Orijentalizam i kolonijalizam

Prof. dr. Ahmed Smajlović

Arapski svijet je od kraja desetog stoljeća pa sve do danas izložen kontinuiranim napadima Zapada koji imaju za cilj zaposjedanje njegovih teritorija, iskorištavanje njegovih potencijala i porobljavanje njegovih naroda.

Sve je počelo krstaškim ratovima kojima je vjera bila paravan za rušilačke pohode i aktivnosti, a nakon kojih su se krstaši poraženi povukli. Ponovno su uskrsnuli zahvaljujući onome što su na islamskom Istoku vidjeli te temeljima savremenog znanstvenog preporoda koje su sa sobom ponijeli, što im je omogućilo da se počnu pripremati za nove napade koji su daleko opasniji i štetniji od oružanih sukoba. To je bio rat čiji je moto škola, bolnica, utočište, knjiga, članak ili neki drugi podmukli projekt iz kojeg kaplje smrtonosni otrov.

U okviru priprema za ovu vrstu rata bilo je potrebno u zemlje koje se želi pokoriti i okupirati uputiti prethodnice sačinjene od onih koji su poznavali arapski ili neki drugi istočnjački jezik i koji su, shodno tome, bili u stanju da komuniciraju sa ljudima na tim prostorima, da istražuju, da se upoznaju sa lokalnim mentalitetom, vrše propagandu te izazivaju sukobe i konflikte kako bi područje postalo lahkim plijenom u kandžama kolonizatora.

S ciljem realizacije kolonizatorskih ciljeva u taj dio svijeta su upućene mnogobrojne prethodnice koje su se bavile špijuniranjem tih područja, upoznavale sa lokalnim prilikama i pisale izvještaje o svemu tome. Špijuni su se predstavljali kao poznavaoci lokalnih jezika i znanstveni radnici te su nastojali da uspostave vezu između domicilnog stanovništva i kolonizatorske vojske kada ona stigne.[1]

Historija nas uči da su svi oni bili orijentalisti i otuda je, imajući u vidu da su se međusobno aktivno potpomagali, podudarnost između orijentalizma i kolonijalizma potpuna. Tako su, naprimjer, orijentalisti pripremali svoje sunarodnjake za uništavanje Istoka i islama. Istok u cijelosti, a arapski svijet posebno, predstavljali su kao područje lošeg morala, shvatanja i običaja, a islam kao odvratnu i odbojnu vjeru koja se odlikuje mnoštvom nedostataka, mahana i gluposti.[2]

Orijentalizam i kolonijalizam su dugi niz godina imali jedan cilj. Orijentalizam kao prethodnica koja je pripremala teren za realizaciju kolonizatorskih ciljeva i očekivanja imao je zadatak da radi na buđenju sumnje u vrijednosti naroda koje se želi pokoriti, ismijavanju njihove vjere i ličnosti Poslanika, s.a.v.s., te idejnom i civilizacijskom uništavanju islama, dok je, sa druge strane, zadatak kolonijalizma bio da to provede u djelo. Nadalje, orijentalizam je nastojao da obuči naučnike, diplomate i obrtnike kako da na Istok prenesu zapadnjačku ideologiju i mentalitet, a kolonijalizam je imao zadatak da ih prihvati te da im pomogne u realizaciji njihovih projekata. Orijentalizam se koristio knjigama, časopisima, člancima, katedrama, znanstvenim kongresima, javnim predavanjima i drugim sredstvima više u službi kolonijalizma, nego u službi znanosti i istine. U domenu religije, islam je trebalo predstaviti kao lažnu i izmišljenu vjeru te napasti ličnost Poslanika, s.a.v.s., a s ciljem da se pokidaju veze među Arapima; trebalo je uvjeriti ljude da je književni arapski jezik arhaičan i bezvrijedan te da su lokalni dijalekti korisniji od njega.

Da bi se razbilo nacionalno jedinstvo i dotukli istočnjački društveni sistemi i institucije, bilo je potrebno svakom narodu pripisati (zasebno) porijeklo i korijene, imajući u vidu da Arapi nisu bili obrazovani te da nisu poznavali historiju. Nadalje, s ciljem da se oslabi nacionalni duh i samopouzdanje potrebno je bilo uvjeriti istočnjaka da je opasan i nepouzdan, da mu je otimačina i pljačka urođena, da je daleko od časti i dostojanstva, da su njegov zavičaj, odgoj i obrazovanje podesni samo za poljoprivredu te da on ne posjeduje trgovački mentalitet. Na ovaj način kolonizatori su držali monopol nad trgovinom i industrijom, a koloniziranim narodima su prepustili teški poljoprivredni rad, koji nije donosio mnogo koristi,[3] te uništili njihov jedinstveni mentalitet koji je deset stoljeća imao aktivnu ulogu u izgradnji ljudske historije i civilizacije.

Višestoljetnom saradnjom orijentalizma i kolonijalizma islamski narodi su žestokim udarima i okrutnim napadima pokoreni tako da se njihov položaj u odnosu na Zapad u potpunosti izmijenio: „Veza islama sa drugim kulturama i civilizacijama uvijek je bila veza pobjednika sa pobijeđenim ili veza suparnika sa suparnikom. Međutim, njegova veza sa Zapadom u ovom vremenskom okviru bila je veza pobijeđenog sa pobjednikom.“[4]

Ovo savezništvo (između orijentalizma i kolonijalizma) najjasnije se očituje kroz pravce evropeiziranja. Kolonijalizam je, nakon što mu je orijentalizam pružio sve što je mogao, nastojao da na sve moguće načine prodre u sve sfere života. Tako je svoje djelovanje usmjerio i prema pojedincu i prema zajednici, i prema odgoju i prema obrazovanju, i prema znanosti i prema umjetnosti, i prema tradiciji i prema vjeri te se na putu ka realizaciji svojih ciljeva služio svim sredstvima, čak i Organizacijom ujedinjenih naroda i njenim raznoraznim institucijama: „Opasnosti koje danas prijete islamu postale su veće, teže i sveobuhvatnije. Svi evropski kapaciteti: željeznice, štamparije, avioni, televizijske stanice, tvornice, univerziteti, naftni stručnjaci, arheolozi, automatsko naoružanje i ideje definitivno su uništili tradicionalnu strukturu ekonomskog (privrednog) života, djelovali na svakog Arapa, način njegovog života, privatnog i javnog, te nametnuli potrebu mijenjanja naslijeđenih kulturoloških, političkih i socioloških modela.“[5]

Učenjak ne smije zaboraviti da su sve ovo sekundarni faktori. Primarni se, pak, svode na dolazak kolonijalizma na Istok, rušenje i uništavanje koje je nakon toga uslijedilo te nesuglasice, sukobe i sjeme separatizma i insistiranja drugih islamskih naroda na ravnopravnosti sa Arapima (šu'ubijja) koje je tom prilikom posijano.

Potpuna vlast koja je na taj način osigurana omogućavala je kolonijalistima pljačku prirodnih dobara i resursa te prepuštanje onih kojima ta dobra uistinu pripadaju gladi, neznanju i bolesti. Tako se vladavina Zapada nad Istokom smatra jedinstvenom u historiji u pogledu težine, ozbiljnosti, dalekosežnosti i obima. Naime, svojevremena vladavina Grčke i Rima nad nekim dijelovima svijeta je nešto što se samo uzgred spominje, za razliku od aktuelne vladavine Zapada nad narodima koji su pretrpjeli njegovu kolonijalističku vlast.

Zapad se u svojoj ekspanziji služio podmuklim sredstvima. Radio je na buđenju regionalnog fanatizma i separatističkog načina razmišljanja tako da su se među Arapima pojavile različite orijentacije: jedni su smatrali da im je domovina bliže Zapadu nego Istoku, drugi su bili mišljenja da su nasljednici asirske, odnosno faraonske ili feničanske civilizacije te da nemaju nikakve veze sa arapsko-islamskom civilizacijom, treći su tvrdili da im je lokalni dijalekat maternji jezik te da on nema nikakve veze sa jezikom Kur'ana, četvrti su govorili da izvorni arapski jezik nije jezik znanosti, umjetnosti ili civilizacije, nego jezik talismana (zapisa) i mitova kojeg je pregazilo vrijeme i koji živi samo u sjećanju.

Sve ovo su produkti orijentalizma koje je kolonijalizam revno servirao. U tome su bile koncentrisane snage međunarodne zavjere i svjetskog udara na arapsko-islamski svijet, koje bi uspjele u svojoj namjeri da se taj dio svijeta nije prenuo u prošlom stoljeću (devetnaestom) i krenuo putem progresa i napretka, oslanjajući se na svoju blistavu prošlost i oživljavajući svoju bogatu baštinu. Reakcija islamskih reformatora bila je, dakle, povratak islamu i arapskom nacionalizmu, znanosti i obrazovanju te bratstvu i jedinstvu, a počeli su se i pitati: „Kako je Zapad uspio da nam nametne svoj autoritet?“

Postalo im je jasno da se desilo nešto jako značajno što je omogućilo da se Zapad uzdigne iznad Istoka. Zato su jedni predlagali da se od Zapada preuzme ono što je dobro te pridoda civilizacijskim vrijednostima, moralnim vrlinama i filozofskim prednostima njihove baštine kako bi ta kombinacija urodila plodovima i jedne i druge civilizacije. Drugi su zagovarali napuštanje baštine predaka, ma kakva ona bila, te okretanje i predanost evropeizaciji intenzitetom kojim su grčkoj baštini bili predani Rimljani. Treći su predlagali oslanjanje na vlastitu baštinu, bez uzimanja u obzir bilo koje druge kulture i civilizacije, i, bez obzira na razlike među njima o ovom pitanju, svi su se slagali u jednom a to je da se premoć Zapada u svojoj osnovi svodi na instituciju vijećanja o podjeli nadležnosti među vlastodršcima. Otuda, ako Istok želi da se iznova izgradi, zauzme svoje mjesto u historiji i preuzme kontrolu nad vlastitom sudbinom od Evropljana, treba preuzeti organizacione modele i institucije.

Međutim, ovdje čudi jedna stvar, a to je da govorimo o preuzimanju od Zapada, iako su spomenute institucije i modeli prisutni u islamskom vjerozakonu (Šerijatu) koji je nekoliko stoljeća prethodio zapadnjačkim institucionalnim sistemima.

U svakom slučaju, počelo se, dakle, razmišljati o načinima oslobađanja iz okova zapadnjačke kolonijalističke vlasti i misionarstva pa su jedni zagovarali osnivanje istočnjačke lige koja bi objedinjavala sve zapadnjačkom uticaju potčinjene istočnjačke narode, dok su drugi predlagali osnivanje arapske lige pod čijom zastavom bi bili svi oni koji govore arapskim jezikom. Neki su u ovom kontekstu razmišljali i o oživljavanju institucije hilafeta čiji bi cilj bio ponovno ujedinjavanje islamskih naroda, ali pod uvjetom da to bude „duhovni“ hilafet koji ne bi imao ništa sa svjetovnom vlašću. Kao rješenje predlagana je i privrženost načelu nacionalizma te suprotstavljanje zapadnjačkoj kolonijalističkoj vlasti oružjem (sredstvima) zapadnjačke civilizacije. Nadalje, zagovarano je i odbacivanje „islamske“ prošlosti i vraćanje onoj koja je prethodila islamu, kao što su učinili Turci ili kao što to planiraju učiniti neki žitelji na krajnjem (arapskom) zapadu. Sve ove opcije imale su svoje teorijske manifestacije.[6]

Treba priznati da zapadnjački model dominira savremenom orijentacijom na Istoku na planu duhovne, političke, ekonomske i obrazovne reforme koja izvire iz želje za prelaskom iz naslijeđene prošlosti, kojom je dominirala tradicija, u novu budućnost koja ide ka prevladavanju nazadnosti i zaostalosti. To bi bio samo jedan vid definisanja reforme, a drugi, koji zagovaraju neki mislioci, je, naravno, zapadnjački koji je u stanju da, zahvaljujući svojoj političkoj poziciji vladara ovog dijela svijeta, usmjerava kulturološke promjene i koji ih revnosno nastoji markirati zapadnjačkim žigom.

Uprkos evropeističkoj orijentaciji nekih arapskih velikana, gledanje službenih zapadnjačkih krugova na Srednji Istok i dalje se zasniva na eksploataciji njegovih kapaciteta i instaliranju vojnih baza na njegovom tlu, dok su, s druge strane, veliko podozrenje Arapa i njihova antipatija prema ovom načinu razmišljanja ostali isti. Zbog toga će sukobi i neprijateljstva, umjesto uzajamnog povjerenja zasnovanog na jednakosti, ostati na snazi duži vremenski period.

Odlukom Zapada da na teritoriji Palestine instalira jevrejsku državu te pripremanjem za njenu odbranu i zaštitu izgubljena je svaka mogućnost za razgovore između arapskog svijeta i Zapada. Ovdje, svakako, treba spomenuti i strateško zapadnjačko planiranje koje je inicirao „hladni rat“ sa Sovjetskim savezom, imajući u vidu da razotkriva kontinuirane pokušaje osiguranja novih saveznika među postojećim vladama u arapskim državama, koje na unutrašnjem planu ne uživaju nikakvu podršku među nadolazećim generacijama.

Bilo kako bilo, jasno je da su se orijentalističke i kolonijalističke snage još od davnina udružile protiv islama i Arapa te koristile buđenjem sumnje u arapsko-islamsku civilizaciju, njenu baštinu, utemeljitelje i sljedbenike, a nisu se sustezale ni od upotrebe oružja i sile. Otuda, sasvim je sigurno da orijentalizam i kolonijalizam vrebaju islamski Istok i da ismijavaju vrijednosti islama, dok, s druge strane, veličaju i uzdižu kršćanske vrijednosti i nadmoć u industriji, dostignućima Zapada i progresu u svim ljudskim djelatnostima, s posebnim osvrtom na znanost, književnost i umjetnost.

Jaka veza između orijentalizma i kolonijalizma proizlazi, dakle, iz zajedničkog cilja i stremljenja još od krstaških ratova pa sve do rođenja cionističke ideje, koja danas usmjerava politiku Zapada prema Arapima u svakom pogledu. Ideja krstaša u pogledu neprijateljstva prema muslimanima preuzeta je iz grčke misli, kao što je preuzeta i njihova književnost i filozofija, prema kojoj je svijet bio podijeljen na dvije skupine: Grke i Berbere. Po uzoru na njih, krstaši su smatrali da je svijet podijeljen na evropsko gospodstvo i robove iz ostalih dijelova svijeta. Vjerovalo se da će evropski orijentalisti svojim radom i istraživanjem ispraviti ovu predodžbu, ali se ispostavilo da i oni pripadaju sredini u kojoj su stasali i krstaši.

Nažalost, prethodnicu krstaša činili su orijentalisti misionari, a vrijeđanje i klevetanje islama i muslimana bilo je dio njihovog misionarskog djelovanja. Odabirali su one aspekte (islama) koji su Evropljane podsticali protiv muslimana, a takvi su poligamija, ropstvo, slučaj potvore h. Aiše itd. Nakon njih su došli orijentalisti koji nisu bili misionari ali su i oni krenuli njihovim stopama. Nisu se bavili pravim istraživačkim radom, nego su nasumice upućivali islamu razne prigovore. Među njima je bilo malo izuzetaka.

Rezultat toga bila je tragedija u Palestini, budući da su Englezi napustili to područje bez ikakve najave i nisu informisali Arape o svom odlasku, ali su, s druge strane, dogovorili sa cionistima primopredaju Hife te ih upozorili na potrebu pripremanja za borbu i sukobe.[7]

Postoje mnogobrojni dokazi o postojanju jake veze između orijentalizma i kolonijalizma, ali nema potrebe da ih mi ovdje navodimo i razmatramo, budući da je većina orijentalista u osamnaestom, devetnaestom pa i dvadesetom stoljeću radila u samim ministarstvima vanjskih poslova. Među njima je, svakako, najistaknutiji orijentalist Ernest Renan, koji je bio projektant francuske kolonijalizacije, kao i mnogi drugi čije su zemlje bile i ostale zainteresirane za orijentalizam i njegovo izučavanje.

Preveo: Amrudin Hajrić

[1] Husejn el-Heravi, El-mustešriqun ve el-islam, str. 14.

[2] Muhammed el-Behi, El-fikr el-islami el-hadis, str. 52.

[3] Husejn el-Heravi, isti izvor, str. 15-16.

[4] Muhammed Muhammed Husejn, El-islam ve el-hadare el-garbijje, str. 12.

[5] Bernard Lewis, El-arab fi el-tarih, str. 253.

[6] Muhammed Husejn Hejkel, El-Šerq el-džedid, str. 289-290.

[7] Ahmed Emin, Jevm el-islam, str. 113.