KULTUROLOŠKE TEORIJE PREVOĐENJA

Kao naucna djelatnost, prevodenje je blisko povezano s brojnim drugim naucnim disciplinama. Dok je prevodenje u klasicnom periodu bilo najtješnje vezano za jezikoslovna istraživanja a u postklasicnom periodu za uporedni studij književnosti, u naše vrijeme najširu primjenu ima u sklopu obuhvatnih kulturoloških ispitivanja. Istom mjerom kojom prevodenje doprinosi obogacivanju kulture, zahtjevi kulture odreduju pravce i razmjere prevodilackih aktivnosti. Kulturološke teorije prevodenja imaju isodište u filozofskom ucenju Georga Steinera o hermeneutici, estetickim stavovima Ezre Pounada o davanju nove snage jeziku te u osobenim pogledima Waltera Benjamina na cisti jezik. Kulturološki pristup razmatranju prevodenja zahtijeva da se odbace shvatanja o providnosti prevodioca, s kojom se akter pojavljuje samo kao neutralan posrednik izmedu dva jezika i dvije kulture dovedene u dodir putem prijevoda. Interdisciplinarna naucna djelatnost Kao djelatnost koja se primjenjuje u sklopu interdisciplinarnih istraživanja, prevodenje pažnju zaslužuje zbog toga što se metodološki i programski prožima s drugim naucnim disciplinama. I elementarna iskustva o prevodenju govore da se ono s brojnim drugim, manje ili više bliskim, naucnim disciplinama blisko povezuje, jednako koliko se i razlikuje od njih. Nije teško primijetiti da se za mnoge medu disciplinama bliskim prevodenju može reci da su "nove" kao što su: lingvistika, kulturologija, semiologija, komunikologija i druge. One su vecinom i same za sebe interdisciplinarne. Komunikologija se, npr., prožima sa sociologijom, psihologijom i lingvistikom, a sve one, zajedno, sudjeluju u kulturološkim, filozofskim, historijskim, etnogeografskim i drugim istraživanjima. Dalje, uvodenje racunara u naucna istraživanja otvara statistici nesluceno široke mogucnosti da pruža svoju pomoc u zbrajanju i izracunavanju pojava. Ono za šta su doskora bili potrebni dani, narocito kad se radi o savladavanju vokabulara prilikom ucenja jezika i prevodenja, putem racunskih operacija se sada može dobiti za samo nekoliko trenutaka. Razvijenija sredstva komuniciranja nose vece potrebe za prevodenjem, a ne treba zaboraviti ni sve prisutnije tendencije globalizacije, koje prevodenju u sklopu kulturoloških i komunikoloških studija odreduju veoma istaknuto mjesto, utoliko važnije kad se zna da je ono dugo bilo jedva primjetna grana iskljucivo jezikoslovnih istraživanja. Iako nijedna napredna sredina nije izuzeta iz aktivnog sudjelovanja u razvoju prevodenja kao nove naucne djelatnosti - o nekim teorijskim i prakticnim pitanjima o prevodenju u razvijenim zemljama se pišu doktorske disertacije - sama djelatnost još nigdje u svijetu, cak ni u opcem smislu, kao akademska naucna disciplina nije prihvacena, vjerovatno zbog toga što se u izucavanju na akademskoj razini i sada prakticno pridodaje odsjecima za studije jezika. Makar što je izucavanje prevodenja ranije bilo prakticnije vezati za jezikoslovne studije - za semantiku, uporednu i kontrastivnu lingvistiku - više nego za neke druge oblasti, što je bilo podržavano povezanošcu s kontrastivnim filološkim istraživanjima, uporedni studij književnosti, praktikovan tokom prve polovine 20. stoljeca, doveo je prevodenje u najtješnju vezu s razvojem historije književnosti i književne kritike. Medutim, premještanje se tu nije i okoncalo jer pravce prakticnoga i teorijskog razvoja prevodenja, narocito tokom posljednjih decenija, sve presudnije trasiraju potrebe kulturoloških istraživanja. Prema vrsti tekstova, odnosno prema naravima primalaca kojima su tekstovi namijenjeni, prevodenje u nacelnom smislu može biti opce i specijalisticko jer ne postoji neka precizna podjela utemeljena na egzaktnim razlikama medu prijevodima. Nadalje, ne postoji ni jezik specifican za prevodenje, niti ima dovoljno specijalistickih izraza koji bi sacinjavali posebnu terminologiju svojstvenu izucavanju prevodenja. Što se tice strucnoga tehnickog prevodenja, vladajuce stanje i ritam razvoja nauke govore da je neophodno prevodilacku djelatnost usavršavati u skladu sa svakom tehnickom oblašcu posebno, u vidu usvajanja zajednickih osnova bez kojih se ne može ispuniti obucenost u poslu. Medutim, književno prevodenje zahtijeva upucenost u mnoga podrucja individualnoga i društvenog života, dublju nego što je potrebna za novinsko, ekonomsko, politicko ili naucno prevodenje. Upucenost se treba ogledati u snabdjevenosti aktera dobrim znanjem iz razlicitih naucnih oblasti, da bi što bolje prevladavali slabosti koje su se provlacile u mnogim prijevodima djela iz književnosti tokom 20. stoljeca. Zato se, gledano iz ugla historije književnosti i književne razmjene medu zajednicama, za prevodenje s pravom može reci da je djelatnost koja se praktikuje u sklopu komparativnih izucavanja književnosti. Dakle, pored dobrog znanja jezika s kojeg se prevodi i na koji se prevodi, književno prevodenje zahtijeva izucavanje i naravi književnosti, posebno zbog toga što ne postoji neki idealan tekst za prevodenje, niti neki prijevod kao apsolutan uzor, buduci da je svaki preveden rad u biti rezultat prevodioceva razumijevanja autorovog stvaralaštva u svjetlu vlastitih iskustava, ne samo o jezicima, vec i o kulturama izmedu kojih posreduje prevodenjem. Preplitanje prevodenja i kulture Nezaobilazno preplitanje kulture i prevodenja, te medusobni utjecaji kulturoloških studija i analitickog proucavanja prevodenja zahtijevaju odbacivanje zastarjelih shvatanja da je prevodilac "neutralan prenosilac" ili "posrednik" kojem treba biti svojstvena "providnost", a da je prevodenje samo sredstvo tematskoga komuniciranja. Iskustva, nesumnjivo, potvrduju da prevodilacka djelatnost vrši utjecaje na vladajucu kulturu, a da kulturne i opce društvene potrebe presudno odreduju šta i kako treba prevoditi. Povratne utjecaje prevodenje cesto vrši dajuci osjetan ton nacinu razmišljanja, markiranju novih tokova i standarda u umjetnosti, kao što je bio slucaj s arapskom modernom knji?ževnošcu, ciji pravci razvoja su bitno odredivani utjecajima evropskih nacionalnih knjiž?evnosti. Iako je to pojava podudarna u povijesti dodira medu razlicitim zajednicama, jednako se gotovo svugdje manifestuje na prvi pogled neocekivano znemarena uloga prevodilaca, na koju se prešutno gleda kao na nešto sporadicno. Preplitanja i medusobni utjecaji razlicitih naucnih disciplina u prevodenju se jasno potvrduju samim tim što je ono tokom druge polovine 20. stoljeca postalo predmet ispitivanja iz najširega kulturološkog ozracja, pri kojem se, sve ociglednije, uplicu interesi ekonomije i politike. To je utoliko važ?nije primijetiti ako se zna da je prevodenje ranije bilo predmet ispitivanja gotovo jedino jezicke nauke. U svakom slucaju, izucavanje prevodenja najsnaž?niji zamah u svijetu dobija devedesetih godina 20. stoljeca, zahvaljujuci sagledavanju važ?nosti prevodenja i prevodilaca. Buduci da se tada javljaju akteri ciji pogledi predstavljaju zaokret u odnosu na ranija shvatanja o prevodenju, na njih cemo se makar kratko osvrnuti. Opravdano je ukazati na njih jer uvjerljivo potvrduju znacaj prevodenja i predvidaju mu istaknutije mjesto u godinama koje slijede. Istaknutije mjesto prevodenja je vec nagoviješteno filozofskim teorijama koje se tokom posljednjih decenija pojavljuju, odraž?avajuci stavove i poglede nekih modernih mislilaca i škola knjiž?evne kritike na vladajuce kulturološke prilike u društvu. Prema nekim analiticarima, prevodenje je jedna integralna humanisticka nauka koja u sebe, pored pitanja vezanih za jezik i knjiž?evnost, ukljucuje i standarde vezane za uvjerenja i poimanja vrijednosti svojstvena društvu, pri cemu društvo u šticenju svojih interesa koristi i ideološke potencijale. Zahvaljujuci tome, prevodenje ima istaknut znacaj u društvenim ustanovama ukljucenim u njegovu produkciju i zauzima, nesumnjivo, važno mjesto u kulturnim i politickim planovima datog društva. U prilog tvrdnji da je prevodenje obuhvatna društvena djelatnost L. Venuti navodi zapaž?anje o polož?aju prevodilaca u kontekstu opcih društvenih kretanja u vecini sredina. Za prevodioce se, prema L. Venutiju, cesto cini da su "nevidljivi", u dobroj mjeri zbog njihove sklonosti da slijede koncept tecnog (fluent) prijevoda kako bi kao konacan proizvod dobili tekst saglasan s osobitostima jezika cilja, što lakše razumljiv citaocu. Tako se dolazi do onoga što L. Venuti naziva "utiskom o providnosti", pož?eljnim zbog toga što svakom prijevodu "proznoga ili poetskog, narativnoga ili nenarativnog teksta, prijem kod izdavaca, kritike i citalaca zavisi od tecnosti. Prvi uvjet je da prevodilac bude providan, prijevod pošteden neobicnih jezickih i stilskih obiljež?ja, tako da se o njemu ima utisak kao da je cisto ogledalo na kojem se ogleda licnost pisca, njegove namjere i autenticna poruka na izvornome stranom jeziku. Drugim rijecima, prijevod se u biti ne treba doimati kao predstva o prijevodu, vec kao predstva o izvorniku." Ovakav polož?aj prevodica odreduje "vladajuce gledanje na znacaj autora" izvornog teksta. Osim toga, prevodenje se smatra djelatnošcu koja se napaja iz nekoga autorskog rada, usljed cega mu se, sa stanovišta i kvalitativnog i kulturološkog vrednovanja, pridaje drugorazredan znacaj. Zato, dobro prevodenje od najranijih vremena voli nevidljivost (invisibility) prevodioca. To, nedvojbeno, potvrduje cinjenica da se rijetko i sada neki prijevod uzima kao uvjerljiv primjer dobroga knjiž?evnog rada. U djelu Translator's Invisibility L. Venuti o nevidljivosti prevodioca govori u okviru osvrta na dvije vrste prakticnog odnosa prema izvornom tekstu, a to su davanje jeziku domace naravi i davanje jeziku tude naravi. To se u cijelosti podudara s onim što je F. Schleiermacher, nepuna dva stoljeca ranije, u djelu On the Different Methods of Translating, nazivao podomacivanjem (domestication), odnosno potudivanjem (foreignization). Davanje domace naravi jeziku prijevoda je obiljež?je koje je prevladavalo u tradiciji prevodenja na jezike kolonijalistickih zajednica. Ono je bilo u dosluhu sa stavovima nekih postkolonijalnih teorija o prevodenju, iznesenih od nekih istraž?ivaca pripadnika tih zajednica nakon pada kolonijalizma, s ciljem da dokazuju nadmoc vlastite kulture. U prijevodu se zahtijevala tecnost u kojoj se prevodilac ne vidi, da bi tekst bio što više osloboden stranih izvornih kulturoloških obiljež?ja. Time se postizalo ostvarenje onoga što je F. Schleiermacher kvalifikovao kao udovoljavanje citaocu tako što mu se pisac približ?ava putem prijevoda. Davanje tude naravi jeziku prijevoda ili potudenje je, prema L. Venutiju, izbor stranog teksta i iznalaž?enje nacina da se on prevede na osnovama koje nisu sadrž?ane u vladajucim vrijednostima jezika cilja. To je koncepcija kojoj je F. Schleiermacher, prema našem utisku, davao prednost. U njenim okvirima, prevodilac je nastojao sebe licno što više udaljiti od pisca, a citaoca što više približ?iti piscu. Postupkom potudenja se pritisak na kulturne vrijednosti jezika cilja vršio potiskujuci mu autenticna obiljež?ja i prilagodavajuci ga prihvatanju kulturoloških razlika jezika izvora, izvodeci time citaoca u "tudi svijet". Davanje tude naravi mož?e izraž?avati i otpor. To se postiže tako što prevodilac ostvarenje tecnosti prijevoda izbjegava trudeci se da tekstu da strani duh, kako bi pred etnocentristickim idelološkim pretenzijama kulture cilja sacuvao cistu savjest. Iako L. Venuti preporucuje prevodenje davanjem tude naravi jeziku prevedenog teksta, svjestan je da takvo prevodenje nije lišeno davanja domace naravi. Jer, da bi izvorni tekst predstavio baštinicima svoje kulture, prevodilac ga prevodi samjeravajuci ga s vladajucim vrijednostima svoje kulture. Iako nije nevidljiv, prevodilac se tu pokazuje kao neutralan. Prema tome, iako su dva postupka na prvi pogled oprecna, oni se prakticno dodiruju i svojim prož?imanjem prevodica podsticu na razmišljanje i traganje za boljim rješenjima. Svojstvena tim postupcima je jedna nestalna narav koja se mijenja od slucaja do slucaja, saglasno naravima kulture u sklopu koje se prevodi. Iako je L. Venuti u zagovaranju potudivanja prijevoda najuporniji, on u tome nije prvi. Prethodio mu je Antoine Berman dok je razmatrao pitanje prevodenja romana. Podomacivanje koje je A. Berman u svom djelu nazvao prilagodavanjem svojoj sredini (naturalization) nicim se ne razlikuje od Venutijevog davanja domace naravi. Kad govori o iskustvu (l'epreuve) sa stranim (l'etranger), on rijec iskustvo koristi i s konotacijama znacenja iskušenja. Rijec iskustvo kod A. Bermana najprije obuhvata pozitivno iskustvo kulture cilja koja ona stjece u susretu s neobicnostima nekoga stranog teksta ili neke strane rijeci, a zatim i konotacije iskušenja kojem se izlaže strani tekst, buduci da je on kroz prevodenje istrgnut iz konteksta svoga izvornog jezika. U praksi dominantno podomacivanje A. Berman ne odobrava, posebno kad se radi o prevodenju romana, zbog toga što ono roman lišava obiljež?ja strane naravi. Njime se prijevod najcešce usredsreduje na nedopustivo smanjen broj pojava, u skladu sa zahtjevima logike kulture cilja, a za roman je to štetno zbog toga što je on veoma slož?ena jezicka i misaona struktura koja ima višeslojnu logiku i izmice pretakanju u jednostavniju i prakticniju strukturu. Medu mnogobrojnim Bermanovim zamjerkama podomacivanju teksta koje prijevodu uzrokuju slabosti, L. Venuti istice slijedeci niz pojava: 1. racionalizaciju, odnosno jednostavniju i uopceniju organizaciju jezickih konstrukcija, izraza i znakova interpunkcije; 2. obrazlaganje, odnosno opširno objašnjavanje; 3. proširivanje, odnosno tendenciju prijevoda da zbog opširnog objašnjavanja bude duž?i od izvornog teksta, što mož?e posebno štetno utjecati na ritam; 4. oplemenjivanje, odnosno sklonost prevodilaca ka podizanju razine stila izvornog teksta unošenjem biranih izraza; 5. kvalitativno umanjivanje, odnosno zamjenu rijeci snaž?nog izraza rijecima manje snage; 6. kvantitativno umanjivanje, odnosno smanjivanje vrsta rijeci, kao što mož?e biti reduciranje brojnih sinonima na manji broj u prijevodu; 7. narušavanje ritma koje, iako je veoma važ?no u poeziji, nije bez znacaja ni u prozi; 8. narušavanje spleta dubinskih znacenja, odnosno oslabljivanje veze izmedu rijeci i njihovih posebnih semantickih implikacija; 9. narušavanje jezickog sklada, odnosno ravnomjernosti do koje mož?e doci usljed ponavljanja ili reduciranja rijeci; 10. narušavanje spleta dijalekatskih znacenja, odnosno zamjenu tra?ženjem jednakovrijednih rijeci u knjiž?evnom jeziku; 11. narušavanje znacenja konvencionalnih i strucnih izraza, što se, prema A. Bermanu, mož?e smatrati manifestacijom etnocentrizma; 12. brisanje jezicke intereferencije, odnosno otklanjanje preplitanja razlicitih jezickih razina, kao kad se neki dijalekatski izraz, ili u dijalektu prihvacena tuda rijec, zamjenjuje sinonimom iz leksike knjiž?evnog jezika. Mogucnost da se izbjegnu svi navedeni nedostaci pruž?a doslovno prevodenje za koje A. Berman, u duhu njemu svojstvenog razumijevanja samog postupka, kaž?e da je to strogo pridrž?avanje teksta koji se prevodi, uz ulaganje napora da prijevod bude vodic kroz knjiž?evno djelo, što znaci da ce pruž?iti i nešto više od prevodenja znacenja. "Naziv doslovno prevodenje se kod A. Bermana jasno razlikuje od njegove tradicijske upotrebe, jer je kod njega sasvim poseban i specifican. Doslovnost koja se kod A. Bermana sastoji u pridrž?avanju teksta izvora, zajedno sa znacajem prijevoda koji mu A. Berman pridaje u sklopu kulture cilja, upucuju na De Sosirove strukturalisticke poglede na jezik" u kojima odgovarajuce mjesto imaju svi nivoi jezickog znaka u sklopu jednoga složenog sistema. Filozofska ishodišta kulturoloških teorija Zanimanje A. Bermana za opce probleme prevodenja izvire iz uocavanja povezanosti strategije prevodenja s nekim filozofskim pogledima na knjiž?evnu produkciju i njen znacaj u medusobnim dodirima zajednica s obzirom na ocuvanje autenticnih vrijednosti. Medu akterima filozofske misli ciji globalni pogledi su mogli vršiti utjecaj na prevodenje, Jeremy Munday istice Georga Steinera i njegovu hermeneutiku, Ezru Pounada i njegovo esteticko shvatanje o davanju nove snage jeziku, te Waltera Benjamina i njegove poglede na cisti jezik. Opcepoznato je da hermeneuticko naucavanje zapocinje s njemackim romantizmom u cijoj prethodnici je bio F. Schleiermacher, a da je u 20. stoljecu istaknut Martin Heideger. Medutim, mi cemo obratiti paž?nju samo vezama tog naucavanja s prevodenjem. Prema mišljenju G. Steinera, vezu izmedu filozofskih naucavanja i prevodenja poglavito cini hermeneuticki pristup pisanome ili izgovornom jezickom materijalu u sklopu kojeg se posebno odgovorno prenosi znacenje. Kad o teoriji prevodenja govori kao o "teoriji prenošenja znacenja", G. Steiner je definiše kao metod naoruž?an cvrstom odlukom i hermeneutickim pristupom u postavljanju plana da se zahvate svi oblici jednakovrijednosti znacenja, odnosno sveobuhvatni sistem znacenjskih ekvivalencija - ovo neodoljivo podsjeca na Jakobsonove sveobuhvatne intersemioticke preobaraž?aje (transmutation) - te da se zahvate jednakovrijednosti znacenja medu razlicitim jezicima. Za razliku od drugih aktera, G. Steiner prevodenje ne smatra naukom, vec egzaktnim umijecem s veoma preciznim "zgusnutim a nesistematizovanim zahtjevima" koje onaj ko se njime bavi treba ispuniti u radu. Na shvatanju tih zahtjeva G. Steiner zasniva svoje poglede koje naziva hermeneutikom prevodenja, poistovjecenom s ulogom tumacenja sveukupnog sistema u službi prenošenja znacenja. Njegov hermeneuticki pristup se sastoji iz cetiri dijela, odnosno cetiri posebna zahtjeva koje prevodilac treba ispuniti, a to su: pocetno samopouzdanje, agresivnost, inkorporiranje i kompenziranje. Pocetno samopouzdanje je prvi uvjet jer se tu radi o pož?eljnoj prevodiocevoj uvjerenosti da je ispravno to što radi, da razumije poruku teksta koju je opravdano prenijeti u drugi jezik. Agresivnost je sklonost prevodioca da krene u akciju kako bi postigao nešto novo. Prevodilac s njom u nekom smislu ide u pohod, osvaja i nazad se vraca s onim što je osvojio. Prevodenje tu slici rudniku u kojem je otpocelo kopanje a ulaz u njega ostaje kao trajan otvor na površini zemlje. Inkorporiranje je otjelovljavanje u jeziku cilju znacenja koja prevodilac osvoji u tekstu izvoru, koja ce na svoj nacin ž?ivjeti u jeziku cilju. Inkorporiranje znaci i da jezik cilj bude u stanju usvojiti prijevodom prenesena znacenja. Kompenziranje je reciprocitet a u njemu se ogleda suština doslovnosti prijevoda. Prema videnju G. Steinera, to treba biti temeljno obiljež?je prijevoda. G. Steiner posebno naglašava da hermeneutiku koju on zagovara, u koju se mož?e imati pouzdanja, krasi uravnotež?enost, konzistentnost i cvrsta odlucnost. Ona takva mož?e teoriji prevodenja pomoci da se istrgne iz šaka onog što se naziva "sterilnim trojnim obrascem", sacinjenim od doslovnoga, slobodnoga i pouzdanog prevodenja, koji je najduž?e vrijeme zauzimao centralnu poziciju u raspravama o prevodenju. Kad tvrdi da tacno razumijevanje i uvjerljiv prijevod mogu biti proizvod samo cvrstog prož?imanja dvaju jezika, G. Steiner je uvjeren da prevodilac to mož?e postici jedino izlaskom iz svoga ja i njegove skucenosti, da bi ušao u nešto drugo i okitio se ljepotama toga drugog, što on naziva drugošcu (otherness), u kojoj se sastoji prava draž? doslovnosti. Da bi potkrijepio svoju tvrdnju, G. Steiner kao primjer navodi Ezru Pounda koji je s kineskoga jezika uspješno prevodio iako kineski jezik nije dobro znao, a to je mogao zahvaljujuci pocetnom samopouzdanju, agresivnosti i pronalaž?enju u sebi predosjecanja da ce u izvorniku naci nešto sebi "blisko". Pošto je E. Pound pripadao vremenu teorija koje su poeziju kao knjiž?evni rod nastojale definisati s filozofskog stanovišta, njega je ž?ivo zanimalo prož?imanje razlicitih jezika, bilo u geografskim ili stvarnim fizickim dodirima. Po prirodi sklon eksperimentisanju, E. Pound je tokom cijeloga stvaralackog vijeka nastojao usavršavati svoje jezicko izraž?avanje. Za razliku od G. Steinera, ciju posebnu paž?nju je privukao, a koji u svojim analizama prevodenja prednost daje znacenju, E. Puond je u svojoj koncepciji davanja nove snage jeziku više paž?nje obracao ekstralingvistickim pojavama u jezickom izrazu, kao što su ritam, forma interpunkcija i slicno. Sklonost eksperimentisanju i davanju nove snage jeziku bilo je ono što je Ezru Pounda iz Amerike cinilo bliskim Walteru Benjaminu iz Njemacke, autoru jedne od najreferentnijih rasprava iz filozofije knjiž?evnog prevodenja, u kojoj kaž?e da se uloga prijevoda ne sastoji iz pruž?anja citaocima pomoci potrebne za razumijevanje poruke i obavještenja sadrž?anih u izvornom tekstu, vec je ona mnogo važ?nija po tome što prijevod, ne samo da nakon nastanka ž?ivi uz izvornik, vec izvorniku produžava život. Prema W. Benjaminu, dobar prijevod izraž?ava temeljni nacin i put medujezicke razmjene. Putem njega se jacaju duboko ukorijenjene a dobro skrivene veze medu jezicima, koje se ne daju vidjeti sve dok prijevod s njih ne skine veo. To se ne postiž?e oponašanjem izvornika, vec medusobnim uskladivanjem i usaglašavanjem dvaju razlicitih jezika. To pomaž?e proizvodenje pravoga i cistog jezika koji se javlja kao plod koegzistiranja i medusobnog dopunjavanja prijevodnog teksta i izvornika. Da bi se do toga stiglo, put koji treba slijediti je doslovno prenošenje koje jeziku daje cistotu i sjaj. "Istinski prijevod je onaj koji je providan. Pošto ne voli zastiranje originala ni zamracivanje njegove svjetlosti, on cistome jeziku dopušta da do izraž?aja dode koristeci sve što može kako bi snaž?nije osvijetlio izvorni tekst. Da bi se to postiglo, najdjelotvornije je doslovno prenošenje izraza, a to dokazuje da prevodilac treba vecu paž?nju obratiti rijecima nego recenicama." Dakle, nije teško prepoznati da W. Benjamin zagovara prevodenje retka za redak, kakvo je u ranijim vremenima bilo praktikovano u prevodenju svetih knjiga. Isto tako, nije potreban veliki trud da se shvati kako Benjaminovo pozivanje ka davanju strane naravi prevedenom tekstu duguje F. Schleiermacheru i njegovim dobrim predvidanjima novih kretanja. Kako god bilo, metodologija W. Benjamina se, u krajnjem smislu, svodi na idealizovanu preciznost. Njegova specificna filozofska ideja o stvaranju cistog jezika na osnovama interakcija i prožimanja jezika izvora i jezika cilja ostaje u sferi apstrakcije, po tome što je stvarnost, kao baza nadgradnji, ukorijenjena u strukturi i formi jezika a ne u nacinu prevodenja. Medutim, uprkos svemu, W. Benjamin je, zahvaljujuci navedenom clanku, vršio snaž?ne utjecaje na postmodernisticka razmatranja prevodenja. Literatura 'Annani, Muhammad, Al-Tar\ama al-adabiyya bayn al-nazariyy wa al-tatbiq, Lun\man, Al-Qahira, 1997. Benjamin, Walter: The Task of the Translator, (Objavljeno u: Laurenc Venuti, The Translation Studies Reader, "Routledge", London - New York, 2000., str. 15-25. Berman, Antoine: 'Epreuve de l'Etranger - Culture et Traduction dans l'Allemagne Romantique, Editions Gallimard, Paris, 1984. Berman, Antoine: La Traduction Comm Epreuve de l'Etranger, "Tekste", No. IV, Paris, 1985. Ivir, Vladimir: Teorija i tehnika prevodenja, Drugo izdanje, Zavod za izdavanje udžbenika u Novom Sadu, Novi sad, 1985. Levi, Jirži: Umjetnost prevodenja, Prijevod i predgovor Bogdan L. Dabic, Svjetlost, Sarajevo, 1982. Munday, Jeremy: Introducing Translation Studies - Theoris and Applications, "Routledge", London - New York, 2001. Palmer, R.: Heremeneutics - Interpretation Theory in Schleiermacher, Dilthey, Heideger and Gadamer, Northwestern University Press, Evanston, 1969. Schleiermacher, Fridrich: On the Different Methods of Translating, (Objavljeno u: R. Shculte - J. Biguenet, Theories of Translation, University of Chicago Press, Chicago - London, 1992., str. 36-54. Steiner, George: After Babel - Aspects of language and Translation, 3rd editon, Oxford University Press, London, Oxford - New York, 1998. Venuti, Laurenc: The Translation Studies Reader, "Routledge", London - New York, 2000. Venuti, Laurenc: The Scandals of Translation -Towards an Ethics of Difference, "Routledge", London - New York, 1998. Venuti, Laurenc: Translator's Invisibility - Ahistory of Translation, "Routledge", London - New York, 1995.