Prolegomena nadilaženja religijskog misionarizma

Globalizacija svijeta je temeljni trend na ulasku u treće tisućljeće. Svijet se sve više susreće, povezuje, prožima i ujedinjuje. Tako povezan svijet može funkcionirati samo u pluralnosti kao osnovnoj metodi opstanka, inače izvan odgoja za pluralnost mnoštvo civilizacija, jezika, kultura, religija i interesa mogu taj sudbinski povezani svijet ugroziti u samome opstanku.

Sekularna društvena i tehnička preobrazba emancipirana od utjecaja religija uvelike je pripremila globalizaciju svijeta i u tome procesu u odnosu na religije i dalje ima inicijativu u povezivanju svijeta. Velike, osobito objavljene i tradicionalističke religije - židovstvo, kršćanstvo i islam, još ni približno nisu pronašle modele sudjelovanja u temeljnom procesu povezivanja našega svijeta. Najbolje se to vidi na ujedinjenju Europe u kojemu religije nisu izgradile odgovarajuće ekumenske standarde i vizije za adekvatno služenje tome procesu. Religijska zatvorenost u povijesno naslijeđe katoličanstva, pravoslavlja i islama glavne su kočnice zbližavanja tih triju civilizacija. Stoga je u ovome trenutku glavna zadaća tih triju objavljenih religija otrgnuti se od povijesnih modela i izgraditi odgovarajuće modele za služenje suvremenom čovjeku koji se osjeća građaninom svijeta i živi u suživotu s mnoštvom različitih iskustava. Zbog zaostajanja u dijalogu, ekumenizmu i odgoju za pluralno društvo, židovstvo, kršćanstvo i islam loše svjedoče suvremenom čovjeku i tako priječe vlastitu misiju upućivanja čovjeka na transcendenciju, na Boga. Naime, mnoštvo suprotstavljenih i sukobljenih religijskih iskustava izaziva najveću skepsu u suvremenom čovjeku prema vjeri i religiji uopće, pa je nedostatno izvorno življeno vjerničko obogaćenje i nadahnuće osnovni duhovni nedostatak suvremenog svijeta, što osobito na Zapadu stvara kriticizam i skepsu u sam smisao te civilizacije. Izvorište nesporazuma i konflikata među religijama je shvaćanje poslanja vjerničke zajednice da poruku primljene božanske objave prenese svim ljudima kao božanski nalog od temeljne važnosti za svakog čovjeka i sva stvorenja. Tijekom razvoja tradicija židovstva, kršćanstva i islama taj je misijski božanski nalog u povezanosti vjere i politike, crkve i države, prošao kroz kolonijalističke imperijalističke obrade i utjecaje država, imperija i civilizacija i poprimio značajke kolonijalističkog misionarizma. Stoljećima iza nas, po načelu cuius regio, ilius religio, misionari su slijedili osvajače kao državni ideolozi i komesari i širili ne samo poklad vjere, nego i dovršavali osvajanje duhovnim nametanjem vlastite kulture, civilizacije, jezika, etike, morala i sve državne ideologije. Osnovni teološki zahvat koji moraju provesti sve velike tradicionalističke religije je očišćenje izvornog božanskog naloga naviještanja od natruha imperijalizma, osvajanja, propagande i svakog nametanja i moći općenito.

Ta religijska misionarska ideologija osobito je proizvela bolne rezultate na Balkanu na kojemu se susreću tri velike religije i civilizacije - katoličanstvo, pravoslavlje i islam. Razdjelnica pravoslavlja i katoličanstva išla je upravo kroz prostore Balkana i već tisuću godina uglavnom u nepovjerenju, sukobu interesa i borbi za prevlast proizvodila je negativne naboje. Dolazak islama s otomanskim osvajačima i proces islamizacije u otomanskom društvenom islamskom ambijentu proizveo je u kršćana na ovim prostorima duboke pounutrašnjene obrambene mehanizme od islamizacije. Stalni sukob muslimana na Balkanu s kršćanskom civilizacijom i državama na Balkanu, gubitak otomanskog islamskog državnog okvira povlačenjem Otomanskog carstva s Balkana, te izloženost islama prevlasti zapadne kršćanske civilizacije, stvorio je također u muslimana slične pounutrašnjene obrambene mehanizme od kristijanizacije. Svi ti negativni naboji zastrašujućom su destruktivnošću provalili i okrutno su instrumentalizirani u ratu raspada Jugoslavije 1991-1995. Analiza tih dubokih pounutrašnjenih obrambenih mehanizama, negativnih naboja, nepovjerenja, mržnje i njihovo sustavno liječenje je prva zadaća koju najozbiljnije treba da uzmu društva i religije na Balkanu ako žele izgraditi normalan život i društvo na balkanskim prostorima. Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini potpisivanjem mira u Daytonu 1995., u Bosni se vodi tako reći rovovska politička bitka za osiguranje identitetskih civilizacijskih okvira upravo iz perspektive prošlosti. Naime, na svim stranama postoji strah da će druga strana napraviti odgovarajuće civilizacijske okvire u kojima će se postupno utopiti vlastiti identitet. U kršćana postoji strah da će prevlast islama postupno stvoriti odgovarajući istočnjački civilizacijski ritam i sveopću fatalističku paradigmu kao temeljni ambijent islamizacije, a muslimani se plaše da će morati nastaviti živjeti u društvu u kojemu se ne uvažava i ne poštuje islam kao bitna odrednica njihova identiteta. Izlaz iz takva nepovjerenja ne može se naći u perspektivi prošlosti, nego se mora stvoriti iz vizija i preobrazbe odnosa među religijama, kulturama, civilizacijama, narodima. Takvi putovi već su naznačeni u dijaloškim, ekumenskim, koegzistencijskim, tolerancijskim pokretima i trendovima. Misionarizam je ideologija u kojoj čovjek zauzima Božiju ulogu i sam čini ono što isključivo treba da bude prepušteno Bogu da čini. Dakle, iz perspektive biblijskog iskustva to je temeljni grijeh koji ljudsku egzistenciju okreće u posve negativnu egzistenciju u kojoj čovjek prekoračuje granice vlastite moći. Misionarizam je oblik aktivizma zasnovan na pretpostavci da je Bog nepotreban u naviještanju, da je Bog svoje djelo objave izvršio i sve ostalo prepustio ljudima da u njegovo ime rade ne vodeći računa o Božijoj inicijativi. U misionarizmu čovjek podmeće svoje vlastite sebične, nacionalne, ekonomske, civilizacijske interese Bogu i tako svoje zapravo pljačkaško djelo prikriva božanskim autoritetom. Tome iskušenju osobito podliježu religiozni radnici bliski osjećaju moći i vlasti koja uzima religiju za vlastitu državotvornu ideologiju. Također suvremeni je čovjek okružen tehničkim svijetom kojim upravlja i živeći u demokraciji s visokom kulturom slobode lako zaboravlja predanje Bogu i život iz vjerničkog nadahnuća Božijom milošću, pa svoju življenu vjeru zamjenjuje s aktivizmom za stvar Božiju i odatle lako postane misionarskim fanatikom za širenje Božije poruke koja zapravo nema sveze s Bogom. Na taj se način stvara ideološki imperijalistički misionarizam koji nema sveze sa življenom vjerom i s obraćanjem ljudi na put na kojemu Boga mogu susresti. U ovoj studiji cilj je zacrtati kršćansko poslanje naviještanja oslobođeno elemenata misionarizma kao izazov da se na tome području više teološki radi, a osobito da se kršćanske zajednice odgajaju za nov odnos prema onima koji nisu članovi kršćanske zajednice kako bi drugi bili ne opasni konkurenti, nego suputnici i šansa bogatijeg života. Svakako na ovom području treba očekivati sličan rad pravoslavnih i islamskih teologa i zajednica i međusobne susrete i razgovore među njima, a osobito elemente zbližena religioznog života kao što su zajednički projekti, molitve, meditativni i dijaloški susreti i sl.

MISIJE U BIBLIJI

Stari Zavjet

SHVATE li se misije kao aktivno vrbovanje vjernika iz nekršćanskih vjera u vjeru objavljenog Boga, onda će se u Starom Zavjetu uzaludno tražiti oslonci za takvu aktivnost Božijega naroda. Od početka Biblije Izraelova vjera očekuje spasenje svih naroda. Abraham i njegovo potomstvo nisu samo izabrani iz naroda, nego i za narode. Poziv nadilazi granice jednog naroda i obuhvaća „sva plemena na zemlji„ (Post 12, 39), jer „svi će se narodi zemlje blagosivljati tvojim potomstvom“ (Post 22, 18). Izrael nije nikada shvatio svoje univerzalno značenje u Božijemu planu kao obavezu misija. Izraelova je zadaća indirektna, - Izrael ne zastupa Boga, on nije aktivni svjedok, nego je po svojoj povijesti znak Božiji. Na Izraelu narodi treba da iskuse veličinu Božiju. Izrael samo treba da sam sav bude ono na što ga Bog poziva. Obraćenje pogana je eshatološki čin Božiji. Njegov pojavak na koncu vremena uključit će sve narode u narod Božiji. Privučeni sjajem Jahvinim doći će svi narodi iz tmine u svjetlost i naviještat će njegova divna djela: „Pomno me slušaj, puče moj, počujte me, narodi! Jer od mene Zakon dolazi i moje pravo za svjetlo narodima„ (Iz 51, 4). Svi će ti narodi biti uključeni u narod Božiji i sudjelovat će na gozbi Gospodnjoj, u spasenju Izraelovu: „I Jahve nad Vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu...“ (Iz 25, 7). Unatoč religioznom suženju u kasnom židovstvu se nipošto ne gasi nada u spasenje svih naroda. No i u tome dobu nedostaje prava misijska aktivnost. Izrael se počinje susretati sa svojom pogansko-helenističkom okolicom (LXX, mudrosna i profana literatura kasnog židovstva). Napor u sporenju s kulturom i filozofijom svoga doba svakako nema ništa zajedničko s misijama. Židovska propaganda i prozelitsko vrbovanje ne idu prema nekom misijskom interesu. Izrael nije ni držao mogućim niti potrebnim nežidove pridobiti za narod Božiji, niti je to utrlo put kršćanskim misijama. Novi Zavjet
ISUS je u svome naviještanju sveobuhvatne Božije vladavine obećao poganima udio u eshatološkom spasenju. On je odlučno otklonio nacionalističke osjećaje mržnje i osvete u Židova. Ne slučajno Isus ispušta citate iz Izaije koji ukazuju na Jahvin dan osvete: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje U Izaije: „Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu„ (Iz 61, 1-2).“ (Lk 4, 18). U Izaije: „Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu„ (Iz 61, 1-2). U Isusovoj propovijedi ne slušamo o kaznenom sudu Božijemu nad Izraelovim političkim neprijateljima. Pogani nisu žrtva Božanske srdžbe zato što nisu idovi. Sd vrijedi za čitav svijet. Svi će se narodi sabrati pred Sinom Čovječijim ustoličenim Pogani nisu žrtva božanske srdžbe zato što nisu idovi. u slavi, Židovi kao i pogani: „Kad Sin Čovječiji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. „Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!’‘„ (Mt 25, 31-34). Razdjelnica ne ide između Izraela i drugih naroda, nego između pravednika i bezbožnika. Isus svakako priznaje osobito povijesnospasiteljsko izabranje Židova. Oni su nositelji obećanja, sinovi kraljevstva, „spasenje dolazi od Židova„ (Iv 4, 22). Budući da oni zakazuju u svome pozivu, bit će isključeni iz udioništva u spasenju i morat će gledati kako pogani zauzimaju njihova mjesta pokraj patrijarha u eshatološkoj prijateljskoj gozbi: „Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi„ (Mt 8, 11-12). Spasenje koje Isus donosi i naviješta nije vezano za rasu i podrijetlo, nego je dano za sve. Nitko nije iz njega isključen, ako se već sm ne isključi. Pa kako onda pogani dospijevaju do udjela u spasenju? Isus je za vrijeme svoga zemaljskog djelovanja odlučno otklanjao misionarsku aktivnost među ne idovima. On sebe poznaje samo kao poslanoga izgubljenim ovcama doma Izraelova (Mt 15, 24). Otpor koji Isus doživljava u Židova ne vodi ga prema nežidovima, nego prema Jeruzalemu i smrti. Misije učenicima bivaju izričito zabranjene: „K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!„ (Mt 10, 5). Dakle, kako misionarsko djelovanje vrijedi samo za Izrael, onda Isus šalje učenike isključivo izgubljenim ovcama doma Izraelova. Isusovo obećanje o spasenju naroda tijesno se nadovezuje na Stari Zavjet. Obraćenje pogana pridržano je Bogu. To je eshatološki događaj. Bog će odaslati svoje anđele da sakupe po svoj zemlji raspršeno stado (Mt 25, 31-34; Mk 13, 27). Isus pak već uvodi taj eshaton. Njegovo isključivo poslanje Izraelu nije nikakvo suženje univerzalne Božije spasiteljske volje, nego povijesnospasiteljski put koji vodi sve narode u Božije kraljevstvo. Isus se, unatoč tome što ga Izrael odbacuje, ne zaokreće poganima, nego ide putom prema smrti koji mu je Bog odredio, da upravo time daruje spasenje i poganima. On daje svoj život kao otkupninu za njih, za mnoge: „Jer ni Sin Čovječiji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge„ ( Mk 10, 45), on za njih prolijeva svoju krv: „Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva„ (Mk 14, 24). Svojom poslušnošću do smrti Isus otkupljuje sve ljude. Pšenično zrno mora umrijeti da bi donijelo puno roda (Iv 12, 24).
U uskrsnoj vjeri, dakle u vjeri Isusove zajednice iz perspektive križa i uskrsnuća Kristova, Kristov se događaj otkriva tako odlučnim da mora biti priopćen svim ljudima na zemlji kako bi mogli sudjelovati u njemu. S križem počinje „doba pogana„ (Iv 12, 20-24). Uzvišni, na križ uzdignuti Gospodin privlači sve sebi: „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi„ (Iv 12, 32). Isusova smrt i uskrsnuće stvaraju pretpostavke za misije. Po učincima Isusove smrti i uskrsnuća Bog uvodi kraj, već se počinju ostvarivati starozavjetna i Isusova obećanja za konačna vremena. Sada Bog poziva pogane, sada se on okreće svim narodima. On postavlja svoga Sina Isusa za Gospodina svega svijeta. Vjera u njega traži misiju svih naroda: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode ... I evo, ja sam s vama u sve dane - do svršetka svijeta„ (Mt 28, 18). Kristovu vladavinu međutim valja shvatiti tek u začetku. Ona još nije poznata svemu svijetu. Kraj, koji je upravo započeo, tek treba da se ispuni. Misije smjeraju na dan ispunjenja i pripravljaju ga u snazi sadašnjeg već darovanog spasenja.

Osnova misija je Kristov nalog. Uskrsli Gospodin šalje svoje apostole kroz svijet i vrijeme. Njihov je nalog i prostorno i vremenski univerzalan (Mt 28, 18). Svjedočanstvo apostola pred „narodima“ ne temelji se samo u Kristovu poslanju, nego i u postojećoj sadašnjosti. Isus je među apostolima po Svetom Duhu. Posjedovanje Duha je nenadomjestiva pretpostavka apostolskog djelovanja. Apostoli po svome poslanju dobivaju Duha Svetoga: „Isus im stoga ponovno reče: ‘‘Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.’‘ To rekavši, dahne u njih i kaže im: ‘‘Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im‘‘“ (Iv 20, 21-23). Apostolska misija počinje događajem Duhova. Poticaj obraćenju prvih pogana u pracrkvi događa se na osoban Božiji zahvat, čudesnim znakom, snom i vizijom (Dap 10, 11). Apostolska misijska djelatnost nije ljudsko djelo, nego djelovanje u snazi Duha koji se na njih spušta: „Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku?„ (Dap 1, 8). U tim posljednjim danima između Uskrsa i Parusije Bog izlijeva svoga Duha na svako tijelo i ostvaruje povratak svih naroda. Predanjem svoje snage službi poslanja Kristova i povjerenjem u vodstvo njegova Duha apostoli postaju njegovi svjedoci. U Crkvi je Krist, uzvišeni Gospodin, sa svom svojom moći prisutan u vremenu. Po Crkvi treba svijetu objaviti Božiju mudrost, koja je dotle bila skrivena (Ef 3, 10). U apostolskom propovijedanju dolazi do riječi Božija mudrost, koja se već manifestira u egzistenciji i u životu Crkve. Crkva je milosni znak Božiji za svu povijest svijeta. Krist koji je „naš mir“, koji „od dvojice (Izraela i pogana) sazda jednoga novog čovjeka“, po Crkvi ima svu moć nad svime i sve ispunja svojom snagom: „On je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu... U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božije u Duhu„ (Ef 2, 14-22).

ZAKLJUČAK

KOLONIJALISTIČKE misije su prošlost za kršćane. Sve religije u kojima ljudi teže za ispunjenjem najdubljih ljudskih potreba za Bogom su samo različiti putovi prema Bogu. Nijedan put ispunjen iskrenim nastojanjem susreta s Bogom nije kriv i nema razloga privoditi ljude s jednoga puta na drugi. Danas se vjernici uče upoznati jedni druge hodeći različitim putovima i učeći jedni od drugih kako da vlastiti put bude bolji i tek su tada svi na Božijem putu i tek je tada budućnost Božija. Biti danas misionar znači biti misionar dijaloga, ekumenizma, suživota, mira, čovjekoljublja, suradnje, otkrića Božije providnosti na svim putovima na kojima ljudi susreću Boga. To je misijski program Katoličke crkve i gotovo svih kršćana u svijetu i svih normalnih religioznih zajednica. Enciklika Pavla VI „Ecclesiam suam“ kaže da je dijalog temeljni stav Crkve u suvremenom svijetu. Prema toj Enciklici dijalog potječe iz ljubavi koja se daruje. Dijalog je dar drugome različitome. Dijalog je također slušanje, prihvaćanje i primanje dara od drugoga. Dijalog je vlastito obogaćenje istinom drugoga.

Ekumenizam znači da je suvremeni svijet sve povezanija kuća u kojoj svi zajedno žive i u kojoj ima mjesta za sve. Različitost ljudi, rasa, nacija, kultura, civilizacija nije omaška povijesti, nego je to dar Božije providnosti da iz različitosti život bude što bogatiji. Različitosti i njihovo susretanje su tajna života, to je dubinska struktura stvorenja i čovjeka u njemu. Nasilje na razlikama ljudi je nasilje na čovjeku, to je uništenje života, ubojstvo kao i oduzimanje života. Kako bi to bio užasno dosadan svijet da svi budu ili katolici, ili muslimani, ili pravoslavci, ili hindusi, ili budisti. Pokušati bilo koga privesti na svoju vjeru upotrebom bilo kakve nadmoći, političke, kulturne ili civilizacijske, jest primitivizam koji nema apsolutno ništa s objavom ni učenjem nijedne zrele religije.

Posljedice kolonijalističkog misionarizma su zastrašujuće i za sm oglas Božije ponude u objavi poražavajuće su kontraproduktivne. Prodor islama na osmanlijskim osvajačkim krilima na ove prostore proizveo je groznu averziju prema svemu što podsjeća na islam, pa čak i Bog kad mu je ime Allah uvelike proizvodi u prosječnih kršćana u Bosni negativne asocijacije. Tako su i muslimani ispunjeni negativitetom prema kršćanima. A cilj poslanja iz vjere jest da ljudi upoznaju iskustvo Božijeg ulaska u povijest ljudi kao nešto što je općeljudski važno za svakog čovjeka. Ne može se civilizacija zvati kršćanskom ako u muslimana proizvodi osjećaj uništenja zato što su muslimani, niti muslimanskom ako u kršćana proizvodi averziju prema svemu što nije islamsko. Najteža kršćanska misijska zadaća jest osloboditi Isusa tih neprijateljskih okvira u kojima ga vide vjernici drugačijega puta, a isto muslimanska osloboditi kur’‘ansku poruku od neprijateljskih okvira u koje ih je u njihovih susjeda stavio islamski kolonijalizam. Drugi vatikanski sabor kaže: „Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava, Sveti Sabor poziva sve da se, zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štite i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu za sve ljude“ (NA 3). Ozbiljni analitičari predviđaju da bi sljedeće stoljeće moglo biti poprište sukoba civilizacija islama i kršćanstva. Rat u Bosni neki već vide kao uvertiru u tu kataklizmu. To je perspektiva koja zaboravlja pozitivne dijaloške, ekumenske i mirotvorne snage. Silnici će izgarati u vatri svoga zla, ali nemaju perspektivu jer je zlo samodestruktivno. Budućnost pripada miru, dijalogu, ekumenizmu, svakako uz nezaobilazno iskustvo križa. Bosna je zato izazov i šansa svim ljudima dobre volje. Bosna jest poprište sukoba civilizacija, ali uvažavajući temeljne trendove našega svijeta Bosna će ipak biti most i blagoslovljeno susretište civilizacija.

Mrzitelji i svi destruktivci gubit će tlo pod nogama, a istina i pravda, dijalog i ekumenski odnosi polako i sigurno nastupaju, kako se to vidi iz odnosa koji imaju perspektivu, kao što je uspostava Međureligijskog vijeća i sličnih pokušaja. Na teološkim kršćanskim fakultetima nauka misiologija se preimenuje u razne oblike ekumenskih teologija, a misijski programi zrelih kršćanskih zajednica preobražavaju se u brigu i pomoć područjima koja trpe zbog sukoba, gospodarskih ili prirodnih problema. Religiozna misija je svjedočenje nadahnuća i snage što proizlazi iz življene vjere i rezultira mirom, pomirenjem, ljubavlju, čovjekoljubljem, pozitivnom egzistencijom. Prava religiozna misija prvo vlastitim svjedočenjem obraća čovjeka da ide putom na kojemu će susresti Boga, a Bogu i izboru osobe ostavlja odluku za izbor puta kojim će čovjek ići.