ISTINSKI HUMANIZAM KAO ISTINSKI NATURALIZAM

Za  ''Znakove vremena''

Dr. Ivo Tomić

-docent-

Pravni fakultet, Sarajevo

ISTINSKI  HUMANIZAM

KAO  ISTINSKI  NATURALIZAM

Prof.dr. Sulejman Festić: ''Stanovništvo i prirodna okolina'',

Sarajevo, ''Print'', 1999. godine

Živimo u vrijeme katastrofa i narastajuće sveopće destrukcije. Što nas, međutim, očekuje u trećem mileniju naše ere – opća kataklizma kao svojevrsna pobuna i osveta Prirode protiv Čovjeka; demografska eksplozija i masovna glad i žeđ za zdravom hranom i čistom, pitkom vodom; ratovi i dalja međusobna uništavanja ljudi i naroda ili možda samilost majke  Prirode koja uz zdravi racio i istinsko pokajanje planetarne populacije ove naše također prirodne vrste koju samosvejsno imenujemo čovječanstvo, hoće i može da nam podari i osigura mir i blagostanje, humanitet progresa i želju čovjeka za čovjekom i  Čovjeka za Prirodom, kao i obratno. Čisto racionalno, sa umsko-razumskog, dakle, stajališta, i uz odsutnost svih vrsta i oblika proročanskoga, odgovor se, naravno, nalazi  u nama, samo ga treba osloboditi zaborava, zaborava onog iskonskog u kome je biologijsko-antropološki, socijalno-kulturno i povijesno-civilizacijski utemeljeno i naše vlastito ishodište. Što u tome kontekstu znači i što nam nudi  globalizacija?!

Ovo bi se  polazno stajalište autora ovih redova moglo odrediti kao generalna i načelna parafraza mnoštva pitanja i odgovora što i prof.dr.Sulejman Festić, profesor sociologije Sarajevskog univerziteta (Građevinski fakultet) nudi na odavno nam datu i zadatu temu i pitanje odnosa Čovjeka i Prirode u svojoj knjizi  ''Stanovništvo i prirodna okolina''. Žeđ za ovom vrstom literature i znanstvenom problematizacijom ovoga sudbinskoga odnosa već odavno, naime, muči i opterećuje našu intelektualnu, naučnu i stručnu javnost i svekoliku kulturnu stvarnost od univerziteta i srednje-obrazovnih institucija školskog sistema, pa sve do države, vlasti, politike,itd.

Temeljno filozofsko stajalište i intelektualna supstanca ove knjige dokazanog humaniste i priznatoga znanstvenika, autora više poznatih djela na srodne teme (''Čovjek i Priroda – Na putu pomirenja'',  ''Šapat prirode'' (ekološki eseji sa motivima iz BiH), ''Ljudi sjevera'' (ekološki eseji sa motivima iz Norveške), ''Ekološke ratne drame'', ''Vrijenje'' (savremena sociološko-ekološka problematika data u literarnoj formi) mogli bi se odrediti na relaciji ''Subjekt – Objekat'' odnosa, tj. njegova suvremenoga vulgarno materijalističkog shvatanja i poimanja koje je prvobitno liberalnom idejom progresa, a potom i zanosom niza industrijskih i postindustrijskih revolucija, te, napokon, fenomenom kojega se plaše i najoptimističniji futurolozi a koga savremena filozofijsko-sociologijska znanost imenuje ''ludilom racija''.

Zaboravljajući svoje prirodno porijeklo i ne videći dovoljno jasno svoje mjesto na Zemlji i pod Sunčevim svodom, savremeni homo faber javlja  se kao negacija homo sapiensa i homo racionalisa. Čovjek  kao subjekt, u odnosu prema Prirodi kao objektu, sve više odustaje od svoje racionalne umsko-razumske, ontološke supstance i, motiviran, u najvećoj mjeri, isključivo egoističnim materijalnim interesom, sve se više pretvara u čovjeka grabežljivca i grabljivicu. Ovo ''ludilo racija'', posredovano  i omogućeno razvitkom moderne industrije, tehnike, tehnologije, informatike, kibernetike itd., ugrozilo je prirodu do opasnih razmjera, istrošilo mnoge prirodne zalihe i resurse, ugrozilo i istrijebilo brojne prirodne biljne i životinjske vrste, onečistilo i zagadilo zrak i vodu, zemljište i hranu, itd., te time ugrozilo i samog čovjeka i čovječanstvo. Sinergizam kao aktivan, konstruktivno obostrano djelatan odnos između ljudskih, socijalno-kulturnih i prirodnih (anorganskih i organskih) sistema, potisnut je iz stvarnosti u sferu teorijskog pamćenja. Njega je neophodno vratiti u stvarnost življenja, jer Priroda je i  Dom a ne samo predmet eksploatacije i surovog prilagođavanja (opredmećivanja) od čovjeka za čovjeka. Odnoseći se prema Prirodi, Čovjek se odnosi i prema samome sebi i svojoj ljudskoj vrsti i okruženju. U protivnome, ne poštujući taj odnos, čovjek i samoga sebe i svoju ljudsku zajednicu ontološki desupstancijalizira, humano-etički  negira i degradira.

Držeći se u prvim poglavljima knjige ovih temeljnih filozofijsko-humanističkih postulata, autor će u središnjim poglavljima svoga djela, prebacujući se na teren socijalne stvarnosti i služeći se naučnom metodologijom sociologije, demografije i ekologije, empirijski egzaktno i teorijski dosljedno etablirati i elaborirati čitav niz problema na relaciji odnosa između stanovništva i njegove prirodne okoline, kako na globalnoj (planetarnoj, ekumenskoj), tako i na regionalnoj (Bosna i Hercegovina) i lokalnoj ravni (pojedini dijelovi i naseljena mjesta u našoj zemlji). Grabežljiv odnos prema Prirodi i borba egoističnih materijalnih interesa prouzrokovali su blagostanje  jednih i bijedu drugih slojeva i dijelova stanovništva, brojne ratove, uključujući i agresiju na našu zemlju (teritorijalne aspiracije i otimanje prirodnih bogatstava, pa i njihovo uništenje). Otud se, kao propratne pojave genocida redovito javljaju i ekocid (uništenje prirodnih bogatstava i dobara), urbicid (razaranje gradova), kulturocid (uništenje kulturnih tekovina i naslijeđa) itd. Sve ove teorijske postavke autor strogoćom naučne akribije argumentira i dokazuje numeričkim podacima -  od rasta stanovništva, nataliteta, mortaliteta i prirodnog priraštaja u određenim razdobljima kod nas i u svijetu, do podataka o zagađenosti i ugroženosti zraka, vode, zemlje i kretanja određenih vrsta oboljenja s tim u vezi.

Ovo obilje čisto empirijskih podataka i činjenica daje posebnu vrijednost  autorovim teorijskim elaboracijama pojedinih problema i čitavome djelu. U teorijskim opservacijama ovih problema on se poziva i na mnoga prethodna znanstvena dostignuća (citirajući na odgovarajućim mjestima takve autoritete poput npr. Malthusa, Darvina, Marksa, Engelsa i brojne druge), kao i na najvažnija dokumenta međunarodne zajednice o ovoj problematici koje predstavlja kao zaseban dio svoje knjige.

U zadnjem poglavlju djela (''Egzistencijalizam i ekologizam''), svjesno vlastitome teorijskome uklonu, profesor Festić se ponovo vraća temeljnome problemu sudbinske povezanosti Čovjeka i Prirode, podvlačeći kako taj odnos ima obostrano egzistencijalno značenje, da on predstavlja i moralno pitanje čovjeka i čovječanstva danas.U tome diskursu slijedi i zaključak koji podsjeća na jednu Marksovu misao – tj. da bez istinske naturalizacije čovjeka (njegovog humanijeg odnosa prema prirodi) nema ni istinske humanizacije prirode, njenog doživljaja kao doma i njenoga odnosa prema nama kao što nas vlastiti dom dočekuje i prihvata. Priroda je i Dom i Radionica; i jedno obitavalište, i jedini laboratorij svih nas i za sve nas, od pamtivijeka do danas i za one poslije nas.

Pisana popularnim, svima razumljivim jezikom i stilom, ova je knjiga dobro došla kako za rad sa učenicima i studentima, tako i kao vrijedna pomoć stručnjacima i znanstvenicima, odnosno svima djelatnicima na ovome poslu, te, napokon, i svima onima koji očuvanje Prirode poimaju kao egzistencijalno pitanje opstanka čovječanstva. O tome govore i tri recenzije čiji se izvaci citiraju na prvim stranicama knjige. Njena je aktuelnost trajna kao i aktuelnost same znanosti.