Andrićevo djelo u tokovima ideologije evrocentrizma

Andrićevo djelo pripada onoj vrsti literature koja se sredstvima umjetnosti angažira u moćnoj ideologiji koja se danas u svijetu imenuje kao evrocentrizam, a čiji su strateški ciljevi evidentni u djelimično uspjelim naporima da se Orijent i orijentalna duhovnost, prvenstveno orijentalno-islamska duhovnost u cjelini, negativizira do mjere kada taj svijet i ta duhovnost postaju osmišljen i „opravdani“ predmet negativnog tretmana moćnih evrocentrističkih sila. Evrocentrizam djeluje u humanističkim naukama, u mnogim domenima kulture, ali i u umjetnosti čiji egzemplar je upravo Andrićevo književno djelo koje je zbog svoga vrlo uspjelog ideološkog angažmana, prije nego zbog umjetničke vrijednosti, dvostruko nagrađeno: okrunjeno je Nobelovom nagradom za književnost, te je, istovremeno i prirodno, institucionalizirano kao obavezna lektira u svijetu evrocentrističkih vrijednosti - dakle, i u zemljama bivše socijalističke Jugoslavije - pri čemu takvo institucionaliziranje ima naročit značaj za Bošnjake koji su predmet Andrićeve umjetničke negativizacije. Takvo krunsko priznanje u internacionaliziranom sistemu vrijednosti postiže sasvim određene i namjeravane rezultate u odnosu prema Orijentu kao predmetu i cilju evrocentrističke isključivosti. O Andrićevu djelu na području južnoslavenskih jezika (bosanski, hrvatski i srpski) poodavno su registrirani, premda relativno rijetki, i disonantni tonovi koji su u dominirajućoj ideologiji evrocentrizma spremno i odlučno prigušivani, te koji su sredstvima onovremene ideološke isključivosti i prinude proglašavani blasfemičnim i fizički su onemogućavani za kritičko komuniciranje sa širom publikom. Razumije se da je već i sama isključivost koja je, pošto-poto, bila u funkciji obavezne afirmacije Andrićeva djela veoma indikativna. Valja reći da su disonantne analize Andrićeva djela, prema dostupnim saznanjima, situirale to djelo uglavnom u lokalni milje - u bosansko-hercegovačke, ili u jugoslavenske granice i literaturu.1) Međutim, potrebno je, upravo radi valjanog sagledavanja te dimenzije i njenog uzročno-posljedičnog odnosa sa međunarodnom afirmacijom djela, posmatrati je i u kontekstu globalnih evrocentrističkih odnosa prema Orijentu i njegovoj duhovnosti u najširem smislu,2) napominjući da se Andrićeva ideologizacija perfidno zaklanja historijskim motivima - kao tobože ideološki neutralnim i distanciranim u odnosu na sadašnjost i budućnost - i da je usmjerena na granično područje dva civilizacijska kruga - na Bosnu. Situirajući Andrićevo djelo u taj širi kontekst, u globalnu strategiju evrocentrizma, čini se da je neophodno najprije pokušati, makar u vidu skice, predstaviti bit samoga evrocentrizma da bi se lakše identificirala Andrićeva ideološka orijentacija u tim okvirima. II
ZANIMANJE Zapada za islamski Orijent uglavnom je bilo, uz izuzetke koji se, naravno, nisu uspjeli nametnuti kao autoriteti, eminentno ideološke naravi, s pretenzijama da se taj svijet različitim sredstvima osvaja i potčinjava, te da mu se s pozicija evrocentrizma nameće svijest o samome sebi kao o inferiornom i dekadentnom. Na polju nauke, zapadnjačka službena orijentalistika u tom pravcu je otišla veoma daleko i dala je značajne rezultate. Istaknuti američki naučnik, Edward Said, lucidno zapaža da je vremenom stasala i usavršena orijentalistika (orientalism) zapravo „zapadnjački način da se dominira, rekonstruira i uspostavi vlast nad Orijentom“.3) U takvom kontekstu zaslužuje pažnju činjenica da je zapadnjačka službena orijentalistika nastala, zapravo, kao svojevrsna metamorfoza neuspjelih krstaških ratova: njoj je temelje udario Katalonac Lul 1276. godine osnovavši fratarski kolegij za izučavanje arapskog jezika i uviđajući da je nužno, nakon konačno neuspjelih krstaških pohoda, promijeniti sredstva za osvajanje islamskoga Orijenta. Tako je orijentalistika osnovana, i zatim je unapređivana, kako uočava i Filip Hiti, kao sredstvo mirne krstaške vojne.4) Orijentalisti su vijekovima strpljivo radili svoj posao postavljajući se prema Orijentu kao prema nečemu - kako dalje navodi E. Said - što postoji radi orijentalistike koja Istok uzima kao gotovu činjenicu i definitivno zatvoren predmet svoga proučavanja.5) Orijentalac i orijentalni svijet su nešto čemu se sudi i nešto što se studira; oni su sadržani u određenim dominirajućim okvirima. Djejstvo i dometi ovako orijentirane službene orijentalistike uočavaju se na dvije razine. Na jednoj strani, vrijednosti orijentalno-islamske duhovnosti utvrđuju se kao negativne i opisuju se kao inferiorne u odnosu na vrijednosti zapadnog civilizacijskog kruga jer se, sasvim u duhu evrocentrističke nadmenosti i ideološke isključivosti, sâ mô razlikovanje spremno ocjenjuje kao inferiornost. Na drugoj strani, ali i uporedo s tim, nastoji se razvijenom naučnom metodologijom i isforsiranim autoritetom zapadnjačke supremacije nametnuti samome Orijentu svijest o sebi kao o manje vrijednom, opasno dekadentnom i beznadežno inferiornom. Na taj način, evrocentrizirana službena orijentalistika otvara dugoročan i ozbiljno opasan proces koji se naziva orijentalizacijom Orijenta. Konsekvencije su brojne i dalekosežne; ovdje nije moguće nabrojati ih i elaborirati sve, ali je nužno makar napomenuti da je jedna od prirodnih i logičnih posljedica takvoga stanja stvari apriorno amnestiranje svih i svakovrsnih napora da se uspostavi odnos kulturološkog i civilizacijskog hegemonizma, odnosno ti napori se postavljaju u funkciju pripreme ili opravdavanja raznovrsnih oblika borbe protiv nečega što se autoritativno proglašava inferiornim i dekadentnim, civilizacijski nepodobnim, itd. U prilog navedenome rječito govore ideološka ishodišta mnogih najautoritativnijih evropskih orijentalista čiji autoritet nije srazmjeran autentičnosti njihovih radova, niti objektivnosti naučničkih stavova, već je, naprotiv, uspješno usklađen s ciljevima evrocentrističke orijentalistike koju oni djelotvorno predstavljaju i koji su, primjera radi, u epigonskoj orijentalistici beogradske Tanaskovićeve škole izdignuti na razinu neprikosnovenosti: studentima se temeljito i sistematski nameću kao vrijednosti i kao autoriteti bez kojih, navodno, nije moguće zamisliti razvoj orijentalistike u svijetu kakvu, shodno tome, treba dosljedno razvijati u istome smjeru. Ilustracije radi, navodimo samo dva primjera. Od većeg broja autora čiji radovi predstavljaju orijentire službene orijentalistike i čiji uticaj je i danas veoma velik, moguće je navesti dva karakteristična primjera. H. A. R. Gibb, koji u ovoj oblasti nauke predstavlja instituciju, navodi eksplicirano da je gnjev osnov islamske teologije i etike6) i na taj način, potpuno neutemeljeno u osnovi stvari, trasira put negativističkom odnosu prema sveukupnoj orijentalno-islamskoj duhovnosti, znajući da je islam bitno uticao na sve oblike stvaranja i djelanja na velikom dijelu Orijenta.
Drugi primjer može biti slavni talijanski arabist, Francesco Gabrieli, koji u Istoriji arapske književnosti (nažalost, prevedenoj i u nas) ocjenjuje Kur’‘an sa nesuzdržavanom afektivnošću i potpuno negativno:

„Ovaj tekst (...) nama izgleda duhovno siromašan, što u nedogled ponavlja pregršt osnovnih motiva, grub i smeten u izražavanju, haotičan u aktualnom redosledu, kratko i iskreno rečeno dosadan, bio je svetlost i vođstvo velikom delu čovečanstva“.7) Razumije se, orijentalist Gabrielijeva formata zna da je predmet njegovog neobrazloženog vrednovanja, kao polivalentna struktura i kao trajno otvoreno djelo ocijenjen kao remek-djelo arapske književnosti koju je Kur’‘an prethodno asimilirao i zatim znatnim dijelom anticipirao, i - najzad - Gabrielijevom kategoričkom „ocjenom“, izraženom nizom pridjeva koji sabiru njegov animozitet prema Kur’‘anu, na ideološkoj ravni se svi muslimani određuju kao intelektualni bogalji (zašto ne: i kao moralne nakaze), budući da su izdigli na razinu svetosti i najčitanijega djela Kur’‘an koga Gabrieli ocjenjuje izrazito i svestrano negativnim. Što se tiče orijentalistike na južnoslavenskom prostoru, danas je očigledno da su u bivšoj Jugoslaviji, odnosno na ondašnjem srpskohrvatskom jeziku, dominirali trojica orijentalista (Tanasković, Jevtić i A. Popović) koji su uoči genocida nad Bošnjacima, kao nosiocima elemenata orijentalno-islamske tradicije i najvećim dijelom pripadnicima islama, intenzivirali svoje negativističke orijentalističke nastupe u svim vrstama medija i na tribinama, tako da i ugledni jordanski profesor Muhamed M. al-Arnaut (autor više knjiga vezanih za problematiku povijesti i kultura balkanskih zemalja), revnosno prateći njihove radove, uočava kako su oni dogovorno vršili „naučno“-ideološke pripreme predstojeće bošnjačke kataklizme.8) Sve u svemu, islamskome univerzalističkom stanovištu, njegovoj proklamiranoj i faktičkoj toleranciji, snažno je suprotstavljen, kako bi rekao Čedomir Veljačić, eurocentristički nacionalizam9) koga ovaj ugledni znalac oba civilizacijska kruga u istome radu argumentirano imenuje i kao „rasistički stav eurocentrizma“.10) Ne upuštajući se dublje u analizu Veljačićeva iskaza, valja reći da je u tom smislu veoma vrijedan pažnje i jedan zapaženi tekst umnoga i uticajnog T. S. Eliota u kome, blago rečeno, konstatira i obrazlaže evrocentrističku samodovoljnost, ističući kako „Samo na pozadini kršćanstva čitavo naše mišljenje ima važnost“;11) „Svojoj kršćanskoj baštini mi dugujemo mnoge stvari osim vjere. Po njoj slijedimo razvoj naših umjetnosti (...), po njoj dolaze naša shvaćanja osobnog i javnog morala. I po njoj imamo naša zajednička mjerila književnosti (...)“.12) Eliotova zapažanja su tačna i precizno kazana, kako to Eliot i inače čini, ali ovdje ne izvodi nužne zaključke o tome da je kršćanstvo na čijoj „pozadini“ jedino „čitavo evropsko mišljenje ima važnost“ i na čemu su utemeljena „zajednička mjerila književnosti“ tradicionalno suprotstavljeno orijentalno-islamskom civilizacijskom krugu, te da se zajedništvo evropske kulture vijekovima gradilo upravo na tim temeljima. Taj neizvedeni zaključak, utemeljen na povijesnim činjenicama, ima izuzetnu važnost za ovo razmatranje, odnosno za uočavanje ishodišta i praćenje razvoja evrocentrističkog hegemonizma koga je Eliot svjestan i u kome i sam stvara djela ocijenjena kao vrhovne vrijednosti. U postkrstaškoj epohi, promijenjene su metode i sredstva koji streme ka postizanju starih ciljeva, te se i orijentalistička nauka velikim dijelom upregla u perfidno ideološko suprotstavljanje orijentalno-islamskome civilizacijskom krugu i nezazornom negiranju njegovih fundamentalnih vrijednosti, usavršavajući proces imenovan kao evrocentristička orijentalizacija Orijenta.

Međutim, nisu samo neke grane humanističkih nauka i određena filosofska promišljanja djelovali u tome pravcu, već ni umjetnička književnost na Zapadu nije uvijek uspijevala izbjeći ovoj višestranoj ideološkoj angažiranosti.13) Štaviše, neka književna djela, ili čitavi opusi pojedinih autora, na ideološkom planu djeluju koordinirano sa upravo predstavljenom orijentalistikom, doprinoseći vlastitim i specifičnim sredstvima umjetnosti orijentalizaciji islamskoga Orijenta. Takve tendencije su danas veoma živahne, o čemu svjedoči, s jedne strane, djelo Salmana Rušdija (i nekih drugih, novijih disidentskih autora) i, s druge strane, zaštitnički odnos evrocentričnoga sistema koji se u datim slučajevima postavlja mecenatski ili dodjeljivanjem najviših priznanja, kao Ivi Andriću, za ideološki angažman njihovoga djela. Otprilike u tome smislu, slovenački erudita, Tomaž Mastnak, čija informiranost i moralni kodeks mogu služiti kao uzor, lucidno zaključuje da je na platformi kršćanskoga najraznovrsnijeg sukobljavanja s muslimanima Evropa učvršćivala vlastiti mir i jedinstvo zapadnoga svijeta.14) Prethodna skica evrocentrističkog orijentalizma čini nužnu pretpostavku za predstavljanje evrocentrističke ideološke biti Andrićeva književnog djela. Analiza Andrićevih djela, u smislu navođenja citata kao potpore, nije na ovome mjestu uslov bez koga se ne može: imanentni i spoljašnji pristup Andrićevu djelu umješno su koristili mnogi autori.15) III POSMATRANO u širim tokovima ideologije evrocentrizma, Andrićevo književno djelo, na ideološkom planu, predstavlja literarnu otomanizaciju Bosne. Ovaj iskaz, utemeljen na potpunom uvidu u Andrićevo djelo, označava, s jedne strane, njegovu ideološku bliskost sa evrocentrističkom orijentalizacijom Orijenta i, s druge strane, ukazuje na njegovo takvo ideološko angažiranje na području Bosne, i to sredstvima umjetničke književnosti, ali sa istovjetnim evrocentrističkim ciljevima u krajnjim konsekvencijama. U historiji književnosti i književnoj kritici, kao i u recepciji tzv. običnih čitalaca, nije sporno da je Andrićevo djelo prepoznatljivo kao literarna demonizacija orijentalno-islamskoga svijeta i portretiranje psihopatoloških likova16) koji pripadaju orijentalno-islamskome civilizacijskom krugu. Sposobnošću izvanrednog stiliste, Andrić stvara veoma čitljiva književna djela angažirajući se snažno na dva plana: na demitiziranju muslimanskih pozitivnih mitova (već u svome ranom djelu Put Alije Ðerzeleza, autor je muslimanski mit na najgrublji način pretvorio u nakazu) i na dosljednom sataniziranju cjelokupne muslimansko-bošnjačke povijesti u svojim najpoznatijim djelima.17)
Simultano djelovanje na oba plana ima dalekosežne posljedice, jer se besprimjernim andrićevskim sunovraćivanjem bošnjačkih mitova, između ostaloga, oduzima uporište digniteta jednoga naroda, a krajnje tendencioznim sataniziranjem bošnjačke povijesti i svih njenih aktera ovaploćenih u Andrićevim nakaznim likovima, od najuglednijih prvaka do marginalnog ?orkana, recimo, koga autor već takvim imenom opredmećuje kao izrazitog negativca) Bošnjacima se nameće osjećaj kolektivne krivnje, deprimirajućeg srama i pogubne inferiornosti. Gotovo da nema književnika u „jugoslavenskoj literaturi“ koji je s tolikom odbojnošću i tako mračnim tonovima slikao cijeli jedan narod i njegovu povijest zbog toga što pripada drugom civilizacijskom krugu. Njegov nagon ka sataniziranju Bosne i njene povijesti nesavladiv je i zapanjujući, negativno uzoran, pa će i Petar Džadžić zapisati kako će, nakon Puta Alije Ðerzeleza, oblici morbidnosti „postati jedina stvarnost Andrićeve vizije“, „morbidnosti za koju Isidora Sekulić gotovo s pravom kaže da je prema njoj ‘‘zapadni satanizam gotovo spiritualna pojava’‘ „.18)

Andrićev način opredmećivanja likova, a naročito njegov jezik i briljantan stil, kreiraju literarni svijet stravične moralne nakaznosti i degeneracije, tako da je ideološka dimenzija njegova djela očigledna i čitaocima bez velikog iskustva o književnosti. Premda naracija teče uglavnom mirno, autorski i znalački disciplinirano, stilska sredstva i čitavi kompleksi odaju pažljivom čitaocu silan emotivni naboj i „razvijaju velike ekspresivne potencijale“,19) te bi vjerovatno bilo zanimljivo izvršiti stilističku analizu Andrićeva djela tragom Spitzerove monografske stilističke škole koja bi nesumnjivo bila efikasna u analizi Andrićeva djela, jer jedna vrsta „mentalnog signala“ zaista upućuje čitaoca na traganje za „duhovnim etimonom“ upravo u Spitzerovom značenju. Analitičari Andrićeva djela obavezno započinju istraživanja obraćanjem Andrićevoj doktorskoj disertaciji, s pravom je smatrajući idejnim ishodištem njegove književnosti.20) Međutim, nije nužno posezati za Andrićevim stavovima ekspliciranim u disertaciji: imanentna analiza njegova književnog djela nedvosmisleno upućuje na autorove evrocentrističke ideološke stavove radikalizirane do razine pravoga rasizma, te nije neophodno tražiti im potporu u disertaciji koja je više literarno nego naučno djelo gdje dominiraju jaki ideološko-emotivni zaključci neutemeljeni na faktografskoj ili historiografskoj građi.21)
U vezi s historijskim motivima najvećeg broja Andrićevih djela, posebno onih najčitanijih, te povodom (ne)autentičnosti povijesnih zbivanja i likova, kao i o autorovom (ne)poznavanju islama i islamske kulture, također je mnogo pisano. Primjera radi, islamist sa Sorbone, Aleksandar Popović, objavio je rad u kome ubjedljivo dokazuje, na temelju Andrićeva umjetničkog djela, da autor nije poznavao islam i islamsku kulturu.22) Pristupi Andrićevu djelu s takvih metodoloških pozicija nisu adekvatni, jer u samim polaznim osnovama ne razlikuju dvije vrste principijelno različitih tvorevina - književno-umjetničku i historiografsku, te su, zbog pogrešnih metodoloških postavki, unaprijed osuđeni na neuspjeh. Književno djelo „zahvaćeno“ takvim metodološkim pristupom ostaje izvan njegova dometa, jer utvrđivanje (ne)poznavanja islama i islamske kulture uopće nije u funkciji vrednovanja odnosnoga djela kao umjetnine: djelo ostaje „netaknuto“ i s pravom ravnodušno prema pristupu o kome je riječ. Suština je upravo u tome što Andrićevo umjetničko djelo koristi povijesne motive i građu svjesno odbijajući da ih prikaže autentičnima, odnosno u prirodi toga djela je preoblikovanje, preobražavanje, nadgrađivanje i stilizacija faktografske historiografske građe. Očekivati od književnika Andrića da u svome umjetničkom djelu demonstrira poznavanje povijesti i da je vjerno predstavi jednako je nepoznavanju bića umjetnosti. S druge strane, utvrditi da Andrić nije poznavao islam i islamsku kulturu - što uopće nije teško jer ih je, možda, poznavao, ili ih je mogao poznavati, ali je slijedio zakone umjetničkog (pre)oblikovanja i svoje ideološke postavke, i što nije značajno za imanentan pristup njegovome djelu - takvo utvrđivanje neliterarnih činjenica, dakle, ne dovodi analitičara ni do pola puta. Naime, iskaz (a ne sud vrijednosti) o Andrićevu nepoznavanju islama i islamske kulture može predstavljati polaznu osnovu za istraživanje autorovih sredstava kojima preoblikuje kulturološke i povijesne datosti, za utvrđivanje stepena do koga vrši njihovo preobražavanje i, najzad, koji su ciljevi takvog preoblikovanja i preobražavanja i u kakvom odnosu ti postupci stoje s valorizacijom njegovog djela, što je posebno važno za književna djela s naglašenom ideološkom dimenzijom, kao što je to slučaj u Andrićevu književnom opusu. Da je ovaj autor, koji je svoj radni vijek posvetio specifičnom bavljenju povijesnim motivima, imao kao ideal autentičnost povijesnih zbivanja, postao bi povjesničar koji bi se morao odreći sudbinski dragocjene i svrhovite slobode da u umjetničkom djelu svojevoljno preoblikuje povijesnu građu. Faktografija mu ne bi dopuštala ideologiziranu otomanizaciju Bosne, te ni njegov impozantni doprinos evrocentrističkoj orijentalizaciji Orijenta u širim okvirima o kojima je naprijed bilo riječi ne bi bio zapažen na odgovarajući i poželjan način. Andrić je naprosto imao izvanredan dar i nesavladivu sklonost za posao kojim se bavio. No, književno umjetničko djelo ima čudesnu moć da vlastitim sredstvima djeluje sugestivno i utoliko ubjedljivije ukoliko je na višoj umjetničkoj razini, srazmjerno svojoj koherentnosti. Zato se, zahvaljujući toj uistinu čudesnoj moći, povijest i njeni akteri u Andrićevu djelu nastoje predstaviti kao autentični i uglavnom uspijevaju u tome, jer već i same rasprave o autentičnosti ili neautentičnosti povijesnih ličnosti i zbivanja u njegovom djelu govore u prilog umjetnikove moći. Književnikova sposobnost da ih predstavi (kao) autentične u koherentnom svijetu umjetničkog djela posebno dolazi do izražaja u recepciji mladih čitalaca bez šireg iskustva o književnosti. Čak ni pasionirani i donekle iskusni čitaoci nisu sasvim imuni od takvoga prijema književnog djela, te se u ovom kontekstu čini veoma smislenom Wildeova inverzivna misao po kojoj umjetnost ne oponaša život, već sam život oponaša veliku umjetnost. Prema tome, stvarajući ubjedljivu iluziju o autentičnosti bošnjačke povijesti i njenih aktera, Andrićevo djelo svojim osnovnim intencijama snažno utiče na formiranje svijesti Bošnjaka o svojoj povijesti i o samima sebi, a ta povijest i bošnjačko biće predstavljeni su u Andrićevu djelu najmračnijim tonovima. Krajnji rezultat očekivan na horizontu djelovanja Andrićeve umjetnosti jest da se kod bošnjačkih čitalaca razvija štetni osjećaj kolektivne krivnje, srama zbog svoje povijesti i mentaliteta, te osjećaj potpune kulturno-civilizacijske nepodobnosti. I upravo na tome nivou, Andrićevo djelo se legitimira kao eminentno evrocentristička orijentalizacija Orijenta: nametanje svijesti recipijentu o vlastitoj moralnoj morbidnosti, izopačenosti i kulturno-civilizacijskoj nepodobnosti. Historiografska faktografija je nebitna u ovome slučaju - važan je ideološki cilj koji se postiže sredstvima moćne i sugestivne umjetnosti; historija se pojavljuje kao tragičan sužanj umjetničke stilizacije, a Andrićevo djelo kao vrlo efikasan instrument literarne ideologizacije.

Međutim, nužno je ukazati na još jedan pravac djelovanja Andrićeve književnosti. Naime, ona nije upućena samo bošnjačkim čitaocima, već i onima koji su inače polarizirani u odnosu prema akterima ili likovima Andrićeva svijeta i, naročito, prema njihovim potomcima, te koji su već uveliko pripremljeni književnim djelima iste ideološke orijentacije za očekivani prijem Andrićevih djela. Ova druga vrsta čitalačke publike spremno prihvata kao autentičnu Andrićevu iluziju autentičnosti i, sasvim suprotno prvoj vrsti publike, formira osjećaj supremacije u odnosu prema bošnjačkim čitaocima, te, naporedo s tim, definitivno učvršćuje osjećaj prezira prema Bošnjacima i njihovoj povijesti, prezira na samoj granici mržnje u koju se i pretvara u određenim povijesnim intervalima. U krajnjim konsekvencijama, time se stvara ideološka platforma i budi jak emocionalni naboj za djelotvornu borbu, bilo kada da otpočne, protiv Bošnjaka, budući da su oni „krivi“ što su, tobože, civilizacijski inferiorni a agresivni i opasni zlotvori, što su, tobože, bliski potomci Turaka koji su, opet tobože, ognjem i mačem po Balkanu širili islam - kao antihristi. S obzirom na to da je riječ o području gdje su tragovi interpretirane i preoblikovane povijesti svježi i gdje se zbog toga recidivi najstrašnijeg revanšizma ritmički bilježe, ovakva literatura djeluje amnestirajuće prema već izvršenim rasističkim revanšima, gradeći istovremeno čvrstu ideološku platformu i budeći poznati emocionalni naboj za naredni obračun. Jer, ko prihvati Andrićev svijet kao autentičan i ko se poda emotivnom naboju koji proizvodi njegovo djelo, po prirodi stvari smatrat će korisnim istrebljivanje Bošnjaka kao opasnog elementa u samome tkivu tzv. evropske civilizacije - jednako kao što se smatra korisnim bespoštedno trijebljenje štetnoga korova.23) Imajući u vidu sve navedene implikacije i ideološke konsekvencije Andrićeva djela, koje nipošto nisu iscrpljene ovim nabrajanjem, potpuno je razumljivo i očekivano što su ideolozi evrocentrične kulture i umjetnosti izdigli Andrićevo djelo na najvišu ljestvicu u svome sistemu vrijednosti: Nobelova nagrada koja je dodijeljena Andriću predstavlja krunsko priznanje ideologije evrocentrizma za usluge date njenim ciljevima. Posljedice ove planetarne afirmacije Andrićeva djela kojim dominiraju očigledno rasistički stavovi, sataniziranje bošnjačkog naroda i njegove povijesti, te animozitet prema jednome cijelom kulturno-civilizacijskom krugu - iako je sve to literarno stilizirano - brojne su i dalekosežne. Nužno je iznijeti barem neke posljedice koje se čine najvažnijima a ispoljavaju se i djeluju simultano. Prvo, Nobelova nagrada osigurava književnom djelu najviši autoritet čime se daje odlučna i snažna potpora njegovom institucionaliziranju najprije u povijesti nacionalne književnosti i uvođenju u obaveznu školsku lektiru preko koje se vrši intenzivirana orijentalizacija (otomanizacija) Bosne u najosjetljivijem dijelu populacije. Jer, budući da djeca đačkoga uzrasta nemaju izgrađene kritičke stavove - oni su tek u početnoj i podatnoj fazi intelektualnog formiranja - njihova svijest u razvoju predstavlja idealno polje za ideološku kontaminaciju koja je cilj Andrićeve umjetnosti i njegovih ideoloških mecena. Ovo utoliko prije što djeca spomenutog uzrasta nisu u stanju ostati na onoj tanahnoj liniji frojdovskog razlikovanja umjetnine i realnosti, nisu kadra valjano razlučivati faktografiju i njeno umjetničko preoblikovanje; djeca su znatno sklonija emfatičkoj recepciji književnoga djela i daleko su veći izgledi da u njihovoj svijesti ostanu trajnije posljedice nego u ljudi koji već imaju izgrađene kritičke stavove i izvjesno iskustvo o književnosti. Tako se proces evrocentrističke orijentalizacije vrši literarnim sredstvima na najpogodnijem mjestu i pod najpovoljnijim okolnostima. Drugo, Nobelova nagrada za književnost načelno pretpostavlja sud vrijednosti, ili bi htjela da izražava takav sud, što može biti predmet posebne analize s obzirom na ispoljenu naklonjenost djelima sa impliciranim ili ekspliciranim ideološkim stavovima. No, budući da je ona već, zapravo, situirana kao sud vrijednosti, ova internacionalna nagrada bitno utiče na formiranje kriterija imanentnih njenim pobudama i temeljnoj idejnoj orijentaciji. Konsekventno, to znači da je i u budućnosti realno očekivati krunisanje u švedskoj Akademiji književnih djela koja razvijaju i variraju istu ideološku dimenziju. Treće, autoritet nagrade osigurava Andrićevu djelu status književnoga egzemplara, te ova nagrada direktno utiče na buduću književnu produkciju, jer, situirajući se u određenoj književnoj tradiciji kao uzor, Andrićevo djelo, prirodno, podstiče buduću produkciju na napore u smjeru na kome se egzemplar afirmirao kao takav. Četvrto, i u direktnoj vezi s prethodnim, valorizacija takve produkcije ima u Nobelovoj nagradi čvrst argument za visoko vrednovanje književnih djela s naglašenom ideološkom dimenzijom upravo u onom smjeru u kome ih nagrada na sebi svojstven način podstiče. Saradnja književne kritike i nagrađenog djela dobija nove i neslućene podsticaje, na šta ne mogu ostati poetički i ideološki ravnodušni književnici kojima je makar i u podsvijesti tako visoko priznanje.

Peto, zahvaljujući Nobelovoj nagradi, Andrićevo djelo dobija status neprikosnovene internacionalne umjetničke vrijednosti, pa se izravno i na najširem planu podstiče prevođenje toga djela na jezike širom svijeta, tako da Andrićeva satanizacija jednoga naroda, njegove povijesti i orijentalno-islamskog civilizacijskog kruga stiče neslućene mogućnosti „legaliziranog“ djelovanja u namjeravanom pravcu. Ideologija evrocentrizma, dakle, osigurava sebi mogućnost djelovanja na najširem planu i vrlo efikasno - pod krinkom autentične književno-umjetničke vrijednosti. Najzad, i šesto, krug literarne orijentalizacije Orijenta idealno se zatvara prijanjanjem prevodilaca na samome islamskom Orijentu na prevođenje Andrićeva djela. Naime, prevodioci iz Turske i u arapskom svijetu sa žarom prevode Andrićeva djela na svoje jezike i, zavarani njegovim isforsiranim autoritetom, omogućavaju autorovoj ideologiji evrocentrizma, ekstremno izvedenoj na razinu rasizma, da likuje zatvarajući tu elipsu u svijesti samih orijentalaca i afirmirajući se u njihovom vrednosnom sistemu.24) Štaviše, i da bi apsurd bio potpun, neki Bošnjaci također, bez valjanog književnog obrazovanja i ne uočavajući dalekosežne posljedice djelovanja Andrićeve literarne ideologizacije, na različite načine su afirmirali njegovo djelo, naivno i nezrelo opčinjeni upravo autoritetom koji mu je pribavila Nobelova nagrada za književnost. Na taj način Andrićevi negativistički stavovi, davno proklamirani u disertaciji a zatim dosljedno i efektno stilizirani u njegovome književnom djelu, trijumfuju u otvorenom procesu orijentalizacije Orijenta. Očigledno, teško je i zamisliti djelotvorniju formu evrocentrističkog odnosa prema Orijentu. Razumije se da švedski akademici i kritika koja preporučuje takvo djelo nisu neiskusni čitaoci koji nisu bili u stanju sagledati sve implikacije i konsekvencije nagrađivanja djela s tako naglašenom ideološkom dimenzijom. Nobelova nagrada i može biti uručena u pogrešne ruke - s obzirom na (inter)subjektivnost suda, a ne njenu objektivnost u scijentističkom smislu - ali kada je u pitanju Andrićevo djelo, ta „pogreška“ nikako ne može biti slučajna - s obzirom na ideološku prenaglašenost djela. Evrocentrizam je ideologija snažnija nego što mnogi mogu naslutiti i dovoljno je perfidna da se ne da uvijek i u prvi mah identificirati. Zbog svega navedenog, bilo bi pogrešno izvesti zaključak o sugeriranju da se Andrićevo djelo odstrani iz nastavnih programa i izdavačkih planova. Ispravan zaključak sadržan je u isticanju nužnosti da se nastavnički kadar valjano educira i da se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature i funkcionalnog nagrađivanja takvoga djela u najširim okvirima ideologije evrocentrizma. Andrićevo djelo najzad treba valjano apsolvirati u njegovim temeljnim ideološkim intencijama i zaustavljati proces evrocentrističke orijentalizacije situiranjem toga književnog egzemplara u tokove kojima izvorno i pripada.