Esad Zgodić: KA KRITICI FUNDAMENTALIZMA

Izdavač EDITIO CIVITAS (Knjiga treća) - 316 str.

Nedavno je u Sarajevu promovirana knjiga pod naslovom "Ka kritici fundamentalizma", autora Esada Zgodića. Rijetko se čitalačkoj publici može preporučiti ekspresivni politološki sadržaj, kao ovaj, emoviranog futurističkog diskursa, koji kontinira tradirani definicijski fundament, znanstveno relevantan, kao i ispitivački spontanitet što rezultira nizom novih pojmovnih mogućnosti. U prvom dijelu knjige koji nosi naziv GRAĐANSKO DRUŠTVO I DEMOKRATSKA DRŽAVA, autor predstavlja građansko društvo u odnosu na militarizam, iz čijeg aktiviteta proizilazi militokratija kao suprematija vojne oligarhije nad civilnim društvom, te kroz taj krajnje antipodan i polisintetičan odnos pojašnjava: važnost političke kulture, nacionalnu odbranu, civiliziranje, antifundamentalizam i pluralizam. Državu kao "trajnu političku ustanovu", kao "nužnu asocijaciju", definiše kroz asocijaciji imanentne elemente: demokratiju, ljudska prava i slobode, kroz suverenitet građanskih individua (građanin kao suveren), narod (biračko tijelo), oblike prezentacije, podjelu vlasti, sekularizam, a sve kroz prizmu modernih političkih teorija i modela demokratije. Nadalje, autor smatra da demokratski politički ethos posjeduje resumativni vrijednosni supstrat, aksiologiju i projekat građanskog društva koji se sukcesivno suočava sa zbiljom etničkih predrasuda kao izvorištem vlastite negacije. Te predrasude pripadaju "najraširenijim fenomenima u ljudskom društvu, nema ni tradicionalnih ni modernih društava, ma kako ona bila razvijena, u kojima one ne figuriraju, sa razlikama u masovnosti, intenzitetu i snazi". (str. 78.). Geneza fundamentalizma i njemu inherentnog dogmatizma sadržana je u drugom poglavlju pod naslovom FUNDAMENTALIZAM I DOGMATIZAM. U njemu se isprepliću evoluirani atributi navedenih pojmova kao što su: religijski, politički, pseudo itd. U tom kontekstu Esad Zgodić navodi: "Politički fundamentalizam, onda kad ne stoji u vezama i odnosima sa religijskim fundamentalizmom, i kad se formulira i samosazrijeva u ateističkim terminima pa se konstituira kao sekularni fenomen i bez neposrednog mentorstva vjerske hijerarhije, ne može sa sebe otarasiti taloge religijskog nadahnuća". (str. 127). Politički dogmatizam kao fundamentalizam socijalnim mehanizmima kompleksnost svijeta transformira u jednostavnost, korigira alternativnu stvarnost, te je uobličava prostom istinom, ideologijom, misijom i sl. U posljednjem, trećem poglavlju SKEPTICIZAM I POLITIČKA KULTURA, autor skepticizam predstavlja u jednom demokratskom spektru, stavljajući akcenat na njegovu socijalnu elastičnost, koja je derivirala iz znanstvene osnove, sa evidentnom snagom pretendenta na važno mjesto u političkoj kulturi. U demokratskim okvirima skepticizam svojim političkim oblikom i valencijom predstavlja sredstvo racionalizacije politike. On je ujedno i metod vođenja praktičnog života kao i sredstvo protiv terora političke dogme. Politička kultura reprezentira totalitet stavova, vrijednosne orijentacije, obrazac ponašanja koji postoji u određenom društvu, te posjeduje normativnu i akcionu funkciju, što rezultira definiranjem demokratskog ethosa i mentaliteta svakodnevnog života u svim njihovim mijenama. Međutim, neophodno je da ta dinamična, sveprisutnost političkog kultiviranja egzistira simultano uz kulturu skeptičke svijesti u politici i spram politike. Završna razmatranja bazirana su na emancipatorskoj intenciji politologije, čija je intentio principalis preferiranje ljudske sposobnosti za refleksiju i autorefleksiju, koje će omogućiti da se ljudi oslobađaju od etabliranih, mistificiranih, porobljavajući slika svijeta i društvene stvarnosti. Spoznaja samoga sebe, samorefleksija, je nužna, generirajuća dimenzija emancipacije, koja uključuje i resorpciju kulture relativizma i skepticizma, odnosno nedogmatske aksiologije koje razbijaju privid i laž. Emancipatorski orijentirana znanost, prihvata i tumači pseudostvarnost, prije svega kroz saznanje da je stvarnost raspadnuta na zbilju i privid, a da ljudstvo prebiva u neslobodi i neidentitetu, te locira sukobe pojedinca i sociocentričnog poretka. Baš ta ideja emancipacije unutar koncepcijski autodefiniranog društveno - demokratskog sistema, koji determinira socijalnu zbilju, njene unutarnje i manifestne tokove, određuje socijalne i političke aktere, kao i konkretan socijalni i politički ambijenat unutar kojeg figurira dogmatska svijest, zastupljena je u ovom politološko - filozofskom djelu KA KRITICI FUNDAMENTALIZMA, koje svojom obimnošću i kvalitetnom hermeneutikom može imati više naziva, pri tome imajući u vidu prezentiranu terminologiju. Bilo koji da odaberemo, nećemo pogriješiti, tematika je intrigirajuća sa izravnom sugestijom da pred sobom imamo knjigu vrijednu čitanja.