IRANSKI FILMOVI ŽIVOTA

Mustafa Canka

Kinematografija Irana predstavljena u Podgorici

Film je u posljednjoj deceniji najpoznatiji kulturni proizvod na Zapadu. Veliki broj iranskih sineasta učestvuje na filmskim festivalima u svijetu, gdje gotovo redovno osvajaju prestižne nagrade. Imena Abbasa Kiarostamija, Jafara Panahija, Majida Majidija, Dariush Mehrjuija, Mohsena Makhmalbafa i njegove kćerke Samire poznata su na čitavoj planeti.

Po umjetničkom iskazu Iranci danas prednjače u svjetskoj kinematografiji. Njihovi filmovi ostavljaju trag na duši. Nevjerovatno su impresivni. Nisu patetični i melodramatični, samo su bolni i insistiraju na artikulaciji odgovora na pitanja koja postavljaju. Svoj egzotičan i, naizgled, samodovoljan svijet Iranci ne žele utopiti u iluziji spokoja i savršenstva.

Običnom gledaocu u Evropi i SAD-u je doskora bilo teško da „pročita“ ovaj film, bilo zbog njegove osobenosti, bilo zbog iskrivljene percepcije suvremenog Irana i njegove kulture. No, to je još više doprinijelo auri egzotike ovih filmova.

Nedavno je i crnogorska publika imala prigodu da u Podgorici pogleda manifestaciju „Remek djela savremenog iranskog filma“.

Utisci i publike i filmskih kritičara su bili izvanredni.

Trag na duši

Podgorička publika mogla je da pogleda najbolje filmove: „Bijeli balon“ Jafara Punahija, „Djeca raja“ Majida Majidija, „Jabuka“ Samire Makhmalbaf, te ostvarenja Abbasa Kiarostamija „Kroz maslinovo granje“, „Gdje je kuća mog prijatelja“, „Ukus trešnje“ i „Krupan plan“.

„Petnaest godina se na studiozan način bavim iranskim filmom i nisam naišao ni na jednu kontroverznu situacijiu. Nema među njima rasprava kakve svakodnevno možete naći kod nas u Evropi. Jedni drugima pomažu na snimanju filmova. Jedni drugima su asistenti i pisci scenarija. Iranski režiseri čak igraju u filmovima svojih kolega. Nevjerovatan je način na koji se oni vole, razumiju i umjetnički predstavljaju čitavom svijetu kao harmoničan svijet“, kazao je profesor Univerziteta u Oklahomi Mihajlo Nedeljković. Prema njegovim riječima, ljudi koji pogledaju iranski film nikada ga ne mogu zaboraviti. „Iranski filmovi ostavljaju trag na duši koji se ne može sprati nikada. Ubitačno su impresivni. Pamte se čitav život. Kako je to moguće, ne znam, ali čovjek prije i poslije iskustva s iranskim filmom nije isti čovjek. Ovaj koji je odgledao iranski film bliži je sebi i bolji u odnosu na sebe pređašnjeg.“

Traženje smisla egzistencije

Zato centar filmske umjetnosti danas, tvrdi profesor Nedeljković, nije više Los Anđeles, Pariz ili Tokio. „To je iranska filmska industrija koja je preživjela revoluciju, rat i cenzuru i koja stvara nešto rijetko i predivno: film života!“, dodao je on i zaključio: „Ljepota svakodnevnog i, naizgled, bezbrižnog života im je zajednička. Ali taj život, običan dječiji život, u iranskom slučaju, otvara prostor za bezbrojne teme, vrlo interesantne za razmišljanje i ponekad vrlo kontroverzne. Najkompleksnije teme su vrlo lijepo obrađene. Ni u jednom iranskom filmu nećete čuti psovku, nećete vidjeti nasilni akt, ubistvo, seks... Nema toga. Ali, napetost je hičkokovska. Nije neophodno u filmu baviti se nasiljem. Iranci su to dokazali na veličanstven način.“

I zaista: seks i nasilje, glavni sastojci zapadne «sedme umjetnosti», ne postoje u iranskom filmu. Žene su u zapadnim filmovima, uglavnom, «potrošna roba», dok im se u iranskim odaje poštovanje koje zaslužuju. Zato je i razumljivo što su od velike iranske produkcije deset odsto režirale žene.

Uostalom, ono što se na Zapadu svodi na puko kršenje društvenih tabua i efekte šoka, iranski redatelji, nikada ne zaboravljajući da se sve radi «u ime Allaha, Gospodara svih svjetova», prevode u razumijevanje običnog ljudskog života i smrti, kontemplativne sfere i spiritualne kategorije.

Kritičari smatraju da svoj uspjeh iranska kinematografija zasniva i na činjenici da ponovno otkriva ono zatomljeno ili već poništeno u zapadnom čovjeku.

Za iranske autore film je mnogo rjeđe isječak i fragment. Češće je to pokušaj sinteze, suma iskustava i pitanja o cjelini koja nas okružuje. Bilo da su u središtu priče «rani jadi» djetinjstva, politikom uzrokovana tragedija kurdskih izbjeglica ili položaj žene u društvu, iranski reditelji nastoje da realne motive iskoriste kao povod za, uvijek aktualnu, zapitanost nad smislom ljudskog bivstvovanja.

Film u srednjoj školi

Ekspanzija iranske kinematografije zbila se prije desetak godina kada je svijet otkrio revolucionarni izraz jedne male kinematografije. Kada se kaže revolucionarno, to se ne čini iz razloga što su iranski reditelji donijeli nešto novo, nego zbog toga što su uspjeli da nastupe «frontalno». Dakle, ne pojedinačno, nego kao grupa od petneaestak autora koji su na svjetskim festivalima osvajali sve moguće nagrade.

Ako Martin Skorcese za vodećeg iranskog režisera kaže da «Kiarostami predstavlja najviši nivo umjetničke vještine u filmu», ne mislim da bi mu trebalo proturječiti. Jedan od filmskih umjetnika koji je često boravio u Iranu, srpski redatelj kreativnih dokumentarnih filmova Vladimir Perović, rekao je da je tajna uspjeha iranskog filma višedecenijski obrazovni rad na svim nivoima. «Bio sam fasciniran činjenicom da u srednjim školama postoji predmet film, i da je đacima omogućeno da snimaju filmove. Američko-poljski režiser Slavomir Grinberg i ja držali smo predavanje u jednoj srednjoj školi, nevjerovatno koliko ta djeca već znaju o filmu. Malo je poznato da su pravi počeci iranske kinematografije dječiji filmovi u koje se ulagalo i ulaže mnogo, koje su radili svi danas poznati autori. Kasnije su, korak po korak, pravljeni filmovi i za drugu 'odraslu' publiku».

On je uvjeren da se fenomen uspjeha iranskog filma u današnjem svijetu može sagledati i kao osobeni vid kompenzacije, odnosno zadovoljenja iskonske potrebe gledatelja koju suvremena filmska industrija nije u stanju da pruži.

U svakom slučaju, čini se da je nedavno (makar kinotečko) prisustvo iranskog filma u Podgorici još dragocjenije nego što bi bilo prije nekoliko godina – u poplavi blještave filmske konfekcije, specijalnih efekata i otrcanih dramaturških klišea, iranski autori, češće i uvjerljivije od evropskih, vraćaju nas izvornim vrijednostima filmskog pripovijedanja.