Bosansko pitanje u evropskom kontekstu

Prvo što je potrebno kazati u vezi s naslovom izlaganja jeste odrediti njegov sadržajni okvir, jer i pojam Evropa i pojam Bosna su višeznačenjski i veišeslojni. Svaki za sebe može se posmatrati sa više aspekata. Ovi pojmovi kao i njihovi ontološki supstancijaliteti sami po sebi su veoma složeni. Moja namjera sad i ovdje nije analiza njihove posebnične složenosti u svim njihovim sadržajima i značenjima. Radi se o pokušaju postavljanja Bosanskog pitanja s obzirom na Evropu. Pojam Evropa upotrebljava se u veoma različitiom smislu, nekada iz ideološko političkih nekada zbog nekih drugih razloga. Njemu se uz geografsko pridaju i druga značenja kao što su: kršćanstvo, civilizacije, humanizam, specifično poimanje i razumijevanje nauke s akcentom na antropocentrizam, evropocentrizam, tradicionalizam, kolonijalizam, fašizam, genocid, liberalizam, imperijalizam itd. Sve do šezdesetih godina ovog stoljeća Evropa nije postojala kao jedinstven politički fenomen i djelatan politički subjekt. On je bio podijeljen po više različitih osnova. Poslije Drugog svjetskog rata započinje, uspostavljanjem Evropske ekonomske zajednice, proces konstituisanja Evrope u smislu jedinstvenije, još ne jedinstvenog, političkog subjekta. Taj proces nije dovršen ni do danas. Prema tome, ovdje smo svjesni te nejednoznačnosti pojma Evropa, ali smatram da nas to ne onemogućuje u namjeri sagledavanja Bosanskog političkog pitnaja u evropskeom geopolitičkom kontekstu, u najširem smislu pojma Evropa. Postojanje Bosanskog pitanja nije sporno. Nažalost Svijetu i na nesreću Bosansku to pitanje postoji na najteži mogući način već evo osam godina. Bosansko pitanje nije nastalo njenom krivicom, ona ga nije nametnula. Ono je nastalo činjenicom raspada SFRJ, na jednoj strani i srpsko-hrvatskim sukobom, na jednoj strani. Srpski hegemonizam i hrvatski separatizam unutar nekad postojeće SFRJ nisu mogli naći međusobno zadovoljavajuće rješenje. Iako je hrvatski separatizam imao za svoj osnov politički humanizam, težnju za nacionalnom slobodom i naconlanom državom, a srpski hegemonizam imao za svoj osnov antihumanizam, tiraniju oni su se međusobno održavali i proizvodili. U suštini, i u jednom i u drugom slučaju radilo se o istom, radilo se o težnju za uspstavljanjem nacionalnih država, u jednom slučaju nacionalne države Srba u drugom slučaju nacionalne države Hrvata. Ono što su htjeli Srbi da naprave na prostorima bivše Jugoslavije na kojima su živjeli Srbi kao konstitutivni narod bivših Jugoslovenskih republika to su htjeli da naprave i Hrvati gdje su oni bili konstitutivni narod u bivšim Jugoslovenskim republikama. Srbi su bili konstitutivni narod u bivšoj SR Srbiji, SR Hrvatskoj i SR BiH. Hrvati su bili konstitutivni narod u SR Hrvatskoj i u SR BiH. SRFJ kao višenacionalna zajednica i država nije bilo po mjeri niti Srba niti Hrvata. Činjenica je da je SFRJ bila više po mjeri Srba nego Hrvata, da je bila više Srpska nego Hrvata, da je bila više Srpska nego Hrvatska tvorevina i stvarnost, ali ni jedna ni druga strana nisu bile zadovoljne dotadašnjim i tadašnjim njenim postojanjem, te su i jedni i drugi bili protiv nje ali na različite načine. S tadašnjom Jugoslavijom nisu bili zadovoljni a neku novu, bolju, adekvatniju nisu mogli koncipirati, jer su im koncepti bili isti i međusobno nepomirljivi. I jedni i drugi htjeli su ostvariti isto, nacionalne države na istom prostoru. Njihov sukob je bio neizbježan i neminovan. Srpski politički lideri tada u sasvim objelodanili svoj politički stav u zahtejvu "Svi Srbi u jednu državu". Iz istih rapolitičkih razloga iz kojih su stupili u međusobni rat Srbi i Hrvati Bosnu su napale i Srbija i Hrvatska. Težnja stvaranja nacionalne države Srba i nacionalne države Hrvaata nije mogla da se ostvari bez agresije Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina nije mogla izbjeći rat.

Početak rata nije zavisio od nje. Njen politički lider tada je rekao, u Bosni neće biti rata, za rat su potrebni dvoje. U suštini u bosni i nije bilo rata, nad Bosnom je izvjesna agresija, najprije s jedne, Srbijanske a onda i s druge Hrvatske strane. U Bosni su vodile rat Srbija i Hrvatska, što međusobno, što zajedno protiv Bosne i Hercegovine. Nakon četvorogodišnje agresije, rata i odbrane nastao je Daytonski sporazum. Uz sve nesporno vrijesne i dobre strane ovog sporazuma s obzirom na vrijeme u kojem je nasto i s obzirom na zaustavljanje rata ovim sporazumom nije potpuno i definitivno riješeno Bosansko pitanje. Naglašavam potpuno i definitivno. Svjestan dinamičnosti i historičnosti svih društvenih procesa i pojava, uključujući i pitanje države, što daje prostor za optimizam i nadu u rješavanju Bosanskog pitanja daje mi za pravo i za pesimizam i za strah da se rat u svim njegovim strahotama i užasima može ponoviti bilo u bližoj ili u daljoj budućnosti. Osnovni razlozi pesimizma su: Legalna uključenost susjednih država, Srbije i Hrvatske, u budućnost rješavanje Bosanskog pitanja, ne samo s obzirom na čin njihovog učešća u potpisivanju Daytonskog sporazume već i s obzirom na njihovo pravo i obavezu bosanskih entiteta da svaki od njih potpiše separantne ugovore sa ovim susjednim državama, nasuprot činjenici neposredne agresije ovih zemalja na Bosnu u vrijeme uspostave Daytonskog sporazuma; Razlog potpisivanja specijalnih ugovora između bosanskohercegovačkih entiteta i njima susjednih država po mnogo čemu u pravno političkom smislu je sporan. On nije nigdje dat, formulisan, ali se može pretpostaviti da je to neki vid garancije susjednih tzv. matičnih država dijelovima svojih naroda koji žive u BiH. Ovi sporazumi su apsurdni i besmisleni kada su u pitanju Bosanski Srbi i Bosanski Hravati na jednoj strani a diskriminatorni i veoma opasni kada su u pitanju Bošnjaci i država Bosna i Hercegovina, na drugoj strani. Kada se ovi sporazumi posmatraju sa aspekta nacionalnih prava Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata onda izgleda da su Bosanski Hrvati i Bosanski Srbi nacionalizirali prostore bosanskih entiteta, odnosno da ti sporazumi dijele Bosnu između Srba i Hrvata, između Srbije i Hrvatske, ili da u najmanju ruku stvaraju napola podijeljene nacionalne zone uticaja Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini. S druge strane oni osporavaju nacionalnu suverenost ovih naroda u Bosni i Hercegovini te im se garantira polilička i svaka druga jednakost i ravnopravnost iz tzv. matičnih država. Prema tome, narodi koji su suvereni u BiH, u ovom slučaju Srbi i Hrvati, faktički se stavljaju u poziciju nacionalnih manjina u BiH. Sporazumi bosanskohercegovačkih entiteta sa susjednim državama, sporazum o specijalnim odnosima Republike Srpske i Srbije kao i sporazum o specijanim odnosima Federacije BiH sa Hrvatskom, znače negaciju suvereniteta Bosne i Bošnjaka. Bosna i Bošnjaci nisu zainteresirani, u dugoročnom smislu, za specijalne odnose samo sa jednom susjednom državom odnosno konstitutivni narod u bivšoj SR Srbiji, SR Hrvatskoj i SR BiH. Hrvati su bili konstitutivni narod u SR Hrvatskoj i u SR BiH. SFRj kao višenacionalna zajednica i država nije bila po mjeri niti Srba niti Hrvata.

Činjenica je da je SFRJ bila više po mjeri Srba nego Hrvata, da je bila više Srpska nego Hrvatska tvorevina i stvarnost, ali ni jedna ni druga strana nisu bile zadovoljne dotadašnjim i tadašnjim njenim postojanjem, te su i jedni i drugi bili protiv nje ali na različite načine. S tadašnjom Jugoslavijom nisu bili zadovoljni a neku novu, bolju, adekvatniju nisu mogli koncipirati, jer su im koncepti bili isti i međusobno nepomirljivi. I jedni i drugi htjeli su ostvariti isto, nacionalne države na istom prostoru. Njihov sukob je bio neizbježan i neminovan. Srpski politički lideri tada su sasvim objelodanili svoj politički stav u zahtjevu "Svi Srbi u jednu državu. Iz istih razloga iz kojih su stupili u međusobni rat Srbi i Hrvati Bosnu su napale i Srbija i Hrvatska. Težnja stvaranja nacionalne države Hrvata nije mogla da se ostvari bez agresije Srbije i Hrvatske na Bosnu. Bosna nije mogla izbjeći rat. Početak rata nije zavisio od nje. Njen političkim lider tada je rekao u Bosni neće biti rata, za rat su potrebni dvoje. U suštini u Bosni i nije bilo rata, nad Bosnom je izvršena agresija, najprije s jedne, Srbijanske, a onda i s druge Hrvatske strane.

U Bosni su vodile rat Srbija i Hrvatska , što međusobno, što zajedno protiv Bosne. Nakon četvorogodišnje agresije, rata i odbrane nastao je Daytonski sporazum. Uz sve nesporno vrijedne i dobre strane ovog sporazuma s obzirom na vrijeme u kojem je nastao i s obzirom na zaustavljanje rata ovim sporazumom nije potpuno i definitivno riješeno Bosansko pitanje. Naglašavam potpuno i definitivno. Svjestan dinamičnosti i historičnosti svih društvenih procesa i pojava, uključujući i pitanje države, što daje prostor za optimizam i nadu u rješavanju Bosanskog pitanja daje mi za pravo i za pesimizam i za strah da se rat u svim njegovim strahotama i užasima može ponoviti bilou bližoj ili daljoj budućnosti.

Osnovni razlozi pesimizma su:

1. Legalna uključenost susjednih država, Srbije i Hrvatske, u budućnost rješavanja Bosanskog pitanja, ne samo s obzirom na čin njihovog učešća u potpisivanju Daytonskog sporazuma već s obzirom na pravo i obavezu bosanskih entiteta da svaki od njih potpiše separativne ugovore sa ovim susjednim državama, nasuprot činjenici neposredne agresije ovih zemalja na Bosnu u vrijeme uspostave Daytonskog sporazuma. Razlog potpisivanja specijalnih ugovora između bosanskohercewgovačkih entiteta i njima susjednih država po mnogo čemu u pravno političkom smislu je sporan. On nije nigdje dat, formulisan, ali se može pretpostaviti da je to neki vid garancije susjednih tzv. matičnih država dijelovima svojih naroda koji žive u BiH. Ovi sporazumi su apsurdni ibesmisleni kada su u pitanju Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati na jednoj strani a diskriminatorni i veoma opasni kada su u pitanju Bošnjaci i država Bosna i Hercegovina, na drugoj strani. Kada se ovi sporazumiposmatraju sa aspekta nacionalnih prava Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata onda izgleda da su Bosanski Hrvati i Bosanski Srbi nacionalizirali prostore bosanskih entiteta, odnosno da ti sporazumi dijele bOsnuizmeđu Srba i Hrvata, između Srbije i Hrvatske, ili da u najmanju ruku stvaraju napola podijeljene nacionalne zone uticaja Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini. S druge strane, oni osporavaju nacionalnu suverenost ovih naroda u Bosni i Hercegovini te im se garantira politička i svaka druga jednakost i ravnopravnostiz tzv. matičnih država. Prema tome, narodi koji su suvereni u BiH, u ovom slučaju Srbi i Hrvati, faktički se stavljaju u poziciju nacionalnih manjina u BiH.

Sporazumi bosanskohercegovačkih entiteta sa susjednim državama, sporazum o specijalnim odnosima Federacije BiH sa Hrvatskom, znače negaciju suvereniteta Bosne i Bošnjaka. Bosna i Bošnjaci nisu zainteresirani, u dugoročnom smislu, za specijalne odnose samo sa jednom susjednom državom odnosno nacijom, niti samo sa Srbijom niti samo sa Hrvatskom, već sa njima obijema. Bosna i Bošnjaci su zaiteresirani za dobrosusjedske odnose kooperativnosti i međusobne pomoći sa svim susjednim narodima i državama a posebno sa Srbijom i Hrvatskom. Te i sve druge međudržavne sporazume može i treba potpisati samo Bosna i Hercegovina uz potpunu saglasnost, konsenzusom svih suverenih konstitutivnih naroda u BiH, kao ravnporavne državne zajednice svih njenih naroda, a ne mogu ga potpisivati bosanskohercegovački entiteti, jer oni nisu subjekti međudržavnih odnosa, niti to mogu činiti dva naroda BiH na štetu trećeg. Kao ljudi koji stvari posmatraju teorijski i imaju pravo i sposobnost apodiktičkih pretpostavki postavimo jednu takvu odnosno zapitajmo se može li se desiti oružane snage susjednih država, Srbije i Hrvatske, nakon odlaska međunarodnih snaga sa bosanskohercegovačkog prostora, uđu u Bosanske entitete, recimo, radi zaštite života njihovih građana, po pozivu vlasti ili nekih nacionalnih ili drugih udruženja građana sa prostora entiteta BiH, pozivajući se na sadržaj i duh sporazuma o specijanim dnosima ovih entiteta susjednih država?

2. Daytonski sporazum stvorio je administrativnu cjelovitost bosanskih entiteta; pogledajmo u tom kontekstu životnu zainteresiranot BH entiteta za sadržaj međunarodne presude za Brčko. Prostorna cjelovitost bosanskih entiteta je nepovoljna politička činjenica po integritet i cjelovitost BiH. Ona je posebno, može se kazati nepovoljna, ako su i kada su entiteti još i politički i faktički nacionalizirani, te uz sve to još i prostorno oslonjeni na granice susjednih nacionalnih država.

3. Daytonski sporazum je napravio nacionalno administrativno političko razdvajanje bosanskih entiteta; u jednom entitetu politički je situirao jednu naciju, u drugom dvije nacije i po tome im još i propisao prostorne procente.

4. Obaveznost bosanskih entiteta da potpišu sporazume o tzv. specijalnim odnosima sa susjednim državama kako bi se izvana garantirala nacionalna sigurnost i politička ravnopravnost Srbima i Hrvatima u Bosni što u mnogome derogira i ograničava Bosnu kao državu u oblastima u kojima se takvi sporazumi potpišu. S druge strane, ti specijani odnosi stavljaju Bošnjake u neravnopravan položaj u odnosu na bosanske Srbe i bosanske Hrvate, jer se njima ne pojavljuje niko kao garant njihove sigurnosti i ranopravnsoti sa Srbima i Hrvatima Bosne i Hercegovine. Specijalnim sporazumima Federacije Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom i Republike Srpske sa Srbijom daje se svojevrstan patronat Srbiji i Hrvatskoj nad bosanskim državnim prostorom, što ugrožava i dovodi u pitanje državni suverenitet i identitet Bosne i Hercegovine. Bošnjacima ne samo da se oduzima nacionalna ravnopravnost sa ostala dva konstitutivna naroda Bosne nego se, kao malobrojniji narod u odnosu na sve Hrvate, stavljaju u vrlo neizvjestan i nezavidan položaj.

5. Nacionalna asimetričnost bosanskih entiteta; jedan entitet je nacionalni prostor dva naroda a jedan nacionalni prostor jednog naroda;

6. Nacionalna neravnopravnost konstitutivnih naroda na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine; Srbi su politički neravnopravni u odnosu na Bošnjake i Hrvate na prostoru Federacije a Bošnjaci i Hrvati su neravnopravni u odnosu na Srbe na prostoru Republike Srpske. Što je u suprotnosti i u jednom i u drugom slučaju s činjenicom nacionalne jednakopravnosti sve tri konstitutivne nacije Bosne i Hercegovine na cijelom njenom prostoru.

7. Administrativno asimetrično političko ustrojstvo bosanskih entiteta; Federacija Bosne i Hercegovine ima kantonalno administrativno ustrojstvo, s jedne i federalno, političko-nacionalno ustrojstvo, s druge strane. Ova polovina Bosne i Hercegovine je složena administzrativno politička zajednica, nju čine dva naroda u deset kantona. Njeno političko ustrojstvo je izvedeno s obzirom na tu složenost. S druge strane, Republika Srpska je unitarna i jednostavna administrativno politička jedinica Bosne i Hercegovine;

8. Asimetričnost naziva entiteta Bosne i Hercegovine; jedan entitet se naziva Federacija Bosne i Hercegovine a drugi Republika srpska bez određenja Bosne i Hercegovine.

9. Legaliziran je genocid nad Bošnjačkih i Hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini kroz naziv i političko ustrojstvo Republike Srpske. Doduše, proklamirano je političko pravo Bošnjacima i Hrvatima, naravno onima koji su pretkli živi da se vrate na prostor koji se zove Republika Srpska ali to je politički jednonacionaliziran, srpski, prostor tako da Bošnjaci i Hrvati koji se tamo vrate ne mogu imati kolektivna nacionalna prava ni u jednoj oblasti, čak ni u oblasti obrazovanja, a da ne govorim o nekim njihovim drugim, višim, kolektivno nacionalnim pravima, iako je riječ o prostoru višenacionalne države ravnopravnih nacija i građana. Razlog postavljanja Bosanskog pitanja u evropskom kontekstu sadržan je u svijesti da je rješavanje svih ovdje spomenutih, ali i drugih veoma teških pitanja Bosne, u mnogome, ako ne potpuno, zavisno od Evrope, od evropskog odnosa i viđenja kako sadašnjosti i prošlosti tako i budućnosti Bosne. Pitanje Bosne, svakako ne zavisi sam od Evrope i njenog odnosa prema budućnosti Bosne, ono zavisi i od drugih geopolitičkih, ideoloških, vjerskih, ekonomskih i drugih činilaca svjetkse globalne politike, kao i od budućnosti samih raznovrsnih unutarbosanskih odnosa. Iako smo svjesni višesmjernosti i raznovrsnosti uticaja na bosansku sadašnjost i budućnost, ipak za ovu priliku izdvajamo posebno značaj Evrope. Bosansko pitanje utemeljeno na Daytonskom sporazumu još je usložnilo Evropsku političku situaciju. S ovim mirovnim i političkim sporazumom Evropa nije pojačala svoje jedinstvo niti stabilnost. Filozofija evropskog političkog humanizma koja utemeljuje evropsku društvenu zajednicu u ideji res publicae kao države sa daytonskom Bosnom dovedena je u pitanje, dobila je svoju praktičnu negaciju. Rousouovska, Kantovsko-Hegelovska, racionalističko prosvjetiteljska filozofija spoznala je čovjeka kao umno i djelatno biže koje je ugovorom s drugim pojedincima konstituira zajednicu-državu kao umsku konstrukciju. Osnov jedinstva zajednice-države jeste sloboda pojedinca iskazana jednakim pravima pojedinaca u republici, ako je riječ o tzv. jednonacionalnoj državi, iskazana u jednakim pravima etničkih i nacionalnih zajednica koje tvore neku višenacionalnu zajednicu državu ako je riječ o višenacionalnim državnim zajednicama-državama. Prema tome, jednako pravo građana, odnosno nacija koji konstituiraju državu-zajednicu na cijelom njenom prostoru predstavlja temelj te države-zajednice. Država-zajednica građana, odnosno nacija čija je to država-zajednica, odnosno koji tvore tu zajednicu državu jeste njihova država-zajednica ukoliko i samo ukoliko svi njeni građani, odnosno sve njene nacije imaju jednaka prava na svakoj stopi njenog državnog prostora. Jednakost prava svih građana, svih nacija, jedne države-zajednice daje legitimitet bivstvovanja te zajednice-države. Evropski politički humanizam zasnovan na jednakosti prava svih građana-nacija jednog državnog teritorija omogućuje svakom njenom građaninu-naciji da bude i postane pripadnik te zajednice bez obzira na prirodne ili kulturne razlike i specifičnosti pojedinaca ili nacija koje se kod njih manifestuju i postoje, bez obzira na njihovu etničku, vjersku, rasnu ili neku drugu osobenost. Državljani jedne države jesu državljani jedne države ako žive unutar istog pravno političkog poretka. Osnovne političke vrijednosti Evrope su: sloboda, jednakost, ravnopravnost. To su temeljna načela konstitucije svake evropske zajednice-države. Sloboda u uspostavljenoj državi i unutrašnje samoodređenje ujedinjenih individua su temelji jednonacionalnih država ali i višenacionalnih država-zajednica u kojima nacije imaju ontički osnov bivstvovanja kao što pojedinci iste nacije imaju ontički osnov postojanja tzv. jednonacionalnih država. U glasovitom predavanju održanom na Sorobni 1882. godine Ernest Renan određujući naciju kao "duhovni princip" ustvrdio je da za konstituisanje modernih nacija nisu presudni ni entitet, ni jezi, ni teritorij nego zajednička prošlost i suvremena voja određene grupe ljudi da živi zajedno. "Nacija je, piše renan, velika solidarnost, stvorena od osjećaja žrtvi što se faktički dogodiše i onih koje smo voljni podnijeti. Ona pretpostavlja prošlost; sabire se, međutim, u sadašnjosti s jednom opipljivom činjenicom: pristankom, jasno izraženom željom da se nastavi zajednički život. Postojanje nacije je (oprostite mi tu metaforu) svakidašnji plebiscit, kao što je postojanje individue vječna potvrda života" Ernest Renan, Šta je nacija, "Kulturni radnik", Zagreb, br. 6/1981., str. 105., subjektivna teroija nacije ima danas veliki broj svojih zastupnika. Benedict Anderson kaže da je nacija "zamišljena politička zajednica, i to zamišljena kao inherentno ograničena i suverena". Prigovarajući na tvrdnju Ernesta Gellnera, također zastupnika subjektivne teorije nacije, da nacionalizam "izmišlja" naciju Anderson naglašava da su sve veće zajednice čiji članovi žive odvojeni hiljadama kilometara, ne poznaju se i nema izgleda da se ikada upoznaju zapravo zamišljene zajednice, ali da time nipošto nisu manje zbiljske. Naprotiv, vjerovanje velikih grupa pojedinaca da su jedno, da imaju nešto zajedničko što ih razlikuje od drugih zajednica, čini ih djelatnim subjektom. Ako seu tom političkom kontestu posmatra državna zajednica Bosna i Hercegovina lahko je ustanoviti, ne samo da je faktičko stanje u njoj suprotno osnovnim načelima evropskog političkog humanizma, što se sada može pravdati i obrazlagati posljedicama nedavnog rata i neimplementacije Daytonskog mirovnog sporazuma, već da je politički temelj daytonske Bosne nekompatibilan osnovnim načelima evropskog političkog humanizma.

U Daytonskoj Bosni i Hercegovini nema pravno političke jednakosti i svih njenih građana niti nacija na njenom cijelom administrativno državnom prostoru u osnovnim građanskim pravima i slobodama, bosanski entiteti mono odnsono bipolarno nacionalizirani. Pri čemu valja imati u vidu da samo postojanje administrativno političkih entiteta ne proizvodi samo iz sebe sve političke apsurde. Problem je u tome da su oni kruto nacionalizirani, odnosno u nacionalnom smislu privatizirani. Postavlja se pitanje gdje je geo-politički Bosna i Hercegovina? Zašto u njoj ne važe evropski nacionalno politički pravni standardi? Kako shvatiti nekompatibilnost evropskog političkog humanizma nacija i građana i BH političkih okriva? Daytonsko političko ustrojstvo ima veoma nepovoljne posljedice po Bošnjake u svakom pogledu. Sužen je geografski prostor na kojem su Bošnjaci kroz cijelu noviju historiju bili većinsko stanovništvo. Na prostoru na kojem su izvršena najmasovnija etnička čišćenja, izvršen genocid predratno većinsko stanovništvo je pravno politički diskriminirano. Oduzeto mu je pravo političkog subjekta, kvislinsko kolaboracionistički element je nagrađen, rezultati rata su međunarodno priznati i legalizirani, tako da se sva međunarodna politička aktivnost svela na privođenje i suđenje ratnim zločincima, kao onima koji su prekoračili okvire i granice međunarodnog ratnog prava. Da bi se stvorila slika međunarodne neutralnosti Srbi su, što tako obespravljeni i politički diskriminirani na prostoru drugog bosanskohercegovačkog entiteta. Pravna nejednakost građana i nacija u Daytonskoj Bosni i Hercegovini implicira dalje nacionalno zatvaranje, nacionalnu isključivost, kulturnu i vjersku netoleranciju, što stvara povoljan osnov političko nacionalnog radikalizma. Nacija suzava svoje političko biće, ne doživljava državu kao svoju instituciju u punom i potpunom smislu, okreće se sebi, zatvara se, s tendencijom da postane kulturna zajednica svojih pripadnika. Iz nacije kao političke zajednice nastaje nacija kao kulturna zajednica. Umjesto da se otvori i odvija proces nacionalne emancipacije i međunacionalne integracije otvaraju se i jačaju obrnuti kako nacionalni tako i međunacionalni procesi i to, da apsurd bude potpun, u veišenacionalnoj državnoj zajednici. U takvim okolnostima država nije medij međunacionalne integracije, identifikacije niti nacija niti građana. Jednostrano povezivanje bosanskohercegovačkih entiteta sa susjenim jednonacionalim država, Federacije BiH sa Hrvatskom a Republike Srpske sa Srbijom, ne čini samo Bošnjačku nacionalnu politiku zavisnom od Hrvatske, već isto tako zahtijeva i proizvodi umjesto političkih, kulturološke sadržaje Bošnjačke nacionalne svijesti. Jačanje introvertnih kulturoloških sadržaja Bošnjačke samosvijesti dobija dodatne impute u širem evropskom, kršćanskom okruženju. Sa tog aspekta posmatrano, Bosansko pitanje postaje, prije svega, pitanje odnosa Evrope prema islamu, i to unutar same Evrope. Ako je suditi o budućnosti tih odnosa s obzirom na njihovu prošlost onda Bošnjaci moraju biti zabrinuti. Ne ulazeći u historiju tog odnosa podsjetimo samo na neke činjenice: kvalitet prijevoda i način tumačenja časne knjige Kur''an od 13. do 18. stoljeća u Evropi, odnos Evrope prema islamu na prostoru današnje Španije, broj i žestina krstaških ratova, odnos Evrope prema genocidu u BiH 1992-1995., odnos Evrope prema Albancima muslimanima na Kosovu itd. Daytonskim ustrojstvom nije ukinuta politička pretpostavka nacionalne homogenizacije tao da politička pluralizacija ne rezultira međunacionalnom kooperacijom. Dolazi samo do nacionalne političke pluralizacije tako da su lijeve političke partije u osnovnim političkim stavovima bliže desnim nacionalnim političkim paartijama nego što su međusobno. Npr. ni socijalisti ni liberali Republike Srpske ne zalažu se za jednakopravnost svih naroda Bosne i Hercegovine na cijelom prostoru BiH.