Aktualizacija etike novinarske profesije kao etike poziva i njeno usmjeravanje ka etici odgovornosti

Danas se etika profesije više postavlja kao pitanje potrebe i nužde, a manje kao pitanje jedne discipline u okviru filozofije. U biti moderno doba kao doba znanosti vapi za djelotvornom normom čije će djelovanje biti nesporno, a odnosi među ljudima usmjereni ka humanizmu. Naš rad upozorava na potrebu aktualizacije etike novinarske profesije i na potrebu njenog usmjeravanja ka etici odgovornosti. Ustvari, ovaj rad ukazuje na značaj zasnivanja etike poziva u teoriji (M. Weber) i potrebu da se u ovom vremenu koje se može razumjeti samo kao vrijeme tržišta i sveopće borbe za dobit, pomoću teorije (etike) upozori na odgovornost. S obzirom na to da je i novinarstvo (i mediji i novinari) egzistencijom vezano za tržište, odgovornost gubi na značenju, a interes za uspjeh zadobija primat. U tom smislu potrebno je na vrlo jasan način upozoriti, tj. zahtijevati, povratak etici profesije, a s obzirom na činjenicu da u građanskom društvu novinarstvo igra krucijalnu ulogu, čini se važnim posebno naglasiti zahtjev za obnovom etike novinarstva na tragu etike poziva kako ju je inicirala klasična teorija, posebno I. Kant i M. Weber. I Filozofska (teorijska) etika u biti predstavlja nastojanje da se objasne moralni fenomeni. Ona tako predstavlja opći okvir u kojem su sadržani osnovi normativne etike, a opet u okviru ove cijeli niz posebnih disciplina čiji je interes vezan za poziv ili, preciznije rečeno, za konkretnu profesiju. Dakle, normativna etika je kolijevka svake posebne praktične etike. Da bi se razumjelo s kojim ciljem i na koji način se utemeljila i razvila određena, posebna etika, valja odgovoriti na pitanje šta je normativna etika. Budući da je normativna etika praktična etika, treba najprije reći da je njen interes neko ljudsko djelovanje, neko ljudsko ponašanje u procesu djelovanja, dakle, ljudska praksa. No, ona ne raspravlja pitanje same prakse, već nastoji da obrazloži norme ponašanja i ukaže na njihovu prihvatljivost ne udaljavajući se od temeljnog pojma etike. Po tome što upućuje na razloge činjenja dobra ona proishodi iz moralne filozofije, a po tome što obrazlaže osnove normi zadobija specifične odrednice praktične, normativne etike. Ona, dakle, ne propisuje norme, ona ih u osnovi obrazlaže. Stoga se može reći da ona ne prisiljava, već upućuje na određeno ponašanje u cilju dosezanja dobra. Normativna etika ima ambiciju da markira norme koje obavezuju na osnovu čega djelovanje treba zadobiti željeni smisao. Njen zadatak je da objasni koje su prednosti proklamiranih normi i obrazloži zašto su one prihvatljive. Preciznije, normativna etika odgovara na pitanje na kojim kriterijima je postavljena određena norma i šta u praktičnom djelovanju znači rukovoditi se njima. "Ako, dakle, hoćemo da utvrđujemo i obrazlažemo kriterije, pravila, norme za ispravno postupanje, onda smo na terenu normativne etike". No, primarni interes u ovom radu nije da se u cjelini izloži značenje i smisao normativne etike kao normativno-praktične discipline uopće, već da se naznačavanjem osnovnih tačaka razvoja etike i njene podjele na određene grane ukaže na razvojene tačke deontologije, ali i na njeno dalje grananje ka specifičnoj aplikativnoj etici-etici novinarstva u ovom slučaju. Naime, budući da je društvo struktuirano, da se u osnovi njegove složenosti ogleda ponašanje pri djelovanju određenih grupa, te odnosi, kako unutar grupe, tako i odnosi među grupama i cjelini društva, norme kojima se uređuju odnosi unutar posebnih društvenih grupa upućuju na posebnu odgovornost u ponašanju, kako članova unutar grupe, tako i prema društvu kao takvom. Normama se, dakle, obavezuju članovi grupa, a to je, kako je naglašavao Vuko Pavičević, predmet "posebne normativne", odnosno "posebne praktične etike" u koju spada i novinarska etika. Zato normativnoj etici pripadaju i kodeksi profesija kojima se pojačava mogućnost ispravnog, dobrog postupanja pri djelovanju. Kodeksima se, zapravo, podsjeća na dužnosti koje su predviđene normama ili načelima. Kako etiku zanima humanitet, u njenom je interesu pitanje koliko su postojeće norme stvarno utemeljene na humanističkim kriterijima, jer su samo u tom slučaju dobre za čovjeka. Stoga je, čini se, važno napomenuti da je od postanka društva pa do danas u okviru svih njegovih segmenata svijesti, pa i u okviru etike (filozofije) izraženo nastojanje da se prevlada "antagonizam ličnog i društvenog, prirode i kulture". U tom smislu treba gledati i na funkciju normativne, a u okviru nje i etike novinarske profesije. Valja naglasiti da na razini teorije nema pune suglasnosti oko toga gdje prestaje teorijska, a gdje počinje praktična etika. Neki autori, naime, otvaraju raspravu o tome da li je npr. deontologija nova etika-metaetika, odnosno na čemu je ona utemeljena i koja joj je funkcija. Ako se deontologija shvati kao znanost o dužnostima, onda je nesporno da ona time zadobija praktičan smisao. Ujedno, time je označen i njen aplikativni, tj. upotrebni karakter. No, da bi se preciznije govorilo o praktičnoj etici, valja se osvrnuti na neka pitanja utemeljenja etike poziva. II Pojam etika poziva u teoriju je uveo njemački filozof-sociolog Max Weber. No, da bi se govorilo o etici poziva u Weberovom smislu, potrebno je osvrnuti se na temeljne etičke kategorije kao da je riječ o etici uopće. Naime, opća mjesta etike kao takve predstavljaju temelje etike poziva. To su npr. pojmovi: moral, moralnost i dr. Ovdje, naime, moral valja razumjeti u smislu odnosa, kako spram drugih, tako i spram sebe. Riječ je o društvu i međuljudskim odnosima, pa shodno tome o moralu kao odlukama koje se tiču odnosa pojedinca prema zajedničkom životu u grupi (društvu), odnosno odnosima unutar grupa. U našem slučaju to je profesija. Riječ je, dakle, o obavezujućim odlukama koje respektiraju zajednički život, odnosno utiču na ponašanje i djelovanje. Moralnost se tako može razumjeti ne samo u individualnom, već i u socijalnom smislu, a ono što kao kod regulira moralnost-moralka, to je ono što promišlja i "propisuje norme i pravila ponašanja određene socio-kulturne zajednice". I ovdje postoje stanovita neslaganja o tome šta je moralka: da li je to nauka, apstrakcija ili određeni kodeks? Budući da je riječ o etici poziva (profesije) uzećemo je kao kodeks, kao usvojeni "niz" normi, propisa, i time kao sastavni dio normativne etike. Stoga ćemo ovdje na etiku gledati kao na "uputu, orijentaciju ispravnoga ljudskoga (profesionalnog, prim. A. Š.) djelovanja u svakoj konkretnoj i specifičnoj situaciji i slučaju". Weberovo uočavanje potrebe za etikom poziva, preciznije za odgovornošću u vršenju poziva, danas se doima kao teorijska inicijacija, ali ne i kao paradigma za djelovanje. On je uočio problem i time, rekli bismo, s pravom upozorio na njegovo sociološko značenje. To znači da je moral locirao u sferu odnosa među ljudima. Kada se danas stavi u žižu promatranja problem profesionalnog morala shodno Weberovoj inicijaciji, onda se neizbježno postavlja pitanje o tome kako ga tretirati: a) kao centralni ili b) kao marginalni problem. Naime, istraživačka pragmatika nas tjera da se zapitamo: ako je etika poziva opći problem kojeg je kao pokušaj kodiranja liječničkog poziva utemeljila još helenska filozofija, a u suvremenom smislu osnažila Weberova racionalna teorija, zašto se etika poziva nije ozbiljnije razvila i zašto danas tako urgentno iznosimo zahtjev za etikom profesije? Ovdje se, dakle, postavlja ona vrsta upita kojim se hoće tragati za odgovorom o tome ko je (ili što je) usporio (osporilo) potpunije artikuliranje kodeksa profesije, pa se oni nisu razvili prije nego što se došlo do zaključka da znanost snosi odgovornost za ishod života na zemlji, za ishod svijeta (H.Jonas). Još preciznije, pitanje je kome pripada zadaća da kodira: znanosti, profesiji ili društvu. Tako dolazimo do nerazriješenog pitanja odnosa teorije i prakse (teorijske i aplikativne znanosti) ili, u filozofijskom smislu, do dileme koja je nerazriješena do danas. Naime, ako filozofija kaže da um nalaže djelovanje u cilju dosezanja dobra (Kant), teologija da je to nalog Boga (metafizika), a racionalna teorija moral stavlja u funkciju slobode čovjeka (antropologija), onda nije slučajno što je etička teorija ostala na margini sve do danas, odnosno sve do trenutka kada su i teologija i filozofija uvažile mogućnost dijaloga. U sklopu ove dileme od značaja je i pitanje da li teorija (anticipacija budućnosti) samo obrazlaže razloge kodiranja ili prerasta u praktičnu teoriju (etiku) koja normira. I najposlije, tu je i pitanje koje danas dominira, a to je: da li se kod (norma) generira iznutra profesije shodno nataloženom iskustvu i funkciji, ili teorija (etika), shodno dostignutom stupnju svog razvoja, poučava (educira) profesiju u cilju dosezanja moralnosti? Valja priznati da su ova pitanja otvorena, a da praksa danas nadilazi teorijsku imaginaciju koja se ne libi da prizna da ostaje na razini pokušaja promišljanja određenih fenomena i upozorenjima, pa se pitanje etike danas može poopćiti kao pitanje etike znanosti, a tek odatle kao pitanje etike poziva, odnosno profesije koja se temelji na znanosti. Kada se ovako postave stvari, onda se može posegnuti za zaključkom da se, teorijski gledano, želi spekulirati. Nije riječ o tome, već o zapažanju na koje je upozorila sama praksa. Naime, etika poziva nije se razvila, ne samo stoga što egzistira dilema koju smo naprijed naznačili, već i stoga što profesija teži za vladajućom pozicijom zbog čega pokušava da zagospodari, pa umjesto da svoj kod usklađuje sa općim društvenim kodom, ona svoj kod nameće kao općedruštveni. Teorijski gledano, riječ je o odnosu profesionalnih grupa (profesija) prema cjelini društva, a to nije samo etičko, već eminentno sociološko pitanje. U tom smislu valjalo je ukazati na značaj Weberovog utemeljiteljskog napora u pravcu utemeljenja etike poziva. No, vratimo se još nakratko etici poziva-profesije slijedom Weberove pouke na primjeru novinarske profesije. Kada je istaknuto da je centralno pitanje etike poziva zapravo pitanje etike znanosti koje se u praksi iskazuje kao sociološki problem, onda ta naznaka zahtijeva dodatno obrazloženje, posebno zbog važnosti npr. novinarske profesije u modernom vremenu. Možda bi se ovo pitanje moglo razmatrati i kao odnos znanosti i novinarstva, ali to ovdje nije naš interes. Ovdje je riječ o novinarskoj profesiji koja se danas može razumjeti kao izdanak znanosti ili kao sama znanost. Sam Weber je, naime, razdvojio dva poziva (znanost i politiku) i time, čini se, utemeljio etiku poziva. Međutim, danas se može reći da razvoj i diferencijaciju profesija nije pratio razvoj etike znanosti, pa otud ni razvoj etike drugih profesija. Budući da se novinarstvo temelji na znanosti, zahtjev za obnovom etike znanosti označio bi istovremeno i zahtjev za razvojem etike novinarstva kao praktične etike. III Iako je naprijed upozoreno na nedostatnost u razvoju opće etike profesije, pa time i novinarske, valja dalje, unatoč teškoćama koje stoje, ukazati na čvorišne tačke utemeljenja novinarske etike kao posebnosti. No, s obzirom na sociološki karakter definicije same profesije kao grupe nužno je najprije postaviti pitanje šta je novinarska profesija. Postoji li ona u sociološkom smislu? Slijedom toga valja se zapitati postoji li novinarska etika. Prihvata li se (makar uvjetno) da je profesija socijalno organizirana grupa djelatnika određene vrste koja je orijentirana prema vanjskim grupama i odnosima, odnosno čija je praksa orijentirana na tržište, onda je profesionalna etika "kodificirani sklop vrednota i pravila što obavezuju pripadnike profesije". U tom smislu i novinarstvo, novinarska profesija može se razumjeti kao ljudska djelatnost koja ima za cilj "oblikovanje javnog mnijenja, odnosno održavanje protoka društveno važnih informacija u jednoj društvenoj zajednici". Dakle, novinarsku profesiju čini organizirana grupa ljudi (djelatnika) čija je djelatnost društveno nužna, ali i specifična u smislu značaja njenog mjesta u društvenim odnosima i oblikovanju tih odnosa. Nakon što su dati odgovori na naprijed postavljena pitanja, stekle su se pretpostavke da se još podrobnije raspravi problem novinarske etike i njenog utemeljenja. Iako je novinarstvo "stara" ljudska djelatnost (stara, ukoliko se ima na umu da je čovjekova potreba za javnim komuniciranjem kao primarna potreba stara koliko i čovjek) u smislu naprijed izložene definicije novinarske profesije, ona se može evidentirati tek sa pojavom prvog medija javnog informiranja - novina. Analogno tome moguće je zaključiti da se jednovremeno s tim postavilo i pitanje etike novinarstva -novinarske etike kao "kodificiranog sklopa vrednota i pravila" koja obavezuju novinare - pripadnike profesije. Teoretičari u oblasti etike, posebno u oblasti deontologije kao interdisciplinarne znanosti, tj. "primijenjene etike" ili, kako je istakao Weber, etike poziva, zustupaju različita polazišta u identifikaciji njenih temelja. Ovdje se, zapravo, radi o a) idejama kao polazištima b) o nastojanju da se iznese argumentacija na kojoj će se utemeljiti etika novinarskog poziva. Tačnije, riječ je o tome na čemu se temelje novinarski kodeksi. Hrvatski autor Marko Sapunar u svojoj knjizi "Osnove znanosti o novinarstvu", oslanjajući se na istraživanja J.Fletchera (1985), zaključuje da u oblasti primijenjene etike dominiraju "samo tri posebne etičke koncepcije" : a) apsolutizam (teorija ljudskog ponašanja koja sva načela izvodi iz religijskih objava), b) antinomijanizam (etička teorija koja ne daje primat apsolutnim načelima, već preferira dogovaranje i usaglašavanje) i c) etika okolnosti (koja uvažava i miri stavove dvije prethodne koncepcije, ali polazi od stanja kao glavnog fakta u procjeni dobro-loše i pri prosudbi primat daje savjesti). Iako bi se prva etička koncepcija -"apsolutizam" mogla smjestiti u tradicionalni pristup, ovdje nema takve klasifikacije. Za razliku od Marka Sapunara, njegov kolega Mirko Mataušić u tekstu pod naslovom "Etika društvenoga priopćivanja" ("Etika, Priručnik jedne discipline"), raspravljajući o utemeljenju etike društvenog komuniciranja razdvaja tradicionalne od novijih pristupa. Tim putem smo i sami posegnuli kako bi se u prvi plan istaknulo pitanje utemeljenja etike novinarstva. Naime, postoji više pristupa u promišljanju pitanja utemeljenja etike društvenog komuniciranja. Jedan od najnovijih zastupa ideju da se etika društvenog komuniciranja utemelji "fenomenološki" ili znanstveno na "zakonitostima masovne komunikacije". Unutar tog pravca svakako je važno spomenuti Niklasa Luhmanna od čije "teorije sistema" polaze i neki drugi teoretičari kao npr. Urlich Saxer i Manfred Ruhl. Uvidjevši značaj što ga komunikacijski procesi imaju za funkcioniranje društva, Luhmann izdvaja poštivanje kao polazište u poimanju novinarske etike, misleći pri tome da moral "nastaje pri interesu za međusobno poštivanje" i da je moguća "teorija morala kao metakomunikacije interesa za poštovanje". Na tragu takvog razmišljanja ostaju Ruhl i Saxer , ističući da poštovanje proizlazi iz "funkcionalnosti sistema", jer se uz to uopće ostvaruje komunikacija. Za razliku od suvremenog, funkcionalističkog razumijevanja etike, "tradicionalni pristupi" utemeljenju novinarske etike imaju za polazište klasična filozofska učenja o moralu. Teoretičar Boventer H. je kazao da etiku novinarske profesije treba utemeljiti na "antropologiji" u čijem središtu je dostojanstvo čovjeka. Boventer je ispravno uočio opasnost što ju je sa sobom donijela nova tehničko-tehnološka civilizacija i označio potrebu tako utemeljene etike. Potreba za cjelovitom etikom, koja će bez ikakve parcijalizacije prožeti sve segmente čovjekove egzistencije, time je označena kao nužnost. Zahtjev za tako utemeljenom etikom polazi od značaja medija za društvo u cjelini i upozorava da nije u pitanju samo odgovornost novinarskih djelatnika, već šire društvene zajednice, jer je ovaj sistem samo dio društvenog sistema uopće. Ako, pak, pogledamo na čemu su temeljena pravila ponašanja u novinarstvu danas, onda ćemo uvidjeti da ona proishode iz deklaracija o slobodi građanskog, demokratskog društva, dokumenata o pravima čovjeka i građanina, ali i iz načela koja su utemeljile "tradicionalne filozofske škole", na čijim idejama je nastajalo građansko društvo. Ali, ako pogledamo šta čini bit tradicionalnog mišljenja gledano iz kuta suvremenog odnosa prema tom mišljenju, uočit ćemo pitanja koja se tiču čovjeka i odnosa prema njemu. Boventer H. u svojoj studiji posvećenoj etičkim problemima u žurnalizmu kritikujući funkcionalizam i sistemsku teoriju upozorava da razumski pristup bitnim pitanjima čovjeka može donijeti utemeljenje etike, ali ne i analiza konkretne funkcionalnosti. U tom smislu stavljanje u prvi plan funkcionalnosti medija ne može osigurati utemeljenje novinarske etike. Uz to, još jednom, valja spomenuti da je dvojbu da li osigurati ili ne razvoj posebnih etika - etika "posebnih područja" pojačala funkcionalistička i sistemska koncepcija, s jedne strane, a, s druge strane, ekspanzija tehnologija koje su utjecale na dalji proces diferenciranja (sociološki gledano, na tragu podjele rada) i tako cjelovitost etike dovela u pitanje. Stoga ovo pitanje nije stvar izbora ili opredjeljenja, već nužnost kako bi se humanizirala profesija i njena uloga. U tom kontekstu valja tražiti ključ za razumijevanje novinarske etike. Ekspanzija medija (mediji su sila koja je, kako kaže M.McLuhan, svijet pretvorila u "globalno selo") učinila je novinarstvo, ne samo bitnom profesijom, već i transparentnom potrebom na kojoj se gradi obaveza humanizacije kako društva uopće tako i same novinarske profesije napose. Otud su u pravu oni teoretičari koji smatraju da ovu specifičnu etiku valja utemeljiti na antropologiji ili, drukčije rečeno, na poštovanju (sistemska teorija) ili ljudskom dostojanstvu (Boventer), odnosno slobodi (Marx, Jaspers i dr.). Razumijevajući moderno društvo (civilizaciju) iz obzora opasnosti koju sa sobom donosi tehnika i u tom smislu obavezu odgovornosti, H. Jonas, K. O. Apel, J. Habermas i dr. se zalažu za iskorak sa prostora tradicionalne etike ka postkonvencionalnoj etici, odnosno etici odgovornosti. U tom smislu kodiranje novinarskog zanata i funkcija koje ova profesija vrši u društvu predstavlja osnovu specifične etike (specifičnih etika). Jer, ukoliko bi se ova profesija razvijala bez odgovornosti, producirala bi štetu u duhovnoj sferi, kako napominje Hans Jonas, podjednako kao i "prljava tehnologija" u prirodi. Otud, "prihvaćanje načela odgovornosti u novinarstvu omogućuje da se novinarstvo ostvaruje kao djelovanje određeno razumnošću i slobodom i odgovorno radi toga da bi se održao čovjek i cijeli životni okoliš" (Boventer). Doda li se tome da su mediji i novinari u ambijentu potrošačkog društva i masovne kulture podložni "parasocijalnim kontaktima" valja naznačiti da etika novinarstva kao posebna etika mora polaziti od temeljnih vrednota (polazište klasične etike), a to su: istina, pravda, sloboda i dr. Tek na takvim temeljima moguća je, ali i obavezujuća etika novinarstva. Spor oko toga da li parcijalna, praktična ili univerzalna etika pojačan je u naše vrijeme činjenicom opasnosti što ju je proizveo tehnološki progres. Naime, ne radi se danas samo o opasnosti po ljudsku egzistenciju koju proizvodi industrija, već i o opasnosti koju producira duhovna sfera, pa i novinarstvo. Budući da je tehnologija ugrozila i čovjeka i njegovo stanište, nužna je odgovornost svih ljudi za budućnost (H. Jonas), pa i novinara. Građansko društvo utemeljeno je na tržištu na kojem i u kojem egzistiraju i mediji i novinari. Komunikacija u takvim uvjetima postaje robom, a medij "trgovac" koji prodaje informaciju. Time komunikacija izmiče kontroli i poprima negativne (nemoralne) odrednice, što društvo udaljava od istine. Naš osvrt na ova pitanja sačinjen je ne toliko da bi se gotovo na školski način izložila podjela pristupa etici na tradicionalni i novi, već da bi se ukazalo na pitanja koja se tiču etike novinarstva i s njom vezanih pitanja koja se postavljaju pri izgradnji kodeksa u oblasti žurnalizma. U teorijskom smislu, o ovim pitanjima i odgovorima na njih ovisi uobličavanje etičkih načela novinarske profesije. Jer, čini se, upravo o tome ovisi razvoj etike novinarstva, posebno u društvima u tranziciji, društvima koja prolaze duboku krizu, kakvo je i naše. Biografija Rođena sam 9. aprila 1971. godine u Sarajevu, gdje sam stekla osnovno, srednje i visoko obrazovanje. Diplomirala sam na Odsjeku žurnalistike Fakulteta političkih nauka u Sarajevu 1994. godine kao redovan student sa prosječnom ocjenom 8,85. Tokom četvrte godine studija radila sam u svojstvu saradnika u Informativnom programu Radija Bosne i Hercegovine, a nakon završetka studija bila sam urednik Informativnog programa Televizije Bosne i Hercegovine. U školskoj 1994/95. godini upisala sam postdiplomski studij na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i do kraja 1996. položila ispite sa prosječnom ocjenom 9,90. Nakon izbora u zvanje asistenta na predmet Metode novinarstva u novembru 1995. godine počela sam raditi na Odsjeku žurnalistike Fakulteta političkih nauka u Sarajevu (1. marta 1996. godine). U toku 1996. i 1997. godine sarađivala sam na više istraživačkih projekata koje je u Bosni i Hercegovini pokrenuo Američki centar za ispitivanje javnosti iz Vašingtona, Galupov institut, OSCE, Media plan i dr. Na poziv 'Glasa Amerike' početkom 1998. godine boravila sam u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje sam završila seminar iz oblasti istraživačkog novinarstva. Magistarski rad na temu "Etika javne riječi" odbranila sam na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu 18. septembra 2000. godine, a u zvanje višeg asistenta na predmet Uvod u komunikologiju izabrana sam u januaru 2001. godine. Temu doktorske disertacije prijavila sam u aprilu mjesecu 2002. godine na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, koju je nakon procedure Senat Univerziteta u Sarajevu prihvatio odlukom od 21. januara 2004. godine. Objavila sam više radova u naučnim i stručnim časopisima. "V etiki razlikujemo dve glavne področji oziroma pristopa pri obravnavanju problematike moralnosti: teoretično in praktično normativno etiko". (Melita Poler: "Novinarska etika", Magnolija, Ljubljana, 1997., str. 44.) Vuko Pavičević: "Osnovi etike", Kultura, Beograd, 1967., str. 32. Isto, str. 34. Treba napomenuti da se Weber šire bavio teološkim pitanjima etike u svom djelu "Protestantska etika i duh kapitalizma" i da je u predavanjima pod nazivom "Nauka kao poziv" i "Politika kao poziv" njegovo stajalište o etici poziva početno, dakle, utemeljujuće. Time on, uz Aristotela koji se smatra utemeljivačem normativne etike, predstavlja nezaobilazno ime u etičkoj teoriji. Nikola Skledar: "O etici poziva", uvodni tekst, S. Malović - S. Ricchiardi - G. Vilović: "Etika novinarstva", Izvori, Zagreb, 1998., str. 11. Isto, str. 11. Katarina Prpić: "Profesionalna etika znanstvenika", Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb 1997., str. 14. Marko Sapunar: "Osnove znanosti o novinarstvu", Epoha, Zagreb, 1994., str. 15. Isto, str. 253. Isto, str. 253. Mirko Mataušić: "Etika društvenoga priopćivanja", I.Čehok • I.Koprek: "Etika, Priručnik jedne discipline", Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 171. Isto, str. 172. "Funkcija etike je jamčiti uvjete za međusobno poštovanje, za poštovanje drugih i za samopoštovanje, da bi se tako osiguralo tekuće stabiliziranje različitih komunikacijskih odnosa između različitih situacijskih sistemskih konstelacija osobnih i socijalnih sistema".(Ruhl, M. - Saxer, U., "25 Jahre Deutscher Presserat", Publizistik, 26 (1981), 471-507.) "Das Prinzip Verantwortung in der Massenkommunikation. Probleme einer kommunikationswissenschafltlich fundierten Ethik des Journalismus", u MAIER, H. (Hrsg) (1985.), 53-71. "Novinarski kodeksi časti trebaju sadržavati onu samoobaveznost bez koje nema razumnoga morala. Novinarsku etiku valja utemeljiti na antropologiji. A ono što sistemska teorija zove "poštovanje" ... obično se zove ljudsko dostojanstvo. I ključ novinarske etike leži u priznanju ljudskoga osobnoga dostojanstva, kao nečega bezuvjetnoga, što se prihvaća u kontigenciji, ali i odgovornoj slobodi", kaže Boventer. (Mirko Mataušić: "Etika društvenoga priopćivanja", cit., str. 173-174.) Tradicionalna etika počiva na mišljenju cjeline društva, istakao je M. McLuhan, dok protagonisti filozofije sporazuma i komunikativne djelatnosti zastupaju mišljenje nove, postkonvencionalne etike, deontologije, reklo bi se. Mirko Mataušić: "Etika društvenoga priopćivanja", cit., str. 174. "Stoga je potrebno u ljudsku komunikaciju opet unijeti temeljne vrednote istine, pravde, slobode, solidarnosti i ljubavi da bi društvena komunikacija došla u službu istinskog ljudskog zajedništva". (Mirko Mataušić: "Etika društvenoga priopćivanja", cit., str. 174.) Ismailije Prva kriza u islamu stigla je sa Poslanikovom smrću 632. godine. Muhammed nikada nije tvrdio da je više od smrtnika - izdvajao se od ostalih zbog toga što je bio Božiji glasnik i nositelj Božije riječi, ali on sam nije ni božanstvo niti besmrtan. Ipak, nije ostavio jasne upute o tome ko će ga naslijediti na mjestu vođe islamske zajednice i vladara islamske države u nastanku, a muslimani su imali samo skromno političko iskustvo predislamske Arabije da ih vodi. Nakon izvjesnih sporova i trenutka opasne napetosti, složili su se da za halifu, Poslanikovog zastupnika, postave Abu Bakra, jednog od najranijih i najpoštovanijih preobraćenika - i tako su gotovo slučajno stvorili veliku historijsku instituciju halifata. Od prvih dana Halifata postojala je grupa ljudi koja je smatrala da Alija, rođak i Poslanikov zet, ima veće pravo da ga naslijedi od Ebu Bekra ili halifa koje su uslijedile. Nema sumnje da je njihova podrška Aliji djelomično bila rezultat uvjerenja da ga lične kvalitete čine pravom osobom za ovaj posao - a djelomično je, možda, rezultat legitimističkog vjerovanja u prava Poslanikove porodice. Ova grupa je postala poznata pod imenom Shi'atu 'Ali, Alijina stranka, a potom skraćeno Shi'a. Vremenom će to potaknuti najznačajniji vjerski sukob u islamu. U početku, šiije su bile u osnovi politička frakcija - pristalice kandidata za vlast, bez različitih vjerskih doktrina i bez većeg vjerskog sadržaja od onog koji je bio inherentan samoj prirodi islamskog političkog autoriteta. Ali uskoro su se pojavile važne promjene i u sastavu pristalica i u prirodi njihova učenja. Mnogim muslimanima se činilo da su islamska zajednica i država zauzele pogrešan kurs; umjesto idealnog društva kojeg su zamišljali Poslanik i njegovi prvi, pobožni drugovi, nastalo je carstvo, kojim je upravljala pohlepna i beskrupulozna aristokracija; umjesto pravde i jednakosti, postojala je nejednakost, privilegije i dominacija. Mnogima koji su ovako gledali na stvari, činilo se da bi povratak Poslanikovoj lozi mogao doprinijeti obnovi prave, istinske poruke islama. Godine 656., nakon što su muslimanski pobunjenici ubili trećeg halifu Osmana, Alija je napokon postao halifa - ali njegova vladavina bila je kratka, i narušena razdorom i građanskim ratom. Kada je, s druge strane, bio ubijen 661. godine, Halifat je prešao u ruke njegovog rivala Muavije, čija je porodica, dinastija Umejada, držala Halifat gotovo jedno stoljeće. Alijina stranka šiija nije iščezla njegovom smrću. Značajne grupe muslimana su ostale privržene Poslanikovoj lozi, u kojoj su vidjeli zakonite vođe muslimanske zajednice. Ove tvrdnje, i podrška koju su izazivale, sve više i više su poprimale vjerski, pa čak i mesijanski karakter. Idealno zamišljena, muslimanska država jeste vjerska zajednica, osnovana i čuvana božanskim pravom. Njen suverenitet potječe od Boga; njenom suverenu, halifi, povjerene su obaveze da brani islam i omogući muslimanima da žive dobar muslimanski život. U tom društvu razlika između sekularnog i vjerskog je nepoznata - u pravu, u sudstvu, ili u vlasti. Vjera i država su jedno, sa halifom kao poglavarom. Poznato zapadno razlikovanje religije i politike - vjerskih i političkih stavova i aktivnosti - postaje nevažno i nestvarno tamo gdje su osnove identiteta i povezivanja u društvu, veze odanosti i dužnosti u državi, zamišljene i izražene u vjerskim terminima. Političko nezadovoljstvo - možda i samo društveno uvjetovano - pronalazi vjerski izraz; vjersko neslaganje poprima političke implikacije. Kada je grupa muslimana pružila više od čisto lokalne ili lične opozicije ljudima na vlasti - kada su bacili rukavicu postojećem poretku i osnovali organizaciju da taj poredak promijeni, njihov izazov je bio teologija a njihova organizacija sekta. U teokratski zamišljenom islamskom uređenju halifata, za njih nije bilo drugog načina da izmisle put ili kreiraju doktrinu koja prevazilazi njihove lične postupke i neposredne ciljeve. U prvom stoljeću ekspanzije islama postojale su mnoge tenzije koje su dovele do pritužbi. Brojne pritužbe i aspiracije našle su svoj izraz preko sektaških raskola i pobuna. Širenje islama kroz preobraćivanje dovelo je u islamsku zajednicu veliki broj novih vjernika, koji su iz svog kršćanskog, jevrejskog i iranskog zaleđa nosili sa sobom vjerske pojmove i stavove nepoznate ranim arapskim muslimanima. Premda muslimani, ti novi preobraćenici nisu bili Arapi, još manje aristokracija. Njihov niži društveni i ekonomski status, koji im je odredila vladajuća arapska aristokracija, stvorio je osjećaj nepravde i učinio ih dobrovoljnim članovima pokreta koji su ispitivali zakonitost postojećeg poretka. Ni sami arapski osvajači nisu bili otporni na ovakvo nezadovoljstvo. Pobožni Arapi su osuđivali svjetovnost halifa i vladajućih grupa; Arapi nomadi su žalili zbog prisvajanja vlasti - a mnogi drugi, koji su patili zbog oštrijih ekonomskih i društvenih podjela do kojih je došlo osvajanjem i bogatstvom, počeli su da dijele srdžbe i nade novih preobraćenika. Mnogi od ovih imali su tradiciju političkog i vjerskog legitimizma - jevrejsko i kršćansko vjerovanje u svetost i konačnu pobjedu Davidove kraljevske loze, preko pomazanog Mesije, zoroastrijsko iščekivanje Saoshyansa, spasitelja koji će se pojaviti na kraju vremena iz svetog sjemena Zoroastra. Kada su se preobratili u islam, lahko su ih privukla prava na vlast Poslanikove loze, koja je, činilo se, nudila kraj nepravednosti postojećeg sistema i ispunjenje obećanja islama. Dva događaja su veoma značajna u transformaciji šiija od stranke u sektu, a oba potječu od neuspješnih pokušaja šiija koji su tražili da sruše umejadski halifat. Prvi pokušaj, godine 680., vodio je Husejn, sin Alije i njegove žene Fatime, Poslanikove kćeri. Desetog dana mjeseca muharrema, u mjestu zvanom Kerbela u Iraku, Husejn, njegova porodica i sljedbenici sukobili su se sa umejadskom silom i nemilosrdno su umoreni. U masakru je poginulo oko sedamdeset ljudi; jedino je preživio bolesni dječak Ali ibn Husejn, kojeg su ostavili da leži u šatoru. Ovo tragično mučeništvo Poslanikove loze, i val tjeskobe i kajanja koji je uslijedio, ulili su novi vjerski zanos kod šiija, koji su sada bili potaknuti snažnim temama patnje, posvećenosti i pokore. Sljedeći prekretni događaj se desio krajem sedmog i početkom osmog stoljeća. Godine 685., neki Mukhtar, Arap iz Kufe, poveo je pobunu u ime Alijinog sina poznatog kao Muhammad ibn al-Hanefijja, koji je bio, kako on kaže, Imam, pravi i zakoniti vođa muslimana. Mukhtar je bio pobijeđen i ubijen 687. godine, ali njegov pokret je opstao. Kada je Muhammad ibn al-Hanefijja i sam umro oko 700. godine, bilo je nekih koji su tvrdili da je imamat prešao na njegovog sina. Drugi su tvrdili da Muhammad ibn al-Hanefijja nije uistinu mrtav, već se povukao u potaju u planine Radwe, u blizini Meke; otuda će se vratiti i pobijediti neprijatelje, kada to Bog odredi. Takav mesijanski imam je nazvan Mahdi, onaj koji je ispravno vođen. Ovi događaji su uspostavili obrazac za dugi niz vjerskih revolucionarnih pokreta. Postoje dvije centralne ličnosti u takvom pokretu: Imam, koji je ponekada također Mahdi, zakoniti vođa koji dolazi da uništi tiraniju i ustanovi pravdu, i da'i, onaj koji poziva, propovijeda - i često, također, domišlja - svoju poruku, pridobija svoje učenike, i konačno ih, može biti, vodi pobjedi ili mučeništvu. Sredinom osmog stoljeća jedan od ovih pokreta je čak odnio prolaznu pobjedu, uzrokujući da Umejadi budu zbačeni a umjesto njih zavladaju Abasidi, drugi ogranak porodice kojem su pripadali i Poslanik i Alija - ali u času njihovog uspjeha abasidske halife su se odrekle ove sekte i daija koji su ih doveli na vlast, i izabrali su put stabilnosti i povezanosti u religiji i politici. Neuspjeh revolucionarnih nada koji je uslijedio doveo je do novog i oštrog nezadovoljstva i novog vala ekstremističkih i mesijanskih pokreta. U početku i doktrina i organizacija šiija bile su podložne čestim promjenama. Pojavili su se brojni pretendenti, koji su sa različitom vjerodostojnošću tvrdili da su članovi ili zastupnici Poslanikove loze, a nakon što su nekim novim detaljima obogatili mitski opis očekivanog spasitelja, iščeznuli su sa lica zemlje. Njihovi programi su varirali od umjerene, manje ili više dinastijske opozicije do ekstremnog vjerskog inovjerstva, koje je bilo jako udaljeno od široko prihvaćenih učenja islama. Stalna karakteristika je kult svetih ljudi - imama i da'ija - za koje se vjerovalo da posjeduju čudesne moći, i čija učenja odražavaju mističke i iluminacionističke ideje koje potječu iz gnosticizma, manihejstva i različitih iranskih i judeokršćanskih hereza. Od vjerovanja koja im se pripisuju su ona o reinkarnaciji, obožavanju imama i ponekada čak i da'ija, i slobodnjaštvo - odbacivanje svih zakona i sprega. U nekim područjima - naprimjer među seljacima i nomadima u dijelovima Perzije i Sirije - pojavile su se različite lokalne religije, kao rezultat prožimanja šiijskih učenja i ranijih lokalnih kultova i vjerovanja. Politički plan tih sekti bio je jasan: zbacivanje postojećeg poretka i uspostavljanje njihovog izabranog imama. Mnogo je teže ustanoviti bilo koji socijalni i ekonomski program, premda su se njihove aktivnosti jasno odnosile na socijalno i ekonomsko nezadovoljstvo i težnje. Nešto o ovim težnjama se može zaključiti iz tada aktuelne mesijanske tradicije, koja pokazuje kakvim potrebama je Mahdi trebao udovoljiti. Dio njegovog zadatka, u širem smislu, islamskog - bio je da povrati pravi islam, i proširi vjeru do nakraj zemlje. Detaljnije, trebao je uspostaviti pravdu - da 'ispuni svijet pravdom i jednakošću kao što je sada ispunjen tiranijom i potlačivanjem', da uspostavi jednakost između slabih i jakih, i da donese mir i obilje. U početku, vođe kojima su šiije vjerovale bazirali su svoje pretenzije više na srodstvu sa Poslanikom nego na porijeklu iz direktne loze, preko kćerke Fatime; neki od njih, uključujući nekolicinu najaktivnijih, nisu bili Fatimini potomci - neki čak ni Alijini, već od drugih strana Poslanikove porodice. Ali nakon pobjede i izdaje Abasida, šiije su usmjerile svoje nade na Alijine potomke, a među njima pogotovo na one koji su potekli iz njegovog braka sa Poslanikovom kćerkom. Veći naglasak je bio stavljen na značaj direktnog porijekla od Poslanika, i ta ideja je bila uzrok tome da od Poslanikove smrti, zapravo, postoji jedinstvena linija legitimnih Imama, koji su jedini bili zakonite vođe islamske zajednice. To su bili Alija, njegovi sinovi Hasan i Husejn, i Husejnovi potomci preko njegovog sina Alije Zayn al-Abidina, jedine osobe koja je preživjela tragediju Kerbale. Osim Husejna, ovi imami su se uglavnom uzdržavali od političke aktivnosti. Dok su drugi pretendenti uzalud pokušavali silom zbaciti halifat, zakoniti Imami su više voljeli da budu neka vrsta legalne opozicije halifama na vlasti. Živjeli su u Meki ili Medini, daleko od glavnih političkih centara, i iako su se držali svojih zahtjeva, malo su učinili da ih unaprijede. Naprotiv, nekada su priznavali, čak i pomagali i savjetovali Umejade, i nakon njih abasidske vođe Carstva. Ovaj stav zakonitih Imama je bio vjerski obojen, u pobožnoj šiijskoj tradiciji; njihova pasivnost bila je odraz posvećenosti i onosvjetskog, a njihovo pomirenje primjena principa tekijje. Izraz tekijja, oprez, predostrožnost, izražava islamsku doktrinu oslobođenja - ideju da vjernik može biti oslobođen ispunjavanja određenih vjerskih dužnosti pod pritiskom ili prijetnjom. Princip se različito definira i tumači, i nikako nije svojstven samo šiijama; ipak, oni su najčešće bili izloženi opasnostima progona i represije, i taj princip najčešće se spominje po njima. Princip je korišten da se opravda skrivanje vjerovanja koja mogu izazvati neprijateljstvo vlasti ili naroda; navođen je kao odgovor na samounišavajuću borbenost koja je usmrtila mnoge u potpuno beznadnim pobunama. Prva polovina osmog stoljeća je bila period intenzivne aktivnosti među ekstremnim šiijama. Pojavile su se brojne sekte i podsekte, posebno među raznolikom populacijom južnog Iraka i na obalama Perzijskog zaljeva. Njihove doktrine su bile promjenljive i eklektičke, a prelaz od jedne sekte ili lidera do drugog bio je lagahan i čest. Muslimanski izvori navode brojne vjerske propovjednike, od kojih su neki bili skromnog porijekla, a koji su digli ustanke i bili osuđeni na smrt, a nekima od njih pripisuju doktrine koje su kasnije bile odlika ismailija. Jedna grupa je koristila davljenje žicama kao vjersku obavezu - očita paralela indijskim thuggijima, i nagovještaj kasnijih 'atentata'. Čak i među onima koji su bili umjereni u doktrini, postojale su borbene grupe koje su pokušale silom doći na vlast, te su ih Umejadi i kasnije abasidske vojske porazili i uništili. Do druge polovine osmog stoljeća rani ekstremistički i borbeni pokreti su, uglavnom, propali, te su ili nestali ili se smanjili do beznačajnosti. Zakoniti Imami - umjereni, fleksibilni, ali opet odlučni - sačuvali su i obogatili šiijsku vjeru i pripremili put novim i još većim naporima da preuzmu kontrolu nad svijetom islama. Pored ovih ranih neuspjeha, i usprkos obeshrabrenju samih Imama, i dalje su se javljali ekstremistički i borbeni pokreti, čak i u neposrednoj okolini zakonitih Imama. Odlučujući razlaz između ekstremista i umjerenih desio se 765. godine, nakon smrti Džafera es-Sadika, šestog imama nakon Alije. Džaferov najstariji sin je bio Isma'il. Iz nejasnih razloga, i možda zbog njegove povezanosti sa ekstremističkim elementima, Ismail je bio razbaštinjen imamstva, a većina šiija je kao sedmog imama proglasila Musaa el-Kazima. Njegova nasljedna linija se nastavila do dvanaestog imama, koji je nestao 873. godine, i za većinu šiija danas on je još 'očekivani Imam' ili Mahdi. Sljedbenici dvanaest imama, poznati kao isnaašerije ili šiije duodecimalisti, predstavljaju umjereniji ogranak ove sekte. Razlike od glavnog dijela sunijskog islama ograničene su na određeni broj doktrinalnih stavki, koje su za posljednjih godina postale sve manje značajne. Od šesnaestog stoljeća, duodecimalni šiizam je službena religija Irana. Druga grupa je slijedila Ismaila i njegove potomke, i poznati su kao ismailije (Isma'ilis). Nakon što su dugo djelovali u tajnosti, osnovali su sektu koja je povezanošću i organizacijom, te intelektualnom i emotivnom privlačnošću uveliko nadmašila sve svoje rivale. Umjesto haotičnih razmišljanja i primitivnih predrasuda ranijih sekti, brojni istaknuti teolozi razvili su sistem vjerske doktrine na visokom filozofskom nivou, i stvorili literaturu koja tek sada, nakon stoljeća pomračenja, opet dobiva priznanje zbog svoje istinske vrijednosti. Ništa manje od sunija, ismailije su pobožnima ponudili poštovanje Kur'ana, tradicije i zakona. Intelektualcima su ponudili filozofsko objašnjenje svemira, utemeljeno na izvorima antičke, a posebno neoplatonističke misli. Duhovnjacima su donijeli prisnu, ličnu, emocionalnu vjeru, koju je podržavao primjer patnje Imama i samopožrtvovanja njihovih sljedbenika - iskustvo stradanja, i postignuće Istine. Konačno, nezadovoljnicima su ponudili privlačnost dobro organiziranog, široko rasprostranjenog i moćnog opozicionog pokreta, koji je, čini se, nudio stvarnu mogućnost da se postojeći poredak zbaci, a umjesto njega uspostavi novo i pravedno društvo, koje će voditi Imam - Poslanikov nasljednik, Božiji odabranik, i jedini zakoniti vođa čovječanstva. Imam predstavlja centar ismailijskog sistema - doktrine i organizacije, odanosti i djelovanja. Nakon stvaranja svijeta djelovanjem univerzalnog uma na univerzalnu dušu, ljudska historija je potpala pod niz ciklusa, od kojih svaki počinje sa imamom 'koji govori', ili poslanikom, kojeg slijedi niz imama 'koji šute'. Postoje ciklusi skrivenih i vidljivih imama, što odgovara periodima tajnosti i uspjeha vjere. U sadašnjem ciklusu potomci Alije i Fatime, preko Ismaila, imami su bili božanski nadahnuti i bezgrješni - na neki način doista i sami božanski, zbog toga što je Imam bio mikrokosmos, otjelovljenje metafizičke duše svemira. Kao takav, bio je vrelo znanja i autoriteta - ezoteričkih istina koje su bile skrivene od neukih, i od naređenja koja zahtijevaju potpunu i neupitnu poslušnost. Za početnike je postojala drama i uzbuđenje tajnog znanja i tajnog djelovanja. Drama se spoznavala preko ezoteričke interpretacije, ta'wilul-batin, posebne doktrine te sekte koja je dovela do naziva batini, po čemu je ponekada bila poznata. Osim doslovnog i očitog značenja, propisi Kur'ana i tradicije imali su i drugo značenje, alegorijsko i ezoteričko tumačenje koje je Imam otkrivao i podučavao početnike. Neke grane sekte otišle su čak i dalje, i prihvatile antinomijsku doktrinu koja se iznova pojavljuje u ekstremnoj muslimanskoj herezi i misticizmu. Konačna vjerska dužnost je znanje - spoznaja - istinskog Imama; doslovno značenje zakona je ukinuto za vjernike, i, ako ikako postoji, služi kao kazna za profane ljude. Uobičajena tema ismailijskih vjerskih rukopisa je potraga za Istinom - u početku uzaludno, a potom doseže vrhunac u trenutku zasljepljujućeg prosvjetljenja. Organizacija i djelovanja sekte, očuvanje i širenje njenih učenja, bili su u rukama hijerarhije da'ija, poredanih pod vrhovnim da'ijom, a koji je bio izravni Imamov pomoćnik. Stoljeće i po nakon Ismailove smrti, ismailijski imami su bili skriveni, i malo se zna o djelovanju, pa čak i učenju da'ija. U drugoj polovini devetog stoljeća počela je nova faza, kada se rastuća i očita slabost abasidskih halifa u Bagdadu činila da nagovještava raspad islamskog carstva i slom islamskog društva. Lokalne dinastije su se pojavile po pokrajinama - obično vojnog, ponekada plemenskog porijekla; većinom su bile kratkotrajne, i u nekim područjima otimačke i tlačiteljske. Čak i u prijestonici halife su gubile moć i postajale bespomoćne lutke u rukama vlastitih vojnika. Rušili su se temelji povjerenja i sloge u islamskom univerzalnom državnom uređenju i ljudi su počeli tražiti utjehu i ponovno uvjerenje negdje drugdje. U ovim nesigurnim vremenima, šiijska poruka - da je islamska zajednica krenula pogrešnim, i da se mora vratiti na ispravan put - slušala se s novom pažnjom. Obje šiijske grane, šiije duodecimalisti i ismailije, okoristili su se ovim prilikama, i u početku se činilo da će šiije dudecimalisti pobijediti. Dinastije šiija duodecimalista pojavile su se na nekoliko mjesta, a 946. godine Bujidi, šiijska dinastija iz Perzije, zauzimanjem Bagdada i postavljanjem halife pod šiijsku kontrolu, nanijela je konačno poniženje sunijskom islamu. Do tada, pak, šiije duodecimalisti nisu imali Imama, zbog toga što je dvanaesti i posljednji nestao nekih sedamdeset godina ranije. Bujidi, suočeni sa odlučujućim izborom, odlučili su da ne priznaju niti jednog drugog pretendenta porijeklom od Alije, već da pod svojom dominacijom i pokroviteljstvom zadrže Abaside kao titularne halife. Učinivši to, još više su diskreditirali već izgubljeni sunijski halifat; u isto vrijeme, konačno su uklonili umjereni šiizam kao ozbiljnu alternativu. Postojalo je mnogo toga što je ljude tjeralo da potraže alternativu. Velike društvene i ekonomske promjene u osmom i devetom stoljeću nekima su donijele bogatstvo i moć, a drugima tegobe i frustracije. Na selu, porast velikih imanja, koja su često bila poreski privilegirana, bio je popraćen osiromašenjem i potčinjavanjem zakupnika i maloposjednika. Razvoj trgovine i obrta u gradovima stvorio je klasu putujućih radnika, i privukao nestabilnu i plutajuću skupinu migranata koji su bili bez korijena i siromašni. Usred velikog napretka, postojala je i velika bijeda. Suhi legalizam i daleki transcendentalizam ortodoksne religije, oprezni konformizam ovlaštenih predstavnika, nudio je malo nade obespravljenima, malo duhovne čežnje raseljenim i nesretnim. Postojao je također i intelektualni nemir. Muslimansko mišljenje i učenje, obogaćeno iz brojnih izvora, postajalo je sve suptilnije, sofisticiranije, različitije. Trebalo je razmotriti goleme mučne probleme, koji su nastajali iz sudara islamskog otkrovenja, grčke nauke i filozofije, perzijske mudrosti i teških historijskih činjenica. Među mnogima je postojao gubitak povjerenja u tradicionalne islamske odgovore, i narastajuća želja za novim odgovorima. Izgledalo je da se raspada veliko islamsko suglasje - vjersko, filozofsko, političko, društveno; potreban je bio novi, pravedan i učinkovit, princip jedinstva i autoriteta, da sačuva islam od uništenja. Velika snaga ismailija je omogućila da ponude takav princip - nacrt novog svjetskog poretka pod vlašću Imama. I posvećenima i nezadovoljnicima, poruka i pomoć da'ija donijeli su utjehu i obećanje. Filozofima i teolozima, pjesnicima i učenjacima, ismailijska sinteza nudila je zavodljivu privlačnost. Kasnije, zbog snažnih reakcija protiv ismailija, većina njihove literature je iščeznula iz središnjih zemalja islama i sačuvana je samo među samim pripadnicima sekte. Međutim, nekoliko djela ismailijskog nadahnuća dugo je bilo nadaleko poznato, a djela mnogih velikih autora na arapskom i perzijskom jeziku pokazuju barem tragove ismailijskog utjecaja. 'Poslanice Iskrene Braće', poznata enciklopedija vjerskog i svjetovnog znanja koja je sabrana u desetom stoljeću, ispunjena je ismailijskim mišljenjem i vrši dubok utjecaj na muslimanski intelektualni život od Perzije do Španije. Nije iznenađujuće da su da'ije postigle poseban uspjeh u ovim mjestima, poput južnog Iraka, obala Perzijskog zaljeva i dijelova Perzije, gdje su raniji oblici militantnog i ekstremnog šiizma već pronašli pristalice ili gdje su lokalni kultovi osigurali pogodan temelj. Krajem devetog stoljeća grana sekte poznata kao karmatije - njihova prava povezanost sa glavnim dijelom ismailija je nesigurna - uspjela je da kontrolira i uspostavi neki oblik republike u istočnoj Arabiji, koja im je više od stoljeća služila kao baza za vojne i propagandne operacije protiv halifata. Karmatijski pokušaj da preuzmu vlast u Siriji početkom desetog stoljeća propao je; ali događaj je značajan i čak i u tako ranom dobu otkriva lokalnu pomoć ismailizmu. Najveća pobjeda ismailijske stvari desila se u drugom dijelu svijeta. Misija u Jemen, krajem devetog stoljeća, dovela je do brojnih preobraćenika i do baze političke moći. Iz Jemena su slane daljnje misije u druge zemlje, uključujući Indiju i sjevernu Afriku, gdje su postigli najspektakularniji uspjeh. Do 909. godine bili su dovoljno snažni da se skriveni Imam pojavi iz skrivenosti i da se proglasi halifom u sjevernoj Africi, pod titulom El-Mehdi, tako osnivajući novu državu i dinastiju. Bili su poznati kao fatimidi, kao znak njihovog porijekla od Fatime, Poslanikove kćerke. U prvoj polovini desetog stoljeća, fatimidske halife su vladale samo zapadom, u sjevernoj Africi i Siciliji. Ipak, njihove oči su bile uprte na Istok, srce islama, gdje su se jedino mogli nadati da postignu svoj cilj da protjeraju sunijske abasidske halife i postave se kao jedine vođe islama. Ismailijski posrednici i misionari bili su aktivni u svim sunijskim zemljama; fatimidska armija u Tunisu se pripremala za osvajanje Egipta -prvi korak na putu do carstva Istoka. Godine 969. ovaj prvi korak je sasvim ostvaren. Fatimidske trupe su osvojile dolinu Nila i uskoro su napredovale preko Sinaja do Palestine i južne Sirije. U blizini Fustata, starog sjedišta vlasti, fatimidske vođe su podigle novi grad po imenu Kairo, kao prijestonicu svog carstva, i novu džamiju-univerzitet, pod imenom El-Azhar, kao tvrđavu svoje vjere. Halifa El-Mu'izz je prešao iz Tunisa u novo obitavalište, gdje su njegovi potomci vladali sljedećih dvije stotine godina. Ismailijski izazov starom poretku je sada bio bliži i jači, i održavala ga je velika moć - za neko vrijeme najveća u islamskom svijetu. Fatimidsko carstvo na svom vrhuncu je uključivalo Egipat, Siriju, sjevernu Afriku, Siciliju, afričku obalu Crvenog mora, Jemen i Hidžaz u Arabiji, sa svetim gradovima Mekom i Medinom. Uz to, fatimidske halife kontrolirale su ogromnu mrežu da'ija i upravljale vjernošću bezbrojnih sljedbenika u zemljama koje su još bile podređene sunijskim vladarima Istoka. U velikim kairskim učilištima, učenjaci i učitelji razvijali su doktrine ismailijske vjere i obučavali misionare da ih propovijedaju nepreobraćenima u zemlji i izvan. Neka od glavnih područja njihovog djelovanja su bila Perzija i centralna Azija, odakle je u Kairo došlo mnogo tragatelja za istinom, i gdje su se kasnije vratili kao obučeni tumači ismailijske poruke. Jedan od njih koji se isticao bio je filozof i pjesnik Nasiri Husrev. Nakon što je godine 1046. preobraćen tokom posjete Egiptu, vratio se da propovijeda ismailizam po istočnim zemljama, gdje je izvršio veliki utjecaj. Sunijski odgovor bio je u početku ograničen i bez utjecaja - bilo je sigurnosnih mjera protiv da'ija, političkog rata protiv fatimida, koji su bili optuženi u proglasu objavljenom 1011. godine u Bagdadu, pomalo neuvjerljivo, da uopće nisu fatimidi, već potomci ozloglašenog varalice. Ipak, usprkos ovoj impozantnoj snazi i velikom naporu političkog, vjerskog i ekonomskog rata protiv abasidskog halifata, fatimidski izazov je propao. Abasidski halifat je opstao; sunijski islam se oporavio i pobijedio - fatimidske halife su postupno gubile svoje carstvo, vlast i svoje sljedbenike. Jedan od razloga za ovu propast mora se tražiti u događajima na Istoku, gdje su se dešavale velike promjene. Dolazak Turaka prekinuo je političko usitnjavanje jugozapadne Azije, i taj je dolazak zemljama sunijskog halifata za neko vrijeme vratio jedinstvenost i stabilnost koju su izgubili. Turski osvajači su bili novi preobraćenici, ozbiljni, odani i ortodoksni; bili su prožeti jakim osjećajem svoje dužnosti prema islamu, i svoje odgovornosti, kao novi zaštitnici halife i vladari muslimanskog svijeta, da ga održe i odbrane od unutarnjih i vanjskih opasnosti. Ovu su obavezu ispunili u potpunosti. Turski vladari i turski vojnici osigurali su političku i vojnu snagu i vještinu da izdrže, zadrže i odbiju dvije velike opasnosti koje su prijetile sunijskom islamu - izazov ismailijskih halifa i, kasnije, osvajanje križara iz Evrope. Iste opasnosti - vjerski raskoli i vanjske invazije -pomogle su da potaknu veliku sunijsku obnovu koja je počela jačati. U sunijskom svijetu su još postojale velike zalihe vjerske moći - u teologiji učenjaka, duhovnosti mistika, i pobožnoj posvećenosti njihovih sljedbenika. U to vrijeme krize i oporavka postignuta je nova sinteza, sa odgovorom i na intelektualni izazov ismailijske misli i na emocionalnu privlačnost ismailijske vjere. Dok su sunijski protivnici politički, vojno i vjerski dobijali na snazi, stvar ismailijskih fatimida je slabila zbog vjerske nesloge i političkog propadanja. Prvi ozbiljni unutarnji sukobi u ismailizmu bili su posljedica samih fatimidskih uspjeha. Potrebe i odgovornosti dinastije i carstva su zahtijevale neke prepravke ranijih doktrina i, riječima jednog savremenog ismailijskog učenjaka, prihvatanje 'ozbiljnijeg i konzervativnijeg odnosa prema tada postojećoj instituciji islama.' Od početka, postojale su nesuglasice između ismailijskih radikala i konzervativaca, između branitelja i otkrovitelja ezoteričkih misterija. S vremena na vrijeme fatimidske halife su se morale suočiti sa raskolom, pa čak i oružanom opozicijom, dok su grupe njihovih sljedbenika otkazivale svoj pristanak i podršku. Već u vrijeme prvog fatimidskog halife u sjevernoj Africi, postojale su kontroverze među da'ijama različitih stavova i otpadništvo od fatimidskog tabora. Četvrti halifa El-Mu'izz suočio se sa sličnim poteškoćama; u samom trenutku svoje pobjede, tokom osvajanja Egipta, morao se boriti protiv karmatija iz istočne Arabije koji su se, nakon prvobitne podrške fatimidima, okrenuli protiv njih i napali njihove vojske u Siriji i Egiptu. Čini se da su se kasnije karmatije vratili fatimidima, i nestali kao odvojeni entitet. Drugi raskol se desio 1021. godine, nakon nestanka šestog halife El-Hakima pod čudnim okolnostima. Grupa vjernih pristalica vjerovala je da je El-Hakim božanstvo i da nije umro već iščeznuo u okultaciju. Nakon što su odbili da priznaju njegove nasljednike fatimidskog trona, otcijepili su se od glavnog dijela sekte. Postigli su određeni uspjeh u dobivanju podrške među sirijskim ismailijama, gdje još postoje njihove grupe, u području današnje Sirije, Libana i Izraela. Jedan od osnivača sekte bio je da'ija cetralnoazijskog porijekla pod imenom Muhammed ibn Isma'il ed-Darazi. Po njegovom imenu znaju se još i kao druzi. Tokom duge vladavine osmog halife El-Mustansira (1036-1094) Fatimidsko carstvo doseglo je svoj vrhunac i brzo propalo; kada je on umro, najveći unutarnji raskol je rastrgao ismailijsku misiju. Na vrhuncu fatimidske moći halife su zadržale punu ličnu kontrolu državnih poslova, i s jednakim autoritetom su upravljali trima velikim ograncima vlasti - birokratijom, vjerskom hijerarhijom i oružanim snagama. Osoba na čelu civilne birokratije, i djelotvorni prvak vlade pod halifom, bio je vezir, civilna osoba; poglavar vjerske hijerarhije bio je vođa da'ija ili misionara (da'i al-du'at), koji osim što je kontrolirao ismailijskim državnim aparatom unutar Carstva, također je upravljao i velikom vojskom ismailijskih agenata i misionara izvan Carstva. Zapovjednik oružanih snaga, u prvenstveno civilnom režimu, upravljao je trećim ogrankom. Ipak, od El-Hakimove smrti, vojska je postepeno povećavala svoju moć na uštrb civila i čak i samog halife. Neuspjesi, nesreće i preokreti sredinom jedanaestog stoljeća ubrzali su ovaj proces; okončan je 1074. godine kada je Badrul-Džamali, vojni upravitelj Akre, na poziv halife, prešao u Egipat sa vlastitom vojskom da preuzme kontrolu državnih poslova. Uskoro je bio vladar zemlje, sa tri titule koje mu je halifa dodijelio, a to su bile zapovjednik vojske, poglavar misionara i vezir -koje su označavale njegovu kontrolu nad sva tri područja, vojnim, vjerskim i birokratskim. Bio je obično poznat po prvoj tituli. Od tada je stvarni vladar Egipta bio zapovjednik vojske, vojni autokrata koji je upravljao preko svojih trupa. Vojna uprava je postala nešto stalno, u čemu su Badrul-Džamala naslijedili sin i unuk, a potom niz vojnih autokrata. Baš kao što su i abasidske halife u Bagdadu postale bespomoćne lutke svojih pretora, tako su i fatimidi postali običan paravan za smjenjivanje vojnih diktatora. Za dinastiju koja je pretendirala na duhovno i političko vodstvo čitavog islama ovo je bio tužan pad - pad koji je bio u oštrom kontrastu sa vjerovanjima i nadama ismailijske vjere. Takva promjena nepovratno je pobudila nezadovoljstvo i opoziciju među borbenijim i upornijim sektašima, tim više jer se promjena podudarala sa periodom obnovljenog djelovanja među ismailijama u Perziji. Kada je Bedrul-Džamalija zamijenio njegov sin El-Afdal 1094. godine, nije došlo do velike promjene u državnim poslovima, pa nakon što je El-Mustansir umro nekoliko mjeseci kasnije, kada je zapovjednik vojske bio suočen sa potrebom da izabere novog halifu - njegov izbor nije bio težak. S jedne strane bio je Nizar, najstariji sin i odrastao čovjek, kojeg je već El-Mustansir imenovao za nasljednika, a kojeg su ismailijske vođe poznavale i prihvatile; a s druge strane tu je bio njegov mlađi brat El-Musta'li, mladić bez saveznika ili pomagača, koji bi naposljetku bio potpuno ovisan o svom moćnom staratelju. Nije bilo sumnje da je El-Afdal, znajući to, udesio vjenčanje između svoje kćeri i El-Musta'lija te, nakon El-Mustansirove smrti, ustoličio zeta kao halifu. Nizar je izbjegao u Aleksandriju, gdje je podigao pobunu uz pomoć tamošnjih mještana. Nakon prvobitnog uspjeha, poražen je, uhvaćen i kasnije ubijen. Izabravši El-Musta'lija, El-Afdal je podijelio sektu od vrha do dna, te, možda, namjerno odbio gotovo većinu sljedbenika u istočnim zemljama islama. Čak i unutar fatimidskih granica postojali su pokreti opozicije; istočne ismailije su odbile da priznaju novog halifu i prekinuli su odnose sa umanjenom fatimidskom organizacijom u Kairu, proglašavajući vjernost Nizaru i njegovoj lozi. Razlaz države i revolucionara, koji se počeo pojavljivati osnivanjem države, sada je bio okončan. Uskoro su čak i one ismailije koje su prihvatile El-Musta'lija prekinule svoje veze sa režimom u Kairu. Godine 1130., nakon što su Nizarovi sljedbenici ubili El-Amira, sina i nasljednika El-Musta'lija, ostatak ismailija je odbio da prizna novog halifu u Kairu. Prihvatili su vjerovanje da je izgubljeni, mladi El-Amirov sin, zvani Tajjib, skriveni i iščekivani Imam. Neće biti više Imama nakon njega. Još četiri fatimidske halife su vladale u Kairu, ali nisu predstavljali ništa više od lokalne egipatske dinastije, bez moći, utjecaja ili nade. Kada je 1171. godine posljednji od njih ležao na samrtnoj postelji u svojoj palači, kurdski vojnik Salahudin, koji je u međuvremenu postao stvarni vladar Egipta, dozvolio je propovjedniku da izgovori oglašavajuću molitvu u ime abasidskog halife iz Bagdada. Fatimidski halifat, već mrtav i kao vjerska i kao politička sila, sada je bio formalno ukinut, uz gotovo potpunu ravnodušnost naroda. Heretičke knjige ismailija su bile zapaljene u gomilama. Egipat je vraćen u sunijsku zajednicu nakon više od dva stoljeća. Do danas, ostalo je malo uvjerenih ismailija u Egiptu. Ipak, u drugim zemljama sekta je preživjela, razdvojena u dvije grane po El-Mustansirovoj smrti. El-Musta'lijevi sljedbenici su se nalazili - i još su tu - uglavnom u Jemenu i Indiji, gdje su poznati kao bohrasi. Njihov ismailizam se ponekada naziva 'staro propovijedanje' pošto se nastavlja na glavne doktrinalne tradicije fatimidskog perioda. Dok su musta'lije stagnirale na udaljenim predstražama islama, njihovi rivali nizarije, sljedbenici Nizara, stupili su u period intenzivnog razvoja, i doktrine i politike, i jedno vrijeme su odigrali značajnu i dramatičnu ulogu u islamskim dešavanjima. U jedanaestom stoljeću niz invazija je otkrio rastuću unutarnju slabost islamskog svijeta. Najvažnija od tih je bila invazija seldžučkih Turaka, koja je stvorila novo vojno carstvo koje se prostiralo od centralne Azije do Sredozemlja. Sa tim invazijama bile su povezane važne ekonomske, društvene i kulturne promjene, dubokog značaja u historiji islama. Uobičajena posljedica osvajanja je bila dodjeljivanje ogromnih područja i prihoda oficirima pobjedničke turske armije, koja je sa svojim činovnicima sačinjavala novi vladajući element, smjenjujući ili zasjenjujući arapsku i perzijsku aristokraciju i plemstvo iz prijašnjih vremena. Moć, bogatstvo i status pripadali su novim ljudima - stranim pridošlicama koji su se često još nepotpuno asimilirali u urbanu civilizaciju islamskog Srednjeg istoka. Poziciju stare elite su dodatno oslabili drugi faktori - premještanje nomada, promjena trgovačkih puteva, počeci velikih promjena koji su vodili do evropskog uspona i relativnog pada islama. U vrijeme problema i opasnosti, novi turski gospodari donijeli su mjere moći i reda - ali uz cijenu većeg vojnog troška, strožijeg nadzora javnog života i čvršćeg konformizma mišljenja. Vojna moć Turaka je bila stamena - ortodoksnost škola više nije imala ozbiljnu prijetnju. Ali postojali su drugi načini napada, i mnogima koji su bili nezadovoljni Seldžučkim carstvom, ismailizam u novom obliku je opet donio privlačnu kritiku ortodoksije, sada povezanu sa novom i učinkovitom strategijom otpora. 'Staro propovjedništvo' ismailizma je propalo; Fatimidsko carstvo je umiralo. Bilo je potrebno 'novo propovjedništvo' i novi metod. Smislio ih je revolucionarni genije po imenu Hasan-i Sabah. Bibliografska bilješka: Najopsežnija knjiga o Asasinima je M. G. S. Hodgson, The order of Assassins, Hag, 1955. Premda se uglavnom bavi periodom nakon 1094. godine, sadrži jedan pregled ranijeg perioda. Kraći pregled vjerskog razvoja sekte napisao je W. Ivanow, Brief survey of the evolution of Ismailism, Laiden, 1952. Gospodin Ivanow je autor brojnih knjiga i članaka koji se bave određenim aspektima ismailijske religije, književnosti i historije. Historija i opis ismailija, sa posebnim osvrtom na Indiju, dati su u J. N. Hollister, The Shi'a of India, London, 1953. A. S. Picklay, History of the Ismailis, Bombaj, 1940, je popularni pregled koji je napisao ismailijski autor za ismailijsko čitateljstvo. Među savremenim arapskim djelima, mogu se spomenuti dvije opće knjige sirijskog ismailijskog autora Mustafe Ghaliba, historija Ta'rikh al-da'wa al-Isma'iliyya, Damask, bez datuma, i biografski rječnik A'lam al-Isma'iliyya, Bejrut 1964., te opći pregled egipatskog (neismailijskog) učenjaka Muhammada Kamila Husayna Ta'ifat al-Isma'iliyya, Kairo, 1959. Aspekti rane historije ove sekte su istraženi u B. Lewis, The origins of Isma'ilism, Kembridž, 1940; W. Ivanow, Ismaili tradition concerning the rise of the Fatimids, London-Kalkuta, 1942., idem, Studies in early Persian Ismailism, Bombaj, 1955; W. Madelung, 'Fatimiden und Bahrainqarmaten', u Der Islam, xxxiv (1958), 34-88; idem, 'Das Imamat in der fruhen ismailitischen Lehre', ibid., xxxvii (1961), 43-135; P. J. Vatikiotis, The Fatimid theory of state, Lahore 1957., te u brojnim člancima Ivanowa, Corbina i S. M. Sterna, koje je pobrojao Pearson. Postoje mnoge studije o Nasiriju Khusrawu, A. E. Bertela, Nasir-i Khosrov i Ismailizm, Moskva, 1959, koja uključuje detaljnu raspravu o historijskoj pozadini i značaju ismailizma u njegovo vrijeme. Gazalijevo glavno polemičko djelo protiv ismailija, napisano 1094-1095. za abasidskog halifu Al-Mustahzira, analizirao je I. Goldziher, Streitschrift des Gazali gegen die Batinijja-Sekte, Laiden 1916. Drugu Gazalijevu antiismailijsku raspravu priredio je i preveo na turski jezik Ahmed Ates, 'Gazali'nin belini kiran deliller'i. Kitab Kavasima al-Batiniya', u Ilahiyat Fakultesi Dergisi (Ankara), I-ii (1954.), 23-54. Oba djela su usmjerena protiv novih doktrina ismailija njegovog vremena. Gazalijevi stavovi prema ismailizmu raspravljeni su u W. Montgomery Watt, Muslim intellectual; a study of al-Ghazali, Edinburg, 1963., 74-86. O mjestu ismailija unutar šireg okvira islamske religije i historije može se saznati u djelu H. Laoust, Les schisms dans l'Islam, Paris 1965; M. Guidi, 'Storia della religione dell'Islam', u P. Tacchi-Venturi, Storia delle religioni, II,Torino, 1936; A. Bausani, Persia religiosa, Milan 1959; W. Montgomery Watt, Islam and the integration of society, London 1961; B. Lewis The Arabs in history, obnovljeno izdanje, London 1966, i značajna poglavlja u L'Elaboration de l'Islam, Pariz 1961, i The Cambridge Medieval History, IV/1, novo izdanje, Kembridž, 1966. Tu je i djelo H. Hamdanija, 'Some unknown Isma'ili authors and their works', u JRAS (1933), 365.

S engleskog prevela: Dženita Karić