Uroš Krulj: Biologija, nacija i politika

- Koliko nam je poznato, stranice koje slijede po prvi put u našoj društvenoj znanosti, posebno u politologiji, i to u onoj njenoj, doduše manje ili više, tek oblikujućoj subdisciplini koja se bavi historijom socijalne i političke misli na tlu Bosne i Hercegovine, identificiraju Uroša Krulja kao socijalnog mislioca te kritički rekonstruiraju temeljne komponente i ključne hendikepe njegovog mišljenja. Jednostavno, u našem uvidu, bar do ovog trenutka, ne stoji nam na raspolaganju ni jedan tekst o njegovom publiciranom rukopisu, o njemu se, po svemu sudeći, zapravo, nije ni pisalo pa je do sada unutar znanstvenih reminiscencija prebivao u tami anonimnosti. No, stoji, ako je to tako, onda pitanje: zavrjeđuje li on istraživačku i interpretativnu radoznalost i da li uopće postoje racionalni razlozi da se on, taj rukopis, prepozna, izdvoji i situira na određeno mjesto u povijesnoj vertikali bosanske socijalne i političke misli? Po pretenziji da utemelji tijesnu vezu između biologije, sociologije i politike, u našem uvidu, Uroš Krulj [1] zauzima specifično, ekskluzivno mjesto u historiji socijalne i političke misli u Bosni Hercegovini. [2] Tu interakciju nalazi u pojmu rasne higijene i njenoj poddisciplini - nacionalnoj eugenici. U njihovom diskursu misliće fenomen politike, države, nacije i nacionalizma. I tu će se, onda, pojaviti teorijsko-koncepcijski zanimljive ideje, ali ideje koje će biti nužno kritički propitati i valorizirati. Pri tome, treba stalno imati na umu da njegov rukopis nije motivacijski nošen isključivo čistom teorijsko-znanstvenom aspiracijom. Naprotiv, on, po svojoj sadržini i po svojim svrhama pretendira da relevantno participira u javnom odgoju i političkoj socijalizaciji srpskog naroda u Bosni i Hercegovini te da djelatno sudjeluje u edukacijskom profiliranju elite koja prezentira i oblikuje srpsku nacionalnu politiku onoga vremena. I po tome što, ne želeći da prebiva u domeni kontemplativnih i benignih akademskih refleksija, hoće da aktivno oblikuje onodobni srpski nacionalizam, i u njegovoj svakodnevnici i u njegovim politički reprezentativnim likovima, njegova nacionalna misao zaslužuje kritičko-interpretativni respekt. Socijaldarvinistička slika historije No, u pozadini onih veza stoji, pak, njegova recepcija socijaldarvinizma i rasističkog biologizma u tumačenju društva i historije. Otuda, iz perspektive socijaldarvinizma historija mu se pojavljuje kao supstancijalna borba ljudi, rasa, naroda i država. A u toj borbi trijumfira rasna superiornost. U takvoj slici historije je eksplicitan: "U silnoj i velikoj borbi čovjeka sa čovjekom, čovjeka protiv prirode, države protiv države, naroda sa narodom i rase sa rasom pobjeđivali su i pobjeđivaće uvijek oni, koji su tjelesno i duševno bili krepči, snažniji. Treba, dakle, imati na umu taj historijsko-biološki fakat, da je borba naroda, država i rasa svršila pobjedom onoga koji je bio tjelesno i duševno jači ...". [3] Historija, dakle, nije ništa drugo nego neprestana borba za "hegemoniju", za poziciju superiornosti i dominacije, za "pokoravanjem" i "zadobijanjem nadmoći". Historija jest historija pobjednika i pobijeđenih, onih koji se uzdižu i onih koji padaju, to je historija prijatelja i neprijatelja, snažnih i slabih, moćnih i hendikepiranih.To su temeljne kategorije unutar kojih Krulj misli i tumači historiju. [4] A u njoj trijumfiraju rasno-biološki superiorni narodi: "U utakmici naroda hegemoniju zadobijaju tijelom i duhom jači, jer se narodi dižu i padaju, zadobivaju nadmoć i gube je prema dizanju i opadanju duševne i tjelesne vrsnoće." [5] Na tlu ovakve socijaldarvinistički i rasistički pojmljene historije, onda, pojavljuje se egzistencijalni fenomen rasne kulture uopće [6] a njen je noseći stup nacionalna rasna higijena. Historija kao borba na život i smrt, potom "... nagon za samoodržanjem naroda kao cjeline ... " [7] kao i "... težnja za usavršavanjem i hegemonijom ... " [8] ispostavljaju "... neumitno rasno kultivisanje nacije po zahtjevima rasne higijene." [9] Ona je, unutar socijaldarvinističke i rasističke slike historije, "... najjače oruđe u borbi naroda, jer je s jedne strane snažno odbranbeno sredstvo, a s druge strane dobra podloga za suzbijanje i pokoravanje drugih naroda." [10] Rasna higijena i nacionalna eugenika Nakon što je fenomen rasne kulture i nacionalne rasne higijene utemeljio u socijaldarvinističkoj slici historije, kombiniranoj sa biološkim rasizmom, i sa njenog tla pojmio njhovu egzistencijalno-povijesnu svrhu, u sadržinskom smislu definira sam pojam rasne higijene. Ona ima svoju objektivnu osnovu u biološkom zakonu "prirodnog odabiranja". On govori da se i "... sama priroda pobrinula za usavršavanje i zdravlje rasa odbacivanjem nepodobnih, a umnožavanjem krepkih individua. Krajnji smisao "prirodnog odabiranja" jeste "čišćenje rase." [11] Na toj "prirodnoj podlozi" nalazi se, ipak, prostor za ljudsku intervenciju i to u obliku rasne higijene. A ona, zasnovana na "teoriji o naslijeđu" i "... hoće da racionalno podupre taj biološki zakon prirodnog odabiranja, da svjesno provodi kultivisanje rase." [12] Otuda i smatra da prirodno odabiranje "... treba staviti na racionalnu, naučnu osnovu, kao i cijeli način života ...". [13] U užem smislu, rasna higijena se bavi fenomenom "rasnih bolesti" koje "... nisu ništa drugo nego nasljedne, odnosno urođene bolesti, koje se prenose putem sjemenih ćelija s koljena na koljeno." [14] Rasna higijena "... ima zadatak da ispituje i sprečava te rasne bolesti ...". [15] Njen je zadatak trostruk: "... da se ubuduće što manje ili nikako ne rađaju ljudi sa tjelesnim i duševnim nedostacima (defektima) ili sa dispozicijom za njih; da se postojeće rasne bolesti istrijebe i rasne patološke osobine otklonej treće da se preduprijedi postanak novih rasnih patoloških stanja, odnosno rasnih bolesti. U drugom, pak, redu zadatak je rasnoj higijeni usavršavanje rase rasnom kulturom na temelju prirodnog odabiranja." [16] U krajnjemu, svrha je rasne higijene "... čišćenje i kultura rase." [17] Nacionalna eugenika je novi "ogranak biologije" i sastavni dio rasne higijene. Pod njom se podrazumijeva "higijena rasplođavanja": "Spriječiti rađanje individua sa bolestima i nedostacima tjelesnim i duševnim, a podupirati rađanje vrlih i krepkih individua jeste jedan od najvažnijih zahtjeva rasne higijene, koji spada u opseg i obradu nacionalne eugenike". [18] Nacionalna eugenika "... ima da djeluje u dva pravca, u negativnom i u pozitivnom. Negativni pravac se sastoji u tom da se smanji, odnosno spriječi rađanja bolesnih i nepodobnih članova društva, a pozitivni pravac sastoji se u množenju sposobnih članova i u usavršavanju njihovu." [19] Zapravo, "... glavno težište rasne higijene leži u nacionalnoj eugenici." [20] Biologija i politika No, u kakvoj vezi stoji biologija i politika, prirodni zakon odabiranja i ljudska intervencije, teorija o naslijeđu i rasna kultura, nacija i priroda, država i rasna higijena? Ima mjesta za ljudsko uplitanje u biološko: "Popravljanje i usavršavanje rase treba da bude jedan od najuzvišenijih i najvažnijih zadataka društva. Ono što priroda čini nesvjesno i sporo, treba da preuzme čovjek racionalno, svjesno." [21] Ta, navodno, racionalna intervencija u biološki svijet događa se, primarno, preko državnog aktiviteta, a potom kroz rasno vaspitanje i kultiviranje nacije. Socijalno zakonodavstvo [22] i poreska politika [23] jesu dva najvažnija vida angažmana države na rasnoj higijeni i nacionalnoj eugenci. [24] U ovim oblicima država se involvira u individualnu, mentalnu i javnu, socijalnu higijenu a one, sa svoje strane, i jesu ključne dimenzije rasne higijene u njenom socijalnom i političkom aspektu. Pravnom regulativom ograničenja i zabrana braka država treba posebno da afirmira načela i smisao nacionalne eugenike. [25] No, načela rasne higijene i nacionalne eugenike trebaju postati mehanizmima socijalnog učenja i kultiviranja, interiorizirana, tako da jesu dio običajne socijalizacije, svakodnevne svijesti i sastavni dio nacionalnih dužnosti. Ali, moraju postati i sastavni dio općeg obrazovanja državnika i političara. [26] Nacionalizam i patriotizam Tu se, onda, uspostavljaju veze između biologije, nacionalizma i patriotizma. "Načela i svrha nacionalne eugenike treba da prodru u nacionalnu svijest naroda i svakog pojedinca. To treba da bude jedan dio nacionalnih dužnosti, sastavni dio modernog patriotizma." [27] Jer "... popravak i usavršavanje rase, odnosno nacije, jedna je od najuzvišenijih i najvažnijih stvari, za kojom treba da idemo. Nacionalna eugenika treba tako da prožme jedan narod, da postane, kako to Galton divno veli, njegovom nacionalnom religijom." [28] Zato načela nacionalne eugenike, a posebno eugenički zahtjevi koji se odnose na sklapanje brakova, "... treba da prodru u rasnu i nacionalnu svijest pojednica", [29] zapravo "... treba da prodru u život i običaje nacije pa da postanu nešto sasvim obično." [30] Temljni sadržaj nacionalizma i sastoji se u osvještenoj recepciji imperativa rasnog kultiviranja. "Nacionalizam kao jedan od glavnih činilaca današnjeg doba i današnjeg društva, zagovara neumitno rasno kultivisanje nacije po zahtjevima rasne higijene." [31] Patriotizam se i sastoji u tome što će pojedinci osvješteno recipirati načela rasne higijene i nacionalne eugenike i doživljavati ih intimno, a ne pod presijom, kao bitnu komponentu svojih nacionalnih dužnosti uopće. Rasno kultiviranje jest "... postulat nacionalizma." [32] Rasna higijena može se afirmirati "... podizanjem rasne svijesti i modernog patriotizma." [33] Unutar svog temeljnog socijaldarvinističkog i rasnog diskursa Krulj razvija i izlaže i neke druge dimenzije u svom poimanju nacionalizma i patriotizma. Prije svega, smatra da današnje "... razviće ljudskog društva nalazi se u fazi nacionalizma ... " i da su nacije, zapravo, "... društvene jedinice, na koje je podijeljeno, ili u kojima je okupljeno današnje kulturno ljudstvo." [34] Nacionalizam je "... produkt višeg stupnja razvića, produkt jedne veće kulture." [35] No, i on se, kao što smo vidjeli, tumači u diskursu socijaldarvinizma: u njegovoj osnovi stoji prirodni zakon za samoodržanjem a egoizam je njegov glavni faktor. [36] No, kad se egoizam kao sredstvo samoodržanja proširi na cijelu zajednicu, on se onda transformira u altruizam: "... altruizam u okviru jedne nacije jeste prošireni egoizam". [37] Nacionalni egoizam uzima unutar modernih nacija oblik patriotizma: "Patriotizam je nacionalni egoizam, ali ... predstavlja već jednu poodmaklu fazu egoizma, jer se rasprostire na mnogobrojne članove jedne nacije. Patriotizam je prema tomu jedan stepen altruizma." [38] Patriotizam je, zapravo, "sredstvo nacionalizma". I nacionalizam i patriotizam imaju jedinstven zahtjev: "... da jedna nacija postigne jedinstvo i slobodu kao prve uslove za postignuće veličine i snage nacionalno-kulturne, da zadrži svoje osobine, koje je karakterišu kao naciju i da sve te karakteristike i dobre osobine razvije i dovodi do savršenstva, da cijeli narod povede kulturnom progresu, kulturnom savršenstvu." [39] On, razlikuje "sentimentalni", "formalistički" [40] i "pravi", "moderni" patriotizam [41] koji je, zapravo, proizvod moderne kulture i korespondira sa njenim vrijednostima. [42] Pod modernim patriotizmom, a njega "... treba kod nas tek odgojiti ...", Krulj podrazumijeva patriotizam "... koji dovodi u vezu personalni interes s nacionalnim dužnostima, gdje se način života pojedinaca udešava i dovodi u sklad sa dobrom i napretkom nacije i rasne kulture." [43] U odnosu na "formalistički i sentimentalni patriotizam" koji "... može da odvede naciju na stranputicu i u propast ...", [44] moderni patriotizam, zasnovan na sintezi i harmoniji interesa individua i nacionalnih dužnosti kao interioriziranih vrijednosti koje se više ne shvataju kao spoljašnja, nametnuta nužnost nego kao osvješteno prihvaćeni normativitet, "... vodi samo jačanju, veličini i savršenstvu nacije, jer se osniva na modernim naukama i na zdravom shvatanju." [45] Pod modernim naukama ovdje se, prije svega, podrazumijevaju biologija, medicina i socijaldarvinistički i rasno-biološki pojmljena sociologija pa, kao što smo vidjeli, rasna kultura kao nacionalna dužnost i čini supstancijalnu sadržinu modernog patriotizma. No, moderni patriota, smatra Uroš Krulj, podvrgava se zahtjevima ne samo rasne higijene nego i onim "... koje na nj stavljaju moderne nauke kao ... sociologija, ekonomija, moderna etička i moralna načela." [46] Na toj, definirajmo to tako, scijentističkoj osnovi, moderni patriotizam "... ide za tim da nacija postane zbir ne samo tjelesno zdravih, nego i intelektualno izvrsnih individua. On razvija i usavršava etičke i moralne sposobnosti, gaji sve vrline čojstva, viteštva, hrabrosti, časti, karakternosti i požrtvovanosti. Teži da sve dobre i rijetke sposobnosti razvije i umnoži, a nevaljale i nepodobne istrijebi... Jednom riječju, on teži za savršenstvom individue i nacije." [47] Kritika "pseudohumanizma" Polazeći od navedenih stajališta, Uroš Krulj se pokazuje kao rigorozni kritičar modernog društva u njegovoj socijalnoj dimenziji. Njime vlada "... pseudohumanost, koja je mnogo doprinijela što su pojedine današnje rase, odnosno nacije, oslabile i istančale." [48] Načela rasne higijene i nacionalne eugenike se ignoriraju, a ona se ne mogu "... složiti sa lažnom humanošću današnjeg društva." [49] Otuda i tvrdi kako se nažalost "... današnja civilizacija stavila (se) donekle u oprečnost sa rasnom higijenom. Današnje socijalno stanje uništilo je prirodno odabiranje, koje vrši čišćenje rase. Socijalni poredak današnjeg društva omogućava rasno bolesnim, nepodobnim, degenerisanim oplođavanje i množenje isto tako, eventualno i lakše negoli najsposobnijim i najzdravijim." [50] Ne zastupa nikakve "drakonske mjere" u primjeni ovih načela, ali smatra da je izraz lažnog humanizma to što moderne države rađanje djece smatraju kao privatnu stvar. "Takvu humanost treba reformisati. Osjećaj i dobročinstvo mora se svesti u granice razvića rasne snage, a ne smije voditi nacionalnom opadanju i degenerisanju." [51] Kritički osvrt U kontekstu pozicioniranja fenomena etniciteta i fenomena nacionaliteta u savremenoj socijalnoj antroplogiji Ričard Dženkins će reći: "Pošto su poslije 1945. godine ideje "rase" izašle na loš glas u javnosti i naučnim krugovima, etnicitet je predusretljivo uskočio u tu prazninu, postajući borbeni poklič u često krvavoj reorganizaciji svijeta poslije okončanja hladnog rata. Bestidnost "etničkog čišćenja" stoji rame uz rame sa ranijim eufemizmima kao što su "rasna higijena" i "konačno rješenje."" [52] No, nisu tek nakon II svjetskog rata, nego, čak i u doba svog nastajanja, naravno, u diskursu liberalno-demokratske i humanističke misli, rasističke teorije i politike "rasne higijene" bile demaskirane i kompromitirane. Ne moramo, dakle, formirati kritički otklon prema Kruljovim temeljnim kategorijama tek po standardima emancipatorske misli druge polovine 20. stoljeća. No, on, pokazalo se, nije bio u dosluhu sa onodobnim zapadnoevropskim kritičkim dekonstrukcijama rasističkih teorija i socijaldarvinizma uopće pa zato i njegovu misao po onovremenim standardima emancipatorskog diskursa, situiramo u maticu političke i kulturne desnice i konzervativne ideologije uopće. Istina, mjestimice je Uroš Krulj svjestan rizika u primjeni "načela" rasne higijene i nacionalne eugenike. Naprimjer, iako zagovara zabranu braka prema načelima nacionalne eugenike, ipak će reći kako je "... za sada teško postaviti granicu kod koje bi brak bio zabranjen ...". [53] Kao da je svjestan manipulativnih implikacija koje se ne mogu kontrolirati i držati unutar znanstvenih uzusa, ako su oni uopće i mogući, onih načela, pa i upozorava da njihova aplikacija ne mora imati radikalne oblike ili "... oblik špartanskog običaja uništavanja slabunjave djece ...". [54] No, ova uzgredna upozorenja ne dovode u pitanje njegova koncepcijska stanovišta. A ona u osnovi počivaju na recepciji biologističkog tumačenja historije i njegovih podvarijanti - socijaldarvinizma i rasizma - i, nazovimo to tako, biološko-medicinskog scijentizma. Recipira on biologizam u njegovom socijaldarvinističkom obliku. Osviješteno prihvata socijaldarvinizam koji u tumačenju historije kao historije supstancijalnih sukoba operira sa tri temeljne kategorije: borba za opstanak, selekcija kao prirodno odabiranje i mutacija - evolucija vrsta. Darvinova biološka teorija sada se tansformira u nauk o prirodi historije i u socijalno-političko učenje. Historija kao historija borbi jest historija odabiranja najboljih, najjačih, najsposobnijih. Vidjeli smo da i Uroš Krulj u svojoj slici historije konzistentno slijedi socijaldarvinizam. No, ide on dalje, pa uz socijaldarvinizam recipira još jednu varijantu bioloških teorija historije i društva. Prihvata, zapravao, rasistički biologizam. No, za razliku od drugih srpskih intelektualaca u Bosni i Hercegovini koji, također, prihvataju rasnu teoriju nacije, ali je izvode više nereflektirano, Uroš Krulj sada recipira ovu "teoriju" i u njenom "znanstvenom liku." U diskursu rasističkog biologizma historija nije više borba individua nego borba između kolektiviteta, ovdje rasa i naroda kao rasno individualiziranih entiteta. Pobjeđuju u tim borbama samo biološki vrednije, genetski superiornije rase, a propadaju oni narodi čija je rasna supstancija biološki bezvrednija. Rasistički biologizam, otuda, i smatra da u historiji biološki superironije rase - vladaju, protagonisti su historije, a one rase biološki inferiornije predisponirane su ili za pokoravanje ili za nestanak. I ovdje Krulj konzistentno, vidjeli smo, slijedi rasistički biologizma, pa zato i misli historiju, naciju i moderni patriotizam kao oblike borbe za nacionalnu hegemoniju, superiornost i vladavinu nad Drugim. Njegov nacionalni patriotizam zato govori jezikom bezgraničnog uvećavanja moći, ovdje, moći srpske nacije kojoj se, u suštini, i obraća: narkotički je opsjednut veličinom, snagom, hegemonijom, dominacijom, jačanjem, usavršavanjem nacije. Krećući se unutar rasističke teorije i u recepciji biologističke sociologije uopće, i kad to neće, Uroš Krulj slijedi antihumanistički diskurs a otkriva ga i njegov jezik. Kako je nacija, prije svega, jedan rasno-organski individuum, to se prema njoj i odnosi jezikom veterinara nacije. A u tom jeziku figuriraju izrazi kao što su: čišćenje, odstranjivanje, odbacivanje, odabiranje, istrebljivanje, usavršavanje, popravljanje, umnožavanje, rađanje, otklanjanje, sprečavanje, bolest, patologija, i sl. Na socijalnom i političkom tlu, to je jezik scijentokratije, naciokratije i totalitarizma. No, on, ipak, ne recipira sve teze i konzekvence rasističkih teorija, posebno one koje se odnose na favoriziranje bijelaca, arijevaca, aristokracije, i sl. Moderna znanost je pokazala svu znanstvenu ali i kulturnu bezvrijednost i socijaldarvinizma i rasističkog biologizma. [55] Ona je pokazala kako su socijaldarvinisti, bezrazložno, "... obilje i zauzimanje pozicija izjednačavali s biološkom podobnošću, a ekonomski laissez faire, razbojničku konkurenciju i rivalstvo s prirodnim odabiranjem." [56] Pokazala je kako socijalni sukobi u historiji i u modernom vremenu ne proizilaze iz rasno-bioloških diferencija nego ih podstiču i posreduju različite tradicijom naslijeđene i političkom manipulacijom instalirane predstave, i njima korespondentne prakse, o navodnim rasama i njihovoj biološko-genetskoj hijerarhiji. Te rasističke predstave su, kako to piše Moris Diverže, zapravo dio političke kamuflaže, psihološkog mehanizma prenošenja, transfera ili kompenzacije za stvarna djela zla, prikrivanja, naprimjer, pljačkaških ratova, ekonomske eksploatacije, stvarne socijalne neizvjesnosti, grupno ili stratumski producirane lažne superiornosti i sl. [57] U mjeri u kojoj slijedi socijaldarvinizam i rasistički biologizam i Uroš Krulj pripada rukavcima moderne društvene znanosti uopće. Njegova pretenzija da utemelji veze između biologije, nacije i politike počiva na pseudoznanstvenim osnovama, dakle, na znanstveno bezvrijednoj sintezi socijaldarvinizma i biološkog rasizma. No, ta pretenzija, osim u užem znanstvenom kontekstu, vidjeli smo, imala je šire političke implikacije. Jedna od njih ispoljava se kao, nazvali smo to već tako, biološko -medicinski scijentizam. [58] A on dopušta scijentokratiji i naciokratiji, i to, vidjeli smo, u njihovom žuđenom paktu, da pod izgovorom aplikacije dostignuća moderne, prije svega, medicinske znanosti, intervenira u živi svijet individua i oblikuje život nacije, ne po načelima slobode, humanizma, etike personalizma i demokratije, nego po halucinantnim predstavama nacionalnog inženjeringa i njegovih socijaldarvinističkih uobraženja: rasnog usavršavanja i ideala rasne čistote, državno-političkog ekspanzionizma i aspiracije Nacije na vladavinu Drugima. Pri tome, mada je medicinski stručnjak, ne pokazuje svijest o rigoroznim granicama ondašnje genetske znanosti. Pa, ipak, sa njenog tla deducira višeznačno problematične, ne samo znanstvene nego, što je još važnije, socijalne i političke projekcije i nacionalne normativitete. Jedna od njih jest i njegova, ničim utemeljena, kritika moderne, javne, socijalne politike na evropskom Zapadu, posebno one koju promovira socijalna država ili politika socijalne tržišne ekonomije kao pseudohumanizma i, navodne, dekadencije moderne civilizacije. Njegova sinteza biologije i politike, u kranjoj liniji, izlaže naciju scijentokratsko-naciokratskim manipulacijama a njenu historijsku perspektivu u odnosu spram drugih naroda veže za odgoj u duhu ekspanzionizma i socijalizacije logikom hegemonskih pretenzija. Njegov nacionalni patriotizam u suštini i nije ništa drugo do scijentokratski, na rasnoj higijeni i nacionalnoj eugenici utemeljeni, na sintezi socijaldarvinizma i rasizma zasnovani, javni odgoj srpske nacije za antidemokratizam, totalitarizma i imperijalizam. Ovu implikaciju ne dovodi u pitanje ni to što on, pledirajući za harmoniju indvidualnih interesa i interesa nacije kao cjeline, posebnih afiniteta osoba i kolektivnih nacionalnih dužnosti, hoće da sačuva smisao za etiku personalizma. Jednostavno, ona je ovdje deklarativna, retorička, formalna, jer je inkonzistentna njegovom temeljnom stajalištu o naciji kao rasno-biološkom organizmu koji, onda, iz svoje prirode, dakle, iz nadpersonalnih zakona odabiranja, nagona za samoodržanjem i porivima za hegemonijom, nameće nacionalne dužnosti kao nadindividualne, nužne, predestinirane, uz to i sakralizirane, imperative. Iz sinteze socijaldarvinizma i biologističkog rasizma ne može se deducirati logički ni etika personalizma ni ethos slobode ni demokratski svijet unutarnacionalnog i internacionalnog života. Kruljov pokušaj da sugerira i elaborira moguću sintezu biologije i politike, medicine i države, prirode i nacije, historije i genetike, kulture i prirodne znanosti, nacionalnog patriotizma i diskursa biomedicinske znanosti - do kraja je atipičan, osebujan, autorski kad se posmatra u kontekstu magistralnih tokova socijalne i političke misli u doba austrougarske vladavine nad Bosnom i Hercegovinom. No, i po nekritičkoj recepciji onodobne genetike, inače krajnje ograničene u svojim spoznajnim dometima, socijaldarvinizma i bološkog rasizma, po njihovom instaliranju u temelje projektirane nacionalno-državne politika i javnog vrijednosnog odgoja srpske nacije, te po nekritičnom, himničnom preferiranju scijentokratsko-naciokratske kompetencije u oblikovanju socijalnog života i nacionalne aksiologije, sa svim njenim antidemokratskim implikacijama, Uroš Krulj i ima ekskluzivno mjesto u historiji bosanske socijalne i političke misli. Dijeli on, preko nekritičke recepcije socijaldarvinizma i rasnih teorija, sa svim njihovim konzekvencijama, sa drugim, i to ne samo srpskim, intelektualcima svoga vremena opću mentalnu, intelektualnu i kulturnu zatvorenost ka otkrivanju i prisvajanju u ono vrijeme emancipatorski orijentirane liberalno-demokratske, pa i marksističke, odnosno socijaldemokratske, filozofije i javne kulture sa evropskog Zapada. [1] Uz sva nastojanja uspjeli smo do sada ostvariti uvid u tek nekoliko biografskih informacija o ovom autoru. Nakon zavr š enih medicinskih studija u Be č u , gdje se ve ć me đ u studentskom o mladinom politi č ki aktivira , Uroš Krulj se vra ć a u Bosnu i Hercegovinu , u Bijeljinu, gdje radi kao ljekar . Zajedno sa dr . Nikolom Stojanovi ć em , koji , u me đ uvremenu , u Dubrovniku ure đ uje list Dubrovnik , vra ć a se u Mostar krajem 1906. godine , gdje radi kao privatni ljekar . Sa grupom mostarskih javnih li č nosti pokre ć e list Narod ( prvi broj iza š ao 1. januara 1907.), č iji je bio i vlasnik . Jedno vrijeme prenosi štamanje ovog lista u Sarajevo da bi ga, nakon osnivanja vlastite štamparije, ponovo vratio u Mostar. (Opsežnije informacije o ovom listu u: Bibliografija književnih priloga u listovima i časopisima Bosne i Hercegovine, III, Institut za književnost, Sarajevo, 1981.) Kao inicijator i član privremenog odbora u 1907. godini sudjeluje u formiranju Srpske narodne organizacije čija je prva i posljednja skupština održana 27. oktobra u Sarajevu. Sudjeluje u srpskoj delegaciji ministru Burijanu u Beču. Elan je srpske i bošnjačke delegacije koja u Pešti izražava proteste protiv aneksije Bosne i Hercegovine. Te proteste i u Cirihu izražava srpska delegacija čije je i on član. Nakon donošenja Ustava za BiH i formiranja bosanskog Sabora, a poslije trogodišnje pauze u izlaženju izazvane, sa proglašenjem aneksije, represijom vlasti, u Sarajevu početkom novembra 1911. aktivira štampanje lista Narod. Pored srpske saborsko-poslaničke grupe okupljene oko lista Srpska riječ, koja je bila "oportunistička stranka koja je mislila da može i treba da sara?uje sa bosanskom vladom" i grupe "Otadžbina", koja je predstavljala "agrarno-nacionalnu stranku", djeluje i treća grupa, u kojoj se politički i sam angažuje, grupa "Narodova" kao "ultranacionalistička i principijelno opoziciona u saborskom radu." Nakon atentata na Prijestolonasljednika njegova se štamparija zatvara, list Narod prestaje izlaziti a dr. Uroš Krulj biva od austrougarske vlasti interniran iz Mostara. (Prethodni citati i informacije prema: Uroš Krulj, "Narodova" grupa, njen rad i ideologija, Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva, Beograd, 1937., u: Knjiga o Mostaru, priredio Borivoje Pištalo, Beograd, 1998. Podatak o internaciji u: Marko S. Popović, Patnje Srba 1914 - 1918. godine, u: Knjiga o Mostaru, nav. izd., str. 185.) [2] "Biološke nauke postale su tim važan potporanj sociologiji, bez kojih ova upravo nije ni moguća. Tim je i rasna higijena kao biološka nauka postala važan faktor u životu jedne nacije, odnosno država." (Uroš Krulj, Nacionalna rasna higijena, Pregled, Sarajevo, br. 5 (15. septembar) 1910., str. 262.) [3] Cit. djel. str. 262. [4] Opći socijaldarvinistički zakoni historije važe i "... u našim prilikama i na našem geografskom terenu ...", pa i ovdje "... ostaće pobjednik ona nacija koja bude prva shvatila i provela načela rasne higijene." (Cit. djel., str. 262.) [5] Cit. djel., str. 269. [6] "Rasna kultura je osnovica na kojoj se podiže jedna velika nacija duhom i tijelom čila."(Cit. djel., str. 262.) [7] Cit. djel., str. 262, [8] Cit. djel., str. 262. [9] Cit. djel., str. 262. [10] Cit. djel., str. 262. [11] Cit. djel., str. 264. [12] Cit. djel., str. 264. [13] Cit. djel., str. 354. [14] Cit. djel., str. 264. [15] Cit. djel., str. 265. U ove bolesti ubraja, naprimjer, šećernu bolest, kratkovidnost, hemofiliju, rahitis a "... tuberkulozna dispozicija (je) nasljedna patološka rasna osobina". (Cit. djel., str. 272.) U rasnu patologiju i "tjelesnu degeneraciju" ubraja i fenomen "slabe konstitucije" koja se manifestira u slaboj koštanoj gra?i, nerazvijenoj, suptilnoj muskulaturi, tankoj, providnoj koži, bljedoći, općoj tjelesnoj slabosti, nerazvijenosti, kržljavosti, slaboj otpornoj snazi. Manifestacije "duševne degeneracije" su glupavost i drugi vidovi smanjivanja duševnih sposobnosti, histerija i neurestenija, psihičke anomalije, sve duševne bolesti, "... etički defekti od moralne nastranosti pa do naklonosti zločinstvu." (Cit. djel., str. 272.) Alkohol i duhan su glavni izvori rasne patologije. Krulj zaključuje: "Sva ta abnormalna stanja tjelesna i duševna jesu izrazito nasljedna ..." pa, sa svoje strane, ona "štete naciji" jer "... joj smanjuju njenu tjelesnu i duševnu sposobnost za napredak i borbu u utakmici sa drugim narodima. "(Cit. djel., str... 272.) Eliminacija ovih "abnormalnih stanja" jest zadatak rasne nacionalne higijene. [16] Cit. djel., str. 343. [17] Cit. djel., str. 264. [18] Cit. djel., str. 349. [19] Cit. djel., str. 350. [20] Cit. djel., str. 349. Nacionalna eugenika ima i druge zadatke, naprimjer, da ispituje odnose izme?u društvenih klasa i nataliteta "... jer izgleda da postoji tendencija civilizacije da umanjuje plodnost kod viših tipova"; prikuplja i istražuje biografije "...vrlo darovitih, sposobnih i nesposobnih porodica"; istražuje "... socijalne uticaje na brak i bračne običaje"; ispituje "... u koliko državna akcija stoji u opreci sa eugenikom naročito u pogledu staranja za maloumne i zločince iz navike, te im omogućuje oplo?avanje". Posebno "... pitanje o interniranju nepodobnih treba uzeti u proučavanje." (Cit. djel., str. 353.) [21] Cit. djel., str. 349. [22] Socijalnim zakonodavstvom otklanjaju se društveni uvjeti koji podstiču rasnu patologiju, naprimjer, u oblasti javnog zdravstva, stanovanja, ishrane, školstva, radnih mjesta, socijalne higijene, alkoholizma, prisline internacije zaraznih bolesnika i sl. Otuda su rasna i socijalna higijena u tijesnoj me?usobnoj vezi. (Cit. djel., str. 345, 346, 347.) [23] "Sve što služi dobrom higijenskom životu ne smije biti oporezovano, nego mora što veće olakšice uživati." (Cit. djel., str. 348.) A sve što sudjeluje u rasnoj patologiji, posebno alkohol i duhan, mora biti podvrgnuto rigoroznom oporezivanju. (Cit. djel., str.. 348.) [24] Neke elemente svojih koncepcijskih stanovišta o rasnoj i socijalnj higijeni Uroš Krulj će izložiti u govoru održanom na 75. sjednici bosanskohercegovačkog Sabora (5.- 18.) marta 1911. Ovaj govor u prera?enom obliku objavljen je u Pregledu, Sarajevo, 1/3, 15. maj 1911. [25] Brak i ra?anje nisu, u njegovoj interpretaciji, privatna stvar pojednica, država ima pravo da organičava i zabranjuje sklapanje brakova ukoliko su inkopatibilni principima nacionalne eugenike. Otud se i "... sloboda u proizvo?enju novog naraštaja mora dovesti u sklad s interesom društva, države i nacije, jer sve hr?ave posljedice ra?anja nesposobnih, bolesnih i degenerisanih individua snosi najzad društvo, nacija i država, zato se ni ra?anje djece ne smije smatrati kao čisto privatna stvar pojedinca." (Cit. djel., str. 351.) Sa stanovišta nacionalne eugenike, po njegovom mišljenju, zakonom treba zabraniti brakove nasljedno optrećenih osoba (idiotima, duševnim bolesnicima, epileptičarima, zločincima iz navike, teško tuberkuloznima i notornim pijanicama.) Po principima nacionalne eugenike, donja granica za bračni život kod žena bi bila barem 18-a a kod muškaraca 25-a godina. A gornja granica kod žena je 40-a a kod muškaraca 50-a, pa se "... u godinama izvan tih granica ne bi smjela djeca začeti." (Cit. djel., str. 354.) [26] "Rasna i socijalna higijena duboko zasijeca u sam državni život, tako da i obrazovanje državnika za poziv, kao i političara, iziskuje ne samo studiju filozofije, historije i nacionalne ekonomije, nego i opsežnu studiju biloških faktora, naročito rasne higijene kao nauke koja pokazuje u čemu se sastoji vrsnoća i sposobnost jednog naroda i kako jedan narod postaje tjelesno i duševno jak." (Cit. djel., str. 263.) [27] Cit. djel., str. 350. [28] Cit. djel., str. 350. [29] Cit.djel., str. 354. [30] Cit. djel., str. 354. [31] Cit. djel., str. 262. [32] Cit. djel., str. 263. [33] Cit. djel., str. 264. [34] Uroš Krulj, Moderni patriotizam, Pregled, Sarajveo, br. 3., 15. avgust 1912., str. 120. [35] Cit.djel., str. 121. [36] Cit. djel., str. 121. [37] Cit. djel., str. 121. [38] Cit. djel., str. 121. [39] Cit. djel., str. 122. [40] Za "formalističkog patriotu" karakteristično je to da on "... misli da je učinio svoju nacionalnu dužnost ako je na svoju vinsku čašu stavio nacionalnu trobojku ili sliku kakvog nacionalnog heroja ...". (Cit. djel., str. 123.) [41] Nacionalna rasna higijena , cit. izd., str. 263. [42] Moderni patriotizam , cit. izd., str. 122. [43] Nacionalna rasna higijena , cit. izd.. , str. 263. [44] Moderni patriotizam , cit. izd., str. 123. [45] Cit. djel., str. 123. [46] Moderni patriotizam , cit. izd., str. 123. U skladu s tim, patriotizam se pokazuje u angažmanu na ekonomskom jačanju nacije, pa je, čak, i štedljivost jedan dio patriotizma, zatim, na unapre?ivanju zdravstvenog stanja nacije primjenom načela rasne higijene i nacionalne eugenike, a posebno na planu porodičnog života budući da je "... velik patriotizam dati naciji lijep broj potomaka zdravih tjelesno, sposobnih duševno, čestitih moralno, osiguranih materijalno." (Cit.djel., str. 124.) [47] Cit. djel., str. 124. [48] Nacionalna rasna higijena , cit. izd., str. 263. [49] Cit. djel., str. 263. [50] Cit. djel., str. 264. [51] Cit. djel., str. 264. [52] Ričard Dženkins, Etnicitet u novom ključu, Biblioteka XX vek, Beograd, 2001., str. 19. [53] Nacionalna rasna higijena , cit. izd., str. 353. [54] Cit. djel., str. 263. [55] O tome iscrpno vidjeti u: Teodosijus Dobžanski, Evolucija čovečanstva, Nolit, Beograd, 1982. [56] T. Dobžanski , nav. djel., str. 23. [57] Moris Diverže , Uvod u politiku, "Savremena administracija", Beograd, 1966, str. 25. [58] Naravno, Uroš Krulj ne upotrebljava termin "scijentokratija", no, u našem uvidu, s njim se može pokriti i izraziti njegova hipostaza ideje o "znanstveno-racionalnom" reguliranju, korekcijama i usavršavanju procesa koji, inače, potpadaju pod, kako sam piše, prirodne zakone odabiranja.