Nerkezov doprinos razvoju islamskih studija kod nas

U razumijevanju islama kao vjere, njegovih najzapaženijih kulturnih i civilizacijskih postignuća u Bosni i Hercegovini će se u 20. stoljeću pojaviti raznoliki interpretativni smjerovi. Pojavu takve duhovne i intelektualne razuđenosti, tj. raznolikost u metodi i teorijama koje će pojedinci izložiti uvjetovat će socijalne, političke i kulturne promjene kroz koje su prolazili muslimani tokom svojega povijesnoga razvoja. Tako će u vrijeme uspostavljanja austrougarske vlasti u BiH, kao plod tada još jakoga utjecaja stavova konzervativne arapske i turske uleme, s jedne, te sve dominantnijega utjecaja zapadnjačkog koncepta učenosti i obrazovanja, s druge strane, biti u znaku rasprava tradicionalne konzervativne i modernizirane uleme o pitanju statusa žene, njenoga pokrivanja, modelima obrazovanja, vjerske, kulturne i intelektualne institucionalizacije bosanskih muslimana itd., u socijalističkome razdoblju, zbog vulgarnoga ateističkoga odbacivanja fenomena religioznosti, u vidokrug bavljenja islamom ući će eminentno apologetičke teme tipa da li Bog postoji, da li je i kako je moguće racionalno dokazati Njegovu egzistenciju, zatim brojne teme o porijeklu religije, njegovoj društvenoj i kulturnoj relevantnosti itd., dok će sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća u prvi plan izbiti socijalni, politički i kulturološki aspekti islama, te pitanja o transcendentnom porijeklu religija, kojima se bavila nova perenijalistička škola u Evropi čiji su najeminentniji predstavnici bili Schuon, Guenon, Lings, Burchardt itd. U tom sjajnom koloritu bosanskohercegovačkih ideja i interpretativnih smjerova značajno mjesto, nesumnjivo, pripada rahmetli Nerkezu Smailagiću. Ono po čemu će biti upamćen jeste njegova znanstvena kulturna i vjerska tematizacija islama. Kao izvanredan poznavalac stanja religijskoga fenomena u kršćanskoj Evropi, gdje je religiji dugo vremena bila oduzeta njena značajna društvena i kulturna uloga, s jedne, te odgovarajući na svjesno ili pred/rasudno simplificirano prezentiranje islama, koje će posebno doći do izražaja od vremena koloniziranja muslimanskih zemalja, Nerkez Smailagić će pristupiti plodotvornom, dinamičnom i sistematičnome prezentiranju ukupnog duhovnog, intelektualnog, kulturnog i civilizacijskoga iskustva koje je postigao muslimanski duhovni i misleći genij. U tom sklopu posebno treba izdvojiti njegov metodički pristup povijesnome bitku muslimanskoga svijeta, na kome mu trebaju pozavidjeti naši najistaknutiji alimi i teolozi, koji se dugi niz godina ex profeso bave raznolikim fenomenima islama. Svoje rasprave otpočinje ponajprije fenomenom Objave u islamu, njenome porijeklu, sadržaju, funkciji, aspektima njenoga zahvaćanja u ljudsku historiju, zatim ulozi poslanika, posebno poslanika Muhammeda, a.s., u njenome prenošenju ljudima, odnosno njegovoj ulozi u razvoju ljudske civilizacije uopće. Odmah zatim on izlaže ono što bismo mogli označiti vjerom muslimanske umme. Riječ je o imanskim i islamskim šartima koji podrazumijevaju ljudski odgovor na božanski poziv koji se događa u Objavi, a koji se posvjedočuje institucionalnim formama pobožnosti oličenim u temeljnim dijelovima islama (islamski šarti). Iz cjeline njegovih tekstova ovakav raspored tema sasvim je uočljiv. Kao izvanredan antropolog i kulturolog dobro je znao da jedino kultura apstraktnu i «skrivenu» ljudsku religioznost prevodi u život, da raznolike kulturne forme daju dinamičnost, živahnost i trajnost svakome pojedinačnome religijskome osvjedočenju, zbog čega, u konačnici, pristupa izlaganju razuđenog islamskoga intelektualnoga iskustva koje posebno, rekao bih specijalistički, prezentira u odjeljcima iz kelama, teorijskoga ili doktrinarnoga sufizma i islamske filozofije. Skoro bi se moglo reći da ova tri magistralna toka klasičnoga islama sublimiraju jedan čitav spektar ideja koje će se u formativnom periodu razvoja islamske zajednice pojaviti u promišljanju gore spomenutih temeljnih stvarnosti islama kao što su objava, vjera i bogoštovlje. Naravno, svoja razmatranja završit će prezentiranjem prebogatog kulturnog i civilizacijskoga iskustva muslimanskih naroda, ostvarenog u području znanosti, umjetnosti, lijepe književnosti itd., posebno naglašavajući činjenicu da muslimanska civilizacija nije bila samo puka prenositeljica helenističkoga kulturnoga naslijeđa, kako se nerijetko i dan-danas misli, nego da je istodobno vrijedna kulturna postignuća ucijepila u kulturni identitet evropskih naroda. Osim zavidnog metodičkoga pristupa, nužno je izdvojiti i njegov jezik u kojemu je artikulirao temeljne ideje i sadržaje islama. Nakon odveć jalovih i suhoparnih dogmatskih rasprava koje su njegovi prethodnici vodili sredinom prošloga stoljeća, Nerkez Smailagić, svjestan činjenice da je to uvjet bez kojega se religijskome fenomenu nije moglo ozbiljno pristupiti, u naše religijsko mišljenju uvodi istančan i po mnogo čemu specifičan akademski jezik. Bilo je to vrijeme kada se u našemu okruženju, čija znanstvena i kulturna gibanja nismo dovoljno dobro pratili, stvaraju obrisi buduće religiologije čija pojava u evropskoj kulturi u drugoj polovini 20. stoljeća ima svoje nesumnjivo opravdanje. Bez obzira na podlijeganje izazovima znanstvene redukcije islama, čestome završavanju u nekoj vrsti religioznoga naturalizma ili misticizma, Nerkez Smailagić će svojim prepoznatljivim diskursom otvoriti novu stranicu u islamskim studijama kod nas. Tome treba dodati i njegov komparativni diskurs. Pored rahmetli Saliha Hadžialića, Smailagić će biti jedini intelektualac koji će, posjedujući zavidno obrazovanje iz historije filozofije uopće, historije kršćanstva i židovstva, posebno, svoje islamske studije komparativno postaviti. Temeljne postulate islama on s vremena na vrijeme razmatra uporedno u razini velikih religijskih i kulturnih tradicija. Na taj način svojim studijama o islamu daje jednu mnogo značajnu dimenziju koja će biti posebno aktualizirana u Evropi svršetkom Drugog vatikanskog koncila, odnosno otvaranjem do tada zatvorenoga i homogeniziranoga kršćanskoga svijeta prema vani. Djela koja je napisao ili priredio Nerkez Smailagić bit će uzrokom pojave većeg broja komparativnih radova i studija iz teologije, orijentalistike i civilizacije na prostorima bivše Jugoslavije, otvarajući na taj način jednu novu stranicu u domaćoj znanosti komparativnih religija, a samim time i u propitivanju historije kršćansko-muslimanskih veza.