Metafizičko obasjanje

Već na samom početku Obralićevo djelo svrstalo se u jedan od dva osnovna tipa slikarstva XX stoljeća: u onaj koji se bavi metafizikom predmeta i prostora. „Tajanstvo stvari i života zebe“, pjevao je veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević, izražavajući time strepnju savremenog čovjeka bačenog u svijet „o kome se ne zna ništa izvan onoga što je ugođeno na njegov senzorni sistem i dimenzioni-rano u njegovoj svijesti“ (Werner Haftmann), a to je tako malo.

No ipak, zahvaljujući tradiciji perennis, znamo da je prodor u Veliko Nepoznato moguć u blagoslovljenim časovima nadahnuća umjetnika i usebnuća pro-svijetljenog pojedinca - mistika. Nama, običnim smrtnicima, ostaje svijest da je takvo proniknuće moguće, da je moguće odbaciti tijesnu košuljicu vlastitog egoizma i šiknuti u druge dimenzije, a pregršt dragulja koje odatle donosi umjetnik obasjava nas nezemaljskim sjajem i pojačava našu čežnju za Apsolutnim. Nije čudno što se čuveni sufijski pjesnik iz XII/XIII stoljeća Farid ad-Din ‘‘Attar ovako molio Gospodaru svjetova: „Milošću Tvojom izbavi me moga ja“. A Soseki, japanski zen pjesnik (XIV stoljeće), pjevao je sa lijepom izvjesnošću ostvarenog bića: „Odbacio sam tu posve malu stvar koja se zove ja i postao sam beskrajni svijet“. I eto, baš u tom ozračju, između Tinove zebnje i Sosekijevog (ili Rumijevog, svejedno) pounutarnjenog pa kroz umjetnost izvanjštenog beskraja, smjestio se čitav opus Salima Obralića. Kao akribični historičar umjetnosti mogla bih njegov put trasirati i ovako: od postnadrealizma i metafizičkog slikarstva (pittura metafisica) preko hiperrealizma i apstrakcije do ove posljednje faze koju bismo - zašto ne? - mogli nazvati kozmičkom. Iskristalizirala se ona tokom ovog rata, kroz „Sahan“ i „?asu“, cikluse tako prozaičnih naziva, a tako bremenite značenjem i duhovnim zračenjem. Sve je počelo u Počitelju, nesretnom gradu mom i mojih predaka, koji je prije agresije bio sjedište poznate likovne kolonije. Tu su jednoga dana, kao u bajci, Affan Ramić i Salim Obralić uz kahvu divanili. U neko doba, u zloslutnom proročanskom nadahnuću, Ramić će upitati Obralića: „Što bi ti, Salime, da ti izgori kuća?“ A Salim će na to, k’‘o s nokta, odvratiti: „Ostao bi mi ovaj sahan“ - i pri tome je odnekud izvukao starinski bakreni sahan, sav izlizan od prevelike upotrebe i krpljen do izanđalosti. Možda nije slučajno što je svoj prvi Sahan i svoju prvu ?asu naslikao Obralić 1991. godine, u vrijeme rata u Hrvatskoj, prije no što će barbari, koji kao da su iskočili iz „Naronske sieste“ vidovitog Ivana Slamniga, temeljito opljačkati i spaliti njegov počiteljski dom. No, svoj puni zamah dobit će ova dva ciklusa tek u vrijeme smrtonosnog okruženja Sarajeva, čije je ratno stvaralaštvo pregnantno izrazio upravo Ramić riječima: „Reakcija na katastrofu pretvara se u metafizičko obasjanje“.
Otvarajući Obralićevu monumen-talnu ratnu izložbu, održanu u Umjetničkoj galeriji BiH krajem 1994. godine, za mene nije bilo dvojbe: oba ova ciklusa plod su „metafizičkog obasjanja“. U osnovi im leži kružni oblik koji se „u islamskoj predaji... smatra od svih najsavršenijim. Skupljen sam u sebe, bez početka i bez kraja, ispunjen savršen, krug je znak apsolutnog“ (Eva Meyerovitch de Vitay). „Sahan“ je, zapravo, kozmogonija koja se pred zatravljenim očima gledaoca rascvjetava u sedmera nebesa, dok je „?asa“ autoru poslužila za jednu drugu i drukčiju kozmičku metaforu - metaforu crne rupe i vrtložnog zgušnjavanja materije, te njenog curenja u protusvijet, u jedan drugi kozmos. Ovaj moj tadašnji utisak s vremenom se samo pojačao. Već slijedeće, 1995. godine Obralić je započeo rad na novom, možda svom dosad najboljem slikarskom ciklusu, vezanom uz Ajvatovicu, drevno mjesto bošnjačko-muslimanskog hodočašća. „Ajvaz-dedin san“ maestralno spaja autorove umjetničke i duhovne kvalitete i nema sumnje da će, kada se predstavi publici i kritici, snažno privući brojne likovne sladokusce.

Baš kada je rad na ovom posljednjem ciklusu od 40 slika bio u punom jeku, u ljeto 1996. godine, stigao je od grupe STOFFWECHSEL iz Kassela poziv sarajevskim umjetnicima da daju svoje prijedloge za instalacije koje bi, eventualno, izveli na reprezentativnoj izložbi INNENSEITE /INSIDE koja treba da se održi paralelno sa prestižnom Desetom izložbom DOKUMENTA u junu 1997. godine u istom gradu. Obralić se dotada ogledao samo u slikarstvu, crtežu i grafici (ne treba ponavljati šta je sve uradio u grafici i za grafiku u ovom ratu), nikad u instalaciji, ali mu je ovo bio izazov da pokuša na jedan nov i autentičan način povezati tradiciju i zahtjeve sofisticirane međunarodne umjetničke scene. Rezultat tog njegovog pokušaja je ova izložba u Velikoj galeriji Obala Art Centra, koja je, po mom dubokom uvjerenju, daleko prevazišla svoj povod. Šta je, zapravo, uradio Obralić?! - Odbacio je sahan kao motiv na slici (crtežu, grafici), uzeo bakrenu ploču i u njoj izrezao kružni oblik proizašao iz sahana. Potom je u taj metalni disk urezao crtež sa obje strane: crtež bogat asocijacijama na kur’‘ansku kaligrafiju (na kružne levhe, npr.), na mikro i makro svjetove, na bezmjerno bogatstvo stvorenog svijeta - crtež koji ujedno čuva sjećanje na savatli dekoraciju prvobitnog sahana. Pa je onda sa te dvostruke matrice, kao sa neke nove, džinovske geme, otisnuo dvije crno-bijele grafike na običnom, „grubom“ papiru, proizvedenom u njegovom rodnom Maglaju. Sa jedanaest diskova Salim je otisnuo dvadeset i dva originalna grafička lista i tako kreirao izložbu - instalaciju, čiji su metalni dijelovi iskoračili u prostor kao samostalni eksponati, a grafike ostale tamo gdje spadaju: na zidovima galerije. Sve skupa povezano je autentičnim konceptom autora, u kome tradicionalno i savremeno ne potiru jedno drugo, već se dragocjeni duh tradicije (u najboljem smislu riječi) pretače u savremeni plastični jezik. Obralić se nije zaustavio ovdje. On je svoje bakarne diskove iznio u eksterijer, u prirodu: objesio ih je, poput plodova, o drveće; uresio s njima turbeta na Alifakovcu; kao kakva velika sunca zanjihao ih u prostoru; postavio ih u travu („poput zlatnih novčića“, kaže, smijući se, autor); naslonio uz Koziju ćupriju (preko koje se nekad othodilo u Stambol i dohodilo iz Stambola) da vode dijalog sa njena „dva oka od sedre u kamenu“ (Prstojević), itd., itd., i sve to je zabilježio okom kamere. Ovo iznašašče dalo je Obralićevoj umjetnosti novu, ludičku komponentu, čije sve mogućnosti još ne možemo sagledati.

Da bi se shvatila vrijednost ovog Obralićevog iskoraka, trebalo bi proputovati zemlje koje su nekada bile sjedišta velikih, drevnih civilizacija i doživjeti pritisak te slavne umjetničke prošlosti na njihovu (u poređenju s njom) uglavnom slabačku savremenu umjetnost, koja jednim svojim segmentom nastoji slijediti trendove diktirane iz zapadnoevropskih i sjevernoameričkih centara moći, a istovremeno ne iznevjeriti tradiciju. Rezultat su, najčešće, nesporazumi, žalosni hibridi, nedonoščad ili mrtvorođenčad koja ne spadaju ni tamo ni amo. Ili, ne moramo ići tako daleko, možemo ostati u jednoj perifernoj sredini kakva je naša, gdje smo imali, imamo i imat ćemo sličnih primjera napretek. Vjernost tradiciji nije imitacija tradicionalnih motiva i oblika, već njihova stvaralačka pretvorba u duhu zahtjeva savremenog čovjeka. Ta transformacija posrećila se Salimu Obraliću, a ima indicija da je ovo tek početak koji otvara niz novih mogućnosti i za njega i za bosanskohercegovačku umjetnost.