trolteča, evolucionistički nekih katoličkih teologa, esencijalistički pogledi nekih učenjka poput Šlajer Mahera. Vjerski pluralizam u svom sadašnjem obliku, znači da "različite religije, čak ako imaju i različite odgovore i reakcije naspram Božanskog Bića, sve mogu biti osnov, oslobađanja spasenja ili savršenstva svojih pripadnika" [3] , je pojava novog doba. Pojava teorije pluralizma uglavnom se odnosi na 20. stoljeće. Prvi put ovu teoriju susrećemo u mišljenju Veilferda kentola, profesora na harvardskom Teološkom fakultetu, a potom se proširila posredstvom njegovih studenata, naročito Džona Hejka i knjige "Filozofija vjere". Prema tome, vjerski pluralizam u svom današnjem obliku je jedan pravac učenja unutar kršćanske teologije koji se proširio u kršćanskom svijetu istraživanja na ovom polju Džona Hejka. Džon Hejk nekoliko godina je predavao u Americi i sada je u perziji, je kršćanski sveštenik pripadnik perzbitorijanske sekte i predhodno je djelovao na istoku Engleske. Rođen je 1922. G. u Skarborviju. Jorkširu i 1940.g. priključio se protestanskoj crkvi. [4] Početak njegove duhovne promjene vezan je za njegovu lučnu sklonost i pristup protestantizmu. Džon Hejk, surađujući u Engleskoj sa Indijancima i Jevrejima primjetio je da su nekršćani, dakle sljedbenici drugih religija izrasli u veoma dobre i moralne osobe, a s druge strane vidio je da je ekskluzivizam, ustvari, nužni pogled svake osobe koja je odgajana u specifičnoj tradiciji; naprimjer kršćani insistiraju na riječima koje se u Jovanovom Jevanđelju pripisuju Isau: "Niko neće pronaći put do Oca izuzev posredstvom mene" [5] . Od trećeg stoljeća nove ere raspravljano je o ovom obaveznom vjerovanju da "izvan Crkve nema spasenja" [6] Ovaj ekskluzivizam u Srednjem vijeku je, takođe, verificiran i ojačan i na temelju upravo ekskluzivističkog mišljenja formirali su se tokom 18. i 19. Stoljeća neki vjerski pokreti. Dakako, ovi ekskluzivistički stavovi nisu specifičnost kršćana, jevrejima, takođe, imponirao je njihov ekskluzivistički nacionalni identitet u vidu izabranog božijeg naroda. Indijci iskazuju poštovanje Vedama kao vječnom dokumentu koji posjeduje apsolutne propise i vrijednosti i budisti koji učenje Gotama Bude nazivaju "darma" i smatraju ga jednim putom koji može osloboditi ljude iluzija i nedaća. [7] Isto tako u islamu imamo ajete kao što su: "Allahu je jedino prava vjera islam". [8] Ili "A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati." [9] Prema tome, ekskluzivizam nije isključivo jedan kršćanski fenomen. [10] U svakom slučaju, ekskluzivistički pogledi u kršćanstvu stvorili su uvjete za pojavu teoloških pravaca i inkluzivističke vjerske filozofije. Rimokatolička teologija od Drugog vatikanskog koncila (1962 - 1965.god.) pa nadalje, barem u svojim zvaničnim izjavama, u velikoj mjeri napustila je svoj prijašnji ekskluzivistički nastup i na prijedlog i prema tumačenju Karla Rahnera [11] osobe koje iskreno tragaju za Bogom, a pripadnici su drugih religija nazvala je "anonimni kršćani" [12] U encilici od 21. Novembra 1964. God. Drugog vatikanskog koncila čitamo: "osobe koje s razlogom nisu upoznale Isaovo Evanđelje ili njegovu vjeru i unatoč tome, čistim srcem tragaju za Bogom i pod utjecajem Božije milosti u svojim nastojanjima trude se da sprovedu Njegovu volju, onako kako je shvataju posredstvom svoje savjesti, mogu postići vječno spasenje. [13] Pobornici inkluzivizma, poput zagovarača ekskluzivizma stoje na stanovištu da postoji samo jedan put za spasenje i on takođe, jedino je prepoznatljiv i može se otkriti u jednoj određenoj vjeri, i dakako, svi mogu krenuti tim putem. Međutim, s druge strane, pobornici inkluzivizma vjeruju da se svako može spasiti, čak i ako nema informacije o teološkim principima te istinite religije, pod uvjetom da iskreno slijedi put spasenja koji mu njegova religija propisuje. Shodno tome, inkluzivizam je širi od ekskluzivizma, stoga što unatoč prihvatanja ovih ekskluzivističkih tvrdnji da je jedna posebna religija apsolutna istina, priznaje da i pripadnici i ostalih religija, isto tako mogu biti spašeni. [14] Džon Hejk je u Engleskoj imao komunikaciju sa vjernicima, pripadnicima drugih religija i promatrao je njihovu iskrenost i čistotu, stoga nije prihvatio vjerski ekskluzivizam i prem da je inkluzivizam smatrao korakom naprijed u prihvatanju drugih religijskih uvjerenja i čistote drugih religija, međutim nije ga smatrao dovoljnim. Radi toga, što je, ponovo, postavljao kao kriterij jednu religiju (kršćanstvo) dok su "različite religije, imale različite tokove vjerskog iskustva, tako što se svaka poajvljivala na različitom raskršću u povijesti čovječanstva i svaka je spoznavala sebe i svoje racionalne predodžbe unutar jednog posebnog kulturnog ambijenta i prostora. Drugim riječima, "osobe (uključujući autora) koje se u vjerskim pitanjima oslanjaju na čovjekovo vjersko iskustvo ... mogu vjerovati u vjerski pluralizam. Prema njihovom stajalištu, otud što su iskustva fenomen, nijedno iskustvo nije bez tumačenja. Kada iskustvo dođe na razinu tumačenja u tom slučaju izloženo je utjecaju kulture i četiri ograničavajuća čovjekova faktora, znači njegova historijska ograničenost, jezična ograničenost, društvena ograničenost i tjelesna ograničenost utječu na njegovo iskustvo. Prema tome iskustva koja tumačimo kao vjerovanje mogu biti različita, a istovremeno nadahnuta Istinom." [15] [16] U tom pravcu, Džon Hejk preferirajući vjerski pliralizam u odnosu na dva prethodna stajališta lekskluzivizam i ikluzivizam imajući na umu ono što je već rečeno, piše i stoga, ova teorija je moguća i, u stvari veoma privlačna - poput je zamjene za apsolutni skepticizam - prema kojoj velike vjerske tradicije svijeta su tumač razlučitih ljudskih vizija i spoznaja jedne neograničene Božije Zbilje i njihov su odgovor na tu Zbilju." [17] On je, prihvatajući i kreirajući teoriju religijskog pliralizma, navodeći primjer iz astronomije nastojao objasniti ovu teoriju. "Kao što je u astronomiji dugo vremena zemlja bila središte oko kojeg se svijet kreće, a u suštini, nije bilo tako, nego ljudska vizija koju su oni tako iskazali i nakon objelodanjenja Istine postalo je očito da je središte nešto drugo, a Zemlja, takođe, dio jednog Sistema oko kojeg se kreće. Na području religije i religijskog mišljenja, isto tako, dugo vremena vjernici su vjerovali da je njihova religija središte Istine i jedino posredstvom nje noguće je dosegnuti Istinu i Zbilju, a ostali putovi i područja traženja i dosezanja Istine moraju kružiti oko središta (biti na temeljima) njihove religije. Međutim, svuda shvatamo da je središte nešto drugo, a to je sama Istina. Istina i Zbilja Svijeta (ili kako god da je zovemo) je središte i osovina i sve religije, ideje i pravci kruže oko tog središta i osovine i, u stvari, to su mnogovrsni putovi za dostizanje i dosezanje do te Istine i Zbilje." [18] Na ovaj način Džon Heik iako je inkluzivizam u praktičnom smislu smatrao korisnim i djelotvornim za društvo koje je sklono stavu o svojoj religijskoj supsemaciji, ipak, logično, držao ga je nedostatnim to jest, religijski pluralizam, u odnosu na inkluzivizam ima principjelnije i univerzalnije stajalište. [19] Pluralizam, koji se na Zapadu ukorijenio i dao je rezultate, postao je prdmetom razmatranja u ostalim naučnim krugovima, između ostalog i u formi gdje su neki, dabome nastojali verificirati i ojačati mu temelje, dok su ga drugi kritički propitivali. U znanstvenim krugovima Irana dosada su napisani brojni radovi na ovu temu. Podržavajući, ovu teoriju, naprimjer, napisano je: "Religijski pliralizam uglavnom temelji se na dvije osnovice: jedna je raznovrsnost naših shvatanja vjerskih tekstova, i druga raznovrsnost naših tumačenja vjerskih iskustava." [20] Pisac nakon objašnjenja ovih dvaju osnovica kaže: "Upravo na ovome se temelji i nastoje unutarvjerski pluralizam i forlnovjerski pluralizam. O rezultatima pluralizma kaže: "Pluralizam razumijevanja tekstova i ako imaju jasno značenje, ogleda se u tome da ne postoji i nijedno zvanično tumačenje ili djela vjere, niti postoji ikakav zvanični autoritet i njen tumač. Drugi autor u vezi ovoga ističe: "Temeljne - tvrdnje pluralizma, dakle da različite religije imaju svoj pravovoljan put ka istini čine se tvrdnjama koje je moguće braniti." [21] Takođe, nastavlja: "Različite religije, zasebno imaju pravovaljane puteve i čvrste stepenice prema duhovnim obzorjima i svoje iskrene pripadnike dovode do cilja. Sa ovog stanovišta, sve vjerske Knjige, ustvari, su samo jedna knjiga i imaju samo jedan cilj." [22] S druge strane, neki odbacujući ovakvo značenje teorije vjerskog pluralizma vjeruju da je i islam kao religija takva da posjeduje sve vjerske istine i realitete . prema tome, ako je neko prihvatio islam kod Boga je opravdan, ako nije neće imati opravdanja." [23] Imamo i drugo stanovište, da ukoliko osoba nije nikako čula ništa o islamu Bog je neće uputiti u pakao, [24] ali pravi put nije višebrojan, Božiji put je jedan." [25] Sljedeći teoretičar se kako mogu suprotne tvrdnje religija ili njihovih sljedbenika sve biti istinite kaže: "Nekad se vodi diskusija oko istine i zablude, a nekad je diskusija oko kazne i nepostojanja kazne." [26] On, takođe, kaže: Ako je cilj pluralizma, dakle to da pripadnici drugih religija ukoliko posjeduju iskrenost u namjeri i tragaju za istinom, onda nisu podložni kazni, u takvom slučaju, istina je da je takav pluralizam prihvatljiv." [27] Međutim, u odnos nas i drugih religija, drugih pravaca ogleda se u dvije tačke: prva je ta da su oni istinsku religiju svojih poslanika iskrivili i mi ovu iskrivljenu religiju ne možemo prihvatiti kao istinu. Druga je ta što je iz njihovih religija segmenat propisa i zakonodavstva u potpunosti u našem vremenu derogiran." [28] Ovo je malo od onoga što je o religijskom pluralizmu rečeno. Iz prethodnog razjasnile su se sljedeće stvari: 1. Značenje ekskulzivizma, inkluzivizma i pluralizma; 2. Historijski tok ekskluzivizma, inkluzivizma i pluralizma; 3. Tvorci teorije religijskog pluralizma i njeni širitelji; 4. Različit tretman iranskog akademskog društva naspram pluralizma. Ukratko, ekskluzivizam znači posjedovanje monopola jedne religije na Istinu i spasenje. Inkluzivizam, prihvatajući istinitost samo jedne religije, iskrene i čestite sljedbenike ostalih religija, takođe, drži spašenim. Religijski pluralist istinitost, savršenstvo i spasenje drži ostvarivim unutar svih religija. Tvorci ove teorije su Vilferd Kentol i njegovi studenti, osobito je Džon Hejk učinio mnogo na njenom širenju. U iranskim znanstvenim krugovima već neko vrijeme ova teorija zaokuplja pažnju, uglavnom, neki je prihvataju, a drugi kritikuju. B) KORIJENI PLURALIZMA Kao što je već rečeno Džon Hejk je prva osoba koja je postavila i proširila teoriju religijskog pluralizma u svom današnjam obliku. Upravo s toga, najbolji put za prepoznavanje korijena i uzroka njenog zaživljavanja je analiziranje njegovog života i mišljenja. Isto tako, promatranje kršćanskog nauka sa stanovišta problema koje je stvaralo za miroljubivi suživot sa sljedbenicima ostalih religija i formiranja jedne svjetske kulture je sljedeći put u razumijevanju korijena pluralizma. Takođe, promatranje društvenih i političkih prilika na Zapadu u 20. stoljeću može biti u ovom traganju. Sada, obzirom na spomenute putove čini se da neki korijeni teorije vjerskog pluralizma proistječu iz: 1. Naglasak na vjerskom iskustvu umjesto vjerskim uvjerenjima; 2. Kantova teorija unutar spoznajne discipline o razlikovanju stvarnosti onakve kakva jeste i njene manifestacije 3. Ekspanzija globalnih komunikacija i veća informiranost o drugim religijama; 4. Naglasak kršćanstva na ekskluzivizmu spasenja i savršenstva u jednoj, unatoč osvjedočenju iskrenosti i čestitosti kod sljedbenika drugih religija; 5. Popularizacija hermeneutičkog pravca, analitičke filozofije, lingvistike, pozitivizma i sl.

PET KORIJENA RELIGIJSKOG PLURALIZMA

1- Onog momenta kada je religija iz svojih istinitih i izvornih vjerovanja i značenja spuštena na razinu jednog tumačenog i komentiranog iskustva i Džon Hejk, prihvatajući takvo tumačenje vjere mogao je da izađe na ideju o vjerskom pluralizmu. On kaže: sučeljavanja čovjeka sa Božijom Stvarnošću i ljudske teološke teorije i mišljenja u cilju razumijevanja ovih sučeljavanja jesu dva temeljna religijska elementa, koja permanentno u sklopu jednog zajedničkog procesa utječu jedan na drugi. Prema tome, velike religije sa stanovišta svojih iskustvenih korijena u dodiru su u konačnici sa jednom Božijom Stvarnošću, međutim njihova različita iskustva te stvarnosti tokom stoljeća bila su izložena utjecaju i prodoru različitih vrsta mišljenja i raznolikih kultura, i to ih je dovelo u mnogobrojnost i kompliciranu sučeljenost. O tome koji je od ova dva religijska elementa prethodnica drugom on kaže: To je poput poznatog primjera kokoši i jajeta, teško je reći koji se od ova dva vjerska elementa prvi pojavio i nastao. [29] 2- Drugi korijen teorije vjerskog pluralizma može se tražiti u prihvatanju Kantove razlike između Stvarnosti kakva jest i Stvarnosti u njenom pojavnom obliku. Džon Hejk, pod utjecajem ovakvog stajališta kaže: Ako mi pretpostavimo da je apsolutna Stvarnost jedna, ali su naše spoznaje te Stvarnosti mnogobrojne i različite stvorit će se pertpotavke za hipotezu da su različiti tokovi religijskog iskustva, tumač i pokazatelj naših različitih saznanja te jedne neograničene i uzvišene Stvarnosti koja je primila utjecaj različite kulturne povijesti, ali i na nju je izvršila svoj utjecaj. On kaže: Emanuel Kant (nenamjeravajući da o učini) postavio je filozofski okvir da ovakva teorija, religijskog pluralizma može u njemu da dobije na svojoj širini i usavršava se. On je uspostavio razliku između Svijeta, ovakvog kakav je u sebi, svojoj biti koga naziva "Svijet čistog Uma". Svijeta ovakvog kakav se pojavljuje u ljudskim spoznajamai razumijevanjima kojeg naziva "Pojavni svijet". Džon Hejk prihvatajući gornju distinkciju kaže: razlike koje proizilaze iz racionalnih fundamenata i načina promišljanja i meditacije religijskim tradicijama koje učestvuju u tome, otvara i daje adekvatan pristup. On zaključuje da prema tome, velike religijske tradicije svijeta su tumač različitih ljudskih vizija i spoznaja jedne neograničene Božanske Stvarnosti i njihov odgovor na Nju. 3- Treći korijen nalazi se u razvoju globalnih komunikacija i većoj informiranosti o drugim religijama. Autori knjige "Razum i religijsko vjerovanje" kažu: "U našem zamršenom svijetu ne može se jedna posebna religija smatrati istinitom, a ostale u potpunosti ignorirati. Danas moderne komunikacije, turizam, razmjena studenata, migracije i međunarodna trgovina natjerali su sljedbenike različitih religija da se usredsrede jedni na druge... Ova nova kulturna izmiješanost smatrana je osobenošću druge polovice 20. vijeka. [30] Dakle, industrijski i tehnološki napredak i izgradnja različite opreme i sredstava za masovnu komunikaciju stvorilo je uvijete i podlogu da ljudi u različitim predjelima i udaljeni jedni od drugih vide jedni druge pored sebe i na taj način, informiraju se međusobnim vjerovanjima i mišljenjima. Napredak i širenje znanosti i svjetske kulture nosio je sa sobom široka istraživanja u domenu religija i povećanje naših informacija. Džon Hejk, takođe, aludirajući na ovu činjenicu kaže: "Doskora, svaka svjetska religija u odnosu naspram ostalih živjela je u svom posebnom svijetu .tek otprilike u posljednjih sto godina, znanstvena istraživanja svjetskih religija omogućila su preciznije shvatanje i upoznavanje religija drugih naroda i posredstvom tiga, veliki kraj nas se informirao sa oprečnim tvrdnjama i problemima različitih religijskih tradicija kada je riječ o Istini. [31] 4- istaknuto je kako je četvrti korijen religijskog pluralizma naglasak kršćanstva da monopol na spasenje i savršenstvo ima jedna religija, unatoč uviđanja čestitosti i iskrenost kod sljedbenika drugih religija. Doktor Legenhauzen o tome kaže: "Pluralizam je pravac u kršćanskoj teoriji propitivan posredstvom Džona Hejka. Džon Hejk je primjetio da postoje mnogobrojni nekršćani koji su pod utjecajem svojih religija čestite osobe, premda su katolici u Srednjem vijeku vjerovali da će jedino osobe krštene u crkvi ući u raj. On, nenalazeći opravdanje za ovakvo vjerovanje i nedržeći dostatnim inkluzivizam projicisao je religijski pluralizam." [32] Doktor Legenhauzen na drugom mjestu kaže: "Moramo obratiti pažnju na činjenicu da religijski pluralizam u kršćanstvu proističe iz reakcije prema vjerovanju, osobito kršćanskom, naspram spasenja i oslobođenja u značenju da čovjek isključivo posredstvom kršćanstva može biti spašen kao rezultat žrtvovanja hazreti Isa''a a.s., 5 - popularizacija hermeneutike, analitičke filozofije, lingvistike, pozitivizma i slično, utjecaj strukturalnog egzistencijalizma i svijesti u spoznaji, pojava teorija na polju lingvistike, kao što je Vintegštajnova teorija olingvističkoj igri ili simbolizma jezia, i takođe, neefikasnosti razuma u spoznaji, oslanjanje na princip empirizma koji se razmatra u literaturi ove škole, sve ovo stvorilo je ambijent u okviru zapadne kulture da se apsolutizam i ekskluzivizam dovedu u pitanje i odbace, a umjesto toga stvori klima za teoriju religijskog pluralizma. U predhodnom dijelu istaknuti su faktori koji su stvorili predpostavke za pojavu i širenje religijskog pluralizma na Zapadu. Ovdje je umjesto kazati da ej prihvatanje nekih iranskih intelektualaca, upravo ovih korijena i faktora prouzročilo da oni teoriju religijskog pluralizma u kršćanskoj teologiji propituju unutar islamskog kelama i svim snagama nastoje ojačati njene principe. Na kraju ovog rada, ukazat ćemo na neke fragmente iz njihovih stajališta: 1- Empirizam Osobe koje se u vjerskim stvarima oslanjaju na čovjekovo vjersko iskustvo (poput autora ovih redaka), vjerovanje, prije svega, smatraju rezultatom sučeljavanja čovjekovog iskustva sa manifestacijama Konačne Stvarnosti (mi tu Konačnu Stvarnost zovemo Bog) i ovo iskustvo drže izvorom spoznaje . mogu vjerovati u religijski pluralizam. Stoga njihovo iskustvo nije bez objašnjenja, a kada se iskustvo nađe unutar tumačenja biva podložno utjecaju Kulture i ljudske ograničenosti." [33] Drugi teoretičar ističe: "Druga vrsta pluralizma proističe iz mnogovrsnosti i brojnosti tumačenja religijskih iskustava, mnogovrsnosti i brojnosti koja se može sveti na Jedinstvo" [34] i definirajući religijsko iskustvo kaže: "religijsko iskustvo ogleda se u slučajevima sa Apsolutnošću i Uzvišenošću." [35] 2- Kantova razlika između Stvarnosti po sebi i pojavne Stvarnosti. Jedan intelektualac u raspravi o pluralizmu nakon objašnjenja stajališta Džona Hejka i Hejkove eksploatacije razlikovanja između Uma i fenomena u kantsovom učenju, piše: "Ovakva vrsta argumentacije, koja sa našeg stanovišta izgleda isuviše spekulativna i nedozvoljiva, nimalo ne umanjuje čvrstinu i racionalnost Hejkovog pluralističkog stava." [36] Da sam ja bio na njegovom mjestu poslužio bi se ovim odvažnim stihovima Mevlane: "Kada je duša postala zarobljenik uma Musa sa Musaom se našao u sukobu Kada stigneš do razine duha Musa i Faraon nađoše se u pomirenju." [37] 3 - Razvoj komunikacija "Bez sumnje, razvoj komunikacija između društva i uviđanje prisustva vjernika i kod drugih religij, osobito postojanje društava u kojima jedni pored drugih žive sljedbenici različitih religija jedan je od značajnih faktora koji je doveo do pojave nove situacije i pitanja u pogledu raznolikosti i pluralnosti religija." [38] 4 -Ekskluzivizam i čestitost i iskrenost pripadnik ostalih religija "To je tako na putu traganja zarobljavaju iskrene tragaoce kakogod se zvali, pod bilo kojom zastavom, i pripadali i bili odani bilo kojem pravcu ili religiji i dovode ih do odredišta (peti princip), iskreni koji imaju svoje mjesto, čak Lažljivi oponašatelji sa žarom traganja takođe, ostaju bez konkurenata. U sljedećem citatu stoji: "Bog nagrađuje nositelje vjeovanja koji su iznad teoloških pravaca i svi vjernici u svim religijama su vjernici, reci da im je govor različit." [39] 5 - Utjecaj novih pravaca "U svijetu tumačenja, uvijek smo bili pluralistični." [40] "Nijedno tumačenje nije moguće bez oslonca očekivanja, pitanja i pretpostavke." [41] Ili na drugom mjestu: "Diskusija o vjerskom pluralizmu ima principa, osnove i pretpostavke, pitanje istinitosti racionalizma, upućivanja, spasenja esencije vjere i ja dodajem pitanje nominalizma, sve je dio pretpostavki za diskusiju o pluralizmu," [42] u cilju opsežnijeg proučavanja stavova teoretičara(na ovom polju) treba se usmjeriti na njihova mišljenja o religijskom iskustvu, religijskoj spoznaji i slično. Iz navedenog očito je, pozornost i sklonost ka tim faktorima i korijenima, pluralizma na Zapadu pripremila je teren među nekim iranskim intelektualcima da se u njia razviju pluralističke tedencije. C) KORIJENI I FAKTORI VJERSKOG PLURALIZMA SA STANOVIŠTA ISLAMSKE ZNANOSTI 1- Religijsko iskustvo Sa aspekta islama, islam je Božija objava koja je bezgriješno stigla na ljudske ruke. Niti je iko utjecao, niti je šta od strane Božijeg poslanika njoj dodato ili oduzeto. Stoga, islam sebe predstavlja vodičem ljudi i jedinom istinitom vjerom i kod Boga prihvaćenom i prema tome, naglasak na vjerskom iskustvu neće umanjiti istinitost razumjevanja islama. Kur''an Časni o Božijem poslaniku a.s., kaže: "On ne govori po hiru svome - to je samo Objava koja mu se obznanjuje." (An-Nadžm, 3 - 4). Bog svom poslaniku kaže: "Zato se drži onoga što ti se objavljuje, jer ti si uistinu, na pravom putu."(Az-Zuhruf, 43) Na pravom putu koji svaki dan tražiš u namazu i kažeš: "Uputi nas na pravi put." (Al-Hamd, 6) Bog u Kur''anu koji je istina i Upućivač, kaže: Istina vam dolazi od Gospodara vašeg, i onaj ko se uputi pravim putem - uputio se za svoje." (Junus. 108) A o ekskluzivitetu istine unutar islama ističe: "Pa, ako budu vjerovali u ono što vi vjerujete, na pravom putu; i ako glave okrenu, oni su onda samo inadžije." (Al-Bakara, 137) I još jasnije kaže: "A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena." (Al-Imran, 85) Na koncu dodaje se da u islamu pored vjerovanja i posjedovanja stvarne islamske duhovnosti, preporučuje se i dosezanje vjerskih tesavufskih iskustava, ali je izuzetno jako naglašeno čisto vjerovanje i dobro djelo, kao što Kur''an kaže: "K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima." (Fatr, 10) I kao što je kazano u 137 ajetu sure Bekare vjerovanje i čistota koje su osnov upute, ustvari je to vjerovanje u islam. 2- Dualizam Stvarnosti kakva jest i pojavne Stvarnosti Ovo je jedna od teorija koja je ušla u spoznajnu disciplinu na Zapadu nakon Kanta i poslije se formirala pod utjecajem teorije o dualizmu Stvarnosti i pojavnosti, fenomenologije Huserla i ostalih fenomenologa. Na taj način, dovedeno je u sumnju dosezanje i dokučivost Stvarnosti, onakve kakva ona jest, kao i mogućnost njene spoznaje, a ponekad je smatrano i nemogućim. Usljed toga, novi talas relativizma je potresao zapadno mišljenje. Svakako, religijski pluralizam, takođe, nije ostao imun na ovaj talas, no, islamska filozofija i mišljenje nije bila tolerantno prema ovoj teoriji i neprihvatajući njene negativne rezultate, značajno je kritikovalo. Sa aspekta islamskog mišljenja postoje mnogobrojni putovi i sredstva dosezanja istine i stvarnosti kao što su: Objava, razum, osjećaji, i iskustvo. U islamskom mišljenju čovjek posjedujući aksiome, pravila izvođenja zaključaka i ispravne puteve dokazivanja, premda ne može cjelokupnu stvarnost u potpunosti obajmiti, ali posjeduje potencijal da ovlada njenim djelom. Tekst Objave i Božiji govor došli su upomoć razumu i pomažu mu da spozna Istinu i Stvarnost, kako na području Egzistencije tako i na polju Vrijednosti. Također, osjetila, isto tako, u nekim slučajevima i pored svih nedostataka od pomoći su kod nekih racionalnih principa. Prema tome, sa stajališta islama Istina je dokučiva. Dakle, iz izloženog islam objelodanjuje: "Istina vam dolazi od Gospodara vašeg i onaj ko se uputi pravim putem - uputio se za svoje dobro." (Junus, 108) A ova istina je islam, jer vidjeli smo kad kaže: "A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena." (Al- Imran, 85) Prema tome, Apsolutnu Istinu, nada je moguće spoznati i nakon spoznaje Apsolutne Istine, slijeđenje nečeg drugog je zabluda i stranputica. Pluralizam na području Apsolutne Istine i naspram Nje je besmislen i kako je islam Istina, mimo njega drugo nije ispravno i vjerodostohno, i kao što je rekao Imam reza odgovarajući Ibn Sekitu: danas je razum unutarnji dokaz, a unutarnji dokaz razum može biti onda kada posjeduje moć razlučivanja Istine od laži kao što su poslanici, pošto su oni vanjski dokaz, predstavili Istinu ljudima. [43] 3 - Razvoj komunikacija Islam sa prepisima kako se odnositi prema pripadnicima Knjige i preporučujući njiho uvažavanje, stvorio je odgovarajuće pretpostavke za suradnju muslimana i pripadnika drugih religija i obezbjedio je povoljnu klimu za miroljubivi suživot i odnose na temelju međusobnog poštovanja. Kur''an preporučuje dobročinstvo i pravednost čak i prema politeistima koji ne ratuju sa muslimanima: "Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone - Allah, zaista, voli one koji su pravični" (Al-Mumtahina, 8) U knjizi Al-Garat nalazi se ova predaja: u Hazreti Ali je išao i vidio je starijeg slijepca kako prosi. Upitao je: Ko je on? Rekli su mu: Jedan slijepi kršćanin. Rekao je: Kada je bio mlad bio je od koristi ovom društvu, sada kada je ostavio mora prositi? Za moje vladavine ne treba ni jedan kršćanin da prosi, obezbjedite ga iz državne blagajne." [44] 4 -Ekskluzivizam i iskrenost i čestitost sljedbenika drugih religija Islam od početka svog egzistiranja imao je pažnju prema osobama koje su iskreno i krijeposno nastojali živjeti svoju vjeru, premda su bili nemuslimani i njihove manjakvosti nije ubrajao u grijeh i nije za njih propisao kazne, i od samog početka to je bio razlogom da ne ode ekstremizam kakav je bio zahvatio kršćanstvo. Islam, s jedne strane preporučuje lijepo ponašanje prema sljedbenicima Knjige, a s druge strane, potlačene, znači osobe kojima nije otkrivena Istina smatra pomilovanim, i ukoliko je njihov trud iskren smatra ih negativnim i spašenim. Ovaj stav se izvodi iz predaja i tumačenja riječi "mustadafin"potlačeni i sintagme "merđžune li-emrillah". Allame tabatabai u knjizi "velajet" naglašava pitanje sreće i kazne uglavnom je vezano za iskrenost namjere, pokornost i neposluh. Stoga, kršćanin koji tragajući za Istinom nije zgriješio i iskreno se pokoravao propisima svoje vjere nemamo razloga da kažemo da će biti daleko od sreće. Bog kaže: "Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati, "Šta je bilo s vama?"- "Bili smo potlačeni na zemlji" - odgovoriće: "Zar Allahova zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?" - reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je on boravište. Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta." (An-Nisa, 97, 98, 99) 5 - Novonastali pravci Zajedničko obilježje iz novonastalih pravaca proizilazi iz toga što naglašavaju nemogućnost spoznaje Apsolutne stvarnosti, Apsolutne Istine onakve kakva jest, ali iz dosad kazanog nešto takvo se ne može prihvatiti. Međutim, stajališta novonastalih pravaca treba kritikovati zajedno sa razmatranjem i kritikom temeljnih postulata pluralizma. Na koncu, dolazimo do zaključka da ne postoje korijeni i faktori pluralizma unutar islama, islamske kulture i društva. Utjecaj ovakvih teorija na neke intelektualce ne treba dovesti do toga da nešto, što se porodilo u različitom kulturnom ambijentu od našeg unesemo u kulturni milje našeg društva.

[1] Časopis Hoza i Univerzitet, br. 1, str. 59. [2] Džon Hejk, filozofija religije, prijevod Behram Rad, str. 222- 224 [3] Razum i religijsko vjerovanje, prijevod Ahmed Navaki i Ibrahim Sultani, [4] Džon Hejk, Ibid., str. 9 [5] Religijsko istraživanje, prijevod Behauddin Huremšahi, tom 1, str. 302 [6] Isto [7] Isto [8] Al-Imran, 19 [9] Al-Imran, 85 [10] Razum i religijsko vjerovanje, str. 404 [11] Karl Rahner [12] Religijsko istraživanje, str. 404 [13] Na ovaj način, razmatrana je ideja inkluzivizma naspram ekskluzivizma. [14] Razum i religijsko vjerovanje, str. 415. [15] [16] Časopis Kijan, br. 28, [17] Isto [18] Vidi J. Hick (Religions pluralism) Erin vol. 12, p.331, citirano prema časopisu Spoznaja, br. 14, str. 23 [19] Časopis Kijam, br. 16, str. 33 - 34 [20] Isto, br. 36, str. 2 i 4 [21] Isto, br. 40, str. 28 - 30 [22] isto [23] Časopis Spoznaja, br. 22, str. 8. [24] Knjiga kritike, br. 4, str. 351 i 349 [25] Isto [26] Časopis Jutro, br. 78, str. 33-34 [27] Isto [28] Isto [29] Džon Hejk, Filozofija religije, str. 238 [30] noumel world [31] Džon Hejk, isto, str. 224 [32] Knjiga kritike, br. 4, str. 14 -15 [33] Časopis Kijan, br. 28 [34] Isto, br. 36, str.4, 8, 9, br. 40 str. 22, br. 36, str. 11, br. 37, str. 61, br. 36, str 2 - 3 [35] Isto, [36] Isto [37] Isto [38] Isto [39] Isto [40] Isto [41] Isto [42] Isto, br. 40, str, 4 [43] Usule - Kafi, izdanje 1, Knjiga Razum i neznanje, tom 12. [44] Knjiga Kritike,br. 4, str. 353.