Povratak papinskoj politici i islamu

POVRATAK PAPINSKOJ POLITICI I ISLAMU*

Yoakim Mobarak

U poglavlju o papinstvu, a na razini muslimanske politike Svete stolice imamo jedno zanimljivo poglavlje od Leibnica, kojemu bi ovdje više odgovaralo da se zove gledanjem na islamsku religiju unutar općeg okvira razvitka ljudske religioznosti.

Zacijelo je značajno vidjeti ovog filozofa kako na samom početku svoje Teodiceje postavlja Muhammeda ne samo u Mojsijevo rodoslovlje, već čak i u ono Isusovo[1]. No, pošto ovo pojedinačno stajalište ni na koji način ovdje ne može biti ponovljeno, pogledajmo, onda, za časak kako je Leibnic motrio politiku Evrope u odnosu na muslimanski svijet i kakvo mjesto je u tome zauzimalo papinstvo.

Motreći kako Njemačka biva poprištem na kojemu se raspravlja o dominaciji Evrope i kako, poput Grčke i kasnije Italije, Njemačka postaje jabukom raskola ponuđenom svim pretendentima, Leibnic primjećuje: " Da bi se spasila Evropa, da bi se spriječilo njeno vlastito pustošenje, potrebno je svrnuti pogled nekamo drugdje; neka Evropa svrne pogled svoj tamo gdje mirne duše postoji korist i trijumf u osvajanju slave Božije radi. Nije potrebno da Evropa bude toliko zaokupljena uvećavanjem svoga kraljevstva koliko treba proširiti Kristovo kraljevstvo. Da bi se uspjelo u tome, bilo bi potrebno da narodi iz evropske obitelji slijede onaj put koji im je naznačen. Tako, umjesto da se glože međusobno, Švedska i Poljska bi odsada trebale pomoći Carevini da potisne Turke. Car iz Moskve je pozvan da se okomi na Tatare; Danska i Engleska moraju se okrenuti prema Sjevernoj Americi; Španjolska prema Južnoj Americi; Holandija prema Indiji. Što se tiče Francuske, ona je pozvana snagom Božije providnosti da bude glavnokomandujući kršćanskih vojski na Levantu, da bude soldier of the Christ, veli Šekspir. Ona je pozvana da nam daruje Godefroy de Bouillon i osobito svetog Louisa. Njena zadaća je u tome da napadne Afriku koja stoji naspram nje, da ondje razori piratsko gnijezdo i da, čak, osvoji Egipat, najželjeniju zemlju na svijetu. Tako će se izvršiti zavjet iz Mudrosti: Ratujte samo sa vukovima i sa životinjama krvožednim! Njemačkoj će biti zajamčena sigurnost, a vremeniti poglavar kršćanstva, sjedinjen u istoj svrsi sa duhovnim poglavarom, moći će, u dobrom zajedništvu i bez potezanja mača, ozbiljiti naslov zaštitnika univerzalne Crkve. (. . .) Ove prinadležnosti, i nikoje druge, još uvijek su bile prinadležnosti razboritih papa koji nisu štedjeli ni truda ni novaca čim bi se ukazala prilika za ujedinjenje kršćanskih načela u jedan savez protiv zajedničkog neprijatelja. Rim uviđa da religijski ratovi ne čine drugo doli truju duhove i produbljuje ponore[2]."

Leibnicov plan tako shvaćen u pogledu trajnog upokorenja Njemačke, u korist Evrope i kršćanstva, bio je obznanjen 1670. godine. Podastrt Luju XIV, od samoga Kralja je bio primljen s prezirom. "Vrijeme križarskih ratova više nije u modi", bijaše kazao njegov ministar Pompon. Ali Francuska devetnaestog stoljeća slijediće unekoliko Leibnicov plan i nimalo ne začuđuje prilika u kojoj će Viktor Igo u istom smislu huškati francuske trupe. U svom govoru u Nekolikolamentu 20. maja 1879. godine čuje se njegovo kliktanje:

"Naprijed, narode, naprijed, Bog vam nudi Afriku! To je jedan tropski plam, obilje sunca koje prevlađuje obilje mraka. Prisvojite tu zemlju, Bog vam je dariva! Zgrabite je, ne poradi topa, već poradi pluga; ne poradi sablje, već poradi proizvodnje; ne poradi osvajanja, već poradi bratimljenja![3]"

Kardinal Lavižeri (Lavigerie) je morao biti, bez sumnje, najznamenitiji lik i najaktivniji politički pristalica iz Afrike u rasponu svete tolice i Francuske. U ponovnom čitanju ovoga poglavlja, koje bi zasluživalo više od jednog teorijskog razvijanja, dostatno je istaknuti sljedeće momente:

Prvi zaređenici kardinalove kongregacije bijahu povjereni jezuitima, a inzistiraće se, od strane utemeljitelja, na vrlini podlaganja skladno ignacijanskoj duhovnosti. Jednodobno će biti uočeno kako u jednoj katoličkoj perspektivi ta podložnost u konačnici podvrgava svaku volju Svetoj stolici, iznova sjedinjujući, na taj način, onaj osebujni četvrti zavjet jezuitskih redovnika, koji izražava podložnost svakog pojedinca Svetoj stolici[4]. Ukoliko, naime, postoji neki sukob između crkvene pripadnosti i nacionalne privrženosti, unaprijed se zna na koji način će se dilema razriješiti. No, možda nije u dostatnoj mjeri rasvijetljen način na koji je kardinal Lavižeri sebe smjestio u muslimanskoj Africi kao Rimljanin i kao Francuz.

U svojoj želji da smjesti misionare u tamošnjoj mjesnoj sredini, Lavižeri obavezuje svoje sinove da se posve primjere, što je stvar sasvim neobična za ono vrijeme, načinu i trenutačnom životu stanovnika Sjeverne Afrike. Još neobičnija stvar je obaveza koja je sub gravi naložena misionarima, to jest da međusobno govore tamošnjim jezikom, dakle u Alžiru  kabilski ili arapski. Također je precizno naloženo, pod znakom jednako ozbiljnog naloga, da se nikada ne smiju koristiti prevodiocima u svojim susretima sa plemenima[5].

Ta uputstva iz vremena kolonijalizma u punome jeku su tim osebujnija ukoliko je krajnji cilj značajniji i neupitniji: nije riječ o tome da se od Alžiraca načine Francuzi, već se radi o tome da oni postanu kršćani. Čak je precizirano da kao kršćani u nastajanju oni moraju biti zaštićeni od evropeiziranja. Ta stvar se posebno ističe u vezi sa domaćim katekumenima: "Oni moraju pokazati svojoj braći kako postaju kršćanima, jer to je preobrazba zablude u istinu, ali niko od njih ne prestaje biti Arapom, a još manje postaje biti Francuzom.”[6] Nadbiskup, također, otvoreno priznaje svoj neuspjeh u slučaju arapskih kršćanskih sela kojima se obratio. Ondje gdje se, zacijelo, nije bilo zadovoljno kristjanizacijom, ondje se evropeiziralo: "Bijasmo izvukli sve drugo iz naših sirotana, gledano sa stajališta širenja naših ideja u toj zemlji, osim što smo ih ostavili da potpuno ostanu u biti Arapi. . . Načinjen je pokus; nažalost, iskustvo je loše. Ne treba ga ponavljati[7].”

Trebalo bi pogledati do koje mjere je moglo ovisiti nastojanje da se kristjanizira, a da se ne dearabizira, o sirijskom iskustvu monsinjora  Lavižeria prigodom pokolja iz 1860. godine. U svakom slučaju znamo da je njegova kongregacija morala preuzeti zadaću formiranja melkitskog svećenstva. No, možda se politika prelata smjestila u širi kontekst. Prema njegovu mišljenju, zapravo, odsada su barbari ostali biti činjenica Evrope, podjednako ili još i više negoli djelo Afrike, ukoliko je istina da se moderno društvo sastoji od "civiliziranih barbara”. Biće potrebno, dakle, u Africi kao i u Evropi najprije provesti, ne proces civiliziranja, već ponajprije i suštinski proces evangeliziranja.

Posljednji, ali ne i manje važan obzir koji još uvijek zaslužuje da bude podvučen, jest krajnja svrha poduhvata koji se ne može nadavati jasnijim: ova misija nije nikako u službi kolonizacije, već naprotiv. Jamačno, ovaj usud će isteći, bez premca, iz jedne evangeličke nacije i, doista, iz izvjesne integracije sa tom nacijom. Ali evangelizirani narod ne smije biti samo zaštićen, već mora biti i razvijen kao takav. U tom pogledu i uza sve te dvosmislenosti koje se osobito zadržavaju u frazeologiji tog vremena, prvi diocezanski pastirski poziv monsinjora Lavižeria kao nadbiskupa Alžira datiran petog maja 1867. godine, zasluživao bi da bude razmatran kao pokazatelj alžirske neovisnosti i kao pokazatelj uzajamne ovisnosti sa Francuskom: "Načinite od alžirske zemlje kolijevku jedne velike nacije, plemenite, kršćanske, jednu drugu Francusku, jednom riječju, našeg brata i sestru, i blaženika koji kroči putevima pravičnosti i čestitosti uz bok majke-domovine; širite oko nas, sa takvim početnim žarom koji je dar naše rase i naše vjere, svijetle istine jedne civilizacije kojoj je Evanđelje izvorište i zakon; nosite ih s onu stranu pustinje sa flotama zemaljskim koje će taj zakon nositi i vas dovesti, jednoga dana, do središta tog izuzetnog kontinenta koji još uvijek roni u barbarizmu; povežite na taj način Sjevernu Afriku sa Središnjom Afrikom životom kršćanskih naroda. . . tako je to u nakani Božijoj, u nadanjima domovine, u ufanjima Crkve, vaše providonosne sudbine[8]."

Ukoliko jasno postoji u jednom takvom govoru nečega što čini da ustrepte moderne pristalice alžirskog Alžira, onda se već zna da program Saint-Simoniens iz vremena koje je u pitanju, prema mišljenju Ismayla Urbana, mješanca koji je prešao na islam i koji je, očigledno, neprijateljski raspoložen prema katoličkom apostolatu, "od Alžira nije načinio koloniju u strogom smislu riječi, već arapsko kraljevstvo[9]." Ali se uočava u čemu je protuslovan misionarski program Lavežerijev unutar samog priznanja arapske naravi te zemlje. Prema nadbiskupovu mišljenju potrebno je uspostaviti vezu između njega i kršćanskih naroda snagom širenja evanđeoske poruke. Toj vezi, jamačno, ne nedostaje politički karakter, a to, nužno, povlači i civilizacijske posljedice, ali nema ni govora o "razdomaćivanju" naroda o kojemu je riječ. "Misionarski" program koji nudi udio Lavižerijevoj politici nimalo ne izgleda da je usvojio manje "čestitosti" od programa Saint-Simoniensa. Ta politika će biti gotovo realistična u mjeri u kojoj ovi, zapravo, žele odsjeći domaću populaciju od Europljana, kako bi je doveli u suodnos jedino sa "arapskim uredima"[10].

Uspoređen, u svakom slučaju, sa onim što smo vidjeli od revolucionarne idealnosti Volneya, misionarski program biskupa Lavižerija, zacijelo, više poštuje duh naroda i njihov vlastiti nastanak. Nije ovdje, pak, riječ o prevođenju jednog naroda na Evanđelje, niti o denaturalizaciji, nego je ovdje riječ o čistoj i jednostavnoj derasizaciji istočnih naroda i, čineći im sasvim stranim njihove ranije tradicije, riječ je o prilagođavanju poretku razuma i tehnike otkrivene snagom evropske revolucije.

S francuskog: Rešid Hafizović

* Ovaj tekst gospodina Yoakima Mobaraka, profesora filozofije i teologije na Sorboni, profesora Katoličkog instituta u Nekolikoizu, profesora sa Univerziteta u Luveni i na Pravoslavnom institutu Svetog Ivana Damašćanina u Libanonu, prenesen je iz njegove knjige Recherches sur la pensee chretienne et l'Islam dans les temps modernes et a l'epoque contemporaine, pp. 406-411, Bayrouth, 1977.

[1] Leibniz, Essais de theodicee, ed. G.F., pp. 26-27. "Od svih drevnih naroda samo se za Jevreje zna da su posjedovali bjelodane dogme svoje religije. Abraham i Mojsije su uspostavili vjeru u jednoga Boga, izvorišta svakoga dobra, tvorca svake stvari. Jevreji raspravljaju na dostojan način o vrhunaravnoj supstanci, i začudno je vidjeti stanovnike jedne male pokrajine, koji su umniji od ostaka ljudskoga roda. Mudraci drugih naroda o tome su možda kazali štošta, ali nisu imali sreće da odveć slijede i proživljavaju dogmu po zakonu. Međutim, Mojsije nije nikako doprinio da se uvede u njegove zakone učenje o besmrtnosti duša: to učenje bijaše u suglasju sa njegovim osjećanjima, ono se prenosilo od usta do usta, ali nikada ne bijaše ovjerovljeno na jedan narodski način;  sve dok Isus Krist ne podiže veo i bez podrške svom snagom jednog zakonodavca naučava da besmrtne duše prelaze u jedan drugi život, gdje moraju primiti nagradu za svoja djela. Mojsije već bijaše donio divne ideje o veličanstvenom i dobrom Bogu kojemu mnogi civilizirani narodi danas revnuju; ali Isus Krist u vezi s tim uspostavi sve učinke i učini bjelodanim da božanska dobrota i pravda  savršeno sjaje u onome što Bog pripravlja za duše. Ja ovdje nikako ne ulazim u druge obzire kršćanske vjere, i ja samo želim pokazati kako je Isus Krist uspio preći iz prirodne religije u zakon i iz zakona podariti snagu jedne bjelodane dogme. On sam učini ono što toliki filozofi bijahu uzaludno pokušavali načiniti; i kršćani napokon zadobiše krunu u rimskoj imperiji, gospodara najbolje domovine koju Zemlja poznaje, religiju mudraca koja postaje religijom naroda. Muhammed, ipak, nije nimalo udaljio te velike dogme od prirodnog bogoslovlja: njegovi sljedbenici ih iznova šire čak i među najudaljenijim narodima Azije i Afrike, gdje kršćanstvo nikada nije dosegnulo; oni su u mnogim zemljama poništili paganska praznovjerja, suprotna istinitom učenju o jednome Bogu i učenju o besmrtnosti duša."Na stranici 30, niže, nalazi se predstava o fatum mahumetanum koja će više puta biti u pitanju:" Ideja zla, iziskivana od nužnosti, budući primjenjena u praksi, porodila je ono što ja zovem fatum mahumetanum, sudbina (qismet) na turskom, jer se Turcima nalaže da ne izbjegavaju opasnosti i da, čak, ne napuštaju mjesta zaražena kugom, razmišljajući o tome slično razmišljanjima o gornjim istinama. Jer, ono što se zove fatum stoicum nije tako crna kao fatum mahumetanum;  fatum stoicum ne odvraća ljude od brige za njihovim poslovima; ali fatum stoicum teži da im podari smiraj u odnosu na događaje snagom razmišljanja o nužnosti koja našu brigu i tjeskobu čini beskorisnom: u čemu se ovi filozofi ne udaljuju posve od učenja našega Gospodina koji odlaže te brige za sutra, uspoređujući ih sa beskorisnim patnjama koje se javljajuju čovjeku koji bi radio na svom izduženju."

[2] Leibnicovi spisi na njemačkom jeziku; F. Julien, Papes et Sultans, 1880, pp. 262-263.

[3] F. Julien, op. cit., p. 264.

[4] Xavier de Montclos, Lavigerie, le Saint-Siege et l'Eglise, op. cit., pp. 479 i 483.

[5] Montclos, op. cit., p. 485.

[6] Montclos, op. cit., p. 486.

[7] Ibid., u podnožnoj napomeni.

[8] Montclos, op. cit., p. 348: Poziv uzet iz posjeda.

[9] Uporedi: M. Emerit, Les Saint-Simoniens en Algerie, p. 262, navedeno po Montclosu, op. cit., p. 347.

[10] O cijelom tom pitanju koje se tiče arapskih ureda i suprotstavljanja apostolatu od strane