Osobito iskustvo svijeta imaginacije u djelu estetičara Kasima Prohića

OBLIKOM DUHOVNO PROGLEDAVANJE MATERIJE

Sjećanje na cijenjenog estetičara Kasima Prohića nosim kao trajnu začuđenost pred duhovnom moći poetskog znanstvenika, kao divljenje rijetkoj vrsti komunikacije odgojenoj u otmjenost, i sjećanje na božanski dar pameti koja ne traga za završenim i definitivnim, već je putnica unutarnjeg drhtaja nastajanja novog oblika, jedne nove duhovne kozmologije. Gaston Bachelard u djelu Poetika sanjarije piše: «Tako, od samog jutra pred knjigama nagomilanim na mom stolu , ja bogu čitanja upućujem svoju molbu proždrljivog čitaoca: Podarite nam danas našu svakodnevnu glad» Malo je prostora i vremena na ovom svijetu bilo za Riječi estetičara Kasima Prohića. Baš, kao G Bachelard, i Prohić je vjerovao - «samo je gore na nebu raj u obliku ogromne biblioteke» INTERLUDIUM : G Bachelard I Focht K Prohić Priznajemo kako nas nosi, posigurno sa pravom, ona fascinantna «tvoračka imaginacija» dvije persone duhovnosti koja se jedva može odrediti iz jedne oblasti. G Bachelard je obilježio filozofsko- znanstvenu kulturu, posebno književni život posljeratne Francuske.Estetičar K Prohić svojim djelima, i šarmom predavačke nadahnutosti, ornamentalno zasvođuje sve što se gradilo u estetici prošlog stoljeća. Nastaniti se u lijepe svjetove Prohićevih djela je čin «pjesničkog stanovanja». Biti u djelima znači susret sa jedinstvenom «tvoračkom imaginacijom» koju nije dovoljno primati, već i prihvatiti.Najteže se otkriva ono što nosi i što je prvotno svjetova djela estetičara; dodir sa svijetom u njegovom prirodno, društveno još nekodifikovanom i historijski neizrelativiziranom oblikovanju. Oblik svijeta dok se on još ne oživotvori u materijalu. Svijet kao život oblika i oblik kao jedna zamisao duha. Nalazimo da dodir- su- očenje sa životom estetičar Prohić slavi kao opasnost zavodnice- umjetnosti pa u robovanju njenoj veličini i snazi, pa u bogoslužju ovoj nalazi oslonac i životu darovani sok. Čitamo o veličanstvenosti «tvoračkog» susreta čovjeka - umjetnika sa materijom u kojem se samo- objavljuje duhovno progledavanje materije. Unutar Prohićeve hermeneutike umjetnosti «tvoračko» se posve drugčije misli nego je to moderno značenje stvaralaštva. Čovjek- umjetnik nije natjecatelj sa bogom. Nije Prometej, on ništa i nikome ne oduzima da bi sam sve nadvisio.Riječ je o filozofiji umjetničkog stvaranja koja umjetnost misli trans- umjetničkih vrsta i trans- historijom ograničavanja njenog svijeta. Umjetnost je iz prirodne mjere čovjekova odnosa sa životom, i njegovom tajnom. Stoga ništa u umjetnosti, i životu, nije podijeljeno. Oni su nevin govor prvog dodira koji otvara tajnovitost i složenost oblika. U duhovnom progledavanju materije- obliku mjera je tvoračkih putovanja.Do preciznosti svjedoče Prohićevi tekstovi, makar sa veoma različitim naslovima i sa težinom filozofsko znanstvene racionalizacije, svjedoči baš estetičar- izuzetni stilista, vlastitu obuzetost imaginacijom. Prohićeva riječ ne imenuje « tvoračku imaginaciju» kao ni Bachelardove pojmove «formalna imaginacija» i «materijalna imaginacija», značenjem «strogih» pojmova estetike. To što je u značenju «bašlarovsko» je ono što umjetničko djelo hoće da kaže; da su slika forme i slika materije jedna dinamička radost. Umjetničko djelo budi «zaspale sile u ustajalom svijetu». Ono je pozornica kozmodrame, drame jedinstva čovjeka i kosmosa, ljudske ruke i materije, prirode. Bachelardova misao o rezbarstvu i graveru, estetičaru Prohiću je trajna vrijednost i svjedočenje otvorenog arche-a koji je sabiralište bića u njihovoj neposrednosti, sabiranje koje to postaje iznutra. Riječ je o elementarnoj fenomenologiji koja računa na «doživljavanje bića u njegovoj neposrednosti».Bachelardovi tekstovi o rezbarstvu i graveru su otkrića o smislu ljudskog stvaralčkog htijenja koje ne dolazi naknadno, koje je iznutra, koje ne ilustruje nego sebe- trag upisuje: «Rezbarstvo volim po sebi, autonomno, volim rezbariju koja izvorno ništa ne ilustruje, koju ja zovem u svojim filozofskim razmatranjima auto- eideičkom. Ona je za mene ideal priče bez riječi, kondenzovne priče. I zato što ništa ne priča, primorava nas, gledaoca koji misli, da govorimo. Graver stavlja svijet u pokret, podstiče snage koje nadimaju oblike, izaziva zaspale sile u ustajalom svijetu. Da bi iskazao prvobitnu, bitnu borbu, tu antropološku bitku, nedavno sam predložio izraz kosmodrama u smislu u kojem psihoanaliza upotrebljava riječ sociodrama da bi analizirala ljudska suparništva» Ta moć čovjeka, njegova snaga da jezik učini bićem, to je Bachelardovo bitno pitanje «učiniti riječ nepredvidljivom nije li to, u neku ruku škola slobode?» Unutar «zone osvojene slobode» tek je mogućnost komunikacije sa «tvoračkom sviješću pjesnika». Svakako, čita Prohić Bachelardovo djelo Poetika sanjarije, komunikacija nije nikakav pasivan primalački odnos, komunikacija je razumijevanje i razotkrivanje našeg vlastitog bića sve do dna i sve do samih korijena. Stoga nema fenomenologije pasivnosti jer komunicirati sa pjesnikom, ili posredstvom pjesnika znači komunicirati sa onim što se čuva u dnu nas samih. To je put koji se spušta i put koji je akt osvješćenja. Osvješćenje je poetska sanjarija koja nije ništa što pripada tami i noći a zaboravlja se na svijetlu dana. Prohić putuje sa Bachelardom sve do u posljednje oduzimanje svake mogućnosti da se poetska sanjarija zatvori u smisao predmeta psihološki zasnovane književne kritike kao i da se poetskoj sanjariji pristupi iz biografskog vidokruga u kojem bi poetska sanjarija bila «rješena» iz razumijevanja pjesnika kao čovjeka. Za Bachelarda se, smatra Prohić, ne postavlja pitanje unutar nekog od mugućih pristupa. Naime, estetičar piše da se za Bachelarda «ne postavlja pitanje kako pjesnika svesti na privatnu ličnost», nego « kako čovjek može da, uprkos životu, postane pjesnik?». Odgovor je moguće misliti iz snage imaginarnog tako da «imaginarni svijet apsorbuje realni svijet».Ovo je Bachelardov odgovor. On otvara lijepe svijetove i u njima misli sigurnost postojanja u svijetu. Sigurnost postojanja u svijetu polaže Bachelard u snagu i aktiviranje imaginarnog. Funkcija irealnog putem imaginacije je u vraćanju svijetu povjerenja, u svijet povjerljivog bića, u čisti svijet sanjarije. Ovi Bachelardovi iskazi imaju težinu osnovnih filozofskih teza iz kojih je potpuno strogom kriteriologijom izvođenja zaključaka, moguće ustvrditi to što je Bachelard i izveo da «fenomenologija percepcije mora ustupiti mjesto fenomenologiji imaginacije». Imaginacija kao apstrahiranje od svjetovnog kao takvog kao da nas nenadno «zatiče». Estetičar Prohić uočava zamku lijepih svjetova i poetike sanjarije pa mu ne promiče da da postavi pitanja pred filozofski govor o pjesničkom stvaralaštvu. Filozofija se i ne može zamisliti bez apstrahiranja od empirijski nebitnog i onog čisto pojavnog. Ona to čini i kao zagovornica ideje o percepciji kao čovjekovom primordijalnom iskustvu, piše Prohić. No, to ne osigurava «sigurnost» fenomenologiji imaginacije. Prohić smatra da se nema pravo uspavati svijest pred realitetom: «Međutim, može li i ima li moralno pravo filozof, pa i fenomenolog, zatvariti oči i uspavati svijest pred realitetom, ako o tom realitetu hoće da kaže bitnu istinu, sve ako je ta istina i ljudski porazna». Bašlarova fenomenologija je «elementarna fenomenologija». Ali zar može postojati «elementarnija» fenomenologija od fenomenologije percepcije, i može li, uistinu, ikada imaginarni svijet potpuno zakloniti i isključiti onaj realni. Ako može, onda je filozofska konsekvencija tog stava da živimo u lajbnicovskom svijetu zatvorenih monada, gdje se Drugi javlja kao mnoštvenost imaginativno eksplozivnih poetskih slika, kao Knjiga koja svjedoči o svijetu, ali ne i o društvu.Isključuje li, i da li uopšte pojam svijet može isključiti pojam društva, odnosno da li se time, čudnom inverzijom, ukida Bašlarova podjela na dnevni i noćni život, na racionalni i onirički materijalizam? Očito: elan Bašlarove imaginacije može da vrši takve rezove, i njemu se kao strasnom čitaocu mora vjerovati kad piše o vlastitom iskustvu sa riječima, samo što se Život i Knjiga ipak miješaju i što nije nimalo slučajno da je Bašlar postao sanjar riječi tek kad je prošao put na kojem je carevala »muška snaga znanja», tek kad je počeo da se sjeća... » Ispred nas je još jedan tekst u kojem estetičar Prohić, rekli bi, «kontrolira» da se misao o umjetnosti sama ne zavede u ishodište o apsolutnosti imaginacije i da se sama umjetnost ne «uz- oholi» imaginacijom kao supstancijom neovisnom od svekolikosti drugih. Dok piše o Fochtovoj «misaonoj strasti» za razlučivanjem a ne za konstitiuranjem, estetičar Prohić prepoznaje opasnost ovakovrsne bašlarovske «misaone strasti» koja određuje estetičku valorizaciju umjetničkog djela samo po jednom principu kriteriologije- saobražavanje onom prvotnom kvalitetu- pojmu, savršenstvu. Kako je Fochtova misao o umjetnosti paradigma za sve protivnike predmetno- intencionalnog određenja umjetničkog djela, to se Prohiću čini da Focht kao rijetko logički dosljedan mislilac, baš zato ne može vidjeti činjenice jer ih i neće da vidi. One, stoga i ne postoje. Sve ovo posvjedočuje Fochtov filozofski radikalizam u shvaćanju forme, smatra Prohić: «....Focht pokušava dokazati da su za filozofiju i nauku karakteristična sadržajna usmjerenja , dok bit umjetničkog leži izvan svih egzistencijalnih, praktičnih i utilitarnih motivacija, te da je «za umjetnost kao umjetnost konstitutivna određena forma»o kojoj, za razliku od sadržaja, nije moguć iskaz, «budući da se forma u principu i ne može analizirati, jer je jedinstvena i elementarna, pa predstavlja jedan jedini odnos sveukupnih dijelova cjeline». Nakon priznanja da je kod Fochta formalno- logički besprijekorno izveden biljeg svake prave, velike umjetnosti da je on sama i samo forma, Prohić pita: «Nije li svaki govor o umjetnosti bez pretpostavki o historijskom posredovanju svakog oblika duhovnosti ( pa i umjetničkog) toliko apstraktan da mu nužno izmiče ona zajednička osnova na kojoj se i umjetnost, i filozofija i nauka javljaju kao duhovnost jednog vremena?» Zato što umjetnost izdvaja iz cjelokupnog duhovnog konteksta, Prohić misli da Focht umjetnosti pridaje velike zadatke i moći. Nema sumnje , Focht piše o božanskoj moći umjetnosti ali, nikako, o njenim zadacima, baš zato što nikad ne vidi njen supstancijalitet spram nečeg drugog. Zato i piše da se nema pravo na pleča umjetnosti( muzike) svaliti zadatak izmjene ovog svijeta ( s obzirom na stavove Blocha i Adorna). Fochtu je estetski predmet autonoman a to znači da Rilkeov stih « A ipak ima Neko ko to svo padanje drži beskrajno blago u svojim rukama» ne iskazuje božansku moć već je sam stih poetska- božanska moć sklada u kozmosu. Fochtova misao o formi koja je srce umjetničkog djela najbliža je Bachelardovom pojmu imaginativnih moći koje «kopaju po dubini bića: u biću traže ono prvobitno i ono večno. Vladaju godišnjim dobima i istorijom. U prirodi, u nama i izvan nas, one proizvode klice u kojima je forma uronjena u supstancu, u kojima je forma unutrašnja.» Za filozofsko izučavanje stvaralaštva relevantni su samo pojmovi formalna imaginacija i materijalna imaginacija. Iz dubine bića imaginacijom ustaje lijepi svijet umjetnosti, djela, a Focht u muzici čuje ustajanje svijeta same umjetnosti. Za Bachovu muziku, malo je reći da je lijepa , ona je čitav jedan svijet. Kratki interludium Bachelard Prohić Focht nužan je utoliko što mislioci misaono odnošenje spram umjetnosti grade iz drame- imaginacije koja uobličava biće umjetnosti ,ali i sam život kako to Prohić kaže o Fochtovoj drami; da se njegovo estetičko djelo ne može komparirati a sam se estetičar «i u empirijskoj «evidenciji», pokušao zasnovati kao estetska egzistencija. Nalazimo jedno rijetko svjedočenje o poširokom razgrnuću problematike stvaralaštva koja se kao ni ljepota njegova kod mislioca ne osigurava apriori već samom činjenicom sposobnosti subjekta ili Cogita pa bi se analitičkom metodom sva tajnovitost imaginacije mogla okupirati u odgovore i rješenje. Stoga što imaginacija makar i prikazljiva nikad nije predmetno raspoloživa estetičar Focht misli o mogućnosti estetike iz vidokruga mogućnosti da svojom problematskom strukturom bude vezana samo za samo umjetničko umjetnosti koliko bi bila u stanju da ga racionalno razloži i izvede definiciju biti umjetničkog. Kod Bachelarda je riječ o «direktnoj ontologiji « estetskog bića. Oba mislioca estetičar Prohić razumije izuzetnim svjedocima izazova čovjeku nedohvatljive prapočetnosti o kojoj se pitanja otimaju svim odgovorima. Umjetnost objavljuje samu dramu prelaska Ništa u Nešto, piše Focht, i drži da jedini zahtjev pitanja o umjetničkom umjetnosti može biti samo pitanje zaštičeno od svega «vanumjetničkog». Bachelardov je rez «oštriji», prapočetno je sanjarija o djetinjstvu, intimna imaginacija je najdublja. Prapočetno je korijen imaginativne moći o kojem Bachelard piše: «Na dnu materije raste tamno bilje; u noći materije cvetaju crni cvetovi. Oni već imaju svoj somot i formulu svog mirisa». U djelu Voda i snovi - Ogledi o imaginaciji materije Bachelard je napisao « Zato verujemo da jedno filozofsko učenje o imaginaciji mora, pre svega, da ispituje odnose između materije i formalne uzročnosti. Ovaj se problem postavlja pesniku isto koliko i vajaru. I pesničke slike imaju svoju materiju.» U Bachelardovom djelu je riječ onom iskustvu sanjarije koje je oniričko iskustvo kosmosa: «Najzad, zamisliti kosmos, to je najprirodnija sudbina sanjarenja». Što je u «dnevnom» životu takva zamisao veličanstvena i zastrašujuća a u snovima sreća i mir koju zamisao donosi, valja sad «sačuvati» i primiti u bašlarovskom gnijezdu značenja, jer se ni u kakvo racionalno organizirano objašnjenje ne može uvesti. Estetičar Prohić rijetkom egzemplarnošću jedinstva očevidnog zanosa Bchelardovim putovanjem ka tajni «kosmičkog ognjišta» i interpretacije koja zna dokle se Bachelardovo putovanje može slijediti, estetičar pristaje i prima da je njihovo značenje preko smisla pouke. Prohić piše da je na čitaocu da čita i zadobija zadovoljstvo vlastite muke pri buđenju vlastite imginacije, muke da se otkriva «suštinska ženskost svakog dubokog sanjarenja.» Bez sumnje, riječ je o otvorenoj i nepretencioznoj interpretaciji Bachelardove misli. Stoga nas obavezuje Prohićeva konstatacija da je Fochtovo estetičko djelo «ideografski čisto» jer se ni u jednom dijelu nije «unutarnje saoporicalo», obavezuje nas na pitanje kako se može staviti primjedba na takvu «čistinu» umjetničkog umjetnosti ili gnijezda života kad ovaj estetičar muzike, poviše i od Bachelardovog traganja za zamisli kozmosa kao najprirodnije sudbine sanjarenja, u tajni muzike vidi mogućnost otkrivanja tajne kozmosa i života. Čini se da je estetičar Prohić samoporekao vidokrug «društveno povijesnog horizonta» interpretacije Fochtovog estetičko djela. U Prohićevim tekstovima, osobito ispod naslova kraćeg teksta Materijal i oblik susrećemo, baš, jednu «ideografski čistu » zainteresiranost i interpretaciju oblikovanja materijala kao on prapočetno i «čisto» umjetničko umjetnosti. Tekst je napisan povodom knjige Arfana Hozića Iskustvo oka u rušenju forme. Stav vajara Hozića:» Završiti jedan rad u kamenu, to je kao proživjeti jedan život» , promišlja Prohić u značenju estetskog koje nije identificirano osobnim i individualnim. Sama je skulptura individualitet koji prevazilazi čovjeka. Sama je skulptura iskustvo traganja u tajnu materijala. Traganje je borba čovjeka sa materijalom, stalna čovjekova ambicija da se «isproba» i da otkrije kako se u nekom kamenu to što ambicija hoće ne može oblikovati . Materijal ostaje nepatvoreno iskustvo. Prohiću se iskustva skulpture u kamenu, drvetu, bronzi, i iskustvo Ruke (Hozićeve ruke) svjedočanstva da «u umjetnosti nema kanona, i da smo, kad je riječ o umjetnosti, uvijek na početku, na tragu otkrivanja uvijek novih modaliteta kreativne prakse, te da «rušiti formu» ne zači ništa drugo nego se « naći se na otvorenom skeletu skulpture». Kad se učini kako estetičara u umjetnosti zaziva najdublje njeno najdublje, «izvorno alkemičarsko karaktera umjetnosti» prepoznajemo «ustupak» kojeg ne nalazimo kod Fochta i Bachelarda. Na kraju spomenutog teksta Prohić je napisao: «.....Hozić želi da saopšti drugima, naročito mladima, sve što mu se čini da, kao iskustvo pojedinca, može biti realna pretpostavka zasnivanja komunikacijske zajednice, one zajednice koja punoću života mjeri intenzitetom stvaralačke pustolovine i neizvjesnosti» Unutar poruke - «ustupka» što se «želi da saopšti drugima» nema ničeanskog mjesta za ničeansko značenje stvaralačke pustolovine i neizvjesnosti. Slušamo glasnu i jasnu aristotelovsku misao o poučnoj funkciji umjetnosti. Bachelardovoj misli da smo u filozofiji u bjedljiviji jedino ako objavljujemo osnovna sanjarenja, ako mislima «ustupamo» njihov put snova, najprisniji je estetičar Prohić.No , Bachelard je najprije diskreditirao to što smo u odnosu na vatru, vazduh, zemlju, vodu "postali racionalisti". Bachelard je objavio jedini "preostali" put; u korijen organske imaginacije. U tom smislu će samo reći o čovjeku s obzirom na "kontekst kultura": «A ono što mi o čoveku najviše volimo je ono što se o njemu može napisati. Da li ono što se ne može napisati zaslužuje da bude proživljeno? Morali smo se, dakle, zadovoljiti proučavanjem nakalamljene materijalne imaginacije i gotovo uvek smo proučavali isključivo različita grananja materijalizujuće imaginacije iznad kalema, pošto je kultura već utisnula svoj žig u prirodu». Ne radi se o kalemljenju kao običnoj metafori. Pojam je bitan u razumijevanju ljudske prirode. Kalemljenje daje materijalnoj imaginaciji obilnost oblika. Bachelard izgovara da je umjetnost kalemljena priroda. Priroda, a najviše je to Voda za Bachelarda, je «neposredna poetska stvarnost», ona je potpuno biće, ima tijelo dušu, glas i jezik. Voda pjesniku treba, piše Bachelard, «da nagovesti novu obavezu: jedinstvo elemenata. Bez ovog jedinstva elemenata, materijalna imaginacija nije zadovoljna a formalna imaginacija nije dovoljna da poveže raznorodne crte. Delu nedostaje život jer mu nedostaje supstanca.» Sa bašlarovskom strašću govori Prohić o potrebi druge vrste, potrebi pucanja granica filozofskog diskursa kako bi se propustio glas umjetnosti. Estetičar misli o pothvatu približavanja ljudskom svijetu. Destrukcija statičnosti je značenja poziva na «razgoličenje» «lijene pameti». Govor je sudionik u razabiranju slojeva prekrivenosti filozofije, umjetnosti, egzistencije ispod autoritarnosti stabilnih struktura mišljenja. Svijet umjetnosti u Prohićevom djelu je rasvijetljen u bitno antropološkom smislu. Umjetnosti pripada snaga da u realnim odnosima svakidašnjice, koja je njen zbiljski supstrat i osnova, traži i nalazi «nepatvoreni ljudski odnos».Stoga je ključno Prohićeve teme umjetnost sam čovjekov jezik u kojem se gradi su- odnos sa tajnom. Jezik nije sprovoditelj tajne u Iskaz već razgovor i doček onog šta se u razgovoru događa. Međutim, jezik je unutar Prohićevog problematiziranja svagda gadamerovskog značenja da nije samo izraz nego i izraz kao ponovno stvaranje. Jezik je Prohić izveo na «borilište» protiv odgovora o umjetnosti, kao i o životu iz registra logičke misli. Sam estetičar izdržava su-patnju razgovora kojemu nije cilj osvojti svijet i sprovesti ga u pravocrtne slike i odgovore. Jezik nije predmet, svijest o govoru je samo stvaranje jezika, bogaćenje jezika, vrednovanje, jezik znači i voliti jezik. Prohićeva misao- pohvala ruci jeziku umjetnika, pohvala materijala koji «duhovno progledava» ponekad je jedna «tiha fuga» bašlarovske teme o matrijalnoj i formalnoj imaginaciji. U ovih dinamičkom susretu-dodiru misli Bachelard jezik vode kojeg slušanje razumu ne polazi za rukom, ali stvarni život u «ovoj cvjetnoj dinamici» dobija novi zamah. Bachelardovo odvajanje racionalnog i oniričkog života posebnog je određenja; da je totalno odvajanje i da je jasno ostvareno. To «jasno» znači: «Stvarni život se bolje oseća ako mu se da zasluženi odmor u nestvarnom.» Nismo u Prohićevom tekstu Dva svijeta i dvostruki materijalizam: Racionalni i Onirički našli citiranu ovu Bachelardovu misao. Umjesto sažetka U Sarajevu je na Filozofskom fakultetu 30. 11. 2004.godine u organizaciji Odsjeka za filozofiju i sociologiju održan Okrugli sto povodom dvadeset godina preseljenja na drugi svijet estetičara, prof. dr. Kasima Prohića, redovnog profesora na Odsjeku za filozofiju i sociologiju na predmetu Estetika. Kasim Prohić je rođen 25. 10. 1937. godine u Glavatičevu, Konjic. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u Konjicu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu je završio studij filozofije i historije jugoslovenskih književnosti, 1961 godine izabran za asistenta na predmet Estetika. Na ovoj nastavno naučnoj instituciji djelovao je do kraja života. Oko ove izuzetno uspješne i osobitog znaka djelatnosti u edukaciji razgranata je poširoko znanstvena djelatnost estetičara Kasima Prohića preko duhovno povijesnih prostora tadašnje Jugoslavije. Život Kasima Prohića nije jedna perspektiva pa je zajedno sa njegovim djelima neponovljiva pojava « prizmatskog snopa perspektiva». Jedno mišljenje- egzistencija «otvorena figura» igre protivurječnosti unutar kojih estetičar promišlja mjesto mogućnosti. Bez privilegiranih «pravaca», a to kod estetičara Kasima Prohića znači, biti protiv svakog «sklada» koji je u funkciji represije ovog svijeta zasnovanog na nasilju i u funkciji totalitarizma. Nalazimo smisao «neprivilegiranog» pravca u njogovom razumijevanju prirode filozofskog mišljenja iz kojeg je sam odgajao otpor svijetu «obogotvorene» svojine. Iz takovog svijeta neprihvatljive «loše beskonačnosti», estetičar je «spašavao» mišljenje od zaborava da se misli konačnost, smrt. Izgubljena vlastitost, «moja vlastitost», svijet bez «osiguranja» sopstva i trajno je otvoreni život figura po kojemu ovaj, u našim prostorima neponovljivi poeta misli, prohodi do u tajnu značenja konačnosti čovjeka i mogućnosti izbavljenja autentičnosti čovjeka.