Dr. Martin Lings (Ebu Bekr Siradžuddin) - pokušaj ocrtavanja portreta jednog savremenog tradicionaliste

Prošle godine, na bolji svijet - ahiret, preselio je veliki učenjak dr. Martin Lings Ebu Bekr Siradžuddin. Neka njegova djela prevedena su na naš jezik ali ga se, barem oni koji su ta djela pročitali, sigurno najviše sjećaju po knjizi "Muhammed, alejhisselam: život njegov zasnovan na najranijim izvorima". Naime, djelo "Muhammed, alejhisselam" dao je sanjani spoj svakoga muslimana prožetoga, barem djelomice, duhom. Pisano je u jednoj nevjerovatnoj kombinaciji, povezanosti i ispreplitanju povijesnih činjenica i naratorskoga kazivanja, kombinaciji koja je prouzročila nastanak jedne od, sigurno, najboljih, najproduhovljenijih i "najpitkijih" sTra (životopisa) hazreti Muhammeda, alejhisselam. Konačno, upravo za tu sTru dobio je dvije nagrade, i to od egipatskoga i pakistanskoga predsjednika. Ali, nije samo to djelo pokazatelj posebnosti rahmetli Martina Lingsa, i dubine i veličine njegove zaostavštine. Njegov produhovljen i hrabar život koji je živio te zanimljiv i rijedak izbor tema o kojima je pisao najbolje otkrivaju naročitost Lingsovog života. Uvod Neki nas ljudi toliko zaduže ostavljanjem bogatoga duhovnoga naslijeđa za sobom da je haman nemoguće i, u jednu ruku, veoma nezahvalno i osjetljivo napisati nešto o njima, nešto koncizno a dostatno. Pored toga, ako te ljude lično ni ne poznavasmo, sličan zadatak jednostavno straši. Ipak, bivajući svjesni spomenute koristi koju naslijedismo, takve izazovne zadaće ipak, pokatkad, treba preuzeti na sebe. Ovim riječima pokušao sam na najkoncizniji način, tik nakon smrti rahmetli profesora Lingsa, napisati koji redak o njemu. Identičan izazov još postoji. Čitajući njegova djela i biografiju koju je, u međuvremenu, ponudilo nekoliko autora različitog stručnog profila, mnoge stvari izmamile su dodatnu začuđenost ličnošću i životom rahmetlije. Martin Lings (Ebu Bekr Siradžuddin) napisao je mnogo, predavao je mnogo ali je i mnogo putovao, upoznavao različite ljude, od svakoga, čini se, preuzeo najbolje ili barem ono što je u tom konkretnom trenutku bilo najpotrebnije njegovom neumornom i nadasve istraživačkom duhu. Kao što je, kako ćemo, ako Bog da, vidjeti, živio od Zapada do Istoka, od Zapadne Evrope do Sjeverne Afrike, tako je i vlastitu duhovnost nijansirao različitim duhovnostima, od hinduizma do islama, od apsolutnog preko metodičkog skepticizma do tradicionalizma. Sredinom svoga života pa do smrti, upravo pojam "tradicionalizma" pokušat će prvo verbalno tretirati a potom i istinski živjeti, da bi mu, naročito nakon duhovnog osamostaljivanja jednog od najbližih prijatelja i učitelja, ponovno podario specifično poimanje. Svoj veoma buran život (buran odnosi se na duhovnu čežnju i neutaživo osluškivanje ezelskog zova) vodio je nekada sam, a nekada potpomognut roditeljima, suprugama i prijateljima. Svako od njih imao je posebno mjesto u rahmetli Lingsovom životu, barem kako možemo saznati iz tekstova posvećenih uspomeni na njegov plemeniti život. Ipak, ne računajući autorski rad Muzaffara Iqbala, većina tih biografija veoma je štura te bi se trebalo tek očekivati da neko, možda u vidu forme opsežnijeg akademskog rada, ponudi mnogo iscrpniju monografiju neobičnog, naročito u našem vremenu, duhovnog putnika (salik) i intelektualca. I na našem jeziku, koliko sam uspio popratiti, nije napisan opsežniji rad o rahmetliji, ni nakon njegove smrti ali ni ranije. Nadam se da mi, ukoliko griješim, domaći autori neće zamjeriti. Na osnovu vlastitog uvida, rahmetli dr. Martin Lings predstavljen je našim ljudima kroz četiri pristupa. Prvi pristup odnosi se na prijevode njegovih djela, koja su se pojavila još za vrijeme nedavne agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ovo su, mogli bismo ih nazvati, primarni izvori saznanja o Doktorovom radu ali i životu, budući da je rahmetli Ebu Bekr Siradžuddin pisao kao što je i živio. Kako prenose njegovi bliski prijatelji, nije se mogla uočiti razlika između života profesora Lingsa i njegovih djela. Nastojao je pisati samo ono u šta istinski vjeruje, a ono u šta je vjerovao i o čemu je pisao nastojao je, koliko je to god bilo moguće, učiniti vodiljom u svom životu. Drugi pristup odnosi se na tretiranje fenomena religie perennis u djelima na našem jeziku, budući da je rahmetli dr. Lings dao izuzetno jak vlastiti pristup njegovom razumijevanju. Kao što ćemo, ako Bog da, vidjeti kasnije u ovom radu, problem razumijevanja religie perennis i, kako smo već naveli, pojma "tradicija" bit će jedna od tačaka rahmetli Siradžuddinovog intelektualnog i duhovnog sporenja sa dugogodišnjim prijateljima i učiteljima. Na našem jeziku prvi radovi o rahmetli profesoru Martinu napisani su perom dr. Rusmira Mahmutćehajića, koji je i lično poznavao rahmetliju. Zahvaljujući njegovoj ljubaznosti, dobio sam i odabranu bibliografiju koju mu je poslao upravo dr. Lings. Također o dr. Lingsu pisao je i akademik profesor dr. Rešid Hafizović i profesor dr. Adnan Silajdžić. Njihove studije i eseje "začinila" je doktorska disertacija hafiza dr. Nevada Kahterana "Perenijalna filozofija (Sophia Perennis) u mišljenju Renea Guenona, Frithjofa Schuona i Seyyeda Hosseina Nasra", kojoj je prethodilo nekoliko njegovih eseja upravo na temu religie perennis, odnosno sophie perennis. Barem za sada, ova doktorska disertacija predstavlja vrh tretiranja fenomena "vječne religije" na našem jeziku. Treći pristup predstavljanju ličnosti i djela rahmetli Ebu Bekra Siradžuddina odnosi se na tekstove nastale u znak sjećanja na rahmetliju, a napisane nakon vijesti o smrti ovog iznimno zanimljivog autora. Ponovno se izvinjavam ukoliko sam nešto propustio, no, naišao sam samo na tekst kojeg je napisao hafiz dr. Nevad Kahteran, a kojeg je objavila Islamska informativna novina "Preporod". Pored toga, Stranica za islamski dijalog Znaci.com objavila je nekoliko tekstova povodom smrti dr. Lingsa, od kojih je jedan autorski. Četvrti pristup tiče se reprinta prijevoda djela rahmetli profesora Lingsa "Muhammed, a.s.", koji, s obzirom da je reprint, ne predstavlja nešto novo ali je još više popularizirao rahmetli Martinov rad i život. Dvanaestog rebiul-evvela tekuće 1427. godine, odnosno 10. aprila 2006. godine, u Narodnom pozorištu u Sarajevu pred velikim brojem okupljenih predstavljen je reprint prijevoda sire (životopisa) Muhammeda, alejhisselam, autora rahmetli profesora Siradžuddina. Promotori su bili profesor dr. Adnan Silajdžić, profesor dr. Ferid Muhić i profesor dr. Muhamed Dželilović. Iako se radi o ponovljenom izdanju prijevoda, za mnoge prisutne to je bilo prvo upoznavanje sa životom rahmetlije. S obzirom na to da su promociju zabilježili i lokalni te državni mediji, broj osoba koje su tom prilikom čule za rahmetli dr. Lingsa nesumnjivo se povećao. Obavezno moram napomenuti da mi je oko prijevoda jednog od ključnih pojmova u ovome radu neošazilijska forma sufizma mnogo pomogao profesor mr. Orhan Bajraktarević. Ovom mu se prilikom najtoplije zahvaljujem. 1. Rođenje i rani život Rahmetli dr. Martin Lings rođen je 24. januara 1909. godine, u Burnageu, Lancashire, u Engleskoj. U svom rodnom mjestu nije dugo vremena živio, budući da mu je otac službeno poslat u Sjedinjene Američke Države. Upravo ovdje prekidaju se informacije o dr. Lingsu. Neusmnjivo bi bilo veoma zanimljivo saznati više o djetinjstvu rahmetlije i okolnostima u kojima je duhovno odrastao. Neće dugo proći, rahmetli Ebu Bekr Siradžuddin već će jasno izraziti otklon prema, do tada usvojenom, tradicionalnom obliku religioznosti, otisnuvši se na duhovni put kroz specifični individualni obrazac religioznosti. Još kao maloljetan, Martin Lings vraća se natrag u Englesku kako bi nastavio obrazovanje. Prvo se upisuje na Clifton College, Bristol, a potom na Magdalen College, na Oxfordu. Iskustvo na Magdalen Collegeu ponudit će mu dva neopisivo vrijedna iskustva. Prvo se odnosi na upoznavanje i dugo prijateljevanje sa Adrianom Patersonom. Paterson je također bio nemirnog duha, a svoje zadovoljstvo pronaći će tek upoznavanjem i učenjem od zajedničkog uzora, skoro u drugome dijelu svijeta. Na Magdalen Collegeu, dr. Lings upoznao je svog prvog "idealnog" učitelja C. S. Lewisa, kome su se i on i Paterson beskrajno divili. Lewis je bio tada poznati profesor i jedan od stučnjaka za književnost, kome se svidio Lings ne samo zbog iznimnog spisateljskog talenta već i zbog jedne veoma rijetke osobine ili, bolje da kažemo, životnoga nazora. Kako je Lewis isticao, rahmetli Lings nije pisao "radi pisanja" već je istinski bio uvjeren da su riječi stvarni izrazi suštine stvari u fenomenološkom svijetu. Stoga, svako čitanje rahmetli Lingsovih djela, od prvog do posljednjeg, čitaocu nudi jedinstven ne samo doživljaj već i duhovnu empatiju sa samom srčikom stvari, pri čemu je jezik sredstvo a pisac samo medij tog fantastičnog sučeljavanja jedne zbiljske stvari (poruke djela) s drugom zbiljskom stvari (čitaocem), sučeljavanja koje prije svega ima za cilj zajedničko podsjećanje na predbivstvujuće polaziše svih očitovanja. Ovo je uočljivo kako u njegovim autorskim djelima tako i u svim prijevodima. Govoreći o ovome, profesor Ghanem piše: "Njegovi prijevodi islamskih tekstova, poezije, umjetnosti i filozofije svjedoče kako jako učenjak može biti neodvojiv od svoga djela. Intelektualni napor iskazan u njima pokazuje jedan tako jasan trag skladnosti i ihsana (ljepote i izvanrednosti) da je čovjeku dovoljno čitati ih samo zbog izvanrednoga stila, da ne računamo sadržaj i način argumentiranja. Martin Lings također je naglašavao estetsku dimenziju, kao dio vjere, islamske poezije, kaligrafije i kur'anske iluminacije." Nedugo nakon druženja s profesorom Lewisom, dvije godine nakon upisivanja na Magdalen College, rahmetli Martin Lings piše svoju prvu masque, dramu popraćenu pjesmom, muzikom, plesom i šarolikom kostimografijom. Sasvim prirodno, šalje je na recenziju profesoru Lewisu, mada mu je, kako je uvijek govorio, "samo bio cilj jednostavno pisati poeziju". Profesor Lewis pročitao je Lingsovo djelo. Svoj doživljaj izrazio je jednostavnim riječima: "Potpuno mi je jasna ideja o razlici između poezije, kao takve, i čistoga rimovanja. A ovo je stvarna poezija, bez ikakve sumnje." Drama je javno izvedena 1930. godine, upravo na Magdalen Collegeu. No, pored ovoga, uticaj profesora C. S. Lewisa na dr. Lingsa ili, bolje reći, njihovo druženje i razmjena ideja, iznjedrit će novu, vjerovatno ključnu, karakternu osobinu Lingsovog bića, dodatno će potvrditi Martinove stavove o svijetu koji ga okružuje, u kojemu nužno egzistira, ali čiji ga duh odvaja od stvarnosti, odvaja od svijeta idealnog. 2. Odnos prema modernom svijetu Još od djetinjstva u Sjedinjenim Američkim Državama, rahmetli Martin Lings više je maštao o povratku u srednji vijek negoli o karijeri i bezbrižnom životu u realnom vremenu. Kako bi sam govorio: "Od djetinjstva bio sam svjestan nostalgije za minulim vremenima. Ono što me najviše pogađalo bila je krajnja odvratnost moderne civilizacije. Zašto se samo nisam rodio u nekom ranijem dobu?!" Družeći se sa profesorom Lewisom i učeći od njega, rahmetli Lings otkrit će još više ljepote svijeta srednjega vijeka, naročito odražene kroz stil, jezik i opis Dantea Alighieria. Studirajući, zajedno sa Patersonom, Danteovu "Božanstvenu komediju", njen stil, izraz i nevjerovatne opise, Lings će svoju zanesenost prenijeti i na sve ostale pjesnike toga doba. Praveći snažan otklon od tradicionalnoga oblika kršćanskog ispovijedanja vjere (i istočnog, i zapadnog, i reformiranog), a neutaživo osjećajući vrelinu duha koja dolaziše iz dubine srca, rahmetli dr. Lings "usvojio" je specifičan vid molitve, vid koji je označavao kao individualnu molitvu, ono što je sam predstavio kao "religiju ljepote, koncentriranu na prirodu i umjetnost". Sve katastrofalne posljedice moderne: nihilizam, neodgovorni individualizam, etički relativizam i agresivni liberalizam izdale su čovjeka kao takvog. Svijet, mada tehnološki i znanstveno jači nego ikad, u potpunosti je iznevjerio osnovne, urođene potrebe čovjeka. Srušio je njegovo dostojanstvo, otuđio ga od njegova Izvora i od drugih ljudi i stvorenja. Drugi je postao najobičnije sredstvo nužnog korespondiranja, dočim je priroda shvaćena kao idealno, "samopodareno", sredstvo beskonačne i neodgovorne eksploatacije. Moderno društva, istina, imalo je jednu skoro zajedničku i skoro jedinstvenu "religiju", "religiju scientizma", beskonačne vjere u znanost i znanstvena otkrića. Religiju koja crpi sve iz čovjeka, ne ostavljajući mu ništa, baš kao što čovjek crpi maksimum iz prirode, ništa joj ne dajući, ništa vezano za nju razumijevajući svetim. Kako sam kaže u knjizi "The Eleventh Hour": "U scientizmu, koji nudi pseudodoktrinu evolucije, pogreška se uglavnom tiče same svrhe, po svakome pitanju, barem što se prosječnog čovjeka tiče. Znanstvenik, "veliki svećenik" modernoga svijeta i jedini s pravom govorenja ex cathedra, pogrešno vodi svoje jato ka vjeri ali kao lažnom cilju. Ovo je najveći kamen spoticanja jer napredak uvijek mora ostati pitanje mišljenja, no, evolucija je predstavljena kao znanstveni fakat koji "transcendira" svaku raspravu. Stvarne transcendirajuće doktrine darivaju intelektu krila, dočim ga pseudotranscendirajuća paralizira i u duši uspostavljaju "diktaturu" koja istinski guši." Jedini izlaz, barem kako je tada smatrao, nudio je bijeg u nevjerovatnu poeziju i oslikani život predindustrijskog doba, doba odraženog velikim skladom čovjeka i prirode. Moderno doba svojim duhom je destruktivno. Postoji li onda nešto što mu produktivno proturječi? Nakon što je diplomirao iz oblasti engleskoga jezika i književnosti na Oxfordu 1932. godine, rahmetli profesor Lings odlazi držati predavanja iz engleskoga jezika, prvo u Litvaniju, a potom u Poljsku. Nekako se očekivalo, vjerovatno i on sam, da je na putu gradnje uspješne akademske karijere. Ali mladost i snažna iznutra diktirana potraga za konstruktivnim odgovorom na izraze obezduhovljene moderne nisu mu dali mira. I, kao po božanskom nalogu, kako će kasnije lično ustvrditi, desilo se nešto neočekivano. Tih tridesetih godina XX stoljeća, u vrijeme neposredno pred Drugi svjetski rat, Martin Lings susreće se s djelima izuzetno produhovljene ličnosti, snažnog intelektualnog kapaciteta, a istodobno nekoga ko se, kao i on, doslovno zgraža nad modernom civilizacijom i kulturom. To "zgražanje", popraćeno konstruktivnim i potpunim odgovorom na izazove moderne, izraženo je promicanjem ideje tradicionalizma. Ta ličnost bila je Rene Guenon, istaknuti mislilac koji je, premda je objavljivao djela u Evropi i na evropskim jezicima, svoje stanište i, kasnije će se ispostaviti, konačni smiraj pronašao u Egiptu, u Kairu. Naišavši i "u jednom dahu" pročitavši njegova razmišljanja, rahmetli Lings nije imao nikakve dvojbe: "Po prvi put u svome životu shvatih da sam se izravno sučelio s istinom." Skoro momentalno, djela Renea Guenona i svoje osvrte poslao je starom prijatelju Patersonu, koji je, baš poput Lingsa, osjetio da je "to - to". Ubrzo rahmetli Ebu Bekr počinje prevoditi Guenonovo djelo "Orient et Occident" na engleski jezik. Pojam tradicije u Guenonovim djelima izražen je kroz univerzalnu ideju kako sve religije ustvari, u svojoj bTti predstavljaju ono jedno isto, samu Istinu, ljudima obznanjivanu kroz različite periode i u različitim izrazima. Želi li se dospjeti do nje, nužno je krenuti ezoterijskom naukom, naukom o "skrivenom", tragajući za "transcendentnim jedinstvom svih religija", zajedničkom i istinskom mudrošću. Ono što su i Lings i Paterson razumjeli iz Guenonovih spisa jeste to da, u svakom slučaju, moraju pronaći nekoga da ih vodi, duhovnog učitelja koji je prošao put kojim oni sada hode, kako bi, uz njegovu pomoć i instruiranje, okusili zbilju. Po pitanju religijske prakse, opredijelili su se za različite putove. Paterson se okrenuo katoličkom ispovijedanju vjere. Ovo je naročito pojačano susretom sa Reneom Guenonom, neobičnim događajem kojemu ćemo uskoro ponovno posvetiti pažnju. S druge strane, rahmetli Martin Lings opredijelio se prvo za hinduizam. Revnost u vlastitoj duhovnoj potrazi možda najviše otkriva činjenica da je, odmah po svojem konačnom opredjeljenju, rahmetli Lings odlučio naučiti sanskrit, kako bi izvore i djela hinduizma mogao čitati izravno. Svoju revnost na identičan način potvrdit će i kasnije. No, već do jeseni 1937. godine, Martin Lings bTva privučen islamu i islamskoj duhovnosti. Saznaje da se na teritoriju Evrope, u Bazelu, redovno okuplja i o svojim idejama i iskustvima raspravlja grupa sufija. U utorak, kako bilježi Muzaffar Iqbal, 11. januara 1938. godine, na adresu u Bazelu pokucao je rahmetli dr. Lings. Kada su se vrata otvorila, rekao je na francuskom jeziku: "Ja sam Englez, čitatelj Guenona i, kako sam shvatio, imate derviški red. Volio bih vam se priključiti." Pozvan je da uđe u kuću. Domaćin mu je odmah ponudio ručak, a u međuvremenu je nekoga kontaktirao. Ubrzo je na vrata pozvonio švicarski Nijemac, od njega stariji, kako će se kasnije ispostaviti, svega tri mjeseca. Tada je imao svega dvadeset i devet godina. Pozvao je Martina Lingsa u šetnju. Duboko dirnut pojavom i ličnošću ovoga čovjeka, Ebu Bekr Siradžuddin otvorio mu je svoje srce. Iz nekoga razloga, potpuno je vjerovao jednom strancu. Ovaj ga je pažljivo slušao i ponešto prokomentirao. Ispostavit će se da je to bio početak jednog predivnog prijateljstva. Ta osoba bio je rahmetli Titus Burckhardt Ibrahim Izuddin. U toj šetnji, rahmetli Titus mu je rekao kako predvodnik ovog reda stanuje u Mulhouseu, Francuskoj, tu na samoj granici. Očekivao se njegov dolazak u petak. No, prije petka, odmah sutradan, u srijedu, Leo Schaya otputovao je za Mulhouse, predvodniku bazelskog reda Frithjofu Schuonu Isau Nuruddinu. Rekao je Schuonu za Lingsa, njegovu duhovnu potragu i želju za upoznavanjem. Kratko, Isa Nuruddin poručio je Lingsu preko Schayae: "Reci mu, ako hoće da nam se pridruži, neka prihvati islam." Prisjećajući se ovoga kasnije, rahmetli Lings u biografiji Frithjofa Schuona kaže: "I tako me gospodin Ibrahim (Izuddin) primio u islam. Podučio me dnevnim namazima, što je značilo da moram promijeniti svoje učenje, umjesto da naučim sanskrit, trebao sam učiti arapski jezik." Shodno ranijoj informaciji, odmah tog petka i Titus Burckhardt i Martin Lings dočekali su na željezničkoj stanici Frithjofa Schuona, koji je tada imao trideset godina. "Njegova pojava bila je sve ono za šta sam se molio. No, to nimalo nije poljuljalo moje da je on, ustvari, bio odgovor na moje molitve. Božijom milošću bio sam u to maksimalno uvjeren. Niti je to uvjerenje imalo poljuljano tokom šezdeset predivnih godina koliko sam bio počašćen biti njegov učenik. Te noći činili su zikr. Shodno svome usulu, svi u grupi, jedanaest muškaraca i pet žena, bili su obučeni u tradicionalnu islamsku nošnju. Sve to djelovalo je snažno na Martina Lingsa, koji je osjećao Guenonove ideje kako prosto lebde u pozadini zikra. Mada naizgled nemoguće, u tome trenutku Lings je pronašao ne samo način kako da dođe već i kako da se zadrži u "duhu davno minulih vremena". Onu svoju dotadašnju individualnu molitvu, "religiju ljepote", sada je razumio kao duh kojem je nedostajala zaštitna opna - Šerijat, kako se predivno izrazio: "Došao sam šejhu očekujući kako bih bio uveden u tarikat i kako bih bio vođen. Ni slutio nisam da će mi, kao dio tog vođenja, podariti cijelu civilizaciju." Naredna četiri mjeseca rahmetli Ebu Bekr Siradžuddin proveo je živeći u toj tekiji u Bazelu. Schuon je dolazio svake sedmice i ostajao dvije noći. Mjesec dana kasnije, Schuon je uveo Ebu Bekra u tarikat. Schuonov izravni šejh bio je hazreti Ahmed el-'Alevi. Lings je toliko slušao o njemu da je jedva čekao dan kada će ga lično upoznati i uzeti za svoga šejha. Tek je kasnije saznao da je šejh umro dvije godine ranije. U međuvremenu, Paterson, nevjerovatno uronjen i savladan Guenonovim idejama, odlazi u Kairo kako bi predavao na univerzitetu. Martin Lings, bivši već od ranije u kontaktu s Reneom Guenonom, šalje mu pismo obavještavajući ga da Paterson, njegov prijatelj, dolazi u Kairo sa željom da ga upozna budući da se sav predao idejama o transcendentnom jedinstvu religija. Rene Guenon, što ćemo, ako Bog da, vidjeti kasnije, prošao je dug put do prihvatanja islama, put čije su stanice bile, pored ostalih, ezoterizam i masonstvo. Dugo njegovan na tim idejama, Rene je podobro upoznao posljedice djelovanja crne magije (sihr). Naišavši u islamskoj tradiciji na pouzdano predanje kako je i poslanik hazreti Muhammed, alejhisselam, bio žrtva crne magije, kod Guenona se javila jedna skoro histerična bojazan. Premda je redovno odlazio u džamiju da klanja u džematu, u svoju kući rijetko je koga primao, i rijetko s kim se družio. Stoga je odgovor da će primiti u posjetu Patersona bio skoro nevjerovatan. Iz nekog razloga, Guenonu se Paterson svidio, te mu je dozvolio i da živi u posebnom dijelu kuće. Paterson je ubrzo naučio arapski te nastavio raditi kao lični asistent Renea Guenona. Bio je prezadovoljan, a i rahmetli Lings se obradovao. Tih godina izbija Drugi svjetski rat, te 1940. godine, rahmetli Lings odlazi u Egipat. Odmah se javio Guenonu i Patersonu. Paterson mu se plaho obradovao. Želeći "nadoknaditi" vrijeme koje su proveli razdvojeni, provode sve vrijeme zajedno, čitajući i slušajući Guenona te međusobno razgovarajući. Jednoga dana odlaze zajedno na jahanje. Upravo taj događaj, uz svu svoju tragediju, donijet će naredni prijelom u rahmetli Lingsovom životu. No, prije negoli obratimo pažnju na taj dio Profesorovog života, smatram da je nužno, radi razumijevanja narednog perioda rahmetli Siradžuddinovog života, posvetiti pažnju posebnom tradicionalnom obrascu kojeg je Gunenon njegovao, a koji je proistekao iz osnovnoga toka ocrtanog još u XIII stoljeću. 3. Šazilijski derviški red i njegovi derkavijski i derkavijsko-alevijski kolovi (ogranci) Logično je, kao što ćemo, ako Bog da, vidjeti, ovo poglavlje podijeliti u tri dijela. U prvom bismo govorili o derviškom redu kojeg je osnovao, bolje rečeno koji je nastao, na osnovu smjernica hazreti pTra Ebul Hasana Šazilije. Nakon toga, reći ćemo nešto o njegova dva kola (ogranka), derkavijskom i derkavijsko-alevijskom. Dat ćemo i nekoliko napomena. Naziv "alevijski" u ovome slučaju ne odnosi se na etničko-vjersku grupaciju alevija koji nastanjuju prostore Turske i Sirije. Mislim da će to biti sasvim jasno kada dođemo do toga dijela rada. Dalje, o šazilijama te derkavijama i derkavi-alevijama govorit ćemo samo onoliko koliko je potrebno da razumijemo ambijent u kojemu će naredni period svoga života provesti rahmetli dr. Martin Lings, ambijent oivičen životom posebne tradicije, nastale na korijenima šazilijskog derviškog reda i njegova spomenuta dva kola, koja su se kasnije sasvim odvojila od svojih izvora. Upravo to bit će, ako Bog da, treći dio ovoga poglavlja, dio u kojem ćemo govoriti o takozvanoj neošazilijskoj formi sufizma (Western Shadhiliyya), preciznije, o jednom od njegovih kraka. Namjerno smo ponudili pojam "neošazilijska forma sufizma" a ne preveli pojam doslovno "zapadni šazilizam", s obzirom na to da je, kao što ćemo vidjeti, šazilijski derviški red imao svoje dvije faze, jednu istočnu a drugu zapadnu. U oba smisla, riječ je o geografskom razgraničenju unutar arapsko-islamskog svijeta. S druge strane, neošazilijska forma sufizma, ne samo da je geografski smještena u Zapadnu Evropu i Sjedinjene Američke Države, već su mu i predvodnici osobe tu rođene i odrasle, a, ono što je najbitnije, njegov izraz uveliko je određen vrijednostima Zapada, odnosno upravo onim što je te iste ljude i nagnalo na duhovni put - modernom. 3.1. Šazilijski derviški red Godine 1126., u Evropi, u Sevilji, rođen je hazreti Ebu Med'jen Šuajb ibnul Hasan. Još kao mladić, tragajući za kutbom (duhovnim polom), otputovao je u Fes. Slušajući i učeći mnogo o tesavvufu, želio je upoznati savršenog čovjeka (el-insanul-kamil) koji bi ga uveo u derviški red, oplemenio mu dušu i očistio srce. U Fesu upoznao je dvojicu šejhova, hazreti Ed-Dekkaka i hazreti Ebu Je'azza. Nakon izvjesnoga vremena, otputovao je u Irak i upoznao jednog od prvaka toga vremena hazreti pTra Ahmeda Rifaijuija. Hazreti Ebu Med'jen dopao se hazreti PTru te su dosta vremena proveli zajedno. Vrativši se na zapad (zemlje Magreba), hazreti Ebu Med'jen skrasio se u mjesto Bidžaja. S obzirom na to da je bio neovisan u svome djelovanju, njegove ideje nisu bile prihvaćene kod tadašnje službene uleme. Pozvan je u glavni grad Marakeš kako bi se odbranio od optužbi koje su mu upućene. Na putu za Marakeš, u mjestu 'Ubbad, hazreti Ebu Med'jen je umro. Za njegova života, mnogo učenika studiralo je islam i tesavvuf pred njim. Premda postoji poseban institucionalni oblik njegovoga nauka pod nazivom medjeni tarikat, sagrađeno je svega nekoliko med'jenskih tekija. Veliki broj učenika širio je njegov usul, i na zapadu i na istoku, naročito u Egiptu. Treba napomenuti da pored hazreti Med'jena, zapadni tesavvuf je imao još mnogo istaknutih šejhova, duhovnih prvaka. Među njima su sigurno najpoznatiji hazreti šejhul ekber Ibn Arebi (umro 1240. u Damasku) i hazreti Ibn Seb'in (umro u Meki, 1270). Najjače širenje med'jenskog tarikata odvijalo se kroz djelovanje hazreti Med'jenovog učenika, hazreti Abdusselama ibn Mešiša (umro 1228. godine). Njegov najpoznatiji učenik bio je hazreti pTr Ebul Hasan Šazili. Puno mu je ime Ebul Hasan Alija ibn Abdullah ibn Abduldžebbar ibn Temim ibn Hurmez ibn Hatim ibn Kasijj ibn Junus ibn Juš'a ibn Verd ibn Ebu Bettal Alija ibn Ahmed ibn Muhammed ibn Isa ibn Idris ibn Omer ibn Idris ibn Abdullah ibnul Hasan ibnul Husein ibn Alija ibn Ebu Talib el-Husejni el-Idrisi eš-Šazili. Rođen je 1196. godine u selu Gumara. U tarikat ga je uveo hazreti Ebu Abdullah ibn Harazim, također učenik hazreti Ebu Med'jena. Godine 1218., hazreti pTr Šazili odlazi na istok i upoznaje se sa rufaijskim derviškim redom. Kao svog murida prihvaća ga hazreti Ebul Feth el-Vasiti. Želja za pronalaskom i upoznavanjem kutba svoga vremena sve je više rasla u njemu. Hazreti šejh Ebul Feth naposlijetku mu govori da je svrha njegove potrage upravo tamo odakle je došao, na zapadu. Odmah se vratio u Fes i tamo upoznao hazreti Abdusselama ibn Mešiša, kojeg smo spomenuli. Hazreti Abdusselam je pripremao hazreti pTra Šazilija za ozbiljenje velajeta. Nakon određenog vremenskog protoka, hazreti Abdusselam upućuje hazreti pTra Šazilija da otputuje u Maroko i da se povuče u jednu pećinu u selu Šazila. To označava vrijeme istočnog šazilizma. Halvet (osama) hazreti pTra Šazilija ubrzo je dao plodove, te je hazreti pTr Šazili s vremena na vrijeme prekidao halvet, predajući i podučavajući. To se, kao i ranije u slučaju hazreti Med'jena, nije dopalo lokalnoj ulemi, te je hazreti pTr Šazili, unatoč zaštiti sultana Ebu Zekerijjaa el-Hafsija, bio prinuđen napustiti Tunis i uputiti se prema Egiptu. Ovime je otpočeo period zapadnog šazilizma. Za razliku od Tunisa, u Egiptu je hazreti pTr Šazili stekao snažnu podršku ne samo mubarek egipatskog naroda, već i egipatske uleme. Imao je običaj odlaziti na hadž svake godine, i to kao vodič, hizmećareći i poučavajući druge hadžije. Upravo ova skromnost hazreti pTra Šazilija i stalna briga za sve ljude, znatno je doprinijela snažnom prihvatanju njegove interpretacije islama. Nema nikakve sumnje, to je i danas veoma vidljivo, naročito u Egiptu, šazilijske tekije građene su svuda. No, ne postoji nikakav dokument, pismo ili kazivanje koje bi pokazalo način na koji je hazreti pTr Šazili uvodio ljude u tarikat (bej'at). Stoga se pretpostavlja da je, kao kod kaderijskog derviškog reda, sam čin primanja osoba u tarikat institucionaliziran kasnije, a na osnovu autentičnog nauka pTra. Ono što jeste izravno ostalo od hazreti pTra Šazilija jeste usul (metod) derviškog reda šazilija. Usul sačinjavaju tri osnovne komponente: ma'rifet (rad na razvijanju spoznaje), halvet (osamljivanje uz konstantni nadzor šejha) i zikr (zazivanje Lijepih Božijih Imena). Nakon hazreti PTrovog preseljenja na ahiret, 1258. godine, kao nasljednik, vjerovatno kao najizrasliji u tome trenu, budući da hazreti pTra Šazili nije izravno oporučio svog nasljednika, inauguriran je hazreti Ebul 'Abbas Ahmed el-Mursi (1219.-1287.), dakle Evropljanin porijeklom. Uskoro su u Egiptu podignuti centralna tekija i džamija uz nju. Kompletan šazilijski tarikat iznesen je na njegovim i plećima njegovog nasljednika hazreti Tadžuddina ibn 'Ata'ullaha 'Abbasa el-Iskenderija (umro u Kairu 1309. godine). Upravo je hazreti Ata'ullaha el-Iskenderi sakupio i objavio govore i izreke i hazreti pTra Šazilija i hazreti El-Mursija, i njihove evrade. Nikako ne treba izgubiti iz vida da je, iako se, najvjerovatnije, zapadni šazilizam kasnije ugasio, barem još za života hazreti pTra Šazilija zapadni šazilizam bio i dalje aktivan, a ta aktivnost odvijala se kroz stalnu korespondenciju hazreti PTra i ljudi koji su ostali da žive u Maroku. 3.2. Derkavijski i derkavijsko-alevijski kol šazilijskog derviškog reda U arapsko-islamskom svijetu, XVIII i XIX stoljeće označavaju prije svega period stagnacije, čak i nazadovanja muslimana i muslimanske civilizacije uopće. No, XIX stoljeće također je obilježeno i pokretima muslimana čiji je cilj bio reforma islamskog društva i, naravno, želja za oslobođenjem od evropskog nemilosrdnog kolonijalizma. Upravo u XIX stoljeću došlo je i do reformističkih pokreta unutar tesavvufa. Trojica su u svojim reformama otišli najdalje, uspjeli okupiti veliki broj naroda uz sebe, oduprijeti se kolonizatorima i, što je za ovaj naš rad naročito bitno, izvršili znatne promjene u teoriji i praksi tesavvufa. Prvog ćemo spomenuti hazreti Ahmeda et-Tidžanija (umro 1815. godine), rođenoga na jugu Alžira. Bio je pripadnik nekoliko tarikata, a proizveden je i za mukaddima (onoga koji može druge uvoditi u konkretan derviški red) derviškog reda havetija. Jedno vrijeme je lutao, povlačeći se u pećine radi razmišljanja. Uskoro je bio izložen božanskim otkrovenjima (futuhat). Javio mu se i sam hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, koji mu je u tim prilikama najprije podario posebne virdove a ubrzo ga i lično proglasio za šejha te mu naredio osnivanje svog derviškog reda. Hazreti et-Tidžani otputovao je u Fes i tu ostao sve do svoje smrti. U Fesu ga je dobrodošlicom dočekao turski namjesnik Mulla Sulejman. Kao i u svim sličnim prilikama, lokalna ulema nije baš blagonaklono na njega gledala. U to vrijeme u današnjoj Saudijskoj Arabiji javio se a potom naglo vojno i politički ojačao pokret vehabizma. Ubrzo je Mulla Sulejman dobio od njih depešu u kojoj se poziva da "prihvati reformirani islam". Naravno, Mulla Sulejman je odmah u narednoj karavani za Meku poslao i grupu svojih povjerenika da ispitaju šta se tamo, ustvari, dešava. Nakon povratka izaslanika, Mulla Sulejman je vehabijama praktično objavio rat, a podržali su ga tadašnja ulema i sam hazreti Ahmed et-Tidžani. Ubrzo, u pokret otpora, kako je tadašnja ulema to nazvala, "vehabijskoj fitni", priključili su se svi, uključujući ne samo pripadnike tidžanijskog derviškog reda već kasnije i derkavijskog. Druga osoba koja je pokrenula svojevrsnu reformu tesavvufa bio je hazreti Ahmed ibn Idris (umro 1837. godine). Rođen je također na Magrebu, u Fesu. Kada je otputovao u Egipat, već je njegovao ideju o nužnosti reforme kako tesavvufa tako i islama u cjelini. Prvi put nije dobro prihvaćen u pojasu Hidžaza. Otputovavši po drugi put na hadž, odlučio se skrasiti u Meki, gdje su se taman stišale strasti izazvane "vehabijskom fitnom". S obzirom na reformističke ideje hazreti Idrisa, ponovno nije toplo primljen. Pored tesavvufa, a o čemu ćemo kasnije nešto reći, hazreti Idris je zagovarao i reformu fikha. Poznato je da je kao izvore islamskog prava prihvatao samo Kur'an, sunnet i idžmu, ali samo hazreti ashaba, radijallahu anhum. Kao što smo rekli, ulema ga nije prihvatila te je kasnije morao ponovno napustiti Meku. Interesantno je da su ga, uslijed reformističkih tenzija, vehabije ostavile na miru te je mogao skoro slobodno djelovati u selu Sabja, u 'Asiru, gdje su još uvijek njegovali prisegu datu vehabijama. Za razliku od tidžanijskog derviškog reda, idrisije su se podijelile u nekoliko ogranaka, među kojima su dva, sigurno, najpoznatija: senusijje i mirganijje. Treća najistaknutija osoba u procesima pokušaja uvođenja reformističkih ideja u tesavvuf bio je hazreti Ebu Hamid Ahmed el-'Arebi ed-Derkavi. Rođen je 1760. godine. Uveden je u tarikat silsilom zarrukijskog ogranka šazilijskog derviškog reda. Njegov pristup tesavvufu bio je tradicionalan. Naučavao je povlačenje od ovoga svijeta i maksimalno pomaganje drugih ljudi. Istodobno je kritikovao koncept berićeta (bereka) kojeg su mnogi ogranci u to vrijeme u Magrebu zloupotrebljavali, stavljajući se u posrednički odnos između dragoga Boga i ljudi. No, pošto je bio veoma iskren i previše vjerovao u dobrotu drugih ljudi, premda je osuđivao javljanje i jačanje arapskog nacionalizma, maksimalno potpomognutog vehabijskim strukturama, hazreti Derkavi je bio uvučen u političke igre. Prvo na strani turske uprave, a potom na strani arapskih nacionalista, potpomognutih evropskim imperijalističkim silama toga doba. Nakon smrti 1823. godine, u njegovoj zaviji Bu Berih nedaleko od Fesa, nasljednici su hazreti Derkavijeve ideje i poseban program pretvorili u zaseban ogranak derviškog reda šazilija. Tokom vremena, ovaj kol podijelio se na nekoliko ogranaka, od kojih izdvajamo: bedevijje, bu-zidijje, gummarijje, harrakijje, kattanijje, bu 'azzavijje ili hebrijje i medenijje. Pored ovih, u Alžiru su nikla tri nova podogranka derkavijja. Prvi se zvao mehadžijje ili kaddurijje, čiji je osnivač hazreti Mehadži iz Mosteganama. Drugi podogranak zvao se alevijje, čiji je osnivač hazreti Ahmed el-'Alevi, izravni učitelj i šejh rahmetli Frithjofa Schuona. Hazreti Ahmed 'Alevi pripadao je isavijskom derviškom redu. No, prihvatio je hazreti El-Buzidija za svoga učitelja. Godine 1914., uvjetno rečeno, "proglasio je" samostalnost, odvojivši, dakle, alevijje kao podogranak derviškog reda šazilijja. Pored ova dva alžirska ogranka, postoji i treći, koji, ustvari, predstavlja koncentriranje ljudi oko ličnosti hazreti Misuna (umro 1883. godine), hazreti 'Adda ibn Gulama (umro 1860. godine) i hazreti El-Venšerišija. Početak hazreti Alevijeve poduke koju je primio od hazreti šejha Sidija Hame el-Buzidija, najbolje opisuje rahmetli Frithjof Schuon Isa Nuruddin. Hazreti Alevi imao je neobičan keramet, sposobnost kroćenja zmija. Za tu osobinu čuo je i hazreti šejh El-Buzidi. Jedne prilike su se sreli na ulici, a hazreti šejh El-Buzidi upitao je hazreti Ahmeda Alevija: "Čuo sam da si u stanju krotiti zmije?" "Da", potvrdih. "Da li bi mogao sada jednu uloviti, pa da mi to lično pokažeš?" Otišao sam tražeći zmiju da je uhvatim. No, prošlo je neko vrijeme ali sam uočio samo jednu, veoma malu. Ipak, s obzirom na to da sam htio pokazati šejhu El-Buzidiju ono što me zamolio, a budući da je i ona ipak bila otrovnica, uhvatio sam je i odnio pred šejha. Počeo sam svojim metodama i nije prošlo dugo a zmija je već bila uspavana. Hazreti šejh El-Buzidi klimnuo je glavom, šuteći, a zatim me upitao: "Možeš li krotiti i zmije veće od ove?" "Mogu", odgovorih. "Ako želiš, pokazao bih ti jednu ogromnu zmiju, veću i otrovniju od svih što si do sada ulovio i ukrotio. Uspiješ li i nju ukrotiti, stvarno si evlija." To me je odveć zainteresiralo. Šutio sam i razmišljao. Hazreti šejh El-Buzidi prekide me u razmišljanju: "Mislio sam na tvoju dušu. Kada bi samo mogao vidjeti, uvidio bi da je stvarno i puno veća i puno opasnija od svih koje si ikada ulovio. Ako bi uspio pokoriti svoju dušu, bio bi istinski evlija." Vratio sam se kući, na putu sam pustio zmiju na slobodu, uspoređujući je sa svojom dušom. Mnogo sam o tome razmišljao. To me je zaokupilo sve vrijeme. Kada sam ponovno došao hazreti šejhu El-Buzidiju, pogledao me i rekao čovjeku koji je s njime sjedio: "Mislim da je sada istinski spreman za poduku." Kako smo već naveli, hazreti Ahmed Alevi slijedio je upute svoga šejha da bi konačno 1914. godine svoje djelovanje izdvojio kao samostalan ogranak - alevijski, ustvari podogranak derkavijskog kola šazilijskog derviškog reda. Prije negoli pređemo na posljednju cjelinu ovoga poglavlja, istaći ćemo osnovne karakteristike ogranaka nošenih reformatorskim idejama u tesavvufu. Kao što smo vidjeli, pored hazreti Et-Tidžanija i hazreti Idrisa, i hazreti Derkavi a potom i hazreti Alevi pripadaju tom valu. Prva karakteristika jeste da su svi uveli učenje bezglasnog zikra (zikr hafijj), i skupno i pojedinačno. Potom, svojim pripadnicima zabranili su vezanje za bilo koji drugi derviški red. Štaviše, bej'at nisu smjeli ni počasno (teberruken) davati otvorenom evliji. Sva pomoć koju bi sljedbenik trebao morao je tražiti isključivo od svojih predvodnika. Ovo je, sasvim logično, rekli bismo, porodilo narednu karakteristiku a to je da su starješine takozvanih reformiranih kolova udjeljivale veliki broj idžaza (ovlaštenja) za različite zadatke, čiji je broj znao biti nevjerovatno velik. Starješine su idžazu davale skoro svakom novom pripadniku, bez ikakve prethodne provjere. Naredna karakteristika odnosi se na kritiku koncepta berićeta, uz isticanje da je kao berićet dovoljno pristupiti jednom od ovih redova. Ponovo ističemo, koncept bereke stvarno je bio na tom prostoru u to vrijeme često zloupotrebljavan. Nadalje, kao što smo vidjeli u slučaju hazreti Alevija, reformirani kolovi imali su tendenciju daljnjeg osamostaljivanja tako da je praktično nemoguće zabilježiti egzistiranje svih podogranaka danas. Šesta karakteristika odnosila se na samu teoriju tesavvufa. Reformirani kolovi naglašavali su da svrha zikra nije prispijevanje u blizinu Božijega hadreta (prisustva), što je klasična koncepcija, već prispijevanje u blizinu hazreti Muhammedovog, alejhisselam, ruha. Stoga reformirani kolovi sebe nazivaju tarika muhammedijja (muhammedovski tarikat) ili tarika ahmedijja (ahmedovski tarikat), u oba slučaja smjerajući na hazreti Muhammeda, alejhisselam. Sedma karakteristika naslanjala se izravno na prethodnu. Svaki osnivač reformiranih kolova, izuzev hazreti Derkavija, dobio je na ru'ji nalog izravno od poslanika Muhammeda, alejhisselam, da osnuje novi red, te posebne virdove i dove. Stoga je pripadnicima reformiranih kolova bilo zabranjeno tražiti duhovnu i svaku drugu potporu od nekog drugog osim svojih predvodnika. Predmet opširnije analize trebao bi biti utjecaj moderne kroz reformističke ideje na takozvane reformirane kolove. U svakom slučaju, primjetan je veliki i usulski ali i otklon po pitanju razumijevanja autoriteta, što su, vjerovatno, dva osnovna pravca sučeljavanja modernosti i tradicije. Upravo snaga otklona od tradicijskog razumijevanja tesavvufa najviše će doći do izražaja kod neošazilijske forme sufizma, a što je tema posljednje cjeline ovog poglavlja. 3.3. Neošazilijska forma sufizma Ovim ćemo, ako Bog da, završiti ovo poglavlje, rekavši nešto o neošazilijskoj formi sufizma. Ova tema bitna je iz najmanje dva razloga. Prvi, jer će nam omogućiti bolje razumijevanje života rahmetli Martina Lingsa, budući da se u mnogim člancima tek ovlaš spominje da je rahmetli profesor Lings bio sufija. Drugi razlog tiče se, barem koliko je meni poznato, veoma slabog interesiranja i skromnog pisanja (ne računajući sjajna djela Andrewa Rawlinsona i Marka Sedgwicka) o ovoj sada već skoro stotinu godina prisutnoj formi sufizma na nama geografski veoma bliskom području. Budući da i sama neošazilijska forma sufizma posjeduje nekoliko različitih formi, neke su unutar okvira islama, druge su iz njega, skoro od samog početka, istupile, bilo bi veoma važno imati jednu opsežniju studiju na našem jeziku. No, do tada, tretirat ćemo predmetni fenomen onoliko koliko nam je potrebno radi boljeg razumijevanja rahmetli dr. Siradžuddinovog života. Godine 1860. u Švedskoj rođen je Ivan Agueli, slikar koji je sa svojih dvadeset i jednu godinu otputovao za Pariz i tamo se nastanio. Ubrzo je svoj slikarski duh zamijenio interesom za anarhističke pokrete i ezoterizam. Godine 1891. priključio se Teozofskom društvu u Parizu. Iz rodnog Bloisa, 1904. godine u Pariz će se doseliti i Rene Guenon, koji se također interesirao za različite ezoterijske grupe, čini se najviše za one koje je osnovao Gerard Encausse, 'Papus' (1865.-1916.). Nemirnog duha, Agueli odlazi u Egipat i tamo upoznaje sufijskog šejha arebijjskog derviškog reda Abdurrahmana ibn Muhammeda Illiša. Šejh Illiš daje mu idžazu da Agueli može i sam uvoditi druge osobe u tarikat. No, po tvrdnji istraživača, čini se da sam Illiš nije svoju ulogu šejha "shvatio ozbiljno" budući da je idžaze davao svakom ko bi mu ih zatražio. Usudio bih se reći da upravo naš govor o takozvanim reformiranim kolovima nudi odgovor na ovo pitanje. Reći da je šejh Illiš svoju funkciju šejha shvatao neozbiljno, prejednostavno je. Upravo se radi o tome da je kao jedan od takozvanih reformiranih kolova (u ovome slučaju također ogranak šazilija) i šejh Illišev red usvojio učenje o izričitoj zabrani pripadnika da se vezuju za bilo koga drugog. Kako bi ih lakše zadržali kod sebe, predvodnici takozvanih reformiranih kolova davali su, kao što smo vidjeli, skoro svakom novaku idžazu. U međuvremenu Rene Guenon 1908. godine pristupa spiritualističkom i masonskom Kongresu u Parizu, te iste godine osniva svoje udruženje Ordre du temple renove. Zbog ovoga, Guenon i njegove pristalice izbačeni su iz udruženja Ordre martiniste. Naredne godine, Rene pristupa gnostičkoj crkvi "Fabre des Essarts", te do 1912. godine uređuje njen poznati časopis "La Gnose", praktično "službeno glasilo" Crkve. Upravo preko časopisa "La Gnose", Guenon je upoznao Aguelia i Alberta Puyooa, poznatog gnostika koji je bio iniciran u Kinesko taoističko tajno društvo, koju godinu ranije. Njegovo taoističko ime bilo je Matgioi. Zanimljivo, i Agueli i Guenon primili su taoističku inicijaciju od njega. Sva trojica su pisali za "La Gnose". Te iste 1912. godine, Rene Guenon je primio islam, a potom ga je Agueli uveo i u tarikat. Guenon je uzeo muslimansko ime Abdul Vahid Jahja. Ubrzo Guenon počinje pisati eseje i knjige razotkrivajući, i ideološki ali i geografski, teozofska i masonska udruženja. Našavši, kako smo već naveli, autentičnu informaciju da je i poslanik hazreti Muhammed, alejhisselam, bio žrtva crne magije, Guenon se do kraja života plašio napada. (U jednom njegovom pismu, Rene Guenon se žali prijatelju da je tek minuli napad kostobolje ustvari bio prouzročen crnomagijskim djelovanjem.) No, odlaskom u Kairo, Abdul Vahid se potpuno posvećuje islamu, čak se oblači i u tradicionalnu arapsku nošnju, ipak, do kraja života bit će okupiran strahom od crne magije. (Ovo sam prvi put čuo od dr. Rusmira Mahmutćehajića, a potom sam to pronašao u svim biografijama i monografijama o Reneu Guenonu. Kako mi je još rekao, isti strah imala je i rahmetli dr. Džemila Annamarie Schimmel). S obzirom na vlastito poimanje tradicije, o čemu smo već pisali, Guenon je nastavio pisati eseje iz hinduizma i kršćanstva. I premda neki istraživači stoje na stanovištu da je do smrti ostao vjeran katoličanstvu, njegovi biografi to negiraju, iz dva razloga. Prvog, s obzirom na to da je do kraja svog života u Egiptu Guenon redovno i zdušno prakticirao islam. I drugog, za razliku od prethodnog vremena kada je, ukoliko bi ga neko upitao, druge upućivao hinduističkim guruima, nakon prihvatanja islama zainteresirane je upućivao muslimanima, derviškim šejhovima. Ono što je nedvojbeno odnosi se na Guenonovo, za nas veoma neobično, tretiranje kršćanskog sakramenta krštenja, koje će, nekoliko godina kasnije, prouzročiti razilaženje Guenona i Schuona. Do 1920. godine, Guenon je napisao sva svoja važnija djela. Nije učestvovao u Prvom svjetskom ratu, oslobođen je iz zdravstvenih razloga. Za vrijeme rata u Alžiru a nakon toga u rodnom Bloisu, Guenon je radio kao profesor filozofije. No, 1927. godine počinje novi period u Guenonovom životu. Te godine umrla mu je supruga. Nećaka, koju je odgajao zajedno sa suprugom, vraća se svojoj majci. Guenon ostaje sam, te 1930. godine odlazi u Kairo, želeći prikupiti neku građu za pisanje. Nakon četiri godine, ženi se Egipćankom i u Kairu ostaje sve do svoje smrti 1951. godine. S druge strane, Frithjof Schuon, sin švicarskog Nijemca, muzičara, sa svojih šesnaest godina napušta školu i seli se u Pariz. Počinje se zanimati za hinduizam i budizam, no, naposlijetku biva privučen djelima Renea Guenona. Početkom tridesetih godina, Schuon piše Guenonu u Kairo i traži da mu preporuči nekog šejha koji bi ga vodio. Guenon mu preporučuje hazreti Alevija u Alžiru. Zanimljivo je da Guenon preporučuju Schuonu hazreti Alevija, a ne svoga šejha Selamu ibn Hasan Selamu (1867.-1939.), koji je bio starješina šazilijskog kola hamdijja. Kasnije će sve Evropljane Guenon upućivati na Schuona, a ne na nekog arapskog šejha. Kako smatraju Guenonovi biografi, razlog ovome je to što je, razmišljajući logično, Guenon mislio da je bolje Evropljane upućivati nekome ko poznaje njihov jezik i ko je sličnog mentaliteta, a hazreti Alevi također je poznavao neke evropske jezike. Ipak, pošto se načela tesavvufa ne ozbiljuju shodno isključivo razumskom diktatu, kako će ustvrditi Mark Sedgwick, ovaj Guenonov postupak kasnije će se ispostaviti kao velika pogreška. Ipak, prije negoli je stigao Guenonov odgovor, Schuon upoznaje neke pripadnike alevijskog ogranka. Oni mu kupuju kartu da ode u Alžir i upozna hazreti šejha Alevija. Te 1932. godine, Schuon odlazi u Mustaganim, ostaje u tekiji četiri mjeseca, prihvata islam i pristupa alevijskom kolu. Uzima i muslimansko ime - Isa Nuruddin. Prije povratka, Schuon dobiva od hazreti Alevijevog naiba (zamjenika) Adda Ibn Tunisa određeni dokument. Schuonovi učenici, kasnije, kao i on sam, taj dokument doživjet će kao idžazu kojom se rahmetli Schuon postavlja za mukaddima, nekoga ko može uvoditi druge u tarikat. Tu su problemi počeli. Naime, u diplomi je samo pisalo: Kad ezentu (lehu) fi nešrid-da'wa el-islamijja, talkini kelimetit-tevhid "la ilahe illallah" vel-vadžibatid-dinijja - Ovlašćujem ga za širenje islamske da've, podučavanje islamskoj formuli "la ilahe illallah" i vjerske dužnosti. Sedgwick smatra da je razlog izdavanja ovakve diplome općeg islamskog značenja, vjerovatno, Schuonova iskazana želja za idžazom, koju mu Ibn Tunis nije bio voljan dati. Kao što ćemo, ako Bog da, uskoro vidjeti, upravo nakon Ibn Tunisove smrti, nadživio je šejha Alevija, Schuon će se odvojiti u poseban ogranak, koji više neće djelovati u granicama islama. Nakon povratka, Schuon će osnovati vlastite zavije, u Amiensu, Bazelu i Parizu. Godine 1908. u jednoj švicarskoj umjetničkoj porodici rodio se Titus Burckhardt. U školu je išao zajedno sa Schuonom i ostali su prijatelji do kraja života. Godine 1930., Titus odlazi u Maroko, gdje je dobro savladao arapski jezik. Prihvatio je islam i pristupio tarikatu. Ne zna se tačno kada se to desilo. Uzeo je muslimansko ime Ibrahim Izuddin. Rahmetli Titus bio je glavni Schuonov oslonac u Bazelu. U Parizu to je bio Michel Mustafa Valsan (1907.-1974.), rumunski diplomata kojeg je Schuon primio u tarikat 1938. godine. Za Valsana bit će vezan jedan izuzetno zanimljiv događaj u povijesti neošazilijske forme sufizma. Nakon smrti hazreti Alevija, 1934. godine, Schuon je, kako je prenio drugima, na snu dobio idžazet za iršad. Dvije stvari odudaraju od tradicionalne tesavvufske prakse. Prva je što, iako je moguće da se "ovlaštenje" za iršad dobije u snu, nužno je da ta osoba dobije i na javi (zahiren) idžazet od nekog već ovlaštenog šejha. Schuon i njegovi sljedbenici uveli su novinu koja se odnosi upravo na ovu praksu a koja odobrava prihvaćanje idžazeta i na ovaj način (dok god raspravljamo o neošazilijskoj formi sufizma, nikako ne smijemo gubiti iz vida djelovanje takozvanih reformiranih kolova). Druga stvar koja odudara od tradicionalne tesavvufske prakse jeste to što je u tom snu, pored hazreti Alevija, Isa Nuruddin vidio i Budu. Tri godine kasnije, također u snu, Schuon je, po vlastitom tvrđenju, izravno od dragog Boga dobio "šest objekata meditacije". Te vrste fikra i zikra uvrštene su u usul njegovih zavija, što je, sigurno, udarilo temelje kasnijem Schuonovom definitivnom osamostaljivanju. 4. Zbližavanje pa rastanak s Guenonom Podsjetimo se, te 1939. na 1940. godinu, rahmetli Martin Lings doputovao je u Kairo i odmah se susreo sa Patersonom i Guenonom. Svaki dan provodili su zajedno. U jednoj takvoj prilici, Lings i Paterson otišli su zajedno na jahanje. Došlo je do nesreće, Paterson je pao s konja i na mjestu poginuo. Kada se, za tren, oporavio od prvog šoka, Lings se vratio u grad kako bi Guenonu saopćio tragičnu vijest. Kako se prenosi, Guenon je plakao sahat vremena. Malo-pomalo, Lings je polahko zauzimao mjesto Patersona kod Guenona. Postao je, baš kao i Paterson ranije, njegov lični sekretar. Naučio je arapski jezik. Tada mu je ponuđeno mjesto predavača na Kairskom univerzitetu, koje je Martin Lings prihvatio. To mu je bila i izvanredna prilika da se viđa s Guenonom skoro svaki dan. Lings je tako bio u prilici i izravno čitati Guenonova djela prije nego su i objavljena. Tako je, naprimjer, imao priliku od samoga početka čitati i komentirati Reneovo djelo "The Reign of Quantity". Također, negdje u to vrijeme Lings je počeo pisati svoju prvu knjigu "The Book of Certainty", koju je Guenon čitao i komentirao. Godine 1944., Martin Lings oženio je Lesley Smalley, djevojku koju je poznavao još od djetinjstva. Sagradili su kućicu negdje, kako se prenosi, u podnožju egipatskih piramida. Zajedno s vrtom, koji je bio Lingsova opsesija, novi dom bio je mjesto na kojem su se Lings i njegova supruga Lesly dva puta godišnje sastajali sa Guenonom i njegovom suprugom Fatimom. Te iste godine, profesor Martin postavio je jednu Shakespeareovu predstavu na Kairskom univerzitetu. Njegova velika ljubav prema Shakespeareu i njegovim djelima rezultirat će knjigom "The Secret of Shakespeare: His Greatest Plays Seen in the Light of Sacred Art". Lings se sve više vezao za Guenona, kako prijateljski tako i idejno. Stoga je naredni period bio veoma težak za njega. Naime, 1946. godine, umire šejh Adde ibn Tunis. Ponovno, na do tada neviđen način, promiče se Schuonova pozicija. Njegovi ga sljedbenici u evropskim zavijama proglašavaju za šejha. Ovaj potez iznenadio je i neke njegove sljedbenike i prijatelje, među kojima i samog Guenona. Odmah nakon toga, Guenonu je ponuđeno da bude Schuonov mukkadim u Egiptu. Guenon je to odbio. No, nije samo način Schuonovog proizvođenja za šejha bio razlog definitivnom rastanku. Još od ranije, Guenon i Schuon raspravljali su o validnosti kršćanskog sakramenta krštenja i njegovom odnosu prema derviškoj inicijaciji. U to vrijeme rasprava je dostigla svoj vrhunac te su obojica zauzela konačna stajališta. Guenon je bio stava da je masonska inicijacija validna te da samo treba biti "aktivirana", dočim je kršćanski sakrament krštenja izgubio svoju validnost koncem srednjeg vijeka. S druge strane, Schuon se slagao sa Guenonovim stavom vezanim za masonsku inicijaciju, ali je zagovarao i validnost kršćanskog sakramenta krštenja jer, prigovarao je, ukoliko ne bi bio validan, to bi onda značilo "izdaju" Svetog Duha. Pored ove dvije stvari, Guenon je još od ranije, vjerovatno na osnovu povratnih informacija Evropljana koji su mu se obraćali zbog tesavvufa a koje je upućivao Schuonu, prigovarao Isau Nuruddinu da se njegov usul sve više pretvara u jedan eklekticizam te da je nedopustivo labavljenje šerijatskih propisa u tekijama. Ovaj definitivan razlaz Guenona i Schuona pratila je i podjela njihovih prijatelja. Iako je, kako smo vidjeli, Lings bio nerazdvojan sa Guenonom, zauzima Schuonovu stranu. Nasuprot, Schuonov mukaddim u Parizu Michel Mustafa Valsan opredijelit će se za Guenonovu stranu. I tako dolazimo do posebne anomalije vezane za Mustafu Valsana, a koju smo spomenuli u potpoglavlju "neošazilijska forma sufizma". Naime, Valsan je bio Evropljanin (Rumun). U tarikat ga je uveo također Evropljanin (Schuon). Razlazom sa Schuonom i osamostaljivanjem, nastao je prvi, barem koliko je poznato, izdanak neošazilijske forme sufizma koji je doslovno i nastao u Evropi i kojeg su nosili Evropljani. Guenon se potpuno povukao. Ubrzo nakon antibritanskih protesta u Kairu, u kojim su poginula tri Lingsova prijatelja, Rene Guenon umire, 1951. godine. Već naredne godine, odlukom nove egipatske Vlade, svi Britanci moraju napustiti mjesta na Egipatskom univerzitetu. Tako se Martin Lings i supruga Lesley vraćaju u Englesku. 5. Nastavak akademske karijere i djelo "Muhammed, alejhisselam" Po povratku u Englesku, Lings odlučuje nastaviti obrazovanje, a supruga Lesley, psihoterapeut, vraća se svojoj profesiji. Profesor Martin Lings stječe diplomu iz arapskog jezika 1954. godine, a doktorira na Orijentalnoj školi za afričke studije 1959. godine. Doktorska disertacija bila je, ustvari, monografija o hazreti šejhu Aleviju, koga je mnogo volio ali koga nikada nije lično upoznao. Kasnije je disertacija objavljena pod nazivom "Sufi Saint of the Twentieth Century", 1961. godine. Od 1955. do 1970. godine, bio je pomoćnik kustosa u Britanskom muzeju, na Odjelu orijentalnih štampanih knjiga i rukopisa, a potom postaje zamjenik kustosta, 1970. godine, i kustos, 1971. godine. Premješten je u Britansku biblioteku 1973. godine. Godine 1981. Frithjof Schuon seli se u Sjedinjene Američke Države. Tamo definitivno formira nezavisan red, po njemu tarikat, nazivajući ga merjemijja, po imenu hazreti Merjeme. Nema nekih pouzdanih podataka, no, po svemu sudeći, Lings je i dalje njegovao veliki respekt i zahvalnost Schuonu, ali više nisu bili tako bliski. Da li je razlog tome bio novoosnovani neislamski red, ne znam. Ali je činjenica da je red merjemijja zbog najmanje četiri učenja izašao iz okvira islama: razumijevanja ličnosti hazreti Merjeme, takozvanog evrad merjemijja, potom pitanje odijevanja te razumijevanje bTti akta vjenčanja. Kako ne bismo skretali s teme ovog rada i činjenice vadili iz konteksta, nećemo ova učenja objašnjavati. Najviše djela Martin Lings objavio je u periodu između 1964. i 1976. godine. U pismu koje je poslao dr. Rusmiru Mahmutćehajiću, sam je istakao slijedeće naslove: - "The Book of Certanity" (Knjiga izvjesnosti); - zajedno sa A.S. Fultonom, "Second Supplementary Catalogue of Arabic Printed Books in the British Museum" (Drugi dopunski katalog arapskih štampanih knjiga u Britanskome muzeju); - "A Moslem Saint of the Twentieth Century" (Musliman-dobrf dvadesetoga stoljeća); - "Ancient Beliefs and Modern Superstitions" (Drevna vjerovanja i moderna praznovjerja); -"Shakespeare in the Light of Sacred Art" (Šekspir u svjetlu svete umjetnosti); - "The Elements and Other Poems" (Elementi i druge pjesme); - "The Herald and Other Poems" (Glasnik i druge pjesme); - "A Sufi Saint of the Twentieth century" (Sufija-dobrf dvadesetoga stoljeća); - "What is Sufism?" (Šta je sufizam?); - zajedno sa Y.H. Safadijem, "Third Supplementary Catalogue of Arabic Printed Books in the British Library" (Treći dopunski katalog arapskih štampanih knjiga u Britanskoj Biblioteci); - zajedno sa Y.H. Safadijem, "The Qur'an, Catalogue of an Exhibition at the British Library" (Kur'an, katalog izložbe održane u Britanskoj Biblioteci); - zajedno sa Y.H. Safadijem, "The Qur'anic Art of Calligraphy and Illumination" (Kur'anska umjetnost kaligrafije i iluminacije); - "Muhammad: his life based on the earliest sources" (Muhammed: život njegov zasnovan na najranijim vrelima); - "The Secret of Shakespeare" (Tajna Šekspira); - "The Eleventh Hour" (Jedanaesti sahat); - "Collected Poems" (Sabrane pjesme); - "Symbol and Archetype: studies in the meaning of existence" (Simbol i arhetip: studije o značenju bivstvovanja); -"Summits of Qur'an Calligraphy and Illumination" (Vrhunci kur'anske kaligrafije i iluminacije); U pismu je također naveo da je pripremio za objavljivanje knjigu pod naslovom "Return to the Spirit" (Povratak duhu). Pored toga, radio je i dijelove enciklopedija, poput "Encyclopedia Britannica", "Encyclopedia of Islam", "Studies in Comparative Religion" (Studije komparativne religije), "Cambridge History of Arabic Literature" (Kembridžska historija arapske književnost) i drugih. Ipak, kako muslimanima tako i nemuslimanima engleskih govornih područja, postao je poznat tek objavljivanjem životopisa hazreti Muhammeda, alejhisselam: "Muhammad: His Life Based on the Earliest Sources", 1983. godine. Za mnoge, ovo je najljepša od svih sira, ne samo na engleskom već i na arapskom jeziku. Mnogi su istakli kako je ovo djelo bilo ovozemaljski uzrok ili vraćanju ili prihvaćanju islama. Kako kaže profesor Ghanem, otac jednog njegovog prijatelja, budista, nakon čitanja knjige "Muhammed, alejhisselam", kao pravac svoje meditacije uzeo je Kabu u Meki. U istom tekstu se kaže: Napisati, nadugo i naširoko, najljepšu Poslanikovu, alejhisselam, biografiju (po mome skromnom mišljenju, bolju od svih drugih, uključujući i biografije napisane na arapskom jeziku), zahtijeva više od ovozemaljske i ljudske perspektive. Misliti da je to samo plod fantastičnoga talenta pisanja, sposobnosti melodične naracije ili izvanredne učenosti, znači ne vidjeti dobro. Treba više od svega toga da se poveže i ponudi srčika života Allahovoga najvoljenijega i najboljega stvorenja. Konačno, kako neko može jedriti okeanima skrivenosti i zbilja, visokom filozofijom i dubokom psihologijom, realnim životom i duhovnim staništima, i dokučiti obale a bez nebeskoga uspjeha? Govoreći o svojoj najpoznatijoj knjizi, rahmetli dr. Lings u intervjuu objavljenom u sarajevskoj novini "Oslobođenje", kaže: Moj izdavač, "George Allen & Unwin", dobro poznata tvrtka koja je objavila moje knjige What is sufism? i A sufi saint of twentyth Century, rekao mi je: "Bi li ti napisao knjigu o Vjesniku?" Odgovorio sam: "Ne. To nije nešto što bih ja mogao napraviti. Upitajte nekog drugog da to uradi." Dvije ili tri godine poslije ponovno mi je došao i rekao: "Zašto opet ne bi razmotrio to pitanje? Osjećamo da si upravo ti prava osoba da napišeš knjigu o Vjesnikovom životu." U to vrijeme dogodilo se, izgleda slučajno, da su me dvojica ljudi pitala da im preporučim neki opis Vjesnikovog života. Bili su to Englezi koji su nedavno ušli u islam pa su htjeli znati koju knjigu ja smatram najboljim opisom Vjesnikovog života na engleskom jeziku. U oba slučaja morao sam reći da nema nijedne knjige na engleskome jeziku za koju ja znam a za koju bih mogao reći da je dobra. Postoji samo prijevod Ibn Hišamove "Sire", tj. Ibn Ishakovog djela u skraćenju Ibn Hišama. Ali to djelo nije jednostavno za čitanje savremenom engleskom čitatelju, pa čak ni jednom savremenom Evropljaninu. Kazivanje je stalno prekidano svim vrstama udaljavanja od predmeta. Ta knjiga pretpostavlja da čitatelj razumijeva onaj svijet koji je vrlo različit od svijeta u kojem mi danas živimo na Zapadu. Tako, odlučio sam da napišem tu knjigu. Ali zanimao sam se za unutarnju stranu islama, pa sam prihvatio poziv da pišem tu knjigu, budući da sam smatrao da ću moći pokazati početke sufizma, dakako, bez takvog imena u Vjesnikovome vremenu. U istom intervjuu rahmetli dr. Martin Lings Ebu Bekr Siradžuddin povezuje i Poslanikovu, alejhisselam, siru sa razumijevanjem odnosa modernista i tradicionalista: Modernisti ne vjeruju u religiju. Ne vjeruju u čuda, budući da ne vjeruju u Boga. Oni su agnostici. Iznose vjerovanje da je znanost sve, te da ne postoji transcendentno i da je razina razuma najviša razina. Mogu uvažavati Vjesnika kao čovjeka. Mnogi ljudi smatraju ga velikim čovjekom a da ga pritom ne priznaju kao Božijeg Vjesnika. Kao što znate, mnogi su ljudi pisali dobro o njemu - mir i blagoslov Božiji neka su s njim! - a da ga nikada nisu priznali i prihvatili kao Vjesnika. Ali pristup tradicionalnih pisaca posve je drukčiji. Tradicionalni pisac vjeruje u sve što je spušteno a što je prispjelo iz Vjesnikovog vremena. Oni vjeruju da su ga ljudi onog vremena bolje shvatili od nas. A sve što mi možemo činiti jeste da slijedimo ono što su nam oni prenijeli. To je ono što sam htio učiniti u svojoj knjizi. Htio sam da jezgra moje knjige bude časni Kur'an, potom Vjesnikov hadis. Izbjegao sam da se pozovem i na jedan hadis koji nije unutar pouzdano priznatih zbirki. Nisam želio proizvesti poteškoće, rasprave itd. Izbjegao sam navođenja koja bi mogla proizvesti nesloge. Ima mnogo ushitnih hadisa koji nemaju pouzdan lanac povezanosti s Vjesnikom. Izbjegavao sam sve što je takve naravi. Ali osjećao sam se obaveznim da kazujem o svakome čudu koje se dogodilo i koje je zabilježeno u prihvaćenim knjigama. A odbio sam korištenje svakog modernističkog pristupa. U pjesmi "The Garden", objavljenoj u zbirci "Elements and Other Poems", na trideset i prvoj stranici, rahmetli Martin Lings pjeva: Poput veličanstvenosti Sunca, veličanstvenost se nudi gledaj - predivni, predivni paunovi! Ljepota im je veća i od pojave im silne, podsjećanje na Milost, ogledala božanstvenosti - Predivno, blagodatno, najslavnije Ime je Tvoje! Na jednom mjestu smo rekli kako je vrtlarstvo bilo skoro opsesija za rahmetli Ebu Bekra Siradžuddina. Svoju pjesničku, romantičarsku, dušu najbolje je smirivao okružen stablima i cvijećem, fantastičnim darovima prirode, "ogledalima božanstvenosti". Preselio je na ahiret u zoru, 12. maja 2005. godine. Po vlastitoj želji izraženoj u testamentu (vasijja), pokopan je upravo u svome vrtu, u dvorištu svoje kuće, na adresi 3 French Street, Westerham, Kent TN16 1PN, u Engleskoj. LITERATURA -Andrew Rawlinson, The Book of Enlightened Masters: Western Teachers in Eastern Traditions, Open Court Publishing Company, 1997. - Douglas Martin, "Martin Lings, a Sufi Writer on Islamic Ideas, Dies at 96", The New York Times, 29. maj, 2005. - Dželaluddin es-Sujuti, Te'jidul hakikatil 'alijja ve tešjidut-tarikatiš-šazilijja, Darul kalemil 'arebi, Haleb, 2002. - Ebul Fejd Muhammed Murteda ibn Muhammed ez-Zebidi, Tenbihul 'arifil besir 'ala esraril hizbil kebir lil imam eš-Šazili, el-Mektebetul 'ilmijja, Bejrut, 2003. -Gai Eaton, "Martin Lings: Islamic scholar concerned with spiritual crisis", The Guardian, petak 27. maj 2005. - Mark Sedgwick, Against the Modern World : Traditionalism and the Secret Intellectual History of the Twentieth Century, Oxford University Press, Oxford, 2004. - Martin Lings, "Ovaj svijet je most" -razgovor: Martin Lings, autor knjige o Muhammedu", intervju objavljen u novini "Oslobođenje", 30.04./01.05. 1996. - Martin Lings, A Muslim Sufi Saint of the Twentieth Century, Allen & Unwin, London, 1981. - Martin Lings, Muhammed: Život njegov osnovan na vrelima najstarijim, Oslobođenje, Sarajevo, 1996. - Martin Lings, The Eleventh Hour: The Spiritual Crisis of the Modern World in the Light of Tradition and Prophecy, Cambridge, Quinta Essentia, 1989. - Martin Lings, "Frithjof Schuon: An Autobiographical Approach", Sophia, Vol. 4, br. 2, 1998. - Michael Fitzgerald, In Memoriam: Dr. Martin Lings (January 24, 1909 - May 12, 2005), Vincit Omnia Veritas, II, 1. - Muhammed ibn Sejjidi Abdul Vahid Muhammed en-Nezifi, El-Jakutetul ferida fit-Tarikatit-tidžanijja, el-Mektebetus-sekafijja, Bejrut, bez god. izd. - Muzaffar Iqbal, "Into his Lord's mercy: remembering Martin Lings", Islam & Science, Winter, 2005. - Samir Beglerović, Povodom smrti Martina Lingsa (Ebu Bekra Siradžuddina), www.znaci.com - Sejjidi Ali Harazim ibnul 'Arebi Beradeh el-Magribi el-Fasi, Kitab dževahirul me'ani ve bulugul emani fi fejdi sejjidi Ebil 'Abbas et-Tidžani, Darul kitabil 'arebi, Bejrut, 1973. - Spencer J. Trimingham, The Sufi Orders in Islam, Oxford Uiversity Press, Oxford, 1998. - Tarek A Ghanem, "Martinu Lingsu: Neumiruća svjetlost", www.znaci.com; (tekst je objavljen u izdanju Islam-Online.net, 30. maja 2005.) Samir Beglerović, rođen u Sarajevu, 1973. godine. Završio je Sarajevsku Prvu gimnaziju, a potom Fakultet islamskih nauka. Okončao postdiplomski studij iz oblasti savremene teologije i uporednih religija, a potom magistrirao na polju tesavvufa: "Fejzulah efendija Hadžibajrić - njegov život i borba za povratak tekija u okrilje Islamske zajednice". Objavio je nekoliko autorskih djela i prijevoda, u različitim izdavačkim kućama i izdanjima. Trenutno je angažiran na mjestu asistenta na katedri za akaid Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu.

Samir Beglerović