Neprijateljske predodžbe i Sveto pismo

Započnimo sa nekoliko važnih napomena:

a) Njemački nije moj maternji jezik. Ja ću na njemačkom kazati to što mogu, a ne to što želim kazati.

b) Veoma sam žalostan što nisam imao dovoljno vremena da radim na svome rukopisu kako priliči, jer oni koji su bili određeni da pripreme ovo predstavljanje morali su se povući u posljednji čas.

c) Veoma sam radostan što se ova konferencija dešava. Središnja Europa, koja je u srednjem vijeku bila Istok Zapada i Zapad Istoka, je do Drugog svjetskog rata bila porušena i praktično svedena na željeznu zavjesu. Šteta je da islamski i židovski predstavnici nisu pozvani na ovu konferenciju kao promatrači. Albanski, bosanski i srbijanski muslimani bi mogli, nakon ove konferencije, imati osnažene neprijateljske predodžbe - kada se kršćani okupljaju, odmah će se povesti kršćanska vojna, kazaće oni.

d) Ja nisam stručnjak za svete tekstove. Ja ću na njih ukazivati samo u mjeri u kojoj se oni odnose na tvorbu i nastavak postojanja neprijateljskih predodžbi.

e) Radostan sam da se ova konferencija događa i da su na njoj prisutni visoki predstavnici raznih crkava. Veoma mi je drago da su mnogi Amerikanci došli. Amerika nije obećana zemlja, ali jest demokratsko društvo koje, u svom prvom uspostavljanju i dvjestogodišnjem uspravljanju, nije dovelo samo do slobode, nego i do tolerancije, dijaloga i pluralizma. Nama nije dostatno to da radimo zajedno sa Europskom zajednicom i Amerikom na gospodarskoj i vojnoj razini. Važnije je, naime, da se naoružavamo duhovno uz njihovu teološku i religijsku pomoć.

Ali, vratimo se temi.

1. Sveti tekstovi u judaizmu, kršćanstvu (u pravoslavnoj, katoličkoj ili protestantskoj formi) i islamu, ako se ozbiljno uzmu, a ne doslovno ili djelomično, to jest izvan cjelovitog konteksta i jednostrano - sveti tekstovi se ne mogu upotrebljavati da bi tvorili neprijateljske predodžbe među ljudima na osnovu njihovih religija. Naprotiv, sveti tekstovi bi mogli biti izvanredno sredstvo protiv neprijateljskih predstava koje se događaju u svjetovnoj sferi.
2. Kada je kršćanstvo postalo državnom religijom u četvrtom stoljeću pod Konstantinom, a tri stotine godina kasnije islam se razvio u državnu religiju, tada su stvoreni uvjeti za zloupotrebu religije u smislu apriorne legitimacije svjetovnog autoriteta kao Bogom određenog. Taj proces se stoljećima razvijao dotle da smo pred Prvi svjetski rat imali četiri carstva u Europi. Jedno je bilo katoličko (Austro-Ugarska imperija), jedno protestantsko (Germanska imperija), jedno pravoslavno (Ruska imperija) i jedno islamsko (Otomanska imperija). Svakom od njih je došao kraj sa Prvim svjetskim ratom, ali uloga koju je igrala religija u to vrijeme ostala je predstavljati sastavni dio svakidašnje religijske svijesti, barem za većinu katolika, sve do Drugog vatikanskog koncila (1962-1965). Drugi Vatikanum je predstavljao radikalno preusmjerenje u pravcu vraćanja Bibliji i onomu što religija zazbiljno jest.

Mnoge neprijateljske predodžbe iz tog vremena (križarstvo, vjerske vojne, džihad itd.) još uvijek su prisutne u svijesti mnogih ljudi, pothranjujući se nedostatkom znanja i krivim razumijevanjem. Mnogi kršćani zaboravljaju, razmišljajući globalno, da smo mi manjina u današnjemu svijetu. Posebice u Europi mnogi ne uzimaju islam ozbiljno. Kardinal Konig, govoreći na jednoj islamsko-kršćanskoj konferenciji u Beču, načinio je sljedeću opservaciju: "Svjetski rasprostranjeno krivo razumijevanje je to koje opterećuje cijeli ljudski rod, a tri monoteističke religije - židovska, kršćanska i islamska - su se gložile i postale strane jedna drugoj s razloga krivog razumijevanja i predrasuda. Zbog različitih činjeničnih i povijesnih razloga pristalice ovih religija su se hranili duboko ukorijenjenom neistinom koju su izricali jedni o drugima. Tragično je i teško je shvatiti da su, unatoč temeljnog jedinstva njihove vjere u Boga, u Boga Abrahamova, ove tri religijske zajednice zapodjenule kavgu jedna s drugom i da su postale suprotstavljene jedna drugoj. Tragično je da ove tri strogo monoteističke religije - kojima nema premca u povijesti ljudskog vjerovanja - još uvijek ne uviđaju svoje zajedničke religijske osnove. Jer, osobito danas, one bi morale zauzeti zajedničko stajalište u korist razumijevanja među ljudima, u korist pravde i mira."1) Oni, među nama, koji su se danas ovdje okupili, počašćeni smo, ali mi kršćani još uvijek ne uviđamo da imamo zajedničke religijske osnove sa Židovima i muslimanima, inače bi židovski i muslimanski predstavnici ovdje bili barem kao posmatrači. Mnoge neprijateljske predstave iskrsavaju stoga što mi motrimo način na koji se islam živi, a ne poklanjamo svoju pozornost tekstovima islama i judaizma. Mi kršćani smo na Zapadu često nesvjesni utjecaja Hegelovog pojma o kršćanskom apsolutizmu. U njegovoj velikoj sintezi Filozofije Zapada Hegel motri judaizam kao "religiju uzdignuća", kao prvu etapu koja je, u dijalektičkom samorazvitku duha, nužno "uskrsnula" kroz grčku "religiju ljepote" i rimsku "religiju korisnosti" u kršćanstvu, u jedinoj "apsolutnoj religiji". Islam, veličanstvena "revolucija Istoka" u Hegelovoj dugoj analizi ubrzava svoj tok i preusmjerava iz stanja svjetske povijesti u orijentalno mrtvilo, i, u konačnici, mora se motriti kao sporedna pojava (Vidi Hegelovu knjigu Welgeschichte i H. Kungov Projekt Weltethos, Munich, 1991, p. 114). U Hegelovo vrijeme nije bilo industrijskog goriva, ali, ipak, njegovo filozofsko zrijenje je moglo zauzeti drukčiji kurs, pošto se nadaje da gdjegod se štuje Allah, nalazi se nafta - izuzev u Bosni. Johann Wolfgang Goethe je kritizirao kršćansko iskrivljeno shvaćanje islama na način koji, mada, možda, teološki neadekvatan, ima svoju poetsku snagu: "Kako ludo, da svak u svojoj vlastitoj zgodi slavi svoj vlastiti, osebujni izgled! Ako ISLAM znači podložnost Bogu, tad svi mi živimo i mremo u islamu."2)
Daleko ispravnije objašnjenje muslimanskog stava prema kršćanskoj objavi nego li je onaj u tekstovima dan po Goetheu nalazi se u Kur??anu, svetom pismu muslimana.

U drugoj suri Kur??ana, stavak 137,doslovce čitamo: "Vi recite:’Mi vjerujemo u Allaha i u ono što je nama objavljeno, i u ono što je Ibrahimu objavljeno, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima njihovim! I u ono što je dato Musau, i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova! Mi ni među jednim od njih ne gradimo nikakvu podjelu i mi smo predani Allahu!’“ U suri 29, stavak 46, Kur’an je, čak, izričitiji: "I sa Sljedbenicima Knjige (to jest Jevrejima i kršćanima) ne raspravljajte vi, osim na način najljepši! Ne i sa onima među njima koji su nepravedni, i recite:’Mi vjerujemo u ono što je nama objavljeno i što je vama objavljeno! A naš Bog i vaš Bog - jedan je! I Njemu smo mi predani!’" Katolička crkva je skoro petnaest stoljeća osjećala potrebu za istim, sve dok nije formulirala istovjetno mišljenje u Nostra Aetate. U međuvremenu kršćani su se borili protiv "nevjernih muslimana" stoljećima i izradili su čitav arsenal neprijateljskih predstava za korištenje u toj borbi, predstava koje još uvijek igraju glavnu ulogu unutar današnje kršćanske svijesti. Jevreji, kršćani i muslimani su iskusili osnovni, dalekosežni razvitak u svom razumijevanju Boga, kako je to Karen Armstrong nedavno posvjedočila nadugačko u svojoj knjizi A History of God. the 4000 years of Judaism, Christianity, and Islam (Alfred A. Knopf, New York, 1993). Još nije bilo prošlo ni stoljeće, a 13. travnja 1986. godine Papa Ivan Pavao II je posjetio sinagogu u Rimu, i nije još bio došao dan utemeljenju međunarodnog Centra za promicanje međureligijskog dijaloga, pravde i mira u Sarajevu, a pravoslavni, protestantski, katolički i islamski teolozi su molili zajedno sa židovima u sinagogi, premda se mjesta za molitvu svake od tih religija i vjera nalaze u prostoru od nekoliko stotina četvornih metara u Sarajevu. Ako ne tumačimo naše svete spise na globalan i univerzalan način, može iskrsnuti strašno uzajamno udaljavanje i, naravno, mogu iznova iskrsnuti neprijateljske predstave, a naša vjera može biti zlorabljena i postati plemenskom religijom. Prejednostavno je to da se možemo susretati na srpsku Novu godinu, hrvatski Božić itd. Neke od ružnih zloupotreba kršćanske religije desile su se u nacističkom razdoblju, a teolozi i crkve još uvijek se nisu jasno distancirali od njih, ni nakon pedeset godina. Još davne 1933. godine dobro poznati katolički teolog-dogmatičar iz Tubingena Karl Adam bijaše pisao da "nacionalizam i katoličanstvo" nisu "bitno protuslovni", a bilo je "pravo i dužnost država da štite čistotu krvi svojih naroda".3) Adam je tumačio dogmu o Marijinom "bezgrešnom začeću" kao da ona znači kako Isus "nije bio židovskog čokota", jer njegova "majka Marija nije imala nikakvu fizičku niti moralnu vezu sa onim mrskim nastojanjima i snagama koje mi osuđujemo u punokrvnim Jevrejima"4). Prvi katolički teolog koji je kritikovao tako strahobalne nazore bio je, vjerujem, Hans Kung prije tek nekoliko godina.5) No, postoji primjer utjecajnog srpsko-pravoslavnog teologa i biskupa Nikole Velimirovića, koji je pisao neke strašne stvari o Jevrejima kao ubicama Kristovim, dok je on bio, zapravo, zatočen u Dachau-u.

Tako, bremenom prošlosti se još uvijek nije počelo baviti. Kada katolički i islamski dostojanstvenici u Središnjoj Europi još uvijek nemaju jasne distance naspram fašističkih zlouporaba religije ni nakon pedeset godina, tad se moramo zapitati da li možemo očekivati od srpsko-pravoslavnih dostojanstvenika da se distanciraju od novih fašista. Mogu samo kazati da su njemački katolički biskupi nekoliko puta naglasili kako je nacistička Njemačka izgubila rat, da su Nijemci dobili slobodu i da su se izvinili Poljacima. Poništavati ova kriva razumijevanja i predrasude glavna je zadaća s kojom se sučeljavaju svi vjerski ljudi Središnje Europe. U tom smislu bi se trebao pripremiti jedan dokument za ekumensku konferenciju u Graz-u 1997 godine. Jer ne može biti prirodnog pomirenja sve dok duhovi bliske prošlosti i užasi sadašnjosti ne budu uklonjeni. SAŽETAK Ljudske neprijateljske predstave se ne mogu legitimno izvesti iz židovskih, kršćanskih i muslimanskih svetih spisa. Naprotiv! Sveti spisi ove tri monoteističke, objavljene, abrahamovske religije su najbolji lijek za vjerske ljude u borbi protiv ljudskih neprijateljskih predodžbi, jer jedan Bog-Otac je stvorio sve nas na vlastitu sliku, jer Bog-Sin, Isus nas je sviju otkupio kroz svoju smrt, a Sveti Duh puše kamo hoće, a ne tamo gdje mu se zapovijeda da puše. Karizmatička i proročka snaga na?e vjere je prečesto bivala vezana polusvjesnim karikama uz države i nacionalne ideologije. Praktični ishod je taj da religija, tad, ne može zauzeti dostatno jasno stajali?te u korist univerzalnih vrijednosti ljudskog dostojanstva, niti u korist ljudskih prava i pravičnosti izvedenih iz tih vrijednosti, koje su preduvjet za trajni mir. Sveti tekstovi se moraju tumačiti na globalan i univerzalan način. U protivnom, vjera, umjesto da bude svjetlost svijeta, postaće fitilj za nacionalistička rasplamsavanja, i umjesto da postane sol zemlje, postaće barut za vojničke cijevi.

Prijevod sa engleskog

Rešid Hafizović