Attarovo raskrivanje vlastite biti

Ono što izgubio si, ako izgubio si To u tebi je, ti sam zastor si.[1] Traganje za vlastitim jastvom, za putevima ozbiljenja istinskog čovjeka (Ensan-e haqiqi) skritog u najtananijim dubinama čovjekove intime bilo je predmetom pažnje većine iranskih velikana sufizma 12. st. kojima svakako pripada i Feriduddin 'Attar, jedan od najvećih pjesnika mistične poezije. Autor u tekstu nastoji prikazati 'Attarovo duhovno iskustvo u raskrivanju vlastite biti manifestirano kroz mistično putovanje Salik-e Fikreta (Salek-e Fekrat), junaka njegovog poetskog djela Musibetnama (Mosibatname). Ono što je u 12. st. (6. st. h.) bilo predmetom pažnje većine iranskih mislilaca i velikana sufizma od Ajnul-Kuzata Hamadanija ('Ein al-Qozat Hamadani) preko Ahmeda Gazalija (Ahmad Gazali), Suhraverdija (Sohravvardi) i Nedžmuddina Kubraa (Nagm ad-Din Kobra) a čije naznake nalazimo nešto ranije kod Ibn Sinaa (Ebn-e Sina) u poslanicama "Živi sin Budnoga" (Hay ibn Yaqzan) i Kazivanje o ptici (Resalet at-Tair) te Ebu Hamida Gazalija (Abu Hamed Gazali) u djelu "Oživljavanje vjerskih znanosti" (Ehya 'ulum ad-din) i njegovoj skraćenoj verziji na perzijskom jeziku "Alhemija sreće" (Kimiya-ye sa'adat) jeste traganje za savršenom ljudskom zbiljom koja se manifestirala kroz različite nazive: "svjedok na nebu" (šahed-e asamani), "svjedok iz svijeta skrivenog" (šahed-e geibi) i si. u skladu sa osobenim duhovnim iskustvom svakog od njih. Sasvim je prirodno da je i jedan od najvećih pjesnika iranske mistične poezije koji je, mogu slobodno ustvrditi, prije svega bio arifa tek potom pjesnik, Feriduddin 'Attar Nišaburi (Farid ad-Din 'Attar) bio pod utjecajem misaonog sustava svojih suvremenika Nedžmuddina Kubraa, Suhraverdija, Ibn Arebija. Osnovni motiv njegove dvije mesnevije "Govor ptica" (Manteq at-Tair) i "Musibetnama" (Mosibatname) (Knjiga o tegobama duhovnog puta) kojeg on obrađuje sa različitih aspekata i čija nit se nazire u velikom broju stihovanih, didaktičkih pričica obrađenih u spomenuta dva djela jeste susret sa vlastitim jastvom. Ako uzmemo u obzir da staza mistikovog duhovnog rasta ima tri razine: šeri'at (šeri'at), tarikat (tariqat) i hakikat (haqiqat), onda djelo "Govor ptica" možemo promatrati u svjetlu druge razine-tarikata, dok djelo "Musibetnama" kontemplira duhovno iskustvo na razini hakikata. "Musibetnama" predstavlja vrhunac 'Attarovog mističnog putovanja i njegovo izrastanje u svjetlosnog čovjeka. Putnik koji se odvažio na teško i tegobno duhovno putovanje, kao što se iz naslova knjige da naslutiti, nazvan je simboličnim imenom Salike Fikret (Salek-e Fekrat) (Duhovni putnik kroz misao). Salike Fikret zapravo je simbol duše (gan) koja na kraju duhovnog uspinjanja stiže do same sebe i sjedinjenje sa dušom kraj je njegovog duhovnog puta; onom dušom koja je ljudska zbilja, mikrokosmička zbilja (haqiqat-e ensan) ali je istodobno i makrokosmička zbilja (haqiqat-e gehan), koja je izvorno mjesto i ishodište svih stvari. Ona je ona koja traga (taleb) za Bogom razotkrivajući u tom traganju svoje beskonačne oblike koji su potencijalno bili skriti u njoj i poimajući da je objekat potrage Bog neodvojiv od nje same. Ona je ta skrivena svjetlost u čovjeku. Salike Fikret, dakle, hrli u susret svojem nebeskom egu (man-e bartar, Alter Ego) koji je upravo onaj božanski dah što ga je Bog udahnuo Ademu prilikom stvaranja. Duhovno iskustvo o kojem govori 'Attar vezano je za svijet otkrovenja falem-e kašf). Stoga se i priča "Musibetname" ne dešava u pojavnome svijetu. To je duhovno putovanje svijetom otkrovenja falam-e kašf), a sam Salike Fikret je zapravo ono što on kontemplira, njegova promišljanja u skladu sa razinom duhovnog zrenja, znači nije materijalna osoba. Njegovo promišljanje nije nastalo razumskom spoznajom nego je plod zikra. Razumsko promišljanje temelji se na stečenom znanju ('elm-e kasbi), ali kontemplacija koja je plod zikra vezana je za nadhnuće (elham) iz svijeta skritosti (geib), a pošto je srce (qalb) Prijestolje mikrokosmosa, organ i mjesto povezivanja sa nadosjetilnim svijetom, otuda je i središte zikra mistikovo srce. Promišljanje koje izranja iz mistikovog srca rezultat je otvaranja srčanog vida (basirat) i u konačnici u skladu sa duhovnim napretkom finih, suptilnih središta (latif). Uspinjanje duhovnim prostranstvima teče preko 40 postaja (maqam) obzorjima nadosjetilnih i svjetova čovjekovog bića. Razgovor Salike Fikreta sa svjetovima odvija se suptilnim jezikom stanja (hal). Njegovo duhovno putovanje počinje od Džibrila, najodabranijeg i Meleka Objave. Salike Fikret koji snagom srčanog vida kontemplira beskonačne oblike božanskih teofanija čiji je jedan vid i Džibril kroči u susret svom Alter Egu kako bi strgao i taj posljednji zastor što ga dijeli od Istinske zbilje. Stoga njegovo putovanje i počinje sa Džibrilom a zaršava se poniranjem u vlastitu dušu. Tokom tog putovanja njemu se raskrivaju najsuptilniji, najuzvišeniji svjetovi, ali i najniže razine poput svijeta džinova i šejtana, da bi se uzdigao do razine čovjeka a odatle nastavio uspinjanje svjetovima sedam velikih poslanika. Možemo reći da susret 'Attarovog Salike Fikreta sa Ademom, Nuhom, Ibrahimom, Musaom, Davudom, Isaom i Muhammedom svoga bića predstavlja naznake fiziologije svjetlosnog čovjeka, koju će kasnije detaljno razraditi 'Alaoddevle Samnani ('Alaoddawle Samnani) u 13. st.[2] U skladu sa vlastitim duhovnim stupnjem Salike Fikret razotkriva sedam profinjenih središta (latifa) svoga bića od kojih svako simbolizira jednog od poslanika. Kada Salike Fikret u svom duhovnom rastu dosegne muhammedansku zbilju, preostaje mu još pet mekama na koje ga upućuje Muhammed, a.s.: izvanjska osjetila (hess), predodžbe (xiyal), intelekt ('aql), srce (del) i, konačno, duša (gan). (Kod Nedžmuddina Kubraa umjesto dva posljednja imamo duh (ruh) i nadsvijest (serr, tajanstvo). U tvom biću imaš pet postaja Bit tvoja u tebi je slijeva i desna Prva postaja osjetila a druga predodžbe su Treća od njih razum, mjesto prazne priče je Četvrta postaja stanište srca je A peta duša, put do nje težak je Nefs svoj kad ovako upoznaš Dušu za spoznaju Hakka dat ćeš.[3] U Poslanikovim riječima skrivena je uputa za raskrivanjem vlastitog jastva (man-e bartari) kao posljednjeg zastora i uranjanja vlastite svjetlosne duše u Dušu svijeta. Junak priče kad u more duše Smjelo uroni i sav duša postade Kad dušu svoju straga, sprijeda vidje Oba svijeta sjenom bića svoga vidje Svo traganje, trud i napor, sve što bješe Svu odanost, čežnju, zavjet svaki što bješe Svu začudnost onu u svakome trenu Sve vapaje, uzdahe i žalost njegovu Ne u tijelu već u duši vidje on Ni dušu više ne vidje, Džannana vidje on[4] U spomenutim stihovima reflektira se učenje o ljubavi ('ešq) Nedžmudinna Kubraa o tome da, kada u mistiku naraste svjetlosna supstanca do najviših ozračja, ona hrli u susret sebi sličnome tj. božanskom svjetlu, i u tom spajanju dviju svjetlosti manifestira se božanska forma ljubavi u kojoj se briše odnos zaljubljenik ('ašeq) i Voljeni (Ma'šuq). 'Ašik koji je naizgled trak svjetla ili kap mora kada razotkrije svjetlosnog čovjeka u sebi, postaje sunce i more i Duša svijeta. Ebu Ali Tusi (Bu 'Ali Tusi) pitao je Mir Kariza (Mir Kariz) da li je duhovno putovanje kretanje od Boga ka robu ili obratno od roba ka Bogu? A ovaj odgovara da je to putovanje od Boga ka Bogu jer osim Njega ne postoji ništa drugo: Reče put od Boga robu nit' obratan je Taj put, znaj sigurno, od Boga Bogu je Samo Dust postoji, zar sem Njega išta je Pa kad Dust hakikat je, put od Njega Njemu je Samo On postoji, drugi kad bi i bio Putnik taj opet od Njega Njemu bi hrlio[5] I tim činom uranjanja dviju svjetlosti jedne u drugu ozbiljuje se najviša razina: mekam potpunog duhovnog siromaštva (faqr) na kojem se vizualizira crna boja.[6] 'Attar u svom proznom djelu "Životopis evlija" (Tazkerat al-Awliya') u poglavlju o šejhu Harekaniju (Abu al-Hasan Xaraqani) kaže da su šejha pitali 'šta je obilježje fakra'? A on je odgovorio 'to da srce bude crno'. Na upit 'šta znače ove riječi' šejh Harekani rekao je: "To da nakon crne nema druge boje."[7] Isti motiv susrećemo i u 'Attarovoj "Esrarnami" (Asrarname), (Knjiga tajni): Ovako reče ono more puno nura Što Harekan mjesto mezara je njegova Da u svijetu siromaha onaj savršen je Što mu srce od fakra crne boje je Ovo ću ti objasniti, ti ne ljuti se Da poslije crne druge boje nije.[8] Crna boja simbolizira crnu ružu[9] kao vrhunac duhovne spoznaje koju svaki čovjek nosi u sebi, naravno, sklopljenih latica. Koliko će ona rasklopiti latice, ovisi o tome koliko osoba ponaosob ima odvažnosti i hrabrosti da se zaputi na duhovno putovanje dolinama vlastite nutrine, jer samo tako se u čovjeku ozbiljuje temeljni irfanski postulat: ?? ??? ???? ??? ??? ???. Ko spozna sebe (svoju dušu) spoznao je svoga Gospodara Boga.________________________________________________ [1] Ferid ad-Din 'Attar, Mosibatname, Entešarat-e Zawwar, Teheran, 1380. h.l., str. 355. [2] Vidjeti: Henry Corbin, Svjetlosni čovjek u iranskom sufizmu, preveo Rešid Hafizović, Sarajevo, 2003., str. 211-246. [3] Ferid ad-Din 'Attar, Mosibatname, Entešarat-e Zawwar, Teheran, 1380. h.l., str. 310. [4] Ibid., str. 357. [5] Ibid., str. 360. [6] Usporedi: Henry Corbin, Svjetlosni čovjek u iranskom sufizmu, preveo Rešid Hafizović, Sarajevo, 2003., str. 138-144 i 175-209. [7] Ferid ad-Din 'Attar, Tazkerat al-'Awliya', Entešarat-e Asatir, Teheran, 1379. h.l., str. 742. [8] Ferid ad-Din 'Attar, Asrarname, Entešarat-e Zawwar, Teheran, 1361. h.l., str. 113. [9] Vidjeti: Rešid Hafizović, Temeljni tokovi sufizma, Bemust, Sarajevo, 1999., str. 337-350.