Nekoliko primjedbi uz temu "Karakterologija bosanskohercegovačkih Muslimana-Bošnjaka"

Želim, na prvom mjestu, da se izvinim mojim domaćinima i učesnicima ovog skupa što ću govoriti dosta kratko i samo o onom što smatram da je nužno reći i što je najbitnije za razjašnjenje o vrsti posla i zadatka, kao i problemima u koje ulazimo, kad raspravljamo o predmetu kao što je karakterologija jednog naroda. Razlog mome izvinjenju zbog ovakvog načina učešća u raspravi je činjenica na koju nisam mogao utjecati, a to je moja bolest, koja me je zadnjih petnestak dana omela da radim i da se za ovaj skup pripremim kako bi to sam predmet rasprave zahtijevao i kako Bog zapovijeda. Svoje prijatelje ću odmah umiriti izjavom da je bolest, mada neugodna, ipak benigna i sastoji se u oboljelom koljenu, a što se tiče govora reći ću ono što sigurno znam i mislim, mada nisam svoj govor posebno pripremao. Činjenica da sam se odlučio govoriti, mada se nisam za govor posebno pripremao, govori o značenju teme i razgovora o njoj i o mojoj želji da dam neophodan doprinos pravilnom orijentiranju razgovora o ovom delikantom pitanju, tj. pitanju šta znači govoriti o karakteru jednog naroda, a da se ostane u granicama nauke. To što želim ovom prilikom kazati, ostavljajući svako detaljnije i argumentovanije objašnjenje za neku kasniju priliku, ima značenje uvodnog i donekle općenitog govora o problemu koji je na dnevnom redu. Smisao ovog izlaganja sastoji se u tome da pokuša odrediti o čemu mi to, zapravo, namjeravamo govoriti kada kao predmet razgovora uzimamo temu kao što je karakterologija jednog naroda, šta su presedani takvog govora i šta oni znače u svijesti europskih naroda i našem iskustvu. Tema našeg razgovora je definirana kao «Karekterologija bosansko-hercegovačkih muslimana-Bošnjaka « u Bosni i Hercegovini. Već sam naslov teme zaslužuje komentar. Ime Bošnjak bi trebalo, u pravilu, upotrebljavati kao ime jednog naroda, bez povezivanja s imenom naše vjere. Naša vjera je islam i mi jesmo muslimani, ali to se ni na kakav način ne može niti smije izjednačavati ili jednačiti sa našim narodnim imenom, koje je po nastanku mnogo ranije od našeg primanja islama, kao što je i po sadržaju šire i obuhvata mnoge ljude koji nisu muslimani. U tom pogledu moramo postupati na isti način kao kad kažemo Nijemac, a ne Nijemac-katolik ili Nijemac-protestant ili naprimjer Iranac-musliman, naspram Iranca-kršćanina ili Iranca-Parsa. Kao narod, mi imamo svoje originalno inicijalno narodno i historijsko ime Bošnjani, koje je kasnije evoluiralo u ime Bošnjaci, a kao pripadnici svoje vjere nosimo ime muslimani, što znači nešto sasvim određeno i specifično i sasvim različito od imena jednog naroda. Ime naše vjere je islam i mi smo po vjeri muslimani, ali to, bez obzira što u konkretnom slučaju ima i to poglavito zbog toga što je većina muslimana zadržala svoj prvobitni identitet vezan za Bosnu kao domovinu i državu, u principu ne mora da ima veze s tom činjenicom i ne znači nužnu vezu između činjenice da smo mi muslimani i ujedno Bošnjaci. Uzmimo samo naša imena (porodična) kao mejrilo toga šta znači u našoj teradiciji ime Bošnjak. Daleko najveći broj porodičnih imena Bošnjak možemo naći kod naših katolika i pravoslavaca, a najmanji broj kod muslimana. Ta činjenica ipak nešto govori o vezi između imena musliman i Bošnjak. Govori o tome da nije uputno to vezati u jedinstvenu sintagmu. Ona ne označava precizno ono što želi označiti i, što je još teže, ostavlja sadržaj pojma Bošnjak, kao nacionalnog imena, zatvoren za one koji su ga napustili, iz raznih razloga, ali koji mu se mogu opet vratiti, kao što su ga i napustili. Zar i mi, bosanski muslimani, nismo bili, sve do nedavno, napustili svoje narodno ime Bošnjak i pristajali da budemo Srbi, Hrvati, neodređeni i neopredjeljeni ili Muslimani, da bi tek prijedesetak godina uzeli ponovno svoje pravo narodno ime. Dobro znam koliko sam energije utrošio dok sam uvjerio danas najzagrijanije Bošnjake da treba da se vrate svom originalnom narodnom i historijskom imenu. Treba konačno kazati da, kao što je bilo nepravilno, zapravo bogohulno, nazivati jedan narod Muslimani, tako je i nepravilno govoriti i tako izjednačavati značenje riječi Bošnjak i musliman. Takvo povezivanje škodi, s jedne strane, islamu i muslimanima, jer se time njihovo vjersko ime veže za jednu etničku odredbu, a isto tako, jer se time veže ime naroda s jednom određenom vjerom, što u principu niti je bitno niti određujuće za nas kao narod Bošnjaka. Time se naš historijski pedigre ograničava na period od kad smo primili islam i odvaja nas od naše legitimne povijesti i legitimiteta našeg ukupnog povijesnog naslijeđa, u koje spada i zemlja Bosna i država Bosna i Hercegovina i cijela naša povijest. Druga moja opaska odnosi se na samu temu razgovora. Ona sadrži dva pojma. Prvi je pojam karaktera, a drugi nauke o karakterima, tj. jedne grane psihologije, i to individualne psihologije, koja se naziva karakterologija. Mada pojam psihe potječe još iz antike i nalazimo ga kod grčkih filozofa, poglavito kod Aristotela koji o tom pitanju piše i posebnu raspravu, psihologija je mlada nauka. Ona se razvija tokom XIX stoljeća i u svom razvoju je prošla razne faze, pa i mnoge zablude. Sam pojam psihologije naroda veže se za njemačku romantičku misao u kojoj se govori o narodnom duhu ili duhu naroda koji leži u jeziku svakog naroda. To se mišljenje proširuje i na psihologiju i jedan od velikih psihologa XIX vijeka-Wilchelm Wundt razvija psihologiju naroda. Ova shvatanja će utjecati na etnologe i antropologe i imaće odraza i na nastanak nekih danas skoro nestalih pseudonauka, među koje se može ubrojati i jedna koja se naziva antropogeografija. Zašto kažem pseudonauke? Kao i neke druge nauke i antropogeografija nastaje kao proizvod nastojanja da se poveže pitanje zemljišta i ljudi koji žive na njemu, a posebno naroda, koji su vezani za neku određenu zemlju, pa su tako nastale discipline kao antropogeografija ili geostrategija itd. Sve te nauke su izražavale različite političke interese i bile u funkciji elaboracije prava velikih naroda ili onih koji su se smatrali velikim (kod nas Srbi i Hrvati) na određene teritorije i zbog toga su one suspektne i bez kritičkog odnosa prema njima ne bi se smjele olahko uvoditi u opticaj ni one same ni pojmovi koje su te nauke razvile, a među njima je i pojam karaktera naroda. Oba ova pojma treba da dobiju svoj komentar i da se, u svjetlu njihovog originalnog i izvedenog značenja, sagleda šta, zapravo, znači naš naslov koji smo sebi postavili kao predmet razgovora i o ćemu mi možemo govoriti, odnosno da li to o čemu želimo govoriti, pod gore navedenim naslovom, može da nam pruži dovoljno osnovanih i naučno obrazloženih informacija o nama i kao muslimanima i kao Bošnjacima, bez obzira na to da li ovdje postoje i neki muslimani po vjeri koji nisu Bošnjaci po narodnosti ili neki Bošnjaci po narodnosti, koji nisu muslimani po vjeri. Riječ karakter i pojam koji je uz nju danas vezan grčkog je porijekla i odnosi se na nešto što je znak, što ostavlja trag i što u klasičnom grčkom jeziku znači uklesan znak, urez, otisak. Zbog toga je prava upotreba te riječi vezana za tipografiju i način kojim se znakovi urezuju u drvo, olovo ili drugi medij i otiskuju na papir. Mi danas, u vrijeme elektronskih medija, kažemo da jedan tekst u kompjuteru ima 20.000 karaktera, a mislimo pri tome da ima toliko vidljivih i čitljivih znakova, bilo da su oni otisnuti na papiru, na ekranu kompjutera, ili u nekom drugom mediju. Prvobitno značenje ove riječi je potom prošireno i na ljude i odnosi se na neka njihova obilježja, pravu prirodu nečega, ono što je najviše svojstveno nekoj stvari, pojavi, čovjeku ili djelu. Ovo drugo značenje je prošireno (kod Aristotela) na ljudski lik, na ukupnost intelektualnih i etičkih svojstava individua, koja ih razlikuju od drugih njima bliskih individua. To je ono što označava nekog pojedinca, koji može biti dobar i mekan, kao ljudsko biće, može biti osoran i grub, može biti krut i nasilan, može da bude nagal, uporan i tvrdoglav, kako se kaže, ili kolebljiv, može biti sebičan ili dobrohotan, nastran ili s nekim drugim osobinama koje ga izdvajaju i jasno obilježavaju i označavaju kao inidividuma naspram nekih drugačijih ljudi. Ljudi su od davnina zapazili da se pojedinci razlikuju po nekim osobinama i te osobine se, ako dovoljno jasno individualiziraju nekog čovjeka u odnosu na druge ljude, označavaju kao njegov karakter - dakle kao njegov osobni znak ili oznaka, urez u njegovu psihologiju, odnosno da su dominirajuća crta skupa njegovih duševnih osobina i ponašanja, koja je time jasno definirana. Tako nastaje jedna grana etike i psihologije, još u antici (Aristotel i Teofrast), koja pokušava da sve ljude svrsta u neke kategorije ili grupe upravo prema tim individualnim svojstvima koja kod njih možemo zapaziti kao dominirajuća i koja definiramo kao njihov karakter ili kao njihove karakterne osobine. Uporedo s ovim nastojanjem, javlja se i tendencija da se množina pojedinaca svrsta u neke grupe koje su nominirane zajedničkim karakternim osobinam kao dominirajućim crtama njihovog karaktera, iz čega je proizašla nauka koju nazivamo karakterologija. Tako su još Aristotel i Teofrast ljude razlikovali po tome da li spadaju u kolerike ili sangvinike npr., ali su te kategorije samo opće oznake za individualne crte karaktera, a ne oznake postojanja neke kolektivne psihiologijske karakteristike. Ova nauka pokušava da objasni razlike u karakterima ljudi, najčešće ih objašnjavajući kao izraze genetskih osobina, tj. naslijeđenih osobina, ili kroz elemente prirode i vrste životnog iskustva koji utječu na ljudsko ponašanje (društvena okolina) i koji definiraju karakter ljudi. Većina naučnika smatra danas da karakter nije nešto što čovjek donosi na svijet rođenjem kao definitivnu karakteristiku svoje ljudske prirode, nego da je to urođena dispozicija koja se u ranom procesu formiranja individuuma razvija u jednom ili u nekom drugom pravcu, pod utjecajem okoline i procesa odgoja. Većin autora danas smatra da se karakter formira između sedme i dvanaeste godine života mladog ljudskog bića. Do četvrte godine, kako znamo, dijete savladava upotrebu govora, a to znači unutarnji racionalitet jezika kao ljudske potencije. Od četvrte do sedme godine dijete se orijentira u stvarnom životu i uočava razlike u pojavama i njihove osnovne odnose. Moralni pojmovi i pojmovi koje bi mogli nazvati pojmovima kulture nastaju tek nakon navršenih šest godina života i njihovo formiranje traje do navršene desete ili jedanaeste godine, kad bi mlada osoba već imala svoj stav prema okolini i neko poimanje svrhe svog života, iz čega proizlazi moral. Razmatranja o karakterima nalazimo u Teofrastovom djelu «Karakteri» i tu ona imaju psihološko-etički značaj, da bi kasnije poprimila formu literarno-etičkih obrada karaktera, kao kod La Bruyera, La Rochefoucaulda i njihovih imitatora. Kako god su Aristotelova razmatranja potjecala iz njegove etičke filozofije, tako su i kasnija razmatranja imala čisto literarni i moralistički karakter i spadaju u moralističku literaturu toliko omiljenu u XVII i XVIII vijeku. Noviji razvoj psihologije donio je izvjestan novi polet karakterologiji, utemeljen na idejama nacionalpsihologije, koja je proistekla iz ideja duha nacije i nacionalne kulture, i stvorio jednu posebnu granu psihologije čiji nastanak dugujemo Juliusu Barnsenu i njegovom djelu «Beitrage zur Charakterologie», koje je izašlo 1867. godine. Ova grana psihologije se razvijala tako da je jedan smjer išao ka sistematizaciji i objašnjenju razlika u karakterima ljudi kroz biloške i somatske karakteristike svakog pojedinog čovjeka (Kretschmer, Jaensch, Lombrozo), kojima je onda određivan tip, dok je drugi smjer išao ka naglašavanju socijalnih utjecaja koje čovjek trpi kao odlučnih za formiranje karaktera, a u skaldu sa psihoanalitičkim konceptima (Jung), dok je treći kombinirao elemente oba prethodna shvatanja. Kod na je nastanak karakterologije, kao grane psihologije, povezan sa antropogeografskim teorijama Jovana Cvijića, na jendoj i psihološkim teorijama Vladimira Dvornikovića, na drugoj strani, da bi se razvila i jedna etnopsihologija, tj. psihologija naroda, koja je sasvim suprotna originalnoj karakterologiji kao grani individualne psihologije. Cvijićeve teorije o tipovima našeg stanovništva su bile u funkciji dokazivanja prava srpskog stanovništva, zapravo je to staro vlaško stočarsko stanovništvo, na ovu zemlju, jer je ono, navodno, najstarije i nastanjeno je po kičmi ove zemlje, a to su Dinarske planine i njihovi nastavci na sjeveru i jugu. Tako se, po Cvijiću, ovo najranije i najoriginalnije stanovništvo raspoređuje od Istre do Epira, noseći jasno izražene osobine dinarskog tipa ljudi i oni predstvaljaju najveću najvitalniju skupinu stanovništa Balkana. Ove teorije su igrale veoma negativnu ulogu u našoj kulturi sa idejom Barbarogenija i izvođenjem iz karakterologije naroda i etnopsihologije validiteta i prava barbarskog elementa na našim prostorima, a zapravo se radilo o tipičnim stočarskim kulturama opisanim detaljno u radovima naših etnologa, od T. Đorđevića, V. Čajkanovića, M. Filipovića, B. Gušića do današnjih etnologa i antropologa. Jednu sličnu karakterologiju naših ljudi napisao je već spomenuti Vl. Dvorniković i objavio pod imenom «Karakterologija Jugoslovena». Dvornikovićeva «Karakterologija» imala je za cilj da karakterološki i etnopsihološki fundira jednu tipičnu političku ideju, a to je ideja postojanja nacije Jugoslavena i kao takva je bila sasvim u funkciji politike, a što se tiče naroda koji su živjeli u tadašnjoj državi, bila je prema njima asimilatorska. O pokušajima da se psihologija kao nauka involvira u naše plemenske raspre svađe i dokazivanja ko je najoriginalniji, najbolji i najkorjenitiji među našim narodima na ovim prostorima, ne bi trebalo govoriti i trošiti napore jer su sva ta razmatranja danas lišena solidne naučne osnove i, po svojoj naravi, su sasvim politička i ideološka. Šta je onda u pitanju i o čemu mi možemo govoriti kao o nekom nazivniku nas kao Bošnjaka ili kao muslimana. Mi možemo i trebamo govoriti o nama, kao muslimanima ili kao Bošnjacima, u svjetlu naše specifične kulture, jer je to ono što nas na relevantan i naučno opservabilan način karakterizira i razlikuje od drugih skupina. To je, ujedno, ono bitno što nas povezuje u jednu i jedinstvenu skupinu i kad smo samo muslimani i kad smo Bošnjaci. Naime, mi imamo svoje veoma značajne kolektivne osobine, ali te osobine nisu i ne mogu se svoditi na psihološke osobine cijele grupe, nego je to ono što inače karakterizira ljuske grupe, a to je njihova kultura. U tom smislu smo mi kao historijska i socijalna skupina identični s našom kulturom. A naša kultura je u velikoj mjeri prožeta islamskom duhovnom i životnom kulturom, koja je učestvovala mnogo u formiranju nas kao Bošnjaka, ali nije jedini sadržaj našeg narodnog identiteta, mada je njegov glavni moderator u historiji zadnjih pet stotina godina. Ako treba da istražujemo nešto što nas povezuje u jednu ljudsku grupu, koja se razlikuje od nekih drugih grupa na ovom prostoru i daje nam obilježja koja su stvarna i bitna, tada treba da istražujemo našu islamsku kulturu. Treba da istražujemo kako mi, kao muslimani, mislimo, koji su duhovni kodovi kod nas dominirajući, kako doživljavamo naš život i u čemu mu vidimo smisao, kako mislimo o sebi i drugim ljudima i kako se kao ljudska bića ponašamo prema ljudima uopće i prema ljudima različitim od nas, koje kodekse ponašanja imamo i koje načine izražavanja naše duhovne i kulturne biti razvijamo. Želim, dakle, rezimirati moje izlaganje u tvrdnji da nema osnova i da nije znanstveno, a ni drugačije, odnosno u nekom praktičkom smislu, produktivno ako govorimo o nama, bilo kao o muslimanima ili kao o Bošnjacima, u svjetlu karakterologije kao nauke o psihološkim osobinama naših ljudi. Takav govor, ne samo što ne bi bio oslonjen na zadovoljavajući empirijski materijal i saznanja, nego bi nas doveo u zabludu da mislimo da postoji nešto takvo kao što je muslimanski ili bošnjački narodni karakter. To ne postoji, ali postoji i bošnjačka i muslimanska kultura, a mi smo njeni nosioci i ona nas određuje kao kolektivno biće. Ima, dakle, smisla kazati da je naša kultura ono što nas odlikuje, da je to izvor našeg ljudskog identiteta i da je to ono što povezuje i bošnjaštvo i muslimanstvo, koje je u nama ujedinjeno, mada nije iscrpljeno.