Identitet, religija, politika

I ne dozvoli više, naš Stovritelju mili, Bošnjacima kad Ti se mole, da u suzama svojim abdest uzimaju novi. (Najla Sušić - Aazabagić "Do kraja vremena" ) Naoko trivijalan ugao, koji nam se nudi za elaboraciju, nosi u sebi svu stravu pošasti i pogroma koji su čovjeka razapinjali na tri ugla ovog trougla. Čovjek se od postanja borio za svoj identitet, jer je znao (bar toliko) da ako ga izgubi da će izgubiti i dostojanstvo ( Men la watane lehu, la keramete lehu - Ko nema otadžbine nema ni dostojanstva, poštovanja od drugih), a dostojanstvo je glavna odrednica identiteta. K Koliko god je teško stvoriti jednu zajednicu, još je teže održati je. Jer, ma koliko se jedna asabija (Ibn Haldun, Mukadima) upinjala i pokušavala da se propne, uvijek bi neka sila sa strane (najčešće političke ili religijske naznake) nasrtala na beočug asabije, na žilu kucavicu jednog naroda, porodice, čoka, da bi ponizila, obrukala, obezvrijedila ili uništila daire ili tespih kružnog zajedništva. Nije li religijska autarhija divne učenjake bacala na lomače, nije li politika uništavala religije, nije li iza svega nemoćno treperio zov za identitetom? Ako u jednoj religiji biva ozakonjen postulat da nema prisile u vjeru (Kur''an, sure Beqare, 256), a drugoj da "obrezanu nečist" treba prognati ili poubijati, onda nužno moramo ustvrditi kako je nekoj oslabljenoj religijskoj varijanti politika davala i infuziju i transfuziju u isto vrijeme, jer je u to isto vrijeme u jednom liku bio i vjerski poglavar i politički vođa (Njegoš). Dalje se reda niz primjera: fašizam, komunizam, svakovrsni satanizam. O krstaškim ratovima i njihovoj političkoj pozadini i ptice na grani znaju. Tako se od prapočetka ponavljaju od Sabe, Balkana i Irske, pokolji, pošasti, pogromi i vriske. Nije li u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu patrijarh Pavle rekao: "Momci, vi ne možete toliko zgrešiti, kojiko vam mi možemo oprostiti!"? U Alžiru šta se događa malo ko zna. Da li je u pitanju državni terorizam ili, možda, fundamentalizam? No, činjenica je da u sva tri ugla naslovnog trougla gore žestoke vatre. Pošto svaki trougao ima u sebi krugove, a i sam je u jednom velikom krugu, teško je izvršiti valorizaciju svih elemenata ponaosob. Činjenica da se u II svjetskom ratu Titova vojska borila na strani saveznika, činjenica je ida je borba bila "narodno-oslobodilačka", ali je isto tako i činjenica da je veliki broj četnika, uhvaćen na Zidanom mostu, amnestiran i pod sopstvenom zastavom stavljen pod auspiciju engleske krune. Stotinama hiljada drugih zarobljenika zameten je trag. I ne samo to. Četnici, koji bi prešli u partizane do 1944 godine dobijali bi čuvene spomenice, pa je i sam Tito jednom rekao:"Eh, da sam ja imao ovoliko boraca na početku rata koliko ima "Spomenica 1941", ja bih rat dobio za nekoliko mjeseci, a ne bih se godinama lomatao po bespućima." I ne samo to. Bivši koljači bi dobijali visoke funkcije u poslijeratnoj vlasti. Najbolji primjer je upravnika okružnog zatvora u Tuzli. Jedna žena od Srebrenice je u njemu prepoznala ubicu i palikuću. Pošto je identifikacija bila iznenadnai drastična, on je tek tada uhapšen i osuđen. Ali takvi su slučajevi bili usamljeni i rijetki. U junu 1960. godine našao sam se sa prijateljima u Goraždu. Bili smo pozvani kod rođaka jednog od mojih kolega. Starac se ustručavao govoriti, a kad je u jednom trenutku osjetio da sa nama o svemu može otvoreno pričati, e, onda je provalilo iz njega: "Eto, maloprije prođe ovuda jedan četnički glavešina. Svezo mašnu, digo glavu i serbes gazi. On je sada u vladi i centralnom komitetu. Da šta progovorim, pojela bi me noć." Ubijen je Mehmed Spaho, ubijen je jedan iz roda Filipovića na pravdi Boga, za tuđu krivicu. Slobodno se može reći da da su ubijeni i Pašaga Mandžić, Hamdija Pozderac i Džemal Bijedić. Zašto?

Odgovor je jednostavan. Svaki od njih na svoj način se borio za čvrstoću identiteta bošnjačke nacije, koja je gotovo prije milenijum već definisana, a trpila bezrazložnu negaciju do zatiranja. Kad se u Bosni i Hercegovini moralo izjašnjavati za sve druge nacije, osim bošnjačke, na upit kako će se izjasniti, čuveni sarajrvski karikaturista Adi Mulabegović je rekao: "Piši da sam Belgijanac!" On je to smio reći, drugi bi zbog takve šale išao na "informativni razgovor" u najmanju ruku. Sve se to dešavalo nama. Ni drugi nisu bolje prošli - ni Jevreji, ni Cigani, ni Srbi. Šta je učinio Hitler po logorima i zgarištima dobro se zna. Staljin je poubijao po gulazima više svojih ljudi nego što ih je u ratu stradalo. U svojoj osionosti i boljševičko-religijskoj zanesenosti on je čitavu jednu republiku (upreavo onu u kojoj se u ilegali pod imenom Koba krio) na jugoistoku Sovjetskog saveza preselio u Sibir. A među tim prognanicima bilo je i heroja otadžbinskog rata. kao što je bio jednoruki Abdurahmanov. Ova tri kruga u trouglu (religija, identitet, politika) takko se skladno isprepliću poput olimpijskog znaka, oviseći jedan od drugog i nadopunjujući jedan drugog. Kako izvršiti valorizaciju trenutne situacije? Nikako! Blagonaklonost prema agresoru, prema jačem kao da je dosuđena savremenoj skleroziranoj i bajatoj bjelosvjetskoj politici. Uvijek će više čeprkati po lokalnim i nevažnim bojištima, nego o monstruoznim dimenzijama genocida kakav se po jedanaesti put za tri stotine godina sručio na ovaj narod. A on čas zaboravlja, čas prašta, čas ponovo na rodnom pragu nedužan gine. Samo zato da mu se ne zaturi ime Božije, da mu se ne oduzme identitet i, na kraju, da vodi svoju politiku. Velikani ljudske misli su promišljali o ovim kategorijama. Hajne veli:"Zločincu treba oprostiti, ali tek kad ga objesite" Kad bi mi po Hajneu sudili i postupali, za tili čas bi svjetsko jednoumlje (u servisu globalne politike) našlo načina da nas optuži i da nam prilijepi etiketu fundamenta lista, mudžahidina, zaboravljajući da su se za identitet ove zemlje u Armiji BiH borili rame uz rame i Srbi, i Hrvati, i Muslimani. A oslobađanje četničkih zločinaca iz Haga nešto me plaho podsjeća na nijemu amnestiju četnika poslije Drugog svjetskog rata. Pri svemu tome lahko je razaznati gdje je politika upregla religiju, gdje religija politiku, a kroz kakvu draču i trnje se provlači identitet, ne da se propne, već da samo ugleda ljepotu zvijezda. Bar što se nas tiče ovdje u Bosni i Hecegovini. Kad bi se razulareni i nezajažljivi svijet držao poruke iz posljednje Božije objave, biula bi u apsolutnom skladu na svim nivoima života sva tri ugla čarobnog trokuta.A poruka glasi: "Zbog toga smo mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao: a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, - kao da je svim ljudima život sačuvao... (Sura Maida, ajet 32). Ovome je komentar suvišan. Možemo se samo zapitati gdje le se to svijet odmetnuo i otuđio?