Univerzalnost religije i ovosvjetovna motiviranost terorizmom (Muhamed Filipović: ISLAM I TEROR)

Novi milenij, unatoč očekivanjima, nije donio niti narodima, niti državama, ni čovječanstvu u cjelini mir i slobod Univerzalnost religije i ovosvjetovna motiviranost terorizmom Novi milenij, unatoč očekivanjima, nije donio ni narodima, ni državama, pa niti čovječanstvu u cjelini mir i slobodu kakve ljudi potrebuju. Naprotiv, i sama sloboda (koju na izvjestan način uživa veći broj naroda) danas nema istovjetno značenje za sve, posebno kad je u pitanju odnos prema manjim etničkim ili vjerskim grupama, u okviru većine država u kojima dominira jedna grupa (zajednica). Na sadašnjem stupnju razvoja posebno je sporan odnos najrazvijenijih prema onim narodima koji su siromašni, a koji predstavljaju zone njihovih interesa, neovisno kojem kontinentu i civilizacijskom kodu pripadaju. U tom smislu u posebno teškoj situaciji našlo se više muslimanskih naroda za koje se nakon 11. septembra 2001. god. veže opasnost od islamskog terorizma. Iako i ranija i novija povijest obiluju terorizmom, donedavno nije bio naglašavan terorizam s vjerskim predznakom. Međutim, današnjica se sve glasnije pokušava okvalificirati kao vrijeme islamskog terorizma koji predstavlja prijetnju modernom svijetu. Nešto slično događalo se u Jugoslaviji pred njen raspad i agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Tako se, umjesto traganja za prevladavanjem neslobodnog načina života koji je posljedica različitih tipova svakodnevnog terora uzrokovanog silom, ekonomskom nerazvijenošću ili ovisnošću o novim tehnologijama, u fokusu našla ambicija da se legitimnim terorom najmoćnijih država nad ostatkom svijeta, a posebno nad nekim muslimanskim zemljama, uklone opasnosti od njihovog terorizma. Takvom odnosu direktno su doprinijele terorističke organizacije koje se u svom djelovanju sklanjaju iza islamske vjere. Ovakvo stanje stvari, čini se, motiviralo je akademika Muhameda Filipovića da napiše knjigu pod naslovom «Islam i teror» [1] . Preciznije, knjiga je napisana u povodu poznatih događaja od 11. septembra 2001. god., ali se njen sadržaj u biti tiče koliko globalnih procesa, toliko i odbrane civilizacija, njihovog duhovnog i kulturnog fundamenta i njihovih aktuelnih pravaca razvoja od nastojanja da se one kao takve proglase sklonim ili predodređenim za terorizam. Budući da Zapad u tom smislu markira islam, knjiga raspravlja i ukazuje na apsurdnost ovakvih nastojanja kojima se pokušava zadobiti opća podrška u borbi protiv prijetećeg islamskog terorizma. Knjiga je sastavljena, uz predgovor i zaključno razmatranje, od sedam podnaslova: Kratki uvod Vrijeme nasilja i terora Dvije osnovne forme terora i terorističkih ponašanja u suvremenom svijetu Pitanje o izvorima i uzrocima suvremenog terorizma je pitanje o karakteru naše ukupne civilizacije i ne da se zamijeniti Hantingtonovom fantazmagorijom o sukobu civilizacija Smisao historije i pitanje o odnosu vjere i ljudskog svijeta, islama i politike i islama i terora Da li je islam zasebna civilizacija i stoji li on u sukobu s kršćanskom ili nekom drugom civilizacijom Da li postoji i kakva je veza između islama i terorizma Polazeći od konstatacije da se svijet nakon 11. septembra našao u novoj situaciji, akademik Filipović već na prvim stranicama ovog eseja odbacuje i osuđuje terorizam kao metodu rješavanja određenog problema, a sam atak na Svjetski trgovački centar (Sjedinjene Američke Države) kvalificira kao zločin. No, s obzirom da je taj događaj otvorio problem organizovane borbe protiv terorizma, prevashodno kao islamskog, zbog islamskog vjerskog porijekla pripadnika terorističke organizacije El-kaida koja je počinila ovaj gnusni zločin, autor jasno stavlja do znanja da nijedna religija, nijedna teorija, pa ni ideologija sama po sebi nije teroristička. Otud se ne smije terorizmu ni pristupiti sa vjerskim predznakom kako je to u posljednje vrijeme činjeno u cilju animiranja svjetske pažnje u procesu organizacije rata protiv terorizma. Osnovna ideja ove knjige je posve jasna: Terorizam je ljudsko zlodjelo ma ko ga činio. To je zločin nad nedužnim ljudima iz određenog interesa i, u suštini, suprotan je svakom slovu Božije riječi upućene ljudima. To, dakle, ne dopušta mogućnost opće kvalifikacije niti vezivanja terora uz jednu religiju, pa tako ni islam. Vežući uopće pitanje izvora suvremenog terorizma za «karakter naše ukupne civilizacije« autor odbacuje i Hantingtonovu teoriju o «sukobu civilizacija» i ukazuje na problem postojanja tzv. "legitimnog" i njemu suprotstavljenog «nelegitimnog terorizma«, dakle na svekoliki terorizam koji kontinuirano kroz povijest čine države, ali i onaj koji organiziraju i čine različite grupe s ciljem ostvarivanja svojih egoističnih interesa. Budući da je naslov ovog djela «Islam i teror» te da smo na bitnu njegovu poruku ukazali, dalje ćemo se posebno osvrnuti na poglavlje pod naslovom «Da li postoji i kakva je veza između islama i terorizma», naravno respektirajući cjelinu eseja. Ono što valja odmah potcrtati jeste autorova neupitna kvalifikacija događaja od 11. septembra. To je «nedopustiv zločin», zločin bez presedana kojeg valja trojako razumjeti: a) kao zločin protiv čovjeka (ubijanje nedužnih ljudi) b) prema islamu (jer se Božijom riječju zabranjuje činjenje zlodjela) i c) protiv suverene države (koju podržavaju njeni građani). U cjelini gledano, ovaj zločin, kako naglašava autor, suprotan je koliko Kur''anu, toliko i iskustvu koje svijet islama baštini iz ponašanja Božijeg poslanika Muhammeda, a. s.. Stoga, on ne može biti shvaćen kao djelo u ime islama, iako su njegovi akteri muslimani. Ustvari, kako piše autor, «to je, koliko znam, prva grupa u novijoj historiji koja je tako nešto poduzela u ime islama i našeg vjerovanja i koja smatra da se na takav način bori za interes islama i muslimana u svijetu» (str. 108.). Time se ne negira da ranije nije bilo pojedinaca i grupa među muslimanima koji su provodili teror. Ali oni nikada nisu bili podržani od cjeline islamskog svijeta niti od «vladajućeg islamskog vjerskog i javnog mišljenja». Ovdje je, kako to s pravom Filipović naglašava, dodatni problem u tome što je retorika terorističkih organizacija El-kaida i njoj sličnih oslonjena na islamski izraz (džihad, Božiji put i sl.), što otežava da se u kršćanskom svijetu ovaj zločin izravno tretira kao zločin, odnosno kao kriminal. Ovdje se postavlja pitanje gledanja na islamski svijet kao cjelinu i na njegovo ponašanje. U svom odgovoru na to pitanje autor naglašava da i sam islamski svijet ne može biti shvaćen kao svijet za sebe izolovano od drugih civilizacija, već kao veoma slojevit, sastavljen od raznorodnih muslimanskih naroda i država, za čiji se razvoj može s pravom reći da je u zastoju i da problem stagnacije ne leži samo unutar tih zemalja, već i u njihovoj ekonomskoj i političkoj ovisnosti o razvijenom svijetu, pa i u, ne u malom broju slučajeva, dugoj izolaciji od strane razvijenih zbog njihovih režima ili međusobnih sukoba. Upravo tu treba tražiti razloge što se još uvijek i izravno znatan broj ovih država oslanja na one historijske procese i iskustva koji se danas mogu u velikoj mjeri smatrati uzrokom izolacije ili zaostalosti. Stoga je i nužno upozoriti da bi svako dalje izjednačavanje islamskog svijeta i aktualnog terorizma nanosilo štetu civilizaciji u cjelini, a posebno islamskim narodima, kao i to da sam terorizam nije ni islamski ni kršćanski, već samo terorizam, čije su posljedice stradanje nedužnih ljudi i dobara. Držimo da je ova knjiga, pisana koliko snagom znalca i mislioca, toliko i iskustvom odvažnog intelektualca i humaniste, od naročitog interesa za državu Bosnu i Hercegovinu. Jer, u ovom trenutku, bolje reći, u ovom veoma bitnom historijskom razdoblju, u kojem je mirovni proces odmakao a svojevrsni pritisak na njene muslimane još uvijek nije prestao, poticanje antiislamskog kompleksa na globalnom planu može donijeti samo štetu u njenom oporavku, a Bošnjacima kao narodu dodatne prepreke da, nakon genocida kojeg su pretrpjeli u minulom ratu, slobodno oporave svoju zajednicu i sa drugim uspostave efikasno demokratsko društvo. Valja reći da i bez toga Bosna i Hercegovina dugo trpi teškoće zbog očigledne neodlučnosti međunarodne zajednice da privede pravdi glavne ratne zločince ili da podupre brži ekonomski razvoj i umanji siromaštvo. Teškoće su enormne i u konstituiranju sistema demokratskog društva, a njihovo uklanjanje usporava sve naglašenija politizacija vjerskih ili etničkih prava i sloboda, čime javnost biva zaokupljena, a stvarnost opterećena prošlošću. Valja priznati da je vrijeme od 11. 9. 2001. do 11. 9. 2002. god. obilovalo antiislamskim raspoloženjem velikog broja ljudi, posebno u zapadnom svijetu, i da Sjedinjene Američke Države još ni do danas nisu adekvatno odgovorile na sam ovaj događaj - zločin, iako su organizirale i izvele rat u Afganistanu i okupile golem dio svijeta u savez za borbu protiv terorizma. Da je to tako potvrđuje ekspanzija terora nekih država i isto tako naglašena aktivnost različitih terorističkih organizacija, posebno na prostoru Bliskog istoka. Ovdje u Bosni i Hercegovini politizacija vjere u funkciji obnove ideje o opasnosti od bosanskih muslimana (koja je razvijana dugo vremena, a posebno od 1990. te do 1996. god. u Srbiji i Hrvatskoj) donijela bi katastrofalne posljedice, ne samo za Bošnjake već i za cijelu državu. I na taj problem upozorava M. Filipović ovom svojom knjigom. Na kraju, uz svesrdnu preporuku svekolikom čitateljstvu da se upozna sa važnim porukama ovog Filipovićevog eseja, ističem njegov stav da «islam i teror nisu ništa više povezani nego bilo koja druga vjera i široko razvijena i manifestirana teroristička aktivnost mnogih ljudi i grupa našeg doba, koja ima ovosvjetske, a ne transcedentalne motive i uzroke.» (str. 40). Nadati se da će ovo štivo utjecati koliko na ljude koje opterećuju predrasude prema muslimanima da svoje stavove i ponašanje izmijene i usklade sa istinom, toliko i na sve one koji tragaju za relevantnim nalazima o generatorima terorizma, pa i na one koji provode svoje egoističke interese, da svoje ponašanje usklade sa općeljudskim, odnosno općecivilizacijskim standardima i tako doprinesu ublažavanju krize morala savremenog svijeta. Dr. Ismet Grbo [1] Muhamed Filipović: «Islam i teror», El- kalem, Sarajevo, 2002. god.