Razmeđa Slobode

Prije generički zadata nego egzistencijalno data, sloboda pripada onima što se bore za nju, a ostaje
nepoznata onima koji je kao dar posjeduju, odnosno nedostupna onima što je traže izvan objektivnih
mogućnosti. Njeno traženje mimo tih mogućnosti spada u formu ljudskih zabluda koje pripadaju onima
koji se ne razumiju u njenu prirodu. Poput vremena kao „prostora za ljudski razvoj“ i slobodu valja tražiti
na relaciji čovjek - svijet, tj. u aktivnostima ljudi koji mijenjanjem postojećih uspostavljaju nova stanja i
odnose. Spoznaja njene biti analogna je spoznaji zdravlja, a oboma je zajedničko da ih cijenimo tek kada
smo ih izgubili ili se za njih izborili. Zato se njihove blagodati mogu osjetiti samo otkrivanjem mogućnosti
čija realizacija implicira vrijeme djelovanja kao forme bivstvovanja slobode. Zapravo, podmirivanje
ljudskih potreba i interesa nije uvijek korelativno realizaciji mogućnosti pa spoznaja i ostvarivanje
mogućnosti ulaze u sadržaj slobode koja postaje dokaz njihova djelovanja. U međusobnoj zavisnosti
mogućnosti i slobode treba prepoznati dijalektičnost svijeta i čovjeka te razumjeti ljudsku praksu kao
kriterij istinitosti mišljenja i smislenosti odnosno besmislenosti djelovanja. U njihovoj procesualnosti
objektiviraju se mogućnosti koje je otkrila spoznaja bez koje ne bi bilo odnosa spram budućnosti za koju
se ljudi bore, budući da ono što ne poznajemo za nas ne postoji, a da bismo ga učinili svojim, moramo se
za njega boriti.
Na toj osnovi valja razlikovati nepostojeće od onoga što ispunjava naše slutnje, uslovljava naša
očekivanja i što budi naše nade, ukratko, nepostojeće od onoga što isplivava u našoj slutnji kao moguće s
onu stranu naše spoznaje, moguće koje treba realizirati. Ono je, zapravo, sadržaj doživljaja koji golica
maštu da ga pretvori u dopadljivo prisustvo, što ona i čini dajući mu stanovitu umjetničku formu, ili ga
svijest čini sadržajem spoznaje, odnosno ideološkom fikcijom, građom apstraktne utopije koja
zadovoljava površnu radoznalost. Ono ne zaobilazi ni intuiciju koja ga preobraća u građu umjetnosti,
sadržaj znanosti, u elemenat pronalazaštva, energiju destrukcije ili u revolucionarni podsticaj, ukratko, u
nešto transcendirajuće datosti, nešto što se približava zbilji.
U artikulaciji datosti na realnosti i mogućnosti, sloboda pripada carstvu mogućnosti koje otkriva intelekt
kao građu za nastajanje ljudskog svijeta u granicama čovjekovih mogućnosti, što ne ide bez ostvarivanja
ljudskih svrha i sticanja empirije koja postaje baza tradicije, ali i značajan izvor suprotnosti koje nehotice
guše slobodu za koju se duh bori kao za svoju hranu.
Slijedom pulsacije tendencija i latencija datosti intelekt uspijeva anticipirati mogućnosti drugačijeg
bistvovanja postojećeg, što uvjetuje da subjekat uspostavi novi odnos prema datosti, odnos ispunjen
nadom u ostvarivanje slobode kao napuštanja zastarjelog stanja zbilje. Tako započinju novi impulsi
slobode u formi afirmacije ili negacije onoga što je intelekt predvidio pa ljudska praksa postaje kriterijem
istinitosti i mišljenja i arbitrom valjanosti predviđanja, što ulazi u iskustvo koje nekom ponašanju daje
karakter zrelosti i stupanj slobode. Tako intelekt transcendiranjem datosti razotkriva mogućnosti slobode
koja se objektivira ostvarivanjem uslova za afirmaciju humanuma. Promišljanje kao forma
transcendencije ulazi stoga u mogućnosti slobode koja nedostaje životinjama kao i razmišljanje. Biće
mogućnosti je ujedno i biće slobode po kojoj je različito od svih bića universuma, a to je čovjek. Za razliku
od životinje koja robuje instinktima, zakonima prirode, čovjek se pretežno kontrolira intelektom,
pretežno zato što njegova aktivnost podliježe i stanovitim instinktima, a da ne spominjem navike i
predrasude koje također nekontrolirano sudjeluju u njoj. Ustvari, instinkti, navike i predrasude su
pretežno agensi njegove aktivnosti pa time i regulativni akteri njegova svakodnevnog života. Stoga
zastupljenost instinkata u njegovu djelovanju i ponašanju čini čovjeka prirodnim kao što ga navike i
predrasude čine mehaničkim bićem.
Pošto je pretežan dio njegove aktivnosti lišen intelekta, to je taj dio njegove nekontrolirane aktivnosti
opravdano nazvati nužnim i podložnim strahu koji postaje njenim izvornim znakom kao i stid koji je na
razmeđi intelekta i instinkta. Stid indicira narušavanje slobode ličnosti, slobode koju ćemo uzaludno
tražiti kod onih koji se nikoga ne stide i ničega ne boje. Takvi nisu ni djeca koja se plaše hrđavih
postupaka niti su pak odrasli koji bi se stidjeli zlodjela, naprotiv, to su osobe ideološki opterećene i zbog
toga opasne kako za druge tako i za sebe. To su u osnovi slabići kojima strah uskraćuje stid kojim
normalne osobe potiskuju strah, naime, prvi se pod određenim okolnostima boje krivice koje se drugi
stide, što kod prvih otkriva odsustvo savjesti kojoj drugi polažu račun za svoje učinke, jer ih kažnjava za
njihove zablude i zlodjela. Stoga se u stidu može prepoznati gnjev protiv vlastitih postupaka, odnosno
pobuna izazvana slobodom koja je ujedno i mjera ljudskosti u postupcima ličnosti, ali i izmirenje intelekta
i osjećanja u njoj, ako nije prilagođenost prirode ljudskim potrebama i svrhama.
Moral i navike imaju u tome specifičnu ulogu stoga što je moral izraz slobode pojedinca koliko i odraz
tolerancije zajednice u kojoj se moral ostvaruje, dok se druge norme zasnivaju uglavnom na strahu. Zato
neizgrađeni moral i pogrešno utemeljeni pogled na svijet prikivaju svoje nosioce za prošlost i tradiciju
uvjerenjem da mogu bez truda pribaviti sebi prednosti nad drugima, što dolazi posebno do izražaja u
kriznim razdobljima društva. Takvima pripadaju destruktivci koji ne moraju biti neobrazovani, dovoljno je
da su bolesno ambiciozni i jednostrano orijentirani, kakvi su ekscentrici i ekstremisti opterećeni uskošću
svoje prirode, pa da djeluju destruktivno i nečovječno. Njihovo robovanje jednostranosti orijentacije
može biti srazmjerno efektima destruktivnosti, kakve demonstriraju svećeničke dogmate i zagriženi
ideolozi čija gnusna djela nisu toliko izraz neznanja koliko iskaznica njihove ideološke zaslijepljenosti. Kao
nosioci razdora oni priznaju batinu samo onda kada je u rukama jakih ili kada je sami koriste protiv
slabijih od sebe. Njihova stihijnost nalikuje raspoloženju ludaka koji se vesele tamo gdje su dati svi uslovi
za opasnost o kojoj oni ne slute, ili stihijnosti mase bezglavo predane vođi i dezainteresirane za prava i
slobode drugih, stihijnosti koja unosi nered u društveni poredak. Nju naročito objelodanjuju ljudi-
ruševine koje rat pretvara u ljude-čudovišta koji uživaju u klanju nejakih i razaranju ljudskih dobara, ali i
slabići koji pasivno promatraju divljanje prvih nad ljudima, bijednike bez osjećanja potrebe da se kao ljudi
stave u zaštitu slabima. Njima su bliski egoisti nesposobni da s drugima dijele slobodu i ravnopravnost, a
spremni da izazivaju nerede udruženi s onima koji ne podnose slobodu zbog obaveza koje im ona
nameće. Oni pripadaju destruktivnim snagama koje uzimaju krizno stanje za svoje iracionalno djelovanje
koje se očituje u oblicima društvenih nereda.
Sloboda se, međutim, ostvaruje savladavanjem prirodnih moći i humanim obuzdavanjem nagonskih
poriva u čovjeku i društvu. U društvu se iskazala pretvaranjem kopna u ljudsko prebivalište koliko i
potčinjavanjem ostalih bića čovjeku, odnosno obuzdavanjem stihijnih sila oceana i ukroćivanjem jedva
mjerljivih snaga rijeka, savladavanjem zemljine teže uzlijetanjem u vasionu koja postaje elemenat
čovjekova kretanja, dok se kod čovjeka još uvijek pokazuje nemoćnom u obuzdavanju mračnih sila u
njemu zbog čega se čovjek još uvijek češće ističe nečovjekom nego čovjekom uprkos svom uzrastanju od
divljaka do homo sapiensa, odnosno od barbarina do alijeniranog građanina svijeta, opterećenog
ideologijama, od bespomoćnog bića u prirodi do njena svemoćnog zagađivača, ali i tvorca novih vrsta, od
rukotvora do izumitelja tehničkih naprava i potencijalnog samouništitelja. On još uvijek kao zemljoradnik
natapa zemlju vlastitim znojem, kao ratnik škropi krvlju, kao radnik djeluje najčešće jadno i bespomoćno,
a kao branitelj ljudskog dostojanstva nastupa komično braneći ono što mu nedostaje. U religiji se iskazao
kao politeist, monoteist i ateist, u porodici kao rodovski egoist, u naciji kao etnički nacionalist, ili u državi
kao klasni zagriženjak, u društvu kao internacionalist i kosmopolita, ali sa još uvijek slabašnim izgledima
da bude u dogledno vrijeme shvaćen od ostalih pripadnika ljudskog roda, jer još uvijek nije malo društava
u kojima se humanističke mogućnosti pretvaraju u nemoćnosti, guše slobode mnogih sebičnim
interesima nekih, ograničavaju stvaralačke mogućnosti konfesionalnim zabludama, klasnim
neprijateljstvima i nacionalističkim divljanjima, sprovode ekonomska eksploatacija i političko
ugnjetavanje izazivajući ponekad klasne i nacionalne sukobe, a katkad i svjetske ratove koji pretvaraju
planetu u klaonicu i mučilište naroda. Inače, još uvijek se sloboda i pravda brojnih u multinacionalnim,
multikonfesionalnim i klasnim društvima pretvaraju u neslobodu i nepravdu mnogobrojnih pripadnika tih
struktura.
Kako i koliko ljudi, inače, razumiju slobodu i pravdu nije teško naslutiti po lahkoći i površnosti kojima ih
traže, te nestrpljenju kojim ih očekuju, u čemu dominiraju revolucionari koji ih obećavaju drugima bez
primisli na cijenu kojom ih valja platiti. Istina, oni znaju da pravda i sloboda pripadaju onima koji stvaraju
pretpostavke za njihovo ostvarivanje i manifestiranje.
Budući da se ne da pokloniti niti bez stanovitih aktivnosti primiti, slobodu mogu sticati samo akteri koji
znaju što hoće i hoće to što znaju, što je ujedno i njena forma manifestiranja. Zapravo, ljudsko postojanje
implicira aktivnost i rizik što se u uspješnom radu preobraćaju u prijatnost koju podaruje uklanjanje
prepreka i ograničenja, te ponekad pobjede i različite forme slobode. Naravno, ne donosi svaka pobjeda
slobodu nego najčešće uvjete za njeno ostvarivanje. Zato je neprihvatljivo mišljenje po kome je sloboda
odsustvo zapreka i ograničenja na putu ka cilju, jer neka ograničenja i prepreke ulaze u uvjete slobode.
Već je više puta istaknuto da njeno postojanje pretpostavlja ljudsko ostvarivanje mogućnosti, što uz
realizaciju cilja znači i ostvarivanje smisla te aktivnosti.
Nije niti može biti slobodan čovjek koji bi radio sve što mu padne na pamet, jer takav se ne bi razlikovao
od neuračunljive osobe. Njemu se približavaju avanturistički i spekulativni duhovi koji zanemaruju
okolnosti u kojima je moguće postojanje slobode. Njihovo ponašanje slično je ponašanju djece ranog
djetinjstva ili retardiranih osoba, bića koja radoznalost uvlači u opasnosti kobne po njihov život. Ona
predstavlja njihovu „slobodu“ koja ne poznaje ili ne priznaje granice koje bi ih zaštitile od opasnosti
kojima su bez njih izloženi. A njima su slični oni koji mnogo rade, a malo misle. Ne zovu se uzaludno
ludorijom aktivnosti oslobođene ograničenja, neupućenosti koje neće da znaju za prepreke u
ostvarivanju svojih želja itd.
Sloboda je, zapravo, humana moć u savladavanju prepreka, obuzdavanju nagona i ograničavanju
egoističkih težnji. Pri tome se ne misli samo na prepreke u prostoru i vremenu nego i na ograničenja u
ljudskim pravima i političkim slobodama koja ljudima nameću razni nasrtljivci ugrožavajući njihova prava
i slobode svojom bezobzirnošću ili destruikcijom njihovih tekovina. Njihova samouvjerenost da to čine
slobodno indicira ideološko sljepilo koje neće da zna za uvjete determinacije koja uključuje uzroke i
posljedice, a to znači da sloboda ne može biti nezavisna od spoljašnjih uslova i djelovanja te
odgovarajućih odnosa u datim okolnostima. Ali to ne znači da sloboda mora biti identična izboru
mogućnosti niti pak spoznatoj nužnosti, kako su mislili Spinoza, Hegel, Engels, Lenjin, Sartre i dr.
Međutim, ako sve što se događa mora biti determinirano, ni sloboda nije lišena determinacije. Ali da
determinacija može biti shvaćena kruto dokazuju oni (Hobbes) koji su izjednačavali slobodu sa izborom
uvjeta, a zanemarivali fakat da sloboda proizlazi iz mnoštva nužnosti i da je neophodna moć za
objektiviranje onoga što je izabrano. U koncepcijama slobode naznačenih mislilaca nije dovoljno izvjesno
uključuje li izbor individualne, grupne ili kolektivne motive kojima se izražava nečija slobodna volja, nije
također izvjesno na koji način strah od neba ili moralni imperativ mogu ukloniti prepreke koje moraju biti
prevladane da bi čovjek ostvario slobodu. To se ne smije identificirati sa nepoznatim silama koje nas
plaše ili sa neočekivanim promjenama koje nas zbunjuju. Naime, naše nepoznavanje onoga što ih izaziva
uzrok je naše zbunjenosti odnosno straha ili je to naša nemoć. Zar nije uzrok naše zbunjenosti pred
nepoznatim osobama naše neznanje kako da im se obratimo da ne bismo pogriješili? ?ini se, kada bismo
to znali, zbunjenost i strah bi bili umanjeni, ako ne bi posve nestali.
Da bismo se oslobodili nelagode prožete strahom, potrebno je da dosegnemo njen izvor, u čemu nam
može mnogo pomoći govor kojim razmjenjujemo međusobni unutrašnji svijet koji bi bez njega ostao
nepristupačan. On iznosi ljudske istovjetnosti i razlike, ono što povezuje i dijeli ljude bez pojavnih oblika,
ono što je u pokretanju inicijativa, izazivanju nesporazuma, u shematizmima, deklarativnostima,
anarhizmima, relativiziranju vrijednosti, u novom žargonu, u nihilističkim ispraznostima i sl., što ih
susrećemo u društvu kao nešto nezavisno od ljudske volje. Kako ćemo prema njima biti slobodni ako smo
s razlogom zbunjeni? Je li sloboda u domenu površnosti, u znanstvenoj anonimnosti, depersonalizaciji te
drugim obilježjima zajednice u kojoj ljudi žive - neka su od pitanja na koja treba podrobnije odgovoriti.
Odgovori na navedena pitanja zadiru u razmatranje odnosa slobode i kulture te relacije navikavanja i
ponašanja. Ne samo sloboda i kultura nego i navikavanje i ponašanje međusobno se pretpostavljaju i
uvjetuju kao što se prevazilaze u oblicima svojih nesvodivosti jednih na druge. Nema sumnje da djela
kulture podrazumijevaju stanovitu slobodu za svoje nastajanje i razumijevanje, ali i da ponašanje
pretpostavlja navike, određenu kulturu i neki stepen slobode uprkos tome što navike zanemaruju
slobodu. Za razliku od njih kultura uz spoznaju i valorizaciju implicira moć intelekta i jačinu kultivirane
volje kojom se prevladavaju nagoni. Kulture se konstituiraju pod stanovitom kauzalnom uslovljenošću i
dijalektičkom promjenljivošću svojih tvoraca koji se znaju zloupotrebljavati u služenju iracionalnim
ciljevima umjesto kulturnom razvoju u cjelini. Budući da stvara red i sigurnost građana, društvena
zajednica u svojoj nacionalnoj šarolikosti najčešće podliježe uticaju najbrojnije nacionalne skupine koja u
težnji za dominacijom guši građanska prava i političke slobode manjih nacionalnih skupina i tako u
kriznim razdobljima postaje izvor opasnosti zbog ranijih nesporazuma i međusobnih antagonizama.
Jedna od najdubljih globalnih podjela društava jest ona koju tvore religije. Nije potrebno naglašavati kako
i koliko vjerovanje utiče na formiranje pogleda na svijet, razvijanje osjećanja za stanovite vrijednosti, na
oblikovanje navika koje sudjeluju u konstituiranju bića pojedinih naroda, a to su momenti koji grade
razlike i antagonizme pojedinih naroda u kojima se osjeća puls vjekova kroz koje su prošli. Iako religija
višestruko utiče na biće zajednice, ovdje treba spominjati faktičnost da ona utiče na formiranje optike
svojih pripadnika, pogleda na svijet, a posebno na valorizaciju etničkih i kulturnih vrijednosti pojedinih
naroda i dr. Tim više što u mijeni povijesnih uvjeta njena optika doprinosi ne samo tome da susjed
susjeda pristrasno gleda i neobjektivno vidi nego i da ga uništava samo zato što se drugačije moli Bogu.
Nažalost, pod uticajem nekih religija razvija se osjećanje i izgrađuje svijest o „drugima“ kao postojećim
opasnostima zbog čega takvo gledanje ulazi u ideologiju opterećenu pervertiranom sviješću koja je
postajala bazom nedopustivih zabluda, destruktivnosti i genocidnosti. Ona pokreće podjednako
nepismenog zagriženjaka i jednostrano orijentiranog stručnjaka protiv pripadnika drugačijeg
svjetonazora i uvjerenja. Oni u svojoj zabludjelosti vide pripadnike drugih uvjerenja i svjetonazora
iskrivljeno uprkos surovim zajedničkim uvjetima života, što može biti egzemplaran dokaz za snagu
predrasuda koje odbacuju empiriju u korist vlastitog bivstvovanja.
Tajanstvenost mitologije, religije i ideologije služi više izazivanju straha nego dozivanju slobode, očuvanju
prednosti nekog naroda nad drugim nego njihovu približavanju, te daleko više razvijanju neosnovane
mržnje prema „drugima“ nego toliko isticane ljubavi. Umjesto razvijanja osjećanja za slobodan pristup
ljudima drugačijeg svjetonazora, produbljuje se nametnuto osjećanje straha od „drugih“, ponor između
svojih i „njihovih“ pripadnika, što je svojstveno šovinističkim i genocidnim ideologijama. Naravno, postoje
i približavanja među pripadnicima različitih konfesija koja blagodarno doprinose međusobnom
razumijevanju i uvažavanju njihovih pripadnika, što su uglavnom rezultati djelovanja humanističkih
entuzijasta i neumornih pregalaca Zapada i Istoka uz velike lične žrtve i neshvatljive otpore. Oni ponekad
uspijevaju integrirati olupine duha u jedinstvo pogleda koje donosi olakšanje kao formu oslobađanja od
neizvjesnosti. Na taj način pojedinci doprinose otrežnjavanju i razumijevanju hamanuma koji povezuje
pojedince i narode. Kada bi ljudi uistinu shvatili pogubnost tih međusobnih suprotstavljanja, postidjeli bi
se sebe i posumnjali u svoje mentalno zdravlje. Spoznali bi da svoj društveni život prepuštaju državi koja
im osigurava red i mir, i politici koja se brine o njihovim građanskim pravima i političkim slobodama, ali bi
shvatili da im niko ne može pokloniti moralnu slobodu koja pretpostavlja moralnu ličnost, a da se ne
spominje kultura i civilizacija koje mnogima nedostaju. Ali vratimo se čovjeku i njegovoj slobodi.
Rousseauova izjava da se čovjek rađa slobodan a da živi i umire u okovima neodrživa je bar u svom
prvom dijelu. Naime, rođenjem je čovjek tek potencijalno čovjek i samo metaforički slobodan, što
neporecivo znaju njegovi roditelji koji ga godinama uče životu koliko i tome da bude čovjek, prenoseći na
njega nesebično sve svoje znanje i umijeće. Naročito je u tome nezamjenjiva uloga majke koja se ne da
precijeniti pa joj se to suviše skromno priznaje kada se kaže da dijete govori „maternjim jezikom“, a
zanemaruje da dijete dugo misli i govori u njenom stilu, a znatno rjeđe u stilu svojih roditelja
prakticirajući tako svoju svijest. Kasnije mu kažu da govori jezikom svog naroda ako mu priznaju narod,
odnosno jezikom drugog naroda kao da bi njegov narod mogao ljudski postojati bez jezika i svijesti koju
taj jezik prakticira. Samo ljudsko samoljublje i sujeta, pretočeni u ideologiju, mogu tvrditi da njegov narod
nema jezika, odnosno da govori jezikom svojih susjeda kao da se ovi ne rađaju bez jezika koji se razvojem
nauče. Slično se događa i sa njegovim navikama koje također stiče pa bi se po istom principu mogle
nazvati tuđim, što neke ideologije čine kada sve što je bošnjački etnos stvorio pripisuju drugima
(Turcima). Istina je, međutim, da je čovjek biće povijesti koje stvara kroz generacije prilagođavanjem
prirode svojim ljudskim potrebama i svrhama pa stoga ne može biti čovjek ako ne pripada povijesti koju
mu samo zaslijepljena ideologija može osporavati gradeći na tome supremaciju svoga naroda, nacije ili
klase. Nisu bez osnove čovjekove navike nazvane „drugom prirodom“ na kojoj čovjek uspostavlja svoj
odnos prema pojavama osiguravajući povijesno nasljeđe koje se za slabiće i egoiste pokaže oklopom
ispod kojeg ne znaju da se izvuku.
Istina, društveni život razvija se ponajviše pod egidom religije i nacije koje znaju pretvoriti svoje horizonte
u okove svojih pripadnika koji teško nalaze izlaz ili se, držeći se osjećanja, svijesti i duha, zakoračiti dalje
od svog etnosa. Oni ne shvaćaju da transcendencija ne mora zapostaviti njihove svetinje niti odbaciti
njihov nacionalni duh koji iluminira iz materijalnih i duhovnih tekovina njihova etnosa. Naprotiv, samo u
konfrontaciji sa tekovinama drugih moguće je relevantno odmjeriti i ocijeniti svijet kojem pripadamo,
sagledati prednosti ili nedostatke svoga svijeta. Osim toga trezveni svjetonazor zahtijeva od ljudi da
usklađuju svoje ponašanje sa nosiocima drugačijih uvjerenja ako se ova mogu podvesti pod princip
tolerancije kao vrline slobode.
To posebno važi za nacije i progresivne ideologije koje znaju da ne mogu nikada biti toliko različite da bi
se apsolutno isključivale iz konfrontacije sa drugima. Dakako, ne postoje ni ideali koji ne bi makar
djelomično zastarijevali uprkos tome što se smatraju vrhunskim vrijednostima neke kulture stanovitog
razdoblja. Primjer za to mogu biti etnički anahronizmi koji su arhaičkoj svijesti značili gotovo sve, a
sadašnjost ih smatra dekadentnim i reakcionarnim.
Njima je prividno suprotna sloboda sadržana u normama i zakonima date kulture, a stvarno prisutna u
mogućnostima koje determiniraju iako su materijalna moć i fizička sila njihova sredstva a ne cilj.
Nažalost, ljudski progres još uvijek se mjeri stupnjem razumijevanja interesa i potreba, znanja i uvjerenja,
slobode mišljenja i govora, čak i poboljšanja zatvoreničkih postelja uprkos tome što pretpostavlja
neposrednije poznavanje i veće međusobno razumijevanje i uvažavanje ljudi kao i veću promjenu uvjeta
njihova života. I jezik kulture iluminira stanovite momente slobode svojim zahvaćanjem teorije i prakse u
kojima se traže odgovori i formiraju uvjeti uspješnijeg rješavanja života i slobode. Ako se pritom ima na
umu da sloboda i pravednost predstavljaju primarne vrijednosti individualnog i društvenog života, budući
da neki oblik pojedinačnog i zajedničkog života ljudi može biti konstruktivan samo uz njihovo prisuće,
tada je razumljiva uloga kulture u stvaranju uvjeta za njihovo objektiviranje. To, međutim, ne znači da su
sloboda i pravednost neovisne od moći kojima pojedinci raspolažu uprkos tome što one znaju negirati
mogućnosti slobode i pravednosti a da ne ukidaju same sebe.
Zato se sloboda i pravda ne smiju identificirati sa mirom i sigurnošću društvenog poretka, budući da
sigurnost i mir samo posredno doprinose ispoljavanju slobode i pravde. Sigurnost i mir, naime,
pretpostavljaju za svoje bivstvovanje moranje, dok su sloboda i pravda determinirane sposobnostima
ličnosti koja ih ispoljava, što dalje znači da je društveni poredak moguć i bez slobodne ličnosti, kako to
demonstrira totalitarni sistem u kome niko nije slobodan niti je u njemu moguća pravda. Upravo zbog
nedostatka slobode i pravde u njemu, totalitarni sistem ne može biti okvir normalnog društvenog života
ljudi već jedino kratkoročni oblik ljudskog ugnjetavanja. Dakako, s obzirom na karakter slobode ni u
slobodnom društvu ne mora svaki pojedinac biti slobodan kao što ne moraju u gusto naseljenim
gradskim četvrtima svi građani udisati isti zrak. Jedni su se, naime, izborili da pomoću air conditiona
udišu čisti zrak, a drugi nisu, što je analogno stanju mogućnosti slobode za koju su se neki izborili a neki
nisu. Društvo nije slobodno ako nije u stanju da osigura u granicama zakona ispoljavanje slobode i prava
građana. Otuda ispoljavanje nacionalizma u nekom društvu dokaz je da ono nije slobodno kao što je
nedostatak hljeba i vode znak njegova potpunog siromaštva. Stoga se istrajavanje ljudi u životnim
teškoćama koliko i njihovo nadanje u izlazak iz tih teškoća mogu objasniti samo njihovom ljubavlju za
životom.
Gladnom ljudskom tijelu potrebna je grana, golom - odijelo, a odmah iza njih čovjeku je po važnosti krov
nad glavom i namještaj u domu da bi se osjećao zadovoljnim, ali za koji trenutak. Onaj što je to postigao
brine dalje o boljoj hrani, ljepšem odijelu i udobnijem smještaju te nije manje nezadovoljan od prvoga.
Oba su daleko od slobode, iako su kod ideala koji su hrana duhu. Prema tome ni gladan čovjek nije bez
ideala; njemu su oni potrebniji nego sitom, ali ne da bi uživao nego da bi bar životario, ili istrajavao u
nevoljama života, nadao se boljim danima, što indicira da su ideali ne samo vjesnici boljeg života nego i
glasnici napredovanja inherentnog ljudskom bivstvovanju. Gladni sanjaju ukusna jela, žedni prijatna pića,
obijesni se razmeću i jednima i drugima, ali osjećaju kao i prvi ono što im nakon svega nedostaje, a to su
sigurnost i sloboda kao entiteti ljudske egzistencije smješteni u stanovitom poretku. Svi vjeruju da bi
imali srećan život kada bi u njemu bilo i ono što im nedostaje, a zaboravljaju da bi time upali u krug
„vječnog ponavljanja istoga“ koji se može nazvati ljudskim prokletstvom, jer čovjekov život neće samo da
traje nego hoće da zna svrhu i smisao svoga bivstvovanja ako se dotle uzdigao.
Lozinka ratova i revolucija je najčešće sloboda kojom osvajači zamagljuju svoje agresivne namjere a
ugroženi nastoje odagnati strah kojeg najčešće donose ugnjetači i osvajači. U sve društvene promjene
ulazi sloboda bar kao elemenat ciljeva koji impliciraju sredstva objektivacije po čemu se od mnogobrojnih
ratova razlikuje nekoliko revolucija koje su zbog svojih visokih ciljeva i njima odgovarajućih sredstava
mogle samo simbolički najaviti ljudska htijenja. Zabluda je bila u tome što su očekivane revolucije u
društvima koja su bila sposobna za nacionalističke i ideološke obračune koji su pretvarali povijesne
trenutke u zemaljske paklene muke nakon krvavih ratova i besmislenih stradanja čitavih naroda.
Ma koliko svojom žestinom asocirale na promjene izazvane tiranijom, inkvizicijom i diktaturom,
revolucije su po svojim ciljevima i duhu suprotne tim totalitarnim oblicima bez obzira što su i same
nastupale u totalitarnoj formi zbog čega su neke bile ispod razine promjena koje donose odbrambeni
ratovi, iako i one preferiraju slobodu svim drugim oblicima društvenog života. No, ako je upotreba sile
zajednička ratovima i revolucijama, ciljevi i sredstva realizacije su im različiti, što je evidentno po
karakteru koji daju svojim efektima. Sila tiranije, inkvizicije i diktature je negacija slobode i dokaz
odsustva osjećanja ljudskog dostojanstva. Ma koliko im bila zajednička krutost zakona, normi i pravila
kojima se regulira društveni život, razlikuje se od krutosti tiranije, inkvizicije i diktature čak i po svrsi kojoj
služi, jer bi bez zakona, normi i regula bila nezamisliva efikasnost bilo koje organizacije ili igre, ako bi bez
njih uopće bilo moguće. Iako je sloboda u njima zarobljena, normativni oblici opravdavaju svrhu svog
postojanja kada služe slobodi. Istina, oni ostvarivanjem svoje svrhe ograničavaju slobodu, osobito u
voljnim aktima alternativnim izborom, odnosno redukcijom svojih mogućnosti na stanovitu mjeru.
štoviše, ako se pomoću njih uskraćuje izbor, to je znak da služe nekom obliku političke totalitarnosti,
čime gube normativno značenje pa umjesto reguliranja društvenog života i osiguravanja uvjeta za
ispoljavanje ljudskog dostojanstva, te forme normativnosti učestvuju u lišavanju slobode i dostojanstva
čak i onih koji ih primjenjuju. Zapravo mjera u njima nagovještava stupanj slobode u uspostavljanju
uvjeta za afirmaciju humanuma i promociju smisla ljudske aktivnosti