GOSPOĐA TUŽITELJICA – Suočavanje s najtežim ratnim zločinima i kulturom nekažnjivosti
CARLA DEL PONTE I CHUCK SUDETIC
GOSPOĐA TUŽITELJICA – Suočavanje s najtežim ratnim zločinima i kulturom nekažnjivosti [1]
Sadržajem bogata, inspirativna i zanimljiva, aktuelna knjiga Carle Del Ponte, napisana uz pomoć izvještača «New York Timesa» Chuca Sudetica, čitateljima nudi autentičan i vrijedan uvid u ono što se stvarno dešavalo za vrijeme obavljanja dužnosti na mjestu glavne tužiteljice Međunarodnog tribunala za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju od 1999. do 2007., te Tribunala za ratne zločine počinjene u Ruandi u periodu od 1999. do 2003. godine.
Mada rasvjetljava iz naše bliske prošlosti krucijalna dešavanja na međunarodnoj političkoj sceni, knjiga Carle Del Ponte nezaobilazan je prilog svjetskoj literaturi danas i u predstojećem vremenu u koje ulazimo.
Ona svojim kontekstom razbija stereotipe starih izreka koje kazuju da je pravda spora, ali dostižna, da svakoga na kraju snađe onakva sudbina kakvu je zaslužio ili, najpreciznije rečeno, da će svako «požnjeti» onako kako je «posijao».
Postoje primjeri: Miloševića koji je «igrom slučaja» umro baš uoči izricanja presude Suda ili, kako i sama autorica kaže, «ljudi» koji su pobili, komandovali onima koji su pobili ili su krivci za sudioništvo u smrti desetaka, stotina ili, čak, hiljada ljudi; monstruma kojima su za učinjeno dosuđene mizerne i sramotne zatvorske kazne.
Takvi nas izravno uvjeravaju u činjenicu da je bezobzirni, beskrupulozni i surovi svijet današnjice vođen drugačijom i ni približno naivnom (ili je bolje reći samo - pravednom) matematikom poput one o kojoj smo doznavali iz pouka poslovica.
Autorica konstatuje da je u svijetu u kome živimo moguće da čovjek rutinski dobije kaznu doživotnoga zatvora ukoliko ubije svoju ženu i dvoje djece.
Pitanje glasi: Da li je primjereno i uopće normalno da neko ko je komandovao vojnicima koji su ubili desetke ljudi za to dobije samo desetak godina zatvora?
Knjiga „Gospođa tužiteljica“ obuhvata njenu autobiografsku priču potkrijepljenu važnim podacima, dokazima i činjenicama ispričanim i objelodanjenim u trinaest konstruktivnih poglavlja.
Knjiga sadrži i Predgovor, Pogovor, «Dramatis personae» koji nas, kao koristan dodatak, upoznaje abecedno s važnim akterima i ličnostima svjetske političke scene, te s funkcijama dotičnih, spominjanih i prikazanih i u samim poglavljima ove knjige, zahvale onima koji su svojim savjetima, sugestijama ili mišljenjima doprinijeli ovakvome knjiškome sadržaju, te, na kraju, biografije autora.
Već u Predgovoru autorica nas upoznaje s nastojanjima visokih dužnosnika da se igraju s pravdom, karikirajući i zanemarujući njenu važnost i njenu presudnu ulogu po žrtve učinjenih zlodjela; njenu bitnost za blagostanje, sigurnost, mir i sreću cjelokupne planetarne zajednice; za univerzalan vrijednosni kodeks svijeta.
Carla Del Ponte nas upoznaje s počecima njene tužiteljske karijere kada je 1981. godine tragala za dokazima zločinačkih aktivnosti u švicarskim bankama, nastojeći da ograniči tajnost bankovnih podataka te da «začepi» rupe u zakonu koje su olakšavale pranje novca.
Ona ukazuje i na složenost same misije koju je imala u ulozi glavne tužiteljice Haškoga tribunala, na taj je položaj stupila 1999. godine, gdje je, za vrijeme trajanja njenoga mandata, morala zahtijevati od vlada i političkih vođa nesklonih saradnji da sarađuju s pravdom.
Morala je od njih tražiti da sudovima na uvid stave dokumente koji su raskrinkavali moćne političke i vojne šefove, ustrajavati u zahtjevima za hapšenjem optuženika te njihovim premještanjem u pritvor Haškoga suda, susretati se s odgovornima za zakon poput generalnoga direktora CIA-e Georgea Teneta te brojnim drugim ličnostima, slučajevima i primjerima.
Ipak, u genezi njene tužiteljske karijere postoji nešto zajedničko svim tim situacijama i fazama kroz koje je prošla - «muro di gomma» ili «gumeni zid» bio je nešto na šta je neizostavno nailazila svaki put kada je koračala stazom pravde.
Svaki pokušaj da hodeći stopama kažnjavanja zločinaca, odgovornih i krivih, dosegne cilj ostvarenja moralnog načela, zadovoljenje tražene pravde i poštivanje zakona, pokazao se nedobrodošlim.
Ipak, iako je zid o koji se sve odbija, «muro di gomma» je spravljen na način da to tako ne izgleda.
Autorica navodi primjer glavnoga špijuna CIA-e Georgea Teneta, koji je prilikom njene prve posjete Washingtonu u ulozi tužiteljice automatski podigao zid vlastite neetike i laži, uvjeravajući je kako njegova agencija čini sve da uđe u trag najtraženijim bjeguncima i zločincima, i, što je gore, uspijevajući je navesti na to da mu povjeruje.
Istina, veoma često se dešava da se naše riječi, kada moćnim ljudima pristupimo s nekom ne baš priželjkivanom molbom ili zahtjevom, od njega odbijaju kao od zida, međutim lažno ali uvjerljivo obraćanje dotičnih, koji, zapravo, govore ono što želimo čuti, a ne onako kako misle, čine da i ne posumnjamo u njihovu blagonaklonost i dobru namjeru; u njihovu želju da sarađuju s nama i ukažu nam pomoć.
Interesantan je autoricin pogled na profesiju pravnika iznesen u prvom poglavlju «Sudaranje s 'muro di gomma' do 1999.», u kome otkriva da se, prije nego što se 1980. godine prvi put susrela s pozivom tužioca, prilikom svojih advokatskih početaka kada je obavljala posao branioca osoba optuženih za zločine - uglavnom pljačke i provale, nerijetko osjećala nezadovoljnom i potištenom već zbog same pomisli na to da će u sudnici morati braniti nekoga za koga je znala da je kriv i da bi trebao biti iza rešetaka.
Kako navodi, posjećivala je u zatvoru svoje klijente, čiji je alibi, i uprkos njihovom poricanju krivice, gotovo uvijek bio neuvjerljiv.
Pouke koje je, kako kaže, još u djetinjstvu stekla, a koje su je poučile za to da čovjek treba biti iskren prema sebi i da ne smije lagati, odredile su njen život koji je i tada, kada nije mogla ni slutiti da će jednoga dana postati pravnicom, učio da nikad ne odustaje od sebe ukoliko vjeruje u ispravnost svoga uvjerenja.
Taj isti osjećaj, instinkt i intuicija vodili su je i kroz godine mukotrpnoga procesa suđenja ratnim zločincima u Hagu, svaki put kada je bila pod pritiscima s raznih strana da svoje odluke podredi ili promijeni u korist nekoga ili nečega drugog do same pravde, te da
poklekne ili odustane od onoga što je duboko u sebi smatrala tačnim.
Autorica nas drugim poglavljem «Suočavanje s ratnim zločinima u Jugoslaviji» upućuje u, iz lične perspektive viđenu, historijsku pozadinu balkanskih, odnosno ex-jugoslavenskih međuetničkih sukoba.
Autorica navodi da, uprkos mišljenjima evropske (i svjetske) javnosti o tome, ratne zločine započinju ljudi koje nahuškavaju njihove političke i vojne vođe.
Društveni uvjeti i različite kulture nisu uzrok ratnih zločina.
U pozadini ratovanja između Srba i Hrvata, Srba (i Hrvata) sa Bošnjacima (autorica govori Muslimanima) ili Srba i Albanaca ne leže višestoljetne kulturne, religijske, ekonomske te druge različitosti i ukorijenjeni animoziteti, «prastare etničke mržnje» koje su eksplodirale i srušile Jugoslaviju, prerastajući u, po težini i tragičnosti čina, decenijsko krvoproliće.
Za raspad Jugoslavije 90-ih godina odgovoran je relativno mali broj korumpiranih muškaraca i žena, koji su svoje narode potaknuli na neizmjerno nasilje.
Glavni krivci su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman te njihovi štićenici - muškarci i žene koji su se dočepali vlasti, nastojeći je ojačati i zadržati pretvaranjem strahova u svojim narodima u histeriju; u nekontrolisanu nacionalnu mržnju i nacionalističko ludilo, okrećući na taj način narod jedan protiv drugoga.
Autorica govori o zločinačkoj povorci ubica-divljaka koji su započeli krvavu agresiju na Bosnu i Hercegovinu i njen narod; o dojučerašnjim stalnim pacijentima umobolnica i zatvora, odatle delegiranih i postavljenih pravo za snajpere; psihopatama koji su ubijali radi novca, pljačkanja i seksualne naslade.
O ratu koji je bio bratoubilački i komšijski.
Svaki Srbin koji se tome protivio ili je pokušao zaštititi svoje muslimanske prijatelje izlagao se smrtnoj opasnosti.
Uz sve ovo, teško bi jedino bilo povjerovati u autoricine navode koji govore o nostalgiji Evrope za jedinstvenom Jugoslavijom koja je fascinantno uspjela pomiriti kulturne i religijske razlike slavenskih naroda, stapajući ih u jedno cjelovito i zajedničko - multietničko društvo.
Evropa i svijet su, ne samo u Bosni i Hercegovini ili na prostoru bivše Jugoslavije, nego gdje god su to mogli, iskoristili, zloupotrijebili, odnosno u vlastitu korist okrenuli neslogu među narodima; etničke, religijske, rasne i svekolike druge netrpeljivosti.
Autorica ukazuje i na propuste Haškoga tribunala koji, iako je u svom postupanju (prividno) nezavisan od drugih institucionalnih tijela, odnosno državnih organa, ne posjeduje ovlasti kakve imaju sudovi suverenih država.
Najveći period svoga mandata, Carla Del Ponte provela je pokušavajući da prisili Srbiju i Hrvatsku na ispunjenje njihovih međunarodnih obaveza, odnosno na saradnju sa Sudom.
Sam po sebi, Haški tribunal nema ingerencije poput nacionalnih sudova da države prisili na bilo šta - sve što može tražiti je dobrovoljna saradnja zemalja.
S tim u vezi, spomenuta saradnja prečesto zavisi od političkih kriterija, naročito od političkih interesa pojedinaca na vlasti.
Ukoliko vođe tih država ne žele da Tribunal otkrije ključne dokaze, ukoliko ne žele da Tribunal dođe do najvažnijih svjedoka ili uhapsi pojedince koji su pod njegovom nadležnošću, oni jednostavno mogu odlučiti da ne sarađuju.
Dokaze je moguće prikrivati, svjedoke progoniti, a bjegunce sakrivati.
Tužilaštvo ne raspolaže vlastitom sudskom policijom koja bi progonila i hapsila okrivljenike, niti je Tribunal ovlašten kazniti države koje odbijaju saradnju.
Tribunal se može obratiti Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje ima moć da nametne sankcije, mada je to nametanje malo vjerovatno.
Naime, Vijeće sigurnosti UN-a rijetko poduzima značajniju akciju ukoliko ne postoji krizna situacija i, okvirno, ne dozvoljava da sporne tačke s kojima se Tribunal najčešće suočava igraju značajniju ulogu u diplomatskim dogovorima i nagodbama na najvišoj međunarodnoj razini.
Najviše što Tribunal može očekivati jeste da Vijeće sigurnosti izglasa neku rezoluciju te je, ukoliko se članice Vijeća sigurnosti ne slažu u pogledu određene akcije, Tribunal nemoćan.
Tribunal se može obratiti nacionalnim vladama i tražiti njihovu pomoć u nastojanju da se države koje odbijaju saradnju s Tribunalom uvjere da su dužne pokoriti se njegovim nalozima i ništa više.
Vjerovatno ne treba ni spominjati da neposjedovanje određenih ovlasti Haški tribunal nužno gura u područje politike, čineći ga njenim instrumentom i igračkom.
U trećem poglavlju «Suočavanje s genocidom u Ruandi», možemo otkriti historijsku pozadinu genocida u Ruandi koji su 1994. godine započeli Huti, a okončali Tutsi pobjedom Ruandske patriotske fronte - RPF-a.
Jedina bitna stvar u sukobu dvaju afričkih etniciteta je ta da su i jedan i drugi narod vršili nasilje, teško kršeći međunarodno humanitarno pravo i u vojnoj akciji pobivši golem broj civila.
Autorica naglašava da je pozadina ove tragedije znatno složenija od «prastarih mržnji» koje joj pripisuju, jer takve nisu primaran uzrok genocida ni u Africi, ni u Evropi.
Kao što je primjerom bivše Jugoslavije već istakla, genocide organizuju i podstiču ljudi, a genocid u Ruandi je izazvala eksplozivna fuzija siromaštva, loše ekonomske situacije, bezvlašća, vjerske zadrtosti, ljubomore i niza drugih faktora.
Ipak, detonator su u rukama držali vojni i politički predvodnici kojima je bilo stalo jedino do vlastitoga bogaćenja i ostanka na vlasti.
Korijene kulture nekažnjivosti kada je u pitanju genocid u Ruandi, započet 1994. godine, razaznajemo nekoliko desetljeća prije, kada su evropski kolonijalni vladari razdvojili Hute od Tutsa, a Ruanda je nakon Prvog svjetskog rata bila belgijska kolonija.
Autorica u četvrtom poglavlju «Natezanje s Beogradom: 2000. i 2001.» vješto opaža kako je za netrpeljivost Srbije i njenog naroda spram Haškoga tribunala kriva antihaška propaganda prosrpski orijentisanih političkih lidera, koji su svojom višegodišnjom kulturom pljuvanja, blaćenja, ismijavanja i nipodaštavanja rada Tribunala, u narodu uspjeli probuditi osjećaj neprikosnovene mržnje prema Tribunalu.
Takva mržnja izbijala je iz uvredama i pogrdama na račun glavne tužiteljice ispisanih parola po reklamnim plakatima ili iz tvrdoglavosti i nesklonosti Miloševićevih političkih i idejnih sljedbenika, poput Vojislava Koštunice, za onim minimumom ostvarene komunikacije s Haškim tribunalom i njegovim dužnosnicima.
Miloševićeva dugogodišnja protiv Tribunala usmjerena propaganda, koju je posredstvom srbijanskih medija širio, zarazila je i Koštunicu, koji je porekao međunarodni institucionalni karakter Haškoga tribunala, nazivajući ga političkom tvorevinom Sjedinjenih Država; političkim sudom koji, podižući optužnice protiv srpskih vođa i ponašajući se izrazito politički, služi interesima NATO-a.
S tim u vezi je i njegovo žustro protivljenje izručenju Miloševića Tribunalu.
Kako autorica ističe, mediji su uporno ponavljali da je Tribunal sastavni dio urote kojom Zapad želi uništiti Srbe, u šta je Srbima bilo lahko povjerovati.
Carla Del Ponte argumentuje da su u svakoj državi izloženoj napadu, kao što je Srbija bila izložena napadu NATO-a, kao što su Sjedinjene Države bile izložene napadu Al Quaide, i kao što je, nešto kasnije, Irak bio izložen napadu Amerike i njenih saveznika, ljudi osjetljivi na «sirenski zov službene propagande koja ih poziva na odbranu domovine i njene časti», nezavisno od toga koliko je režim te zemlje brutalan ili prilagođen čovjeku i njegovim potrebama.
Nesaradnja s Haškim tribunalom političkih vođa država odgovornih za zločine nije jedini razlog izostajanju rezultata njegove misije.
Autorica će nas u istinitost navedenog uvjeriti sadržajem petog poglavlja «Natezanje s birokracijom Tribunala: od 2000. do 2002.», ističući da je sposobnost Tužilaštva za vođenje složenih istraga protiv političkih vodstava uveliko oslabila u vremenu kada je, zahvaljujući političkim promjenama u Hrvatskoj i Srbiji, odjednom počeo jačati potencijal za provedbu istraga i podizanje optužnica protiv osoba najodgovornijih za počinjene zločine u proteklim ratovima.
Tužilaštvo je raspolagalo sa sve manje ljudi koji su bili sposobni sastaviti kvalitetne optužnice i potkrijepiti ih u sudnici.
Prevelik broj istražitelja fokusirao se na prikupljanje podataka koji su dokazivali krivicu isključivo pojedinaca nižega ranga, zanemarujući osobe radi kojih je Vijeće sigurnosti u biti i osnovalo Tribunal - osobe koje su ratnih godina u Jugoslaviji bile na najvišim političkim, vojnim i sigurnosnim položajima, i koje su za zločine bile najodgovornije.
Ipak, činjenica je i ta da donošenje pravedne presude svakom onom ko je odgovoran za ma kakve zločinačke radnje ne smije izostati i ukoliko je riječ o enormno golemoj cifri optuženika.
S te strane, autorica u ovom poglavlju govori o propustima u radu ICTR-a - Međunarodnoga kaznenoga suda za Ruandu, osnovanog od Vijeća sigurnosti UN-a 8. novembra 1994. godine.
Naime, problem prioriteta u odabiru osumnjičenika bio je naročito težak, jer je broj žrtava koje su teretile jednoga počinioca zločina bio zaprepašćujuće velik.
Autorica se sjeća da je prilikom njene prve posjete Ruandi, Istraživački tim prikupljao informacije o dvije hiljade pojedinaca osumnjičenih za genocid.
Ubrzo je taj broj smanjen na dvjesto osumnjičenika, te, pod pritiscima koji su dolazili izvan Tribunala, i ova cifra je smanjena.
S ovakvom apsurdnom stvarnošću se osoba suočava radeći za Ujedinjene narode, što nije pitanje nedostataka u svjetskoj organizaciji kao takvoj, nego političkih pritisaka izvana.
Dakle, čak i ukoliko Tužilaštvo raspolaže dokazima protiv osumnjičenika koji je ubio šest hiljada ljudi, ova institucija odlučuje da protiv njega neće provoditi kazneni postupak jer njegov rang nije dovoljno visok.
Zatim se, kako Carla Del Ponte tvrdi, pitate da li ćete mu uopće ikada i suditi, jer je ruandski pravosudni sistem pretrpan zaostalim predmetima, pa će za procesuiranje svih slučajeva možda biti potreban čitav vijek.
Carla Del Ponte u šestom poglavlju «Natezanje s Beogradom: 2002. i 2003.» čitaoce upućuje u ispravan put sudske istrage počinjenih zločina, konstatujući da su Haškome tribunalu trebale činjenice koje terete ratne zločince, konkretno Miloševića, ali na način direktne povezanosti određenih optuženika sa zločinačkim radnjama.
U slučaju Miloševića, u sudnici su bili poželjni autentični svjedoci koji imaju pristup povjerljivim informacijama; istaknute diplomate i vođe međunarodne zajednice koje su tokom rata imale posla sa spomenutim zločincem.
Nisu bili potrebni dokazi o ubijanjima, silovanjima te drugim zločinima, nego dokazi koji Miloševića povezuju s ubijanjima, silovanjima i drugim zločinima.
U sedmom poglavlju «Natezanje s Kigalijem: 2000. i 2001.», autorica otkriva da je zahvaljujući nesklonosti ruandskoga tužilaštva i ruandskih vlasti da s Tribunalom sarađuju, a uprkos vjerodostojnim izvještajima o masakrima koje su počinili Tutsi, Haški tribunal uporno podizao optužnice isključivo protiv Hutua.
Autorica navodi da je Tribunal bio svjestan toga da će otvaranje istrage nad Ruandskim patriotskim frontom dirnuti vlasti u Kigaliju u bolnu tačku, jer su predsjednik Kagame i ostale tutsijevske vođe najveći dio svoga političkog legitimiteta zasnivali upravo na pobjedi RPF-a nad Hutuima kao počiniteljima genocida 1994. godine.
U ovome poglavlju također doznajemo i to da je Tribunal uz pomoć Interpola objelodanio i hutuovske bjegunce koji su počinili zločine, od kojih su dvojica bili katolički svećenici pod lažnim imenima.
Sedmim poglavljem neprikosnoveno možemo potvrditi koliko i sami religijski poglavari te same religijske institucije mogu na najpoganiji mogući način raditi protiv svega onoga što žustro propagiraju narodu, „mažući mu oči“, jer je, u konkretnom primjeru optuženika Serombe, Italija pod golemim utjecajem Vatikana odbijala Tribunalu izručiti ovoga optuženika.
Pritisak Vatikana je bio sporan zbog njegove nesklonosti da ruandske ili ma kakve svećenike dovede u vezu s genocidom, mada je belgijski sud proglasio krivima i dvije časne sestre koje su Hutue obavještavale o skrovištima Tutsija u njihovome samostanu, dajući Hutuima benzin kojim su polili i zapalili zgradu u kojoj su se krile hiljade civila.
Osmo poglavlje «Natezanje s Beogradom: 2003. i 2004.» snažno argumentuje nesklonost beogradskih vlasti da sarađuju s Tribunalom te samo djelimičnu dostupnost dokumenata Vrhovnoga savjeta odbrane, kao ključnih dokaza protiv Miloševića.
Autorica u ovom poglavlju iznosi da su beogradske vlasti insistirale na tome da kancelarija Tužilaštva, prilikom analize i pripremanja pojedinih osjetljivih dokumenata za suđenje, u tajnosti zadrži one nad kojima su beogradske vlasti zahtijevale «zaštitne mjere».
Srbijanski zvaničnici su od Tribunala tražili i da pred javnošću drži «zapečaćenima» imena četverice generala: Pavkovića, Lazarevića, Đorđevića i Lukića, među kojima je ovaj posljednji bio druga osoba po rangu u srpskoj policiji, a koju, baš zbog toga te zato što je za saradnju s Haškim tribunalom neophodna saradnja policije, niko neće htjeti uhapsiti.
Carla Del Ponte devetim poglavljem «Natezanje s Kigalijem: 2002. i 2003.» ističe da je ruandska vlada sa tutsijevskom većinom onemogućavala Haški tribunal u spoznavanju istine o ruandskome genocidu, uvodeći u junu 2002. godine propise o kretanju državljana.
Bilo je nelogično to da ruandska vlada, kojom dominiraju Tutsi kao zajednica koja je pretrpjela genocid, želi zakočiti ili onemogućiti kazneni progon optuženih Hutua poput Bagosore.
Ipak, novouspostavljeni propis o kretanju ruandskih državljana bio je montiran upravo s ciljem da se ograniči kretanje svjedoka koji su iz Ruande putovali u Tribunal u Arushi, i čije je svjedočenje bilo ključno za kazneni progon optuženih za genocid.
Cilj ruandske vlade, kojom su dominirali Tutsi, bio je da prikrije istinu o zločinačkim radnjama tutsijevske Ruandske patriotske fronte 1994. godine, jer se dobar dio krivaca za počinjeni genocid prometnuo u ruandsku političku i vojnu elitu, koja je po svaku cijenu željela Tribunal spriječiti u doznavanju prave istine o genocidu u Ruandi.
Deseto poglavlje «Natezanje sa Zagrebom od 1999. do 2007.», upućuje nas u nesklonost, ovoga puta, hrvatskih zvaničnika poput Sanadera i Račana da sarađuju s Tribunalom u vezi s predmetom zvanim - Anto Gotovina; zločincem koji je komandovao ustaškim vojnim jedinicama u paklenoj operaciji «Oluja», te drugim optuženim Hrvatima poput Blaškića, Kordića ili Bobetka.
Carla Del Ponte navodi kako ne može zaboraviti prkosnu izjavu koju je Tuđman dao na samrtničkoj postelji, a koja glasi kako Hrvatska nikada ne bi smjela dozvoliti hapšenje i izručenje Hagu hrvatskih «časnika» koji su učestvovali u vojnoj akciji vraćanja hrvatskoga teritorija pod nadzor hrvatske vlade, odnosno da Hrvati koji su svoju zemlju oslobađali od zla za to ne smiju odgovarati.
Inače, kazneni progon optuženih Hrvata temeljio se na zločinima koji su se dogodili prilikom dvije vojne akcije - prve koju je Republika Hrvatska poduzela kako bi vratila nadzor nad svojim teritorijem koji su pobunjeni Srbi, uz pomoć Jugoslavenske narodne armije okupirali 1991. godine, te druge akcije koju je Hrvatska, djelujući preko svoje produžene ruke - paravojske bosanskih Hrvata poznate pod nazivom Hrvatsko vijeće odbrane, vodila od 1992. do 1994. godine kako bi preotela teritorij od Bosne i Hercegovine i priključila ga Republici Hrvatskoj.
Jedanaesto poglavlje «Natezanje s Kosovom: od 1999. do 2007.» otkriva da je istraživanje slučaja zvanog Kosovo frustrirajuće više od svih istraga koje je Tribunal za bivšu Jugoslaviju proveo.
Ova srbijanska pokrajina je i u bivšoj Jugoslaviji bila najnerazvijenija regija, te je stoga bilo izrazito teško pronaći svjedoke i procesuirati ratne zločine u zemlji s traumatizovanim, gnjevnim stanovništvom koje nije imalo vremena pokopati svoje mrtve; u zemlji bez institucija i s malo predstave o vladavini zakona, izuzev drevnoga zakona odmazde o kome su pisali Homer i grčki tragičari.
U junu 1999. godine Kosovo nije imalo policiju, a NATO i UNMIK su se s malo entuzijazma prihvatili zadatka održavanja reda i mira na tom području.
Albanska zajednica je imala političke lidere poput Ibrahima Rugove i drugih umjerenjaka koji su po svaku cijenu nastojali primijeniti nenasilne metode otpora srpskoj opresiji krajem 80-ih i u 90-im godinama, ali, kao što je već prethodno navedeno, ti su se politički rukovodioci našli bez ikakvih funkcionalnih institucija vlasti, zbog čega istražioci Tužilaštva nisu uspijevali prikupiti dokaze, oslanjajući se na lokalne kosovske vlasti.
Pojedini Albanci na Kosovu koji su bili voljni pružiti informacije i svjedočiti na Sudu protiv osumnjičenih pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova - OVK-a morali su biti zaštićeni, što je u nekim slučajevima značilo preseliti cijele porodice u treće zemlje u vremenu kada većina zemalja nije bila spremna primiti takve ljude.
Carla Del Ponte navodi da policijski detektivi od Berna, Brisela do Bronksa znaju koliko frustracija donosi istraga nad Albancima umiješanima u organizovani kriminal.
Albanski jezik, kao jedan od najstarijih u Evropi, je problem jer ima malo govornika koji nisu Albanci, a pridobivanje izvornih albanskih prevodilaca je, baš kao i u slučaju svjedoka, otežano jer je albansko društvo veoma tijesno povezano, dok mnogi albanski klanovi priznaju samo svoj tradicionalni zakon osvete koji članove porodica izlaže odmazdi.
Istovremeno, srpski svjedoci su preko kosovskih granica pobjegli u Srbiju i Crnu Goru, a Milošević i srpski nacionalistički politički lideri su, nastojeći sebe i pripadnike vojske i policije zaštititi od krivičnoga progona, odbili haškim istražiocima dopustiti pristup srpskim žrtvama navodnih OVK-ovih zločina.
U pretposljednjem, dvanaestom poglavlju «Natezanje s Beogradom: od 2004. do 2006.» Carla Del Ponte čitalačkoj populaciji prenosi svoje utiske i osjećaje bijesa kada je saznala za Miloševićevu smrt.
Ova smrt je bila poput samoubistva nepažnjom, navodno iznenadna, mada je, kako autorica govori, Milošević znao za svoju bolest te morao znati i to da se miješajući lijekove igra sa životom.
Carla Del Ponte navodi da je tužilački tim mjesecima upozoravao na to da Milošević ne uzima propisani lijek za visok pritisak, te da tim nije znao da Milošević uzima nepropisane lijekove koji suzbijaju korisne efekte njegovoga lijeka.
Milošević je od Raspravnog vijeća zatražio da mu dopusti privremeno puštanje na slobodu kako bi mogao otputovati u Rusiju «na liječenje», što je Tribunal smatrao očajničkim pokušajem da izbjegne proglašenje krivim, nastojeći da prikazivanjem svoga zdravstvenoga stanja lošijim nego što ono jeste pobjegne i pridruži se pritom svojoj supruzi i sinu, koji su bili u bijegu pred srpskim vlastima.
Istina, pred kraj 2004. godine pa do prve polovine 2005., Haški tribunal je svjedočio ubrzanom i nevjerovatnom nizu dobrovoljnih predaja, jer su se, pod pritiskom Beograda da se dobrovoljno predaju, rijeke bjegunaca slijevale istovremeno i iz Srbije i iz Republike Srpske. Autorica izdvaja niz razloga koji su mogli prouzrokovati i podstaći ovakvu drastičnu promjenu, među kojima je i otežan proces integracije Srbije u Evropsku uniju zbog nesaradnje s Haškim tribunalom, predviđena novčana nagrada SAD-a za informacije koje bi dovele do hapšenja haških bjegunaca, prigovaranje istaknutih pripadnika Srpske pravoslavne crkve tome što zbog tvrdoglavih pojedinaca koji odbijaju predati se njihovi sunarodnjaci tonu u siromaštvo te drugih razloga.
Bilo kako bilo, nakon četiri godine saslušanja, odbrani je ostalo još samo četrdeset sati izlaganja, a Milošević je umro, na taj način zauvijek pobjegavši od kazne koju bi snosio zbog učinjenih zlodjela.
Da je ostao živ, Slobodan Milošević ne bi time ništa dobio, a izgubio bi sve.
Nažalost, najviše što je Miloševićevo suđenje žrtvama donijelo bila je odluka Raspravnoga vijeća da odbije Miloševićev prijedlog da se odbace optužbe zbog navodnoga nedostatka dokaza.
Ovim poglavljem Carla Del Ponte nas podsjeća i na nezaboravno, beskrupulozno i vješto Miloševićevo poigravanje s Tribunalom tokom suđenja.
Naime, suci su se, kako su mjeseci suđenja prolazili, našli u golemoj neprilici kada je u pitanju Miloševićeva odbrana.
Vrijeme predviđeno za izlaganje odbrane je istjecalo, a Milošević nije iznio nikakvu suvislu odbranu za dva, nepobitno najčvršća argumenta optužbe: optužnice koje su se temeljile na zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini te u Hrvatskoj.
Takva situacija ne bi nastupila da je Raspravno vijeće Miloševića odmah prisililo da prihvati branioce koje mu je dodijelilo.
Milošević je dobar dio svoje odbrane fokusirao na historijske teme u vezi s Kosovom, a ne s Bosnom i Hercegovinom ili Hrvatskom; na besmisleno veličanje Srbije čija je državnost, navodno, utemeljila Jugoslaviju; na predstavljanje Srbije kao žrtve, a rata u Bosni i Hercegovini kao vjerskoga sukoba u kome se kršćanstvo suprotstavilo militantnome islamu; na isprazno politizovanje i držanje govora svojim vjernim sljedbenicima u Srbiji i drugdje.
O historijskoj prevari međunarodne zajednice kada je u pitanju njeno indolentno i malodušno ponašanje i reagovanje na tragediju stradanja bosanskih muslimana, ali i na pogibiju kompletnoga naroda Bosne i Hercegovine, o historijskoj i decenijskoj izdaji te okrutnome i licemjernom kršenju, ignorisanju i skrnavljenju pravde i morala, autorica govori u posljednjem - trinaestom poglavlju spomenute knjige.
Naime, u periodu «natezanja» Haškoga suda s Beogradom i Crnom Gorom 2006. i 2007. godine, o čemu kazuje istoimeno poglavlje, principi međunarodne zajednice, koji odobravaju političke aktivnosti država kao subjekata međunarodnoga prava samo ako su u skladu s međunarodno-pravnim principima, konkretno govoreći, koji odobravaju priključenje «Partnerstvu za mir» vodećega vojnog saveza na svijetu - NATO-a jedino onim zemljama čije vlade sarađuju s Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, srušili su se kao kule od karata.
Beograd je obaviješten da će «Partnerstvu za mir» moći pristupiti tek kada Mladić bude izručen Hagu, što je u jesen 2006. godine pogaženo ukidanjem uvjeta za ulazak Srbije u „Partnerstvo za mir“ od Sjedinjenih Država.
O još bolnijoj i većoj prevari te izdaji žrtava genocida u Bosni i Hercegovini, počinjenog u periodu od 1992.-1995., Carla Del Ponte govori u kontekstu odbijanja međunarodne pravde, odnosno Međunarodnoga suda pravde, da Srbiji izrekne presudu za saučesništvo u genocidu nad Bosnom i Hercegovinom i za masovna ubistva počinjena u Srebrenici.
Predsjednica Suda britanska sutkinja Rosaly Higgins objavila je da Sud smatra kako se čin genocida u Srebrenici ne može pripisati državnim tijelima Srbije.
Prema konačnoj i nepromjenjivoj odluci Suda, Srbija je kriva utoliko što je genocid u Srebrenici mogla spriječiti, jer je za nakane njegovih počinitelja znala, mada nije bila na čelu njegovog izvršenja.
Ovakva sramotna i po žrtve ponižavajuća odluka Suda nije bila potkrijepljena ključnim dokazima VSO-a, odnosno Vrhovnoga savjeta odbrane, koji vojsku bosanskih Srba dovode u direktnu vezu s Jugoslavenskom narodnom armijom; koji potvrđuju Srbe iz Republike Srpske kao produženu ruku JNA.
Zapisnici Vrhovnoga savjeta odbrane i drugi tajni lični dosjei pružaju neposredan dokaz o nadzoru Srbije i usmjeravanju srpskih ratnih nastojanja u Bosni i Hercegovini.
Ovi zapisnici sadrže opis načina na koji je Srbija pomagala i finansirala ratna nastojanja Srba.
Autorica naglašava da je od proljeća 2003. godine pa nadalje, Tužilaštvo primilo stotine tajnih dokumenata, uključujući zapisnike sa ratnih sastanaka jugoslavenskih političkih i vojnih čelnika, koji su pružali jasne dokaze o ulozi Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini, međutim, Srbija je uspjela od Međunarodnoga kaznenoga tribunala dobiti dozvolu da neke dijelove tih spisa zadrži podalje od očiju javnosti.
Bitnije u ovome je to što je Srbiji dopušteno da određene podatke zataška pred sucima Međunarodnoga suda pravde.
Suci nisu izvršili pritisak kako bi imali pristup kompletnoj arhivi Vrhovnoga savjeta odbrane, a, u protivnom, bi moguće drukčije presudili.
Možda bi najpravilnije bilo konstatovati da Sud nikada ne bi ni presudio u korist žrtava, jer nije prisilio Srbiju da date dokumente kao nepobitna svjedočenja o tragediji nedužnoga naroda dostavi.
Pretpostaviti možemo da je Srbija bila u dosluhu s nekom od velikih sila - možda Amerikom, Rusijom ili nekom trećom, pod čijim prijetnjama je Sud ostao suzdržan u vršenju pritisaka na Srbiju da služi pravdi.
Advokati koji su zastupali Bosnu i Hercegovinu od Suda su zatražili da od Srbije zahtijeva necenzurisanu verziju dokumenata, ali je Sud to odbio obrazloživši da je Tribunalu za ratne zločine dostupan opširan dokazni materijal, čime potvrđujemo da suci nisu vidjeli zaštićene dijelove zapisnika Vrhovnoga savjeta odbrane.
Carla Del Ponte navodi da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu, čime je proglašena prvom državom u historiji krivom za takvo kršenje, jer nije uhapsila i Međunarodnome kaznenome sudu za bivšu Jugoslaviju izručila Karadžića i Mladića.
Apel Evropskoj uniji, u kontekstu prijema Srbije, bilo bi logično uputiti, pitajući se šta je s njenim vrijednostima i načelima; želi li uopće u svoje članstvo integrisati državu koja krši Konvenciju o genocidu?
Bez obzira na nepravedno donesenu presudu, odnosno presudu koja Srbiju ni trećinom ne tereti za izvršene zločine u Bosni i Hercegovini u periodu rata od 1992.-1995., osnivanje Haškoga tribunala potaklo je osnivanje Tribunala za Ruandu, specijalnih tribunala za Sierra Leone, Istočni Timor, Kambodžu i Libanon, stalnog Međunarodnog krivičnog suda, te osnivanje brojnih drugih sudova domaćeg tipa u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i na Kosovu, koji već sude ili će suditi optuženicima srednjeg i nižeg ranga.
Da nije osnovan Tribunal za bivšu Jugoslaviju, teško je vjerovati u to da bi srbijanska javnost ikada vidjela video traku o zločinima „Škorpiona“ i saznala pojedinosti o masakru u Srebrenici te imena zločinaca; teško je povjerovati i to da bi hrvatska javnost ikada pročitala transkripte svoga predsjednika Tuđmana i visokorangiranih članova svoje vlade, iz kojih se vidi da su donosili odluke o učestvovanju i komadanju Bosne i Hercegovine i premještanju stanovništva.
Jedini način da se stanovništvo Srbije i Srbi svuda u svijetu direktno uvjere u to da su (i na koji su način) Milošević i članovi beogradske vlade i njenoga rukovodstva učestvovali u ratu u Bosni i Hercegovini, što je, zapravo, značilo učestvovanje u genocidu koji je u njihovo ime izvršen u Srebrenici, bilo bi direktno dostavljanje zapisnika Vrhovnoga savjeta odbrane srbijanskoj javnosti.
Krivicom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, odnosno zbog načina odlučivanja među njegovim članicama, naročito Sjedinjenih Država i Velike Britanije, Tribunal za Ruandu ne uspijeva izaći iz začaranoga kruga nekažnjivosti.
Kakvu su pravdu dočekale nedužne žrtve među Hutima; gdje je istraga o ubijanjima neregularnih jedinica Tutsija - RPF-a, čiji su pripadnici sada članovi ruandske vlade i vojske?
Carla Del Ponte i Chuck Sudetic «Pogovorom» kao završnim dijelom knjige zaključuju da u svakom području u kome traju sukobi, političke vođe, diplomati, vojni komandanti, šefovi obavještajnih službi i politički eksperti pronalaze i iznose mnoštvo razloga zbog kojih bi međunarodnu pravdu, odnosno stremljenje k njoj, te institucije međunarodne pravde skrenuli s pravoga puta.
Uvijek postoji neka inicijativa zemalja ili njihovih političkih vođa koja bi, u datome trenutku, trebala biti preča od služenja pravdi.
Uvijek postoje neki, nerijetko besmisleni i neopravdani argumenti koje države i njihovi lideri iznose u korist vlastite nesklonosti da sarađuju s međunarodnim pravosudnim institucijama koje nastoje okončati kulturu nekažnjivosti.
Uvijek postoje razlozi kojima licemjeri pravdaju svoju nesaradnju u vezi s međunarodnim pravom i kršenje njegovih odredaba; za omalovažavanje njegove vrijednosti za zajednicu.
Pritiscima u cilju ostvarivanja saradnje s Međunarodnim krivičnim sudom, nacionalne administracije će uvijek pravdati prepreke ovom ili onom programu obnove, ovim ili onim izborima koji se približavaju, ovoj ili onoj raspravi o novom ustavu ili pojedinoj ključnoj političkoj ili ekonomskoj odluci.
Ipak, mirotvorstvo i napori usmjereni na jačanje države niti će ojačati državu, niti će dovesti do mira ukoliko od samoga početka u djelokrug svojih aktivnosti i rada ne uključe element pravde.
Progon najvećih kršitelja međunarodnoga humanitarnog prava na svim stranama i okončanje kulture nekažnjivosti neće biti mogući ukoliko se svakom pojedincu jasno ne stavi na znanje da niko nije iznad zakona.
Samo mirotvorstvo bez pravde faktički ne znači ništa.
Ono diplomatama omogućava danonoćno pregovaranje o miru; pregovaranje koje je međunarodnoj zajednici važnije i od samoga mira.
Evropa, koja je dom različitih naroda, svoju političku kulturu zasniva na često dugotrajnim i mučnim raspravama uprazno - na pregovorima koji samo odlažu osmišljavanje i utvrđivanje preciznih i konkretnih rješenja.
Ni sama Carla Del Ponte se nije pomirila s tim da su rasprave o miru važnije od samoga mira,
da neoptuživanje i nedonošenje presuda krivcima održava stanje mira na međunarodnoj razini.
Mada autorica to govori u kontekstu pogrešnoga modernoga pristupa miru kao principu bitnijem od pravde, možemo razumjeti da ona javnosti želi poručiti kako je mirovni proces zamijenio mir kao vrhunac čovječanskih plemenitih težnji (strijemljenja) i postignuća.
Kako je mir u njegovom doslovnom značenju i esenciji, kao stanje ne-rata koje članove zajednice čini barem relativno sigurnim i zaštićenim, jeftino prodan i iznevjeren; pretočen u ono što se zove „mir na papiru“ ili, u konstelaciji ex-jugoslavenske problematike, u, doslovno rečeno, Dejton.
Nauštrb pravde kao logične insinuacije pravovjernoga mira, mir se postiže bilo kako i pretvara u na papiru gotov čin, koji samo formalno obavezuje njegove potpisnike i učesnike pregovora na ispunjenje i primjenu istoga.
Carla Del Ponte kaže kako se, prije nego što stupe u bilo kakve pregovore, strane moraju uvjeriti u to da krivično neće biti gonjene, jer je to jedini način da pristanu na ma kakav–takav kompromis.
Dejtonski sporazum je falsifikat mira, koji je narodu podvaljen kao alibi za davanje Republike Srpske i nekadašnjih enklava Srebrenice i Žepe Miloševiću na upravljanje.
Međunarodna zajednica je ovakvim obećanjem kupila Miloševićevu volju da pristupi mirovnim pregovorima.
Sam mir ili krnji mir, o kakvom doznajemo čitajući navode Carle Del Ponte, apstraktna je težnja i doseg međunarodne zajednice koja, onostranim pregovaranjima i sporazumima, bezobrazno i nehumano žrtvuje nužnost da pred institucije međunarodne pravde dovede i po pravednom postupku osudi one koji to zaslužuju.
Optuživanje Miloševića pred Haškim sudom remeti proračunatu politiku međunarodne zajednice, odnosno njenih političkih i diplomatskih krugova, da mir postignu pregovorima, odnosno da postupkom pregovaranja našu pažnju skrenu s onoga što treba da se desi i što je nužna pregovaračka zadaća.
Međunarodnoj zajednici je draži dijalog do unedogled, čak i kada on ničemu ne vodi, odnosno kada samo sputava donošenje odluka koje stvari postavljaju tamo gdje im je mjesto.
Otezanje s pregovorima kada je u pitanju Srbija i, konkretno, slučaj zvani Milošević dovelo je do toga da je u samom procesu suđenja izgubljeno dosta na vremenu, a sam Milošević svojom, navodno, iznenadnom smrću samo par sedmica prije donošenja presude kao indicijom zamornoga četverogodišnjega sudskoga saslušanja, najvećim dijelom propraćenog užasavajućim nebulozama koje je Milošević izgovorio, kako i sama Carla Del Ponte navodi, «stotine svojih žrtava lišio» «potpunog zadovoljenja pravde koje zaslužuju».
Ipak, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je Tribunal za bivšu Jugoslaviju osnovalo dok su u Bosni i Hercegovini činjeni ratni zločini.
Carla Del Ponte poručuje da bi efekt međunarodnih pravosudnih institucija mogao biti konstruktivan, čak i veći, ukoliko bi one na vrijeme i prije uspostave samoga mira agresivnije afirmisale svoj autoritet.
Pravda ne smije čekati mir, u prevedenom - ona ne smije čekati ishod rata i njegov kraj, mirovne sporazume, sudske procese i danonoćna pregovaranja, nego djelovati na mjestu- urgentno i odmah – kako ne bi bilo nepredviđeno odbjeglih njenih prekršilaca.
Kao primjer pravilnoga odnosa spram situacije mogu nam poslužiti zemlje potpisnice Rimskoga statuta, koje su osnovale Međunarodni krivični sud kao sredstvo za sprečavanje ratnih zločina u budućnosti.
Knjiga „Gospođa tužiteljica“ ukazuje nam na licemjernu politiku velikih sila koje vladaju svijetom.
Carla del Ponte nas podsjeća na činjenicu da države ne poštuju Povelju UN-a i konvencije koje su same prihvatile i koje čine međunarodno javno pravo kojim svijet treba da se upravlja, a samim tim i velike sile.
Države se zbog političkih, ekonomskih i drugih interesa ne pridržavaju načela međunarodnoga prava, nego, naprotiv, svijet dijele na svoje interesne sfere, nastojeći nauštrb pravde, pravičnosti i općega dobra ostvariti maksimum vlastite dobiti.
MILICA BONAR
[1] Naslov originala “Madame Prosecutor: Confrontations with Humanity’s Worst Criminals and the Culture of Impunity”, Copyright, Carla Del Ponte 2008; za bosanskohercegovačko izdanje Buybook, Sarajevo, 2008. godina