Rat i mediji

Društvena znanost i ljudsko iskustvo u širem smislu obogaćeni su u 20. stoljeću neslućenim mogućnostima saznavanja i širenja informacija, te njihovog korišćenja u različite svrhe. Na žalost, u istom tom stoljeću dogodili su se mnogi regionalni i lokalni ratovi, kao i dva veoma tragična svjetska rata. Područje Balkana i posebno zemalja bivše Jugoslavije (dvije) po okrutnostima i zločinima protiv čovječnosti povijest je posebno ubilježila. Sve ove ratove, s različitim sredstvima i uz različit pristup i stupanj razvijenosti proživjelo je i novinarstvo, svaki put na poseban način transformirajući se iz mirnodopske u ratnu funkciju. Otud je i bilo moguće zaključiti da je rat uzrok degradacije novinarske profesije. Ovaj rad posvećen je upravo tome, s tim što je raspad SFR Jugoslavije, velikosrpska agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i odbrambeno-oslobodilački ratovi u Bosni i Hrvatskoj analiziran tako da se jasno razaznaje koliko je pažnje i energije bilo usmjereno prema medijima od kojih se očekivao ogroman rezultat. U biti rat je i otpočeo putem medija, ili, kako se to obično kaže, kao 'medijski rat'! U ovom radu analizirana je medijska slika i stanje medija u socijalističkoj Jugoslaviji, u njenim federalnim jedinicama, te stanje i ponašanje u procesu raspada SFR Jugoslavije. S obzirom sa istovremeno odvijao proces preusmjeravanja medija u ratne potrebe, njihovo naglašeno nacionaliziranje i nasilna destrukcija, naročito elektronskih medija, posebno je analiziran segment prosrpskog, prohrvatskog, probosanskog i dr. novinarstva. Nalazi govore da su bliski istini ostali samo mediji koji su podupirali oslobodilačku borbu, iako ni oni nisu sasvim odoljeli zahtjevu za veoma naglašenom propagandom. Ovo istraživanje u cjelosti je potvrdilo postavljenu tezu da u ratu najprije strada istina, a potom ljudi. Agresija na Bosnu i Hercegovinu je očigledan primjer. Novinar u službi medija, medij u službi politike, a rat je također politika, htjeli to priznati ili ne, nerazriješiva je enigma kraja 20. i početka 21. stoljeća unatoč svim moralnim zahtjevima i izgrađenim normama. Ne budimo nepravedni: nije novinarstvo poginulo u ratu, iako je bilo pod vatrom.(Mirko Galić, hrvatski novinar) Rat je najteži oblik društvenog poremećaja. Iako ga teoretičari definiraju kao nastavak politike drugim (nasilnim) sredstvima (Klauzevic), on predstavlja izrazito slojevitu pojavu koja sa sobom nosi mnoštvo posebnih, specifičnih karakteristika ljudskih akcija koje su prilagođene njegovim funkcijama. Uz to, rat je neumitni uzrok promjena u ljudskom ponašanju. Otud na fenomen rata valja gledati iz različitih aspekata: političkog, pravnog, filozofsko-etičkog, komunikološkog, sociološkog, ekonomskog itd. i to potvrđuje da se radi o složenom procesu koji se može razumijevati i kao "stvaralačko-razaralački proces" (Đ.Lukač) ili kao ambijent ljudske destruktivnosti (E.From), pa i kao proces ostvarenja određenog teorijskog koncepta-ideologije, zamisli (K.Marks) i tome sl. Na žalost, enormne tragične posljedice ratovanja koje pamti ljudsko iskustvo nisu do danas uklonile ovu pojavu, niti su utjecale na smanjenje zla koje rat sa sobom donosi. Stoga se najjednostavnije može pojmiti kao zlo koje je posljedica organizirane ljudske akcije i ponašanja. No, zadatak ovog rada nije fenomenološka analiza rata kao takvog, već pokušaj da se na primjeru minulog rata na prostoru bivše Jugoslavije, posebno u Bosni i Hercegovini, makar dijelom, ukaže na složen odnos i funkciju medija u ratu koji je, kako se većina analitičara slaže, otpočeo kao rat medija ili, naprosto rečeno, "medijski rat". Preciznije, namjera je da se ukaže na rat kao uzrok degradacije novinarskog poziva i preusmjeravanja novinarstva iz mirnodopske funkcije sistemski uređenog profesionalnog informiranja i relativno kako bi ona opstala. Kako je poznato, proces osamostaljivanja federalnih jedinica iz SFR Jugoslavije u posebne države (Slovenija, a potom Hrvatska i Makedonija) pratio je otpor Srbije. Međutim, u tim državama nije bilo snažnijih političkih organizacija koje su mogle osporiti osamostaljenje, posebno ne u Sloveniji i Makedoniji, dok je u Hrvatskoj tamošnja SDS, uz pomoć tadašnje JNA uspjela zaposjesti i separirati dio Hrvatske i privremeno ustrojiti paradržavu (koju je Hrvatska vojska razorila 1994. i 1995.god.). U Bosni i Hercegovini se taj proces odvijao uz ogromne otpore, jer su SDS, SPO, SK-Pokret za Jugoslaviju i Reformistička stranka Ante Markovića i Nenada Kecmanovića, te neke manje stranke kao npr. Stranka Jugoslavena, Otadžbinski front iz Banje Luke i neke lokalne srpske stranke izvršavale satelitske funkcije po diktatu beogradskog režima Slobodana Miloševića i njegove vojne vrhuške. Najsnažnija stranka hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini Hrvatska demokratska zajednica sve do referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine (29. februara i 1. marta 1992.god.) nije precizirala svoj stav. Ustvari, od osnutka Hrvatske demokratske zajednice BiH, pa sve do smrti Franje Tuđmana, a potom i gubitka vlasti na izborima u Hrvatskoj, politika ove stranke ovisila je o stavu Zagreba prema državi Bosni i Hercegovini. U takvim okolnostima centralni bosanskohercegovački mediji su trpjeli pritisak i destrukciju sve do aprila mjeseca 1992. godine kada je i otpočela otvorena agresija na ovu suverenu i nezavisnu, tek osamostaljenju državu. Period u kojem je došlo do legalizacije višestranačke vlasti (od 1990.god. -višestranački izbori su održani 18. novembra 1990.god.), pa do početka agresije (proljeće 1992.god.) izrazito je zanimljiv za istraživanje različitih fenomena, a posebno etike novinarstva. Nažalost, takvih serioznih istraživanja na koja se pouzdano možemo osloniti nema, pa će u tom smislu i naše istraživanje dotaknuti samo one ekstremne momente u ponašanju koji jasno odslikavaju napuštanje etičkih (profesionalnih) načela u novinarstvu i skretanja u nalog ideologije[3], te u zločine protiv čovječnosti. Riječ je, zapravo, o pripremi uvjeta za agresiju i rat, a taj period[4] predstavlja osnov kasnijih ratnih događanja. Budući da naš zadatak nije političko-historiografski, osvrnut ćemo se samo na krupne etičke probleme koji su obilježili ovaj period. To su: nesloboda, laž (ugroženost i strah), manipulacija, mit, zločin, represija, segregacija, nacizam itd. Najjednostavnije rečeno, to je korpus važnih pitanja na kojima je osigurana produkcija lažne svijesti. No, da bi se seriozno razmotrilo pitanje porijekla agresivnosti kod Srba pripadnika veliko-srpske ideologije, valja najprije razmotriti barem neke izvore, odnosno generatore stavova prema nesrbima, kako u Srbiji, tako i u njenom susjedstvu, a potom slijedom činjenica razmotriti i ono što je utjecalo na novinare, odnosno njihovo ponašanje. Prije svega, to je mit o srpstvu, pravoslavna religija i ideologija, historija, naslijeđe, sklonost ka zločinu, iskustvo vršenja zločina u Prvom i Drugom svjetskom ratu i sl. Riječ je, zapravo, o faktorima koji su bitno utjecali na profiliranje tipa i karaktera, kako vojnih lica, tako i ličnosti uopće, pa time i ličnosti novinara, što nije slučajnost, već posljedica određenog projekta. Ovi faktori su međusobno povezani, utemeljeni u duhovnosti, kulturi i tradiciji kod Srba i u historijskom smislu njihove geneze sežu od vremena Osmanske imperije i Kosovske bitke do danas. Hrišćanska/pravoslavna religijska komponenta kod Srba reducirana je na svetosavlje, a potom nacionalizirana. Tako se pravoslavlje kod Srba diferencira iz općeg ortodoksnog tipa u specifično pravoslavlje pod nazivom srpsko pravoslavlje-svetosavlje, a crkva koja čini organizaciju (fundament) dobija nacionalni prefiks srpska, odnosno srpsko-pravoslavna crkva. Tako artikulirani osnov za duhovni život i njegovu organizaciju u praksi, uz hrišćansku temeljnu ideju o patnji i mučeništvu Isusa Hrista, te narodnim velikomučenicima i stradalničkoj sudbini Srba, predstavljao je dovoljan temelj za njihovu identifikaciju sa Isusovim mukama i vjekovnim patnjama pravoslavaca, s tom razlikom što uzrok patnji kod Srba nije unutrašnji, već izvanjski. Naime, uzrok mučeništva je drugi[5] (drugi narodi) i otud nalog za slobodnog komuniciranja u funkciju rata, odnosno u funkciju ostvarivanja posebnih ciljeva. U tom smislu naša će dalja analiza i izlaganje biti temeljeni na etičkom pristupu, jer je na ovaj rat, u projektu i izvedbi njegovih pokretača, moguće gledati isključivo kao na sferu zla, antihumanizma i nemorala. U tom smislu najprije će se naznačiti kontekst iniciranja rata u sklopu politike rušenja (raspada) države - Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i istovremeno ukazati na ulogu medija u realizaciji političkih ciljeva ovog agresivnog rata. To znači da će se u kontekstu sagledavanja uzroka raspada bivše Jugoslavije i pokretanja rata na njenom prostoru analizirati angažman nekih centralnih, tada republičkih elektronskih i pisanih medija za ili protiv rata. Potom će se na određenim primjerima pokazati kako lažna informacija stječe primat, a kako se istina sporo i teško plasira u javnost. Uz to, komparacija ponašanja nekih utjecajnih medija iz ex-Jugoslavije, Evrope i svijeta poslužit će kao primjeri u funkciji provjere naše tvrdnje o ratu kao uzroku degradacije novinarske profesije. Dakle, u fokusu naše analize nije rat uopće, već minuli rat koji je pokrenula Srbija 1990., odnosno 1991. i 1992. godine na Republiku Sloveniju, Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu kao federalne jedinice tadašnje zajedničke države -SFR Jugoslavije, a u kontekstu njenog raspada i pokušaja realizacije "plana o Velikoj Srbiji", pod geslom očuvanja Jugoslavije. Ovaj primjer rata uzrokovanog srpskom agresijom zapravo predstavlja najočigledniji primjer zla na kojem se jasno raspoznaju najdrastičniji moralni prekršaji, ali i kršenja tradicijskih prava i običaja rata. Zašto? 1. Ovaj rat je posljedica agresije susjedne države na osamostaljenu državu. 2. On je projektiran i pokrenut na lažnoj ideji o vjekovnom pravu Srba na teritorij kojeg su nastanjivali drugi narodi. 3. U sklopu projekta osvajanja Bosne i Hercegovine planiran je genocid nad Bošnjacima u cilju njihovog istrebljenja. 4. Projekat uništenja Republike Bosne i Hercegovine kao države imao je podršku političke vlasti Republike Hrvatske u cilju definitivne podjele bosanskog državnog prostora između susjednih država. 5. Pored političkih i teritorijalnih ciljeva, ovaj rat je imao i elemente etničkog i vjerskog rata, jer se u praksi vodio kao akcija uklanjanja islamske komponente sa prostora Republike Bosne i Hercegovine, graničnog područja između ekonomski razvijenog dijela Zapadne i područja u tranziciji nerazvijenog istoka Evrope, s ciljem koncentriranja pravoslavnog i katoličkog stanovništva na razdijeljenom prostoru, tj. na proširenom prostoru srpske i hrvatske države. 6. Rat je vođen resursima otetim od nekada zajedničke države i njene armije. Budući da je ovaj rat po karakteru osvajački, on je vođen protiv civilnog stanovništva drastičnim metodama i razornim sredstvima. Iznesene karakteristike i ciljevi agresije, ne samo da ukazuju na ideologiju koja je pokrenula ratnu mašineriju, već upozoravaju i na samu javnost kao sastavni dio te ideologije kroz koju je građena svijest o potrebi rata. Opći okvir ratnih priprema je stvaran u ambijentu raspada komunističke ideologije i socijalističkog sistema vlasti bivše Jugoslavije, a u sklopu razvoja velikonacionalnih ideja kod Srba, te nešto kasnije i kod Hrvata. U svrhu takvog projekta usmjeravaju se i najsnažniji elektronski mediji preko kojih se razvija raspoloženje za rat i uobličavaju motivi ratovanja. Mediji u bivšoj Jugoslaviji su u procesu svog nastanka i razvoja bili ovisni o komunističkoj ideologiji i socijalističkoj državi i usljed takvog njihovog statusa bila je olakšana njihova nova ideologizacija i podržavljenje. U početnim procesima osamostaljenja federalnih jedinica svi centralni republički elektronski i pisani mediji preuzeli su ideju osamostaljenja, s tom razlikom što se mediji koje je kontrolirao beogradski režim formalno vežu za naziv Jugoslavija i tako propagiraju velikosrpsku ideologiju. Radi lakšeg prezentiranja medijske scene na nekada jedinstvenom jugoslavenskom prostoru izložit ćemo najprije pregled centralnih republičkih elektronskih i pisanih medija i broj radio-televizijskih predajnika u bivšoj Jugoslaviji, a potom i pregled stanja centralnih elektronskih i pisanih medija u Bosni i Hercegovini prije raspada zajedničke države Jugoslavije. TABELA BR. 1. Pregled centralnih republičkih elektronskih i pisanih medija u bivšoj Jugoslaviji prije njenog raspada SFR Jugoslavija REPUBLIKA TELEVIZIJA  RADIO DNEVNE NOVINE Bosna i Hercegovina   Sarajevo Sarajevo Oslobođenje    Večernje novine Slovenija        Ljubljana Ljubljana Delo Hrvatska Zagreb Zagreb Večernji list     Vjesnik Slobodna Dalmacija MakedonijaSkopje Skopje Nova Makedonija Crna Gora Titograd Titograd Pobjeda Srbija sa AP  Beograd Novi Sad  Priština Beograd Novi Sad Priština Politika Večernje novosti Dnevnik Rilindija Na razini Jugoslavije postojala je tzv. JRT kao državna asocijacija sa sjedištem u Beogradu. Međutim, ona nije postojala kao posebna mreža, već se služila mrežom RTV Beograd kao i ostalim republičkim RTV mrežama. Od centralnih pisanih medija postojala je jedna partijsko-ideološka i jedna pro-državna (savezna) novina "Komunist" i "Borba", kao glasilo SSRN-a Jugoslavije sa sjedištem u Beogradu. Partijski list "Komunist", koji je dugo bio centralni medij na razini SKJ, s početka osamdesetih godina već se bio isparcelisao na republičke partijske listove, posebno nakon izvjesne liberalizacije države SFR Jugoslavije Ustavom iz 1974. godine, kada su federalne jedinice zadobile bitne komponente državnosti. TABELA BR. 2. Pregled RTV predajnika na prostoru bivše Jugoslavije SFR Jugoslavija REPUBLIKA      OSNOVNI RTV PREDAJNICI - BROJ - Bosna i Hercegovina 10 Slovenija     5 Hrvatska 10 Makedonija 5 Crna Gora 3 Srbija sa AP Vojvodina i Kosovo 15 IZVOR: Tehnički sektor RTVBiH TABELA BR. 3. Pregled centralnih elektronskih i pisanih medija u Bosni i Hercegovini, stanje prije raspada bivše Jugoslavije SR BOSNA I HERCEGOVINA ELEKTRONSKI MEDIJI PISANI MEDIJI RTV SARAJEVO OSLOBOĐENJE VEČERNJE NOVINE LOKALNI (OPĆINSKI) NIVO - BROJ - 54 (radio stanice) i 5 TV 80 Izvor: I 'Ugovoreni brak: međunarodna zajednica i medijska reforma u BiH', Media plan institut Sarajevo, Sarajevo, 2001. II saznanje autora Izneseni podaci pokazuju da je do raspada bivše Jugoslavije, Srbija, zahvaljujući poziciji centralne i najveće federalne jedinice i sjedištu državnih institucija u njenom glavnom gradu Beogradu, te kadrovskoj dominaciji Srba u okviru savezne armije i policije, ali i glasilima, kontrolirala ili vršila direktan utjecaj putem cjelokupne mreže elektronskih i pisanih medija na sve ostale republike. Nepobitno je i to da su u sklopu ovog utjecaja dominirale samo dvije ideje: očuvanje Jugoslavije i ugroženost srpskog naroda. Raspadom bivše Jugoslavije, u osamostaljenim državama (nekadašnjim federalnim jedinicama) sa izuzetkom Republike Bosne i Hercegovine i Crne Gore (koja ostaje sa Srbijom u novoj tzv. Saveznoj republici Jugoslaviji) centralni mediji-ranije republički postaju centralni-državni mediji, koji se ubrzo (u uvjetima višepartijskog sistema vlasti koji snažno zaživljava 1990.god.) relativno osamostaljuju i deklariraju kao neovisni. Doduše situacija nije identična u svim osamostaljenim državama, ali, s formalne strane gledano, svi nekadašnji centralni republički mediji u novonastalim državama nastavljaju rad kao pro-državni mediji s ambicijom da rade kao neovisni. Pozicija i stanje medija u Republici Bosni i Hercegovini neposredno nakon raspada bivše države ne samo da je različito od stanja u drugim osamostaljenim republikama (države) u pogledu razvijenosti medija, već je i krizno, posebno stoga što njeni mediji trpe različite utjecaje i nastojanja da se mediji zaposjednu ili destruiraju jednom nacionalističkom idejom, kako bi se ostvarila dominacija. Na tom planu vrlo agresivan ton davala je Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine (SDS), koja se nije ustezala da javno ospori prava drugih naroda, kao ni to da javno iznese stav kako će, ukoliko se druga dva naroda u Bosni i Hercegovini ne opredijele za Jugoslaviju, voditi rat.[1] Istina, političke snage u Bosni i Hercegovini koje su bile probosanski orijentirane[2], mada su centralne medije (RTV Sarajevo i dnevni list "Oslobođenje") smatrali komunističkim tvorevinama, nastojale su da utječu na njihovu uređivačku politiku u smislu plasmana ideje suverene, samostalne, multietničke, multikonfesionalne države Bosne i Hercegovine, njegovo uklanjanje. Budući da su Srbi trpjeli najezdu osvajača, njihovu duhovnost, politiku i vlast (ne samo islamsko-osmansku, već i kršćansko-austro-ugarsku), stav prema drugom i drugačijem nije se promijenio, iako su osvajači odavno nestali.[6] Tako je nalog vjerniku iz sakralnog polja dislociran u otvoreni, opći civilni zahtjev za uklanjanjem drugog i drugačijeg, kako bi se osigurao autonoman život i duhovnost. Tako intoniran religijski obrazac rezultirao je mitskom, agresivnom sviješću koja se i u ovom ratu pokazala kao nagon za rušilaštvom, skrnavljenjem i ubilačkom strašću. Budući da je vjerski obrazac uobličila pravoslavna crkva kao matica "svih Srba na Balkanu", on je obavezivao i "sve Srbe", a to je onda istovremeno važilo kao ideološki obrazac jer su interesi pravoslavlja i Srpske pravoslavne crkve poistovjećeni sa nacionalnim interesima. Na taj način uobličene su nacionalna svijest i kultura kojima dominira ideja o svesrpskoj državi, svugdje tamo gdje ima Srba. U procesu podizanja nacionalne svijesti posebnu ulogu je igrala i igra srpska historija kojom dominira mit o borbi, junaštvu, pobjedi. Jednom riječju, to je srpska tradicija koja je kao epska crta etnosa u temelju njegove pisane historije prema kojoj su, zbog prisustva drugog i drugačijeg, Srbi permanentno žrtva. Stoga valja ukloniti sve što je drugačije, da bi se Srbi "spasili". S obzirom na to da su nesrbi markirani kao uzrok patnji, pravoslavna religija u Srba i svesrpska ideologija su u okolnostima disolucije bivše Jugoslavije na relativno jednostavan način proizvele strah od drugog, ali i mržnju kao posljedicu tog straha i krivice drugog. Neki autori[7], pozivajući se na "Anatomiju ljudske destruktivnosti" E. Fromma, upozoravaju na proizvedeni strah kod Srba kao važan uzrok njihovog rušilačkog nagona. Posljedica mržnje jeste enormno (lažno) junaštvo, ratobornost, hrabrost i nepobjedivost srpskog ratnika. To je mit. Takva svijest je razvijana na bazi tradicije, historije, kulture i vjere, kroz edukativne procese, pa otud i novinarstvo kod Srba obiluje upravo takvim elementima. Kada je kucnuo čas za agresiju, srpski mediji i novinari nisu respektirali svoju profesionalnu dužnost, već su pristupili izvršavanju svog velikonacionalnog interesa. U teorijskim analizama agresije na Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu neki teoretičari ovakvu ideologiju nazivaju fašizmom, drugi srbizmom, treći "mutantom"- nekom vrstom novog spoja fašizma-nacizma itd. No, kako god da se nazove, to je fašizam i on je involviran u temelje priprema za raspad bivše Jugoslavije i pokretanje rata za ostvarenje velikosrpske ideje.[8] Kao posljedica takvog religijskog i ideološkog koncepta, nastupila je u svijesti zamjena općeljudske moralne norme, vrijednosti i nazora za zločin kao dokaz posebne srpske moralnosti ili, preciznije, korpusa vrijednosti borca i junaka za srpsku stvar. U uvjetima kada rat kao inače krizno stanje duha i društva razara čovjeka kao humano biće[9] i potiče ga da čini neubičajena djela, ovakav 'moralni' kod kod Srba izdigao je laž na pijedestal ideala. Na žalost, ova ideološka paradigma postala je i paradigma novinarstva kod Srba u minulom ratu i to je ono što je njihovo novinarstvo direktno odvelo u zločin. U daljem izlaganju razmotrit ćemo tezu kojom se tvrdi da odstupanje od istine u novinarstvu, kako u miru, tako i u ratu, projektira vlast. Kada se kaže da je medijska laž o ugroženosti srpskog naroda značila uvod u agresiju (koja ne bi imala takve učinke da mediji i novinari nisu prihvatili laž i na taj način odstupili od osnovnih kriterija svoje profesije[10]), onda to nije slučajno. To je otud što je bilo poznato da se ljudima uspješno manipulira kad izostane istina. Svjesni toga, tvorci velikosrpskog režima su plasirali informaciju o tobožnjoj ugroženosti Srba u novoosamostaljenim državama, koja je zahvaljujući medijima i novinarima dospjela do svakog građanina srpske nacionalnosti. U biti, ta laž je konstruirana s namjerom da osigura poticaj za oružani napad na nesrpsko stanovništvo. Dakle, prethodnica agresije na Republiku Bosnu i Her zajednica u kojoj je različitost bila uvažena, a život u dobrosusjedstvu siguran. Stoga je Hana Arent u pravu kada kaže da ljudi mogu "mijenjati okolnosti pod kojima žive jer su relativno slobodni od njih, a to je sloboda koju lažljivost zloupotrebljava i kvari".[11] Laž koju je u periodu od otvaranja kosovske krize osamdesetih godina, pa do raspada SFR Jugoslavije i kasnije, na nov način, razvijao politički vrh Srbije[12] u cilju stvaranja velike srpske države, stupila je na scenu prva kako bi se animirao srpski narod i uvjerio da je rat nužan. U tom smislu kasnije će se pokazati da je uloga medija i novinara bila u tome da se (shodno nalogu politike) stvarnost predstavi drugačijom. Drugim riječima, ovaj rat je primjer koji pokazuje medije i novinare kao sredstva politike u službi produkcije nasilja.[13] Pokazalo se, naime, da su suvremeni ratovi, uključujući i minuli rat u Bosni i Hercegovini, brutalni, ne samo stoga što su korištena moćna sredstva za ratovanje (oružja), već i zato što su se putem medija ljudi sistematično upućivali na zlodjela. Stvar je još složenija stoga što se način propagiranja zlodjela i njihov plasman u javnost, na žalost, temelji na nauci. Pažnju na način na koji je riječ u Srbiji utjecala na pripremu i početak agresije i rata skrenuo je i profesor Muhamed Nuhić, citirajući riječi Dobrice Ćosića (jednog od najsnažnijih protagonista velikosrpskog projekta) iz njegovog romana "Grešnik", u kojem stoji: "Od članka do bojkota, od bojkota do ubistva, od revolucionara do ubice-jedan korak. Ili-jedna riječ". Zapravo, ovaj iskaz Dobrice Ćosića ukazuje na odlučujuću ulogu javne riječi u pripremi rata. No, da bi se makar dijelom analizirao rad i uloga medija na prostoru Republike Bosne i Hercegovine tokom agresije, nužno je osvrnuti se na zbivanja u i oko samih medija (prije svega radija i televizije) neposredno pred i spočetka rata. Budući da ni o ovom pitanju nema potpunijih istraživanja, ovaj segment našeg rada oslanja se, pored naših saznanja, i na neka saznanja Marka Tompsona koja su izložena u njegovoj knjizi "Proizvodnja rata"[14] i za koja se može reći da su u znatnoj mjeri pouzdana. Prije početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, 1990. godine donesen je Zakon o Radio-televiziji Sarajevo[15] po kojem "organ upravljanja RTV Sarajevo, uz saglasnost Skupštine SR BiH" imenuje rukovodstvo ove kuće. No, nakon višestranačkih izbora počinje pritisak novonastalih nacionalnih političkih stranaka, posebno SDS-a i HDZ-a, za podjelom spomenutog medija[16]. Naime, SDS je u cilju sprječavanja osamostaljenja Republike Bosne i Hercegovine iz nestajuće SFR Jugoslavije pokušavala ostvariti dominaciju u Radio-televiziji Sarajevo i u tu svrhu je plasirala nezadovoljstvo u pogledu kadrovske strukture urednika[17] i novinara, zahtijevajući, prije svega, da u rukovodstvu ove kuće bude više Srba koji su članovi SDS-a, tzv. "ortodoksnih (pravih) Srba". U to vrijeme u informativnoj redakciji TV Sarajevo bilo je 18 novinara Srba, 7 novinara Muslimana, potom pet Srba urednika, pored jednog Hrvata i jednog Muslimana.[18] Srpska demokratska stranka sedmično je organizirala sastanke sa novinarima srpske nacionalnosti, dok je utjecaj Hrvatske demokratske zajednice i Stranke demokratske akcije (SDA) kao vodećih stranaka Hrvata, odnosno Bošnjaka, bio znatno slabiji, iako je svaka od ovih stranaka imala svoju 'vezu' u redakcijima RTV Sarajevo. Srpska demokratska stranka je, nakon što je uvidjela da ne može ostvariti potpunu prevlast posebno u informativnim programima RTV Sarajevo, krenula u akciju poziva radio-televizijskim pretplatnicima da ne plaćaju pretplatu RTV Sarajevo, kako bi se ova kuća dovela u finansijsku ovisnost. Međutim, Hrvatska demokratska zajednica je prva aktivirala svoje pristalice da ne plaćaju pretplatu RTV Sarajevo.[19] To je RTV Sarajevo dovelo u teško stanje. Srpska demokratska stranka je u toku 1991. godine do "usijanja" dovodila svoj zahtjev za podjelom Radio-televizije Sarajevo na nacionalne kanale.[20] Budući da je u Republici Hrvatskoj bio rat i HDZ BiH je imala radikalne stavove prema RTV Sarajevo[21], zbog čega je ovaj medij poduzeo istraživanje raspoloženja bosansko-hercegovačkih građana za podjelom RTV Sarajevo na nacionalne kanale. Rezultati istraživanja, kako navodi i Mark Tompson, dali su za pravo politici RTV Sarajevo koja je bila protivcegovinu bila je laž kao "zamjena za nasilna sredstva" koja će se koristiti kasnije. U primjeru Bosne i Hercegovine i agresije (koju su izvršile Srbija i Crna Gora) pokazalo se kakav je učinak postigla laž plasirana putem medija. Razorena je podjele.[22] Međutim, pod pritiskom zahtjeva za podjelom, RTV Sarajevo je ipak promijenila strukturu programa. Tačnije, program je postupno prilagođavan nacionalističkim interesima. Isključivost zahtjeva SDS-a za podjelom, njen utjecaj na uređivačku politiku posredstvom dijela novinara Srba, pa i Nenada Pejića, tadašnjeg glavnog i odgovornog urednika TV Sarajevo[23], rezultirali su ustupcima. Televizija Sarajevo je prihvatila da preuzima više TV emisija od TV Beograd, odnosno TV Zagreb, pa tako i centralne dnevnike ovih medija, osiguravajući vrijeme njihovog emitiranja na drugom kanalu. Emitirano je oko 11 sati njihovog programa, uključujući i YUTEL-ov dnevnik u kojem su protežirane općejugoslavenske ideje. Međutim, ni ova promjena, koja je u biti predstavljala određenu podjelu TV Sarajevo, nije zadovoljila ni SDS, ni HDZ i tada je postalo jasno da o tim pitanjima ne odlučuje ni SDSBiH, ni HDZ BiH, nego režim u Beogradu, odnosno Zagrebu. Stranka demokratske akcije je istupala protiv podjele, istina ne snalazeći se adekvatno u situacijama otvorene najezde radikala iz SDS-a i HDZ-a. U martu mjesecu 1992. godine, nakon barikada koje su u Sarajevu postavili simpatizeri SDS-a (1. marta 1992. godine u 'kasnim noćnim satima'), postaje jasno da će ova stranka primijeniti 'silu' kako bi osigurala podjelu[24], bez obzira što je, kako smo već istakli, drugi kanal TV Sarajevo emitirao uglavnom srpski i hrvatski program (TV Beograd, odnosno TV Zagreb), kao i općejugoslavenski dnevnik "Yutel". Time je postalo jasno da SDS želi formirati svoju televiziju i radio, kako bi provodila svoju medijsku politiku i da stoga radi na razbijanju zajedničke radio-televizijske stanice. Uz RTV Sarajevo i utjecajna dnevna novina "Oslobođenje" je trpjela nacionalističke pritiske, s tom razlikom što je pritisak na redakciju ovog lista bio nešto blaži. Nakon uspostave "tripartitne vlasti" (poslije izbora 1990.god.) potvrdilo se da je "Oslobođenje", zahvaljujući značajnom broju profesionalno osposobljenih novinara, respektiralo istinu i objektivnost u informiranju, te da je organizirajući protestni skup marta mjeseca 1991. godine u Sarajevu (na platou ispred Skupštine RBiH na Marijin Dvoru) uspjelo dići glas protiv podjele medija na nacionalnom principu i na taj način amortizirati pritisak. Kada se danas, bez opterećenja, baci pogled na politiku i odnos Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine prema centralnim medijima u Bosni i Hercegovini pred rat, onda postaje sasvim jasno da je riječ o politici koja je artikulirana u Beogradu u funkciji agresije. To dodatno potvrđuje i ponašanje većine novinara u Srbiji koji su napustili kriterij istine i objektivnosti u informiranju i opredijelili se za "jednu (srpsku) stranu", čime je zapravo i otpočeo rat koji je pripremila Srbija.[25] Transformacija komunističke ideologije u fašističku u Srbiji (režim Slobodana Miloševića) tekla je uz enormnu pomoć medija. Taj proces transformacije "od radnog naroda do srpskog naroda" (Ivan Čolović, srpski pisac) odvijao se na poznatoj platformi "Memorandum SANU" koju su sačinili srpski intelektualci osamdesetih godina i koja je postala program borbe, odnosno osvajanja, nakon što je bivša Jugoslavija razorena. Zahvaljujući pomoći medija podstrekači nasilja su uspjeli proizvesti mržnju i stvoriti raspoloženja koja su rat učinila neizbježnim. Ukratko, protjerana je istina kako bi otpočela agresija. Istina je u tome da je do rata dovela ideja o "Velikoj Srbiji" (koja vodi porijeklo od Ilije Garašanina i njegovog "Načertanija" preko Ravnogorskog programa i četničkog pokreta Stevana Moljevića i Draže Mihailovića do Memoranduma SANU i Slobodana Miloševića, odnosno njegovih trabanata: Jovana Draškovića u Hrvatskoj i Radovana Karadžića u Bosni i Hercegovini).[26] O napuštanju kriterija istine i stavljanja medija u službu politike rata transparentno svjedoče zbivanja u gradu Banjoj Luci. Naime, u Banjoj Luci je do početka agresije živjelo oko 51 odsto Srba.[27] Odlukom SDS-a, Banja Luka je proglašena središtem srpske vlasti, a potom je došlo do postupnog potiskivanja i progona nesrpskog stanovništva. Poznato je da u Banjoj Luci nije bilo oružanog otpora agresiji. Banjalučki novinari i mediji nisu tada digli svoj glas protiv nasilja, kao ni prije početka rata kada je Banja Luka proglašena srpskim gradom. Zato se i moglo dogoditi da Nikola Uzelac[28] septembra mjeseca 1991. godine izabere Radio Banje Luku[29] kako bi proglasio mobilizaciju za rat u Republici Hrvatskoj. Koliki je značaj medijima davala srpska fašistička vladajuća struktura najbolje govori atak na radio-televizijske predajnike i njihovo preusmjeravanje na program RTS-a.[30] Može se reći da je agresija na Bosnu i Hercegovinu otpočela onog momenta kada je augusta mjeseca 1991. godine zauzet RTV predajnik u Banjoj Luci i preusmjeren kako bi preuzimao program TV Beograd.[31] Taj proces otvoreno je otpočeo nakon propalog pokušaja rukovodstva SDS-a da prevrat u RTV Sarajevo izvrši 'mirnim' putem. Sličnu sudbinu doživljavaju neke novinske redakcije, dopisništva i štamparije. Da je rad na zaposjedanju medijskog prostora bio uvod u brutalnu agresiju svjedoče i podaci koji pokazuju da je do 6. aprila 1992. godine (kada je Bosna i Hercegovina priznata kao suverena država od Evropske i Međunarodne zajednice) gotovo polovinu teritorije Bosne i Hercegovine pokrivao signal RTS-a[32], te da je u toku agresije jedini relej kojeg je mogla koristiti TV Bosne i Hercegovine za emitiranje svog programa bio onaj na Humu (Sarajevo), pokrivajući signalom najviše 30% državnog prostora[33]. Uz to, tek nakon zauzimanja predajnika, postalo je sasvim jasno zašto je SDS insistirala na podjeli RTV Sarajevo, a potrebu podjele obrazlagala tobožnjom nekorektnošću televizijskih i radio-izvještaja sa ratišta u Republici Hrvatskoj, odnosno prigovorom da je uređivačka politika ove kuće okrenuta ka tome da se diskreditiraju Srbi kao narod. Valja dalje napomenuti da je SDS nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora 1990. godine zauzela poziciju vlasti u Republici Bosni i Hercegovini shodno izbornom rezultatu, ali da je istovremeno radila na formiranju i izgradnji svojih institucija vlasti.[34] U tu svrhu bio joj je potreban poseban radio i televizijski kanal, pa je i stoga istupala sa zahtjevom o podjeli RTV Sarajevo. Ustvari SDS je imala saznanje da prvi kanal TV Sarajevo gleda oko 91% bosansko-hercegovačke populacije, a drugi i treći kanal oko 78 procenata.[35] Takav procenat gledanosti SDS nije mogla prihvatiti s obzirom na planove o osvajanju Bosne i Hercegovine, tj. o njenoj podjeli. Zato i jeste posljednjeg dana održavanja referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine (29. februara i 1. marta 1992.god.) organizirala barikade u Sarajevu i kao važan uvjet za njihovo uklanjanje postavila zahtjev za podjelom RTV Sarajevo na nacionalne kanale.[36] Ponašanje RTS-a i većine srbijanskih pisanih medija neposredno pred agresiju i spočetka rata potvrđuje da je srpska politika osvajanja i genocida bila podržana od medija i da su se njeni mediji transformirali (preusmjerili) u funkciji rata već ranije[37]. Zadaća RTS-a je bila da podržava ratnu politiku (rukovodstvo Srbije) i bodri "srpske ratnike". Laž i izokretanje historijskih fakata su postali dominantni princip srpsko-crnogorskog novinarstva. U cjelini gledano, srpski medijski rat u funkciji agresije može se sagledati iz dva ugla: a) iz ugla odnosa prema aktivistima srpske vojske i politici odbrane suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine i b) iz ugla odnosa prema međunarodnom faktoru i inozemnim medijima koji su pratili aktualni rat na Balkanu. Što se tiče odnosa srpskih medija prema osvajanju bosanskohercegovačkih gradova i sela od srpskih vojnika (tj. JNA), srpskih paravojnih formacija[38] i pokušaja otpora agresiji, spomenuti mediji su izvještavali "o oslobodilačkim akcijama hrabrih srpskih junaka" i porazu "muslimanskih snaga" koje napadaju, granatiraju ili vrše represiju nad nedužnim stanovništvom (Srbima). Politika odbrane zemlje, tj. politika otpora agresiji, koju su vodile probosanske snage tretirana je kao "muslimansko-ustaška", "fundamentalistička", a zločini koje su činili Srbi kao 'djela' probosanske politike. S obzirom na to da je od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu bio zastupljen međunarodni monitoring u tri komponente: posmatračkoj, vojnoj i medijskoj, srpski mediji su u primjerima objektivnog odnosa monitoringa prema događajima (svugdje tamo gdje se njihova laž dovodila u pitanje, a laž je bila u osnovi srpskog ratnog pohoda), negirali takve informacije. U tom smislu zločini protiv čovječnosti koje je činila srpska vojska prešućivani su ili negirani na tragično-smiješan način: kao suicidno ponašanje muslimana-mudžahedina ili ustaša.[39] U slučajevima kada je bilo koji segment međunarodnog monitoringa objektivno izvještavao, srpski mediji su to odbacivali proglašavajući ga zlonamjernim. Interesantno je napomenuti da je u tu svrhu, dvije godine nakon okončanja oružanog dijela rata, 1997. godine, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva u Beogradu objavio knjigu novinara i književnika Miodraga Ilića pod naslovom "Medijske imperije", u kojoj je predstavljen jednostran način sagledavanja pozicije i uloge inozemnih novinara, medija, uglednih humanista i medijskih ličnosti prema krizi na Balkanu i posebno odnos prema Saveznoj republici Jugoslaviji i njenoj ulozi u stradanjima u Bosni i Hercegovini. U toj knjizi je na transparentan način predstavljen srpski imaginarni i iracionalni pristup ratu, pri čemu su svi koji su se držali načela istine stavljeni na stup srama.[40] Tako se za angažman A.Levija, uglednog francuskog filozofa mlađe generacije, i, u izvjesnom smislu, ratnog izvještača iz Bosne i Hercegovine, kaže da je to "zadrto zalaganje za muslimansku stvar"[41], a njegovo filozofsko djelovanje naziva "fenomenologijom bestidnosti". Ovaj stav nije posljedica objektivnog odnosa. Naprotiv, to je zločinačka pobuna protiv istine, vrsta defekta koja je brojne srpske novinare odvela u antihumanizam. Valja posebno napomenuti da je agresor u sklopu priprema agresije i rata zapriječio Bosni i Hercegovini mogućnost da posredstvom svojih medija[42] saopći istinu i da je glas inozemnih novinara (izvještača) značio kompenzaciju (prozor u svijet) za informacije koje bosansko-hercegovački mediji nisu mogli odaslati u svijet, a koje su bile izuzetno važne. Kada su napokon Ujedinjeni narodi Saveznoj republici Jugoslaviji nametnule ekonomske sankcije kao mjeru pritiska u cilju zaustavljanja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (nakon masakra civila u ulici Vase Miskina u Sarajevu 27. maja 1992.god.), RTS je otpočela kampanju protiv vlada zemalja koje su jasno raspoznale krivca za rat u Bosni i Hercegovini. Međutim, informacije koje su jasno govorile o odgovornosti režima u Beogradu za bosansko-hercegovačku tragediju, odnosno koje su time govorile o promjeni politike značajnog broja razvijenih zemalja svijeta prema Srbiji (zbog agresije na RBiH), teško su prodirale u srbijansku javnost.[43] Novinari većine srbijanskih medija, pogotovo državnih, su prihvatili kao pravilo ne objaviti "loše" vijesti o svojoj zemlji, neovisno o tome što je to značilo grubo kršenje načela novinarske profesije. Tako je osigurano da u srpskoj javnosti dominiraju medijski sadržaji kojima su se poticale predrasude, te veličali događaji iz prošlosti. Rijetki mediji privatne provenijencije koji su se smatrali slobodnim i nisu prihvatili rad u službi agresije trpjeli su često represiju i opstrukciju, pa i zabranu rada.[44] Ovo ukazuje da je, za razliku od zemalja Istočne Evrope, koje su nakon propasti socijalizma otvorile demokratske procese na miran način, u krnjoj Jugoslaviji, a u drugačijem vidu i u novonastalim državama, izostao pozitivan trend promjena. Umjesto demokratizacije pokrenut je agresivan rat, a stanje medija bilo je samo tragična posljedica tako artikulirane politike. Medijska laž o ugroženosti Srba iza sebe je ostavila porušeni Vukovar, Sarajevo, Goražde, Mostar ... , jednom riječju užasan zločin protiv čovjeka. Ovim našim uvodnim tekstom u analizu ponašanja medija u pripremi minulog rata na prostorima ex-Jugoslavije i posebno Bosne i Hercegovine zapravo smo načelno ukazali na rat kao ambijent destrukcije i degradacije novinarske profesije, ali i na snagu ideološkog faktora u dubokoj krizi društva i njegovog sistema. Budući da je novinarstvo ustvari naročita sila koja obavlja specijalnu funkciju u datom društvenom trenutku, razumjeli smo ga ovdje kao sastavnicu, s jedne strane strategije agresivnog rata, a s druge strane kao oružje u funkciji ostvarivanja ratnih ciljeva. Stoga će u nastavku našeg rada biti analizirano ponašanje utjecajnih medija prema postavljenim ciljevima učesnika rata u BiH, te Hrvatskoj i Srbiji kao njegovim inicijatorima. S obzirom na to da je rat iniciran pod nacionalnom odrednicom, da je u tom smislu i vođen te da je na nepravedan način završen, u tom znaku su i posmatrani mediji i njihov utjecaj. [1] "Javna prijetnja Muslimanima od strane Radovana Karadžića, vođe SDS BiH izrečena u Skupštini Bosne i Hercegovine oktobra 1991. godine: "... Ja vas još jedanput molim, ne prijetim, nego molim, da ozbiljno shvatite tumačenje političke volje srpskog naroda koji ovdje zastupa Srpska demokratska stranka i Srpski pokret obnove, a po meni i Srbi iz drugih stranaka. Molim vas da ozbiljno shvatite ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi hoćete da izvedete Bosnu i Hercegovinu ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite, da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje ..."."(Prema: Dr.Smail Čekić: "Agresija na Bosnu i genocid nad Bošnjacima 1991.-1993.", NIPP Ljiljan, Sarajevo, 1994., str. 269.) [2] U ovakve stranke mogu se ubrojati: SDP, MBO, DSS, SDA, Liberalna stranka, te neke manje lokalne stranke. Stav Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ) u početku je bio nejasan, dok je SDS otvoreno demonstrirala separatan odnos. Nakon izjave tadašnjeg šefa SDS, danas ratnog zločinca Radovana Karadžića 1990. godine: "učimo Srbe da budu Srbi", postalo je jasno kuda smjera politika SDS-a. Nakon otvaranja ratišta u Republici Hrvatskoj i HDZ gradi postupno pro­hrvatski odnos prema medijima, a od 1992. godine istupa otvoreno sa separatnim zahtjevima. [3] Jurgen Habermas je u svojoj teoriji komunikativne kompetencije s pravom upozorio na potrebu "vlastodršstva slobodnog komuniciranja". [4] Pripreme za raspad SFR Jugoslavije i agresiju na susjedne republike (osamostaljene države) u Srbiji počinju odmah nakon smrti predsjednika Josipa Broza Tita otvaranjem tzv. kosovskog problema, što se reflektiralo i na Bosnu i Hercegovinu, a kulminacija propagandnog djelovanja obuhvaća period od 1986. do 1990. godine, nakon čega se aktivira ratna mašinerija. [5] Riječ je, prije svega, o stavu prema islamu, a potom i prema katoličanstvu. [6] "Širi okviri koji su pogodovali razvoju upravo rušilačkog nagona u Srba su agresivna mitska tradicija na račun odgovornog racionaliteta, ništavnost ljudske egzistencije u religioznoj srpsko-pravoslavnoj paradigmi koja je osnovni okvir za neograničenu proizvodnju osjećaja ugroženosti i straha, te bizantska cezaropapistička politička tradicija koja snagom političkog interesa izbija moralne pretpostavke iz politike".(Ivo Marković: "Rat u Bosni i Hercegovini", "Odgovornost novinara u ratu", Zbornik, Hrvatsko društvo katoličkih novinara, Zagreb, 1994., str. 33.) [7] "From tvrdi da se čovjek u svemu tome može da osjeti ugroženim. Ali, osjećaj ugroženosti može se i proizvesti, vještački izazvati tzv. pranjem mozga". "Pobuđivanje defanzivne agresije 'pranjem mozga' može se pojaviti samo među ljudima. Da bi se uvjerio narod u to da je ugrožen, potreban je, iznad svega, medij jezika; bez toga bi gotovo sva sugestija bila nemoguća. Osim toga, potrebna je društvena struktura koja pruža dovoljnu osnovu za pranje mozga ...". (... ) "Sve u svemu, moć sugestije koju ima vladajuća grupa proporcionalna je vlasti grupe nad podanicima i (ili) sposobnosti vladara da upotrebljavaju razrađen ideološki sistem kojim se smanjuje mogućnost nezavisnog i kritičkog mišljenja". (...) "Teško je egzaktno utvrditi na kojoj tačci srpske povijesti, odnosno u kojem političkom trenutku započinje educiranje o ugroženosti. Aproksimativno, to može biti bitka na Kosovu, jer je tzv. kosovski mit viševjekovna okosnica tog educiranja, zapravo, njegovanja defanzivne agresivnosti srpskog naroda. S obzirom na identitete strana koje su se sukobile na Kosovu, religijske prije svega, u biti tog educiranja je ugroženost od islama, odnosno od Muslimana, pa se svaki pripadnik islama, svaka muslimanska narodna skupina 'a priori' određuje kao neprijateljska, odnosno potencijalno neprijateljska".(Prof.dr.Muhamed Nuhić: "Riječ-slika i zločin", Press centar Armije RBiH, Sarajevo, 1994., str. 55.) [8] U svojoj knjizi "Srpski tajni rat", Philip Cohen piše: "U dva balkanska rata primarni strateški ciljevi srpskog vodstva bili su zasigurno teritorijalna ekspanzija i istrebljenje "tuđeg stanovništva". Ista je odlučnost srpskoga vodstva u stvaranju etnički homogene Velike Srbije bila prisutna i tokom dva svjetska rata. Sličnosti između srpskoga ponašanja u Drugom svjetskom ratu i događaja u devedesetim godinama zapanjujuće su i krucijalne su za razumijevanje današnjeg srpskog nacionalizma".(Philip Cohen: "Srpski tajni rat", NIPP Ljiljan, Sarajevo, 1996., str. 21.) Ovaj Koenov nalaz zapravo je potvrda onih mišljenja rijetkih historičara koji su isticali da interes Srbije nije nikada ni bila Jugoslavija, već da je Jugoslavija kao država pretpostavljana kao korak do "Velike Srbije" i otud latentne i otvorene faze borbe za ovu ideju korespondiraju sa regionalnim i svjetskim krizama i procesima promjena. [9] "Rat ... razara etička načela na svim razinama, pa tako i u medijima".(S.Malović-S.Ricchiardi-G.Vilović: "Etika novinarstva", Izvori, Zagreb, 1998., str. 149.) [10] U godinama koje su prethodile agresiji na Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu novinari su koristili "govor mržnje", čime se pokretala "nacionalna ... netrpeljivost", te podsticali "vjerski i drugi oblici mržnje".(Isto, str. 49.) [11] Hana Arent: "Istina i laž u politici", Filip Višnjić, Beograd, 1994., str. 49. [12] Prema navodima nekih historičara, potrebe za lažima i lažnim informacijama razvijaju se kod Srba od Kosovske bitke do danas, s tim što je intenzitet njihovog širenja u pojedinim razdobljima različit i ovisan o općim prilikama na Balkanu, Evropi i svijetu. [13] "Dva su načina na koja mediji u konačnici pomažu nasilju: kad ga banaliziraju izvješćujući o njemu kao o nekoj predstavi, ili kad prikrivaju nasilna djela", tj. kad ga precjenjuju ili potcjenjuju (prim.A.Š.).("Odgovornost tiska u okolnostima nasilnih sukoba, Dokument UCIP-a, donesen od Vijeća UCIP-a, 20. aprila 1993. u Sionu, Švicarska", "Odgovornost novinara u ratu", Zbornik, cit., str. 9.) [14] Mark Tompson: "Proizvodnja rata, Mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini", Član 19-Medija centar«Radio B92, Beograd, 1995. [15] Vidjeti: "Zakon o Radio-televiziji Sarajevo", član 15., Službeni list SRBiH, broj 21, 31. juli 1990., str. 614. [16] Pritisci za podjelom RTV Sarajevo na nacionalne kanale vršeni su od dana uspostave višestranačke vlasti do početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.(Srpska demokratska stranka je imala interes i za podjelom dnevne novine "Oslobođenje".) Hrvatska demokratska zajednica tada nije preduzimala nasilne akcije, dok je SDS nastupala sve agresivnije (otimanje dopisništava, radio-televizijskih predajnika i sl.). [17] Kada je riječ o TV Sarajevo, u periodu pred agresiju, nužno je naglasiti da su uredničke funkcije bile nacionalno izbalansirane. Odgovorni urednik TV Sarajevo bio je Mirko Kapor. Šefovi DESK-a: Mehmed Agović i Konstantin Jovanović, urednik Unutrašnjo-političke redakcije: Vladimir Bilić, urednik Sportske redakcije: Sead Hadžijahić, šef Dopisničke redakcije: Aleksandar Vujisić, urednik Redakcije za kulturu: Ivan Kordić, urednik Spoljno-političke redakcije: Nikola Gurović, urednici drugog dnevnika TV Sarajevo: Dragan Božanić, Senad Hadžifejzović i Ivica Puljić, urednici trećeg dnevnika: Nada Zubac, Kemala Vranješ i Ljubomir Ljubojević. Nacionalni paritet je ispoštovan i kod izbora za urednička mjesta na Radiju Sarajevo (npr. direktor: Nađa Pašić, glavni i odgovorni urednik: Milenko Voćkić, urednik Informativnog programa: Risto Đogo itd.). [18] Vidjeti: Mark Tompson, cit. dj., str. 218-219. [19] "Pohod na razaranje meterijalne osnove RTV Sarajevo počinje sredinom 1990. udarom na ostvarivanje prihoda. RTV Sarajevo se finansirala iz prihoda radio-televizijske pretplate (oko 85% ukupnog prihoda) i marketinga i usluga koje je pružala trećim licima". (... ) "Formiranjem stranke HDZ, a nakon toga u 1991. godini i tzv. "Hrvatske zajednice Herceg-Bosna" i bosanska Posavina počinje nagli pad stepena naplate. Iako u dijelovima zapadne Hercegovine ni prije toga stepen naplate nije bio dobar, krajem 1990. a posebno 1991. godine naglo se smanjuje, a u nekim mjestima (Tomislavgrad, Široki Brijeg, Neum, Grude, Livno, Posušje, Čitluk itd.) pada na nulu". (... ) "Skupština opštine Ljubuški, Grude itd. donosi zvanične odluke da se RTV Sarajevo ne plaća pretplata. Ubrzo nakon toga na isti način se ponašaju samoproglašene tzv. SAO Krajina, sjeveroistočna Bosna, Romanija, istočna Hercegovina, sjeverna Bosna. Sa relativno visokog stepena naplate u pojedinim mjestima po nalogu SDS-a prestaje potpuno plaćanje pretplate (Bileća, Glamoč, Gacko, Nevesinje, Drvar, Bosansko Grahovo, Kalinovik, Bosanska Dubica, Petrovac, Gradiška ...). Izvršno vijeće Skupštine zajednice opština Bosanske krajine donosi odluku da se pretplata umjesto RTV Sarajevo plaća zajednici opština Bosanske krajine. Stepen naplate pada sa prosječnih 76 posto iz 1990. na 47 posto u 1991. da bi se pad naglo povećao u periodu I-III 1992. godine. Tako u opštinama u kojima je po popisu iz 1991. godine bilo većinsko hrvatsko stanovništvo od 14 opština u devet opština stepen naplate je nula, a sve ostale ispod 30 posto. Od 31 opštine sa većinskim srpskim stanovništvom u osam opština stepen naplate pada na nulu, a u 17 opština ispod 20 posto. U Ljubinju stepen naplate sa 69 posto pada na nulu. U ostalim opštinama stepen naplate ne prelazi 30 posto. Očito je da su nalozi HDZ-a i SDS-a do kraja izvršeni i "uputstvo" se provodi. Još Bošnjaci podržavaju RTV Sarajevo". (...) "Možda je danas lahko dati odgovor zašto stepen naplate u Velikoj Kladuši pada na nulu. Moćni "Babo" formira svoju rtv-organizaciju, kupuje najmoderniju opremu, podiže antenske sisteme ...".(Izudin Isović: "Radio-televizija Bosne i Hercegovine na meti agresije", feljton, (1) "Juriš na RTV", "Oslobođenje", br. 16692, Sarajevo, 1994., str. 9.) [20] "Još aprila 1991. godine SDS počinje provoditi regionalizaciju na etničkom principu ("Dogovor o udruživanju u Zajednicu opština Bosanske krajine") ... , vrši nasilnu uzurpaciju informativnih sredstava (radio i TV-uređaja). Ona inicira sukobe u preduzećima na nacionalnoj osnovi ("Fočatrans" i dr.) ...".(Prof.dr.Ismet Dautbašić: "Agresorsko formiranje kolaborističkih tvorevina i djelovanje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na njihovom ukidanju", "Agresija na Bosnu i Hercegovinu i borba za njen opstanak 1992.-1995. godine", Zbornik, Pravni fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 1997., str. 181.) [21] Vođstvo HDZ-a na sastanku sa predstavnicima RTV Sarajevo 23. jula 1991. godine u Mostaru daje "kvalifikacije da je uređivačka politika 'antihrvatska, prosrpska, da emituje suviše programa TV Beograd i da u unutrašnjopolitičkom programu TV Sarajevo nema Hrvata' ".(Izudin Isović: "Radio-televizija Bosne i Hercegovine na meti agresije", feljton, (2) "Okupacija releja", "Oslobođenje", br. 16693, Sarajevo, 1994., str. 9.) [22] Oko 330 000 anketiranih građana odbilo je zahtjev za podjelom, dok je oko 35 000 prihvatilo podjelu na tri nacionalna televizijska kanala.(Prema: Mark Tompson, cit. dj., str. 219.) [23] Nenad Pejić, novinar iz Banje Luke, po nacionalnosti Srbin, pokušao je balansirati odnos između interesa RTV Sarajevo da preraste u državnu radio-televiziju i radikalnih političkih zahtjeva SDS-a i HDZ-a. No, njegova je uloga u tome, nakon napada na Sarajevo, potvrdilo se, bila nejasna. [24] "Kadrovska struktura zaposlenih na dan 31. marta 1992. godine pokazuje da RTV Sarajevo zapošljava najveći dio kadrova srpske nacionalnosti, a što je najvažnije, oni su i na ključnim programskim, novinarskim i drugim funkcijama, čime pod svojom kontrolom imaju mogućnost dirigovanja ukupnom programskom politikom Radija i Televizije. RTV Sarajevo tada je zapošljavala 31,22 posto Jugoslavena, 20,33 posto Srba, 25,72 posto Muslimana, 13,14 posto Hrvata i 3,59 posto ostalih".(Izudin Isović: "Radio-televizija Bosne i Hercegovine na meti agresije", feljton, (2) "Okupacija releja", cit., str. 9.) [25] Pod utjecajem medija iz Srbije razvijano je raspoloženje za rat kao jedini način da se srpski narod "zaštiti" od "neprijatelja". Takva medijska hajka otpočinje događajima na Kosovu osamdesetih godina. Princip po kojem su srbijanski (i uopće srpski) mediji informirali o dešavanju na Kosovu tih godina korišten je i u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu. Naime, napušten je kriterij istine i objektivnosti u informiranju, a glas ili mišljenje druge strane je uklonjeno. Kao što je poznato, srbijanske vlasti su jula mjeseca 1990. godine smijenile rukovodstvo Radio-televizije Prištine i uspostavile svoju kontrolu. Potom je zabranjena "Rilindija", dnevni list na albanskom jeziku i dr. Ta politika kojom se na sceni ostavlja samo "srpska informacija", odnosno njihova "istina", izravno je implementirana u politiku SDS-a BiH u procesu stvaranja "Velike Srbije". [26] Vidjeti: Philip J. Cohen, cit. dj., str. 27-51. i dalje, potom, Dr.Elisabeth von Erdman-Pandžić: "Veliko-srpska ideologija u prošlosti i sadašnjosti", "Genocid u Bosni i Hercegovini 1991.-1995.", Zbornik, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo-Gesellschaft fur bedrohte Volker-International, Gottingen-Human rights Group for Bosnia, Kuala Lumpur, Sarajevo, 1997., str. 159-168. i dalje. [27] Visoki procenat nastanjivanja Srba u Banjoj Luci postignut je politikom naseljavanja nakon katastrofalnog zemljotresa 1969. godine i obnove grada poslije zemljotresa. Prema popisu stanovnika iz 1991. godine u Banjoj Luci je živjelo: 27. 689 Muslimana, 70. 155 Srba, 15. 700 Hrvata, 22. 645 Jugoslavena i 6. 890 stanovnika pripadnika drugih naroda. [28] Nikola Uzelac, zloglasni general JNA, vodio je ratne operacije u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku 1991. godine. [29] "U Banjoj Luci se 27. novembra 1991. donosi odluka o formiranju javnog preduzeća "Televizija Banja Luka" (već su oteli Radio Banja Luka i stavili u funkciju SDS-a), oduzima se informativno-tehnički centar RTV Sarajevo (jedan od najopremljenijih u Republici), uvodi naplatu svoje radio-televizijske pretplate itd. U svemu tome aktivnu ulogu igra Banjalučki korpus, a na sastancima o pitanjima RTV Sarajevo sve su prisutniji generali, pukovnici i druga vojna lica bivše JNA ".(Izudin Isović: "Radio-televizija Bosne i Hercegovine na meti agresije", feljton, (2) "Okupacija releja", cit., str. 9.) [30] Predratna RTV Sarajevo je emitirala program preko 10 osnovnih radio-televizijskih predajnika i oko 180 repetitora. Od ljeta 1991. godine predajnike postupno zaposjedaju pripadnici tzv. JNA i srpskih paravojnih jedinica, a program preuzima od RTS-a. [31] "Da bi se svemu dao oblik legalnih zahtjeva srpskog naroda, pred RTV Sarajevo se postavlja ultimativan zahtjev da se preuzima informativni program TV Beograd i neke druge emisije. U julu 1991. u Banjoj Luci se sastaju predstavnici zajednice opština Bosanske krajine. Zahtjev je ultimativan, bez prava na odbijanje, a kada RTV Sarajevo predlaže raspravu i iznalaženje modaliteta, stavlja se jasno do znanja "ako to vi ne uradite, uradit ćemo mi sami". Iako je sastanak u Banjoj Luci održan 31. jula 1991. i pokušan dogovor, već 1. augusta se agresori razotkrivaju i pokazuju šta je njihov cilj. Rukovodilac objekta RS Kozara prinudno je odveden na objekat na kojem zatječe naoružana lica i naređuju mu da na II TV kanalu RTV Sarajevo preuzme satelitski program TV Beograd. Tada postaje jasno šta su radili inženjeri RTV Beograd na tornju predajnika 27/28. jula 1991. godine. Montirali su uređaje za preuzimanje satelitskog programa TV Beograd preko objekta Kozara."(Izudin Isović: "Radio-televizija Bosne i Hercegovine na meti agresije", feljton, (2) "Okupacija releja", cit., str. 9.) [32] "Važan objekat za pokrivanje radio i televizijskim programima područja bihaćke regije predstavljao je objekat RTV Hrvatske na Plješevici, na kojem su i uređaji RTV Sarajevo. Po istom sistemu, 29. augusta 1991. naoružana lica tzv. SAO Krajine upadaju na objekat i prisilno preusmjeravaju emitovanje programa TV Beograd. Istina, u tom trenutku samo se ukida program Hrvatske RTV, a program RTV Sarajevo se emituje bez teškoća, zakratko". (...) "Pod izgovorom da rad uređaja na RS Veležu ometa rad pilota na aerodromu Mostar, bivša JNA naređuje isključenje predajnika ...". (... ) "U "zaštiti" objekta Kozara i Lisine učestvuje jedinica Veljka Milanovića sa 47 naoružanih lica, a na Lisini grupa od 150 naoružanih lica sa oznakom "Milicija Krajine". (... ) "Slijedom događaja 3. februara 1992. preuzima se objekat Ciganišta za pokrivanje signalom Doboja, te prenosi program TV Beograd. A 23. marta 1992. grupa naoružanih lica zauzima RS Trovrh kod Goražda a onda i objekat Majevica". "Zatim 29. aprila 1992. pada najvažniji objekat koji je pokrivao 70 posto teritorije RBiH, RS Vlašić. Već su pod okupacijom objekti Velež, Tušnica, Kozara, Majevica, Karaotok, Trovrh, Leotar, Plješevica i objekti na brojnim lokacijama širom Republike iz kategorije sekundarne mreže".(Izudin Isović: "Radio-televizija Bosne i Hercegovine na meti agresije", feljton, (2) "Okupacija releja", cit., str. 9.) [33] "Sve što je pod kontrolom legalnih vlasti RBiH, na slobodnim teritoriju Republike, izloženo je granatiranju, bombardovanju, uništavanju i paljevini: Hum, Bjelašnica, Donje Moštre itd." (... ) "Srednjetalasni predajnik u Donjem Moštru kod Visokog doživljava teška granatiranja, Hum pored granatiranja bombardiraju i avioni, a objekat Bjelašnica završava svoj rad u plamenu".(Izudin Isović: "Radio-televizija Bosne i Hercegovine na meti agresije", feljton (2) "Okupacija releja", cit., str. 9.) [34] "Prilikom razbijanja legalnih i stvaranja kolaborističkih organa vlasti prvo se išlo na proglašavanje tzv. srpskih autonomnih oblasti (SAO)", tome su prethodili "Dogovori o udruživanu u Zajednicu opština".(Prof.dr.Ismet Dautbašić, cit., str. 181.) "Odluka o formiranju tzv. Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini (24. oktobar 1991. godine)".(Dr.Smail Čekić, cit.dj., str. 270-272.) "Odluka o pripremama za formiranje tzv. "Republike Srpske Bosne i Hercegovine" (21. decembar 1991. godine)".(Isto, str. 278.) [35] Prvi i drugi program TV Sarajevo pokrivao je 70-75% teritorija RBiH. Treći program TV Sarajevo bio je lokalnog karaktera (grad Sarajevo i bliža mjesta). [36] "Tako 2. marta 1992. godine izdaju obavještenje tzv. kriznog štaba srpskog naroda da se bezuslovno obustave sve aktivnosti Predsjedništva, Skupštine i Vlade BiH na međunarodnom priznanju suverenosti i nezavisnosti BiH, da se odmah raspusti Krizni štab Predsjedništva BiH sa Ejupom Ganićem na čelu, kao neustavni organ, da se izvrši reorganizacija MUP-a BiH, da se u RTV Sarajevo uvede prinudna uprava na paritetnoj osnovi do konačnog dogovora o podjeli ... ". (... ) "Stiže teleks sa Pala: "Juče, 1. marta 1992. godine, pucano je u srpski narod i u srpska znamenja. Time je nedvosmisleno pokazano kako bi izgledala sudbina srpskog naroda u suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj BiH"." (...) ""Krizni štab SDS i srpskog naroda postavlja slijedeće uslove". Pet tačaka, pet uslova, pa onda pregovori: "Bezuslovno zahtijevamo da u medijima i sredstvima informisanja bude hitno obustavljena kampanja u prilog suverenosti i nezavisnosti BiH koja de facto nije stečena, a u sredstvima informisanja proglašava se svršenim činom". "Već duže vremena srpski narod u BiH je pod informativnom blokadom i presijom. Zato zahtijevamo: hitnu podjelu TV i Radija (pod.A.Š.) kao i prestanak emitovanja YUTEL-a"."(Izudin Isović: "Radio-televizija Bosne i Hercegovine na meti agresije", feljton, (3) "Pokušaj podjele Televizije", "Oslobođenje", br. 16694, Sarajevo, 1994., str. 9.) [37] Naprimjer, monitoring koji je organiziran u cilju analize centralnog dnevnika prvog programa RTS-a, marta i aprila mjeseca 1992. godine, pokazao je da je u toj informativnoj emisiji ratu u Bosni i Hercegovini posvećivano prosječno 22% prostora (uz izbjegavanje emitiranja slika o događajima sa mjesta), iako je u Srbiji bila predizborna kampanja, kojoj je posvećivano 25, 6% programa.(Vidjeti: Mark Tompson, cit. dj., str. 100.) [38] Nakon disolucije Jugoslavije njena vojska (tzv. JNA) je s obzirom na dominaciju oficirskih kadrova srpske nacionalnosti prerasla, znatnim dijelom, u vojsku bosanskih Srba, a paravojne formacije su predstavljale dobrovoljce koji su se regrutirali u Srbiji i Crnoj Gori, te Bosni i Hercegovini u organizaciji tzv. otadžbinskih stranaka i udruženja. [39] "Februarskog dana 1994. godine Bernar Volker, novinar francuske televizijske stanice TF 1, tražio je da mu pošeljem bilo kakav dokaz o tome da su muslimani još jednom ponovili akt žrtvovanja vlastitog naroda, odnosno da je masakr 68 ljudi na pijaci Markale u Sarajevu njihovo djelo, sračunato na propagandni efekat protiv srpske strane u građanskom radu. U zaoštrenoj, do usijanja dovedenoj psihozi koju su mjesecima podgrijavali televizija i štampa u zemljama Zapada, eksplozija na pijaci, tobože granata ispaljena sa srpskih položaja, trebalo je da bude ona kap u prepunoj čaši koja će izazvati prelomnu odluku u političkim krugovima članica NATO-a i konačno ih privoljeti da vazdušnim napadima ostvare ono za šta muslimani nisu vojno bili sposobni: da slome premoć srpskih snaga na ratištu. Hrabri francuski novinar usudio se da u emisiji vijesti TF 1 iznese činjenice o monstruoznom i očajničkom muslimanskom potezu".(Vidjeti: Miodrag Ilić: "Medijske imperije", Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1997., str. 1-14.) [40] Naprimjer, u devetom poglavlju pod naslovom "Jugoslovenska kriza i moralni debakl štampe", Miodrag Ilić piše: "Među trenucima u kojima je "stid poginuo od ljudi" izdvajaju se jednostrani izvještaji dopisnika CNN-a iz Bosne Kristijane Amanpur, zvijezde kompanije koja se javljala uvijek sa "vrućeg tla" i koju smo dobro zapamtili. Nedvosmisleno opredijeljena za muslimansku stranu, svojim višemjesečnim pristrasnim raportima iz Sarajeva, umnogome poriče tvrdnju svojih bosova da su im profesionalna načela na prvom mjestu".(Isto, str. 238.) [41] "Izbacivši poveću pregršt patetičnih gluposti, snimivši dokumentarni film "Bosna", neuvjerljivo propagandno nedonošče, Levi iz bosanskog užasa, u odijelu iz najskupljeg butika, elegantno uskače pod reflektore kanskog festivala. On pronalazi sličnost između Francuskog pokreta otpora, i, što je još besmislenije, između Republikanske armije u Španskom građanskom ratu, i muslimanskog džihada u Bosni! Međutim, uprkos očiglednoj konfuziji, pomodnoj intelektualnoj koketeriji i udvaranju muslimanskoj strani (iz razloga koji se mogu naslutiti), jedan broj uglednih imena poveo se za Kon-Benditom, Levijem i Finkelkrautom, i potpisao u novembru 1993. poznatu peticiju, upućenu evropskim vladama i Ujedinjenim narodima, kojom se zahtijeva momentalno bombardovanje Pala i srpskih vojnih ciljeva, "uz najveće mogućno osiguravanje ljudskih života"! Ovaj paranoidni i nehumani zahtjev potpisala je, kako reče Finkelkraut, "humanistička elita": Kon-Bendit, Petar Šnajder, Finkelkraut, Levi, Frajmut Duve, Volf Birman, Paskal Brukner, Ignac Bubis, Jirgen Fuhs, Andre Gliksman, Huan Gojtisolo, Ginter Gras, Klaus Hartung, Klaus Legevi, Adam Mišnjik, Hajner Miler, Oktavio Paz, Karl Poper, Salman Ruždi, Štefan Švarc, Jorge Semprun, Suzan Zontag, Simon Vizental, Peter Zadek i Tilman Cilh".(Isto, str. 242.) [42] Televizijski predajnici, radio odašiljači, telefonske centrale i izvori energije bili su blokirani ili razoreni upravo radi sprječavanja glasa istine o agresiji i ratu u Bosni i Hercegovini. [43] Kada je KEBS prekinuo odnose s tzv. Saveznom republikom Jugoslavijom na rok od tri mjeseca (8. jula 1992.god.) TV Srbije je ovu vijest objavila tek u 58. minutu centralnog dnevnika. [44] Elektronski medij pod državnom kontrolom (RTS), kao i pisani mediji, dnevni i sedmični: Politika, Večernje novosti, NIN, Duga i dr., stavili su se u službu agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a rijetki mediji kao npr. Radio B92 su kritizirali predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. Takozvani slobodni novinari su trpjeli prema izvještaju H. Watcha represiju zbog odstupanja od "slova" službene politike. Naime, H.Watch je naveo da je 17 novinara pretučeno 1. juna 1993. godine zbog toga što su izvještavali o demonstracijama u Beogradu.(Vidjeti: Mark Tompson, cit. dj., str. 62.)