Diferencija i odnos tradicionalizam i modernizam u umjetnosti

I Nužnost filozofskog prologa

Ma kojim filozofskim istraživanjma otkrivali što filozof pita, što afirmira znanjem ili u kakvo iskustvo određuje život, Hegelova filozofija čeka iznova osvjedočenje nužnosti vraćanja filozofskog interesovanja. Svakako, misao ovog filozofa to ne zahtijeva kao reanimaciju iz svoje zatvorenosti i bezživotnosti.

Naprotiv, sumnja u filozofsku bezživotnost koliko snažno sručena toliko danas ustukuje unatoč svim autoritativnim ishodištima (Nietzsche, Marx, Kierkegaard, Adorno, Sloterdijk i drugi). ?ini se da danas mislimo Hegela u povjesti filozofije ukoliko to nije pripravljeno poznatim pitanjem kako misliti poslije Hegela. Preuzimanje polazišta da je Hegel već u prvim desetljećima nakon smrti „proglašen“ teretom kojieg se filozofija morala osloboditi, nema šansu osiguranja prohoda misli ka argumentu da je teret. Ili, argumentu kojeg je značajnije istražiti ukoliko je signum Hegelove misli da baš sa onim što se drži njenom zaključenošću misao danas filozofski značajno progovara, pripada šansa da se opravdano sa Hegelom razumijeva moderno vrijeme. Ne radi se o redefiniciji njegove filozofije. Razlozi smisla mogućnosti znanja o vremenu, o znakovima modernog svijeta ne ukazuju na „grijeg“ Hegelove zatvorene filozofije subjekta i subjektivnosti, ne upućuju na konzervativno mišljenje koje ustrojava poredak i sistem. Hegelovu filozofiju nije zadatak redefinirati u naš svijet. Mislilac je ušao u njemu nepoznati svijet a kji mi nazivamo našim dobom. Proročanstvo načela subjektivne slobode objavljuje Hegelova filozofija ali ne ostaje ispred vrata našeg vremena. Sa snagom njenog smisla razumijevamo i opažamo da je filozofija povijesna i da govor filozofije o cjelini ulazi u dramatski duel da duhom moderne iznoseći dramatsko sučeljavanja tradicionalizma i modernizma. Tradicionalizam nije vjerovanje u tradiciju i njeno podržavanje niti je modernizam pristajanje u duh sadašnjeg vremena, u suvremenost po kriteriju orijentacije u vrstama duhovnih a i materijalnih tvorbi. Vrijeme moderne je filozfiju cjeline presudilo na prošlost. Hegelova filozofija je ostavljena egzemplarom samo-privođenja kraju i izručivanju vremena kraju. Filozofija koja je samo vrijeme sažeto iskazano u mislima i pojmovima smještena je u muzej. Imamo na umu Hegelovu Minervinu sovu sa kojom se pojavljuje kraj lika duha koji tone. Obrat iz dubokih i dalekosežnih uvida i promišljanja, iz znanja istine na njenoj životnoj putanji, obrat iz „sovinskog“ zaključnog znanja u pogled na ono što je neposredno, životno, obrat u pogled - inventar pojedinačnosti što se kreću svijetom, određuje prisilu započinjanja iz početka, snagu i smisao vremena kao promjene.

Vrijeme razbijeno na prošlo i moderno, staro i novo, na tradiciju i moderno sibolizira promjena sa značenjem napretka. Razumijevanje promjene kao napretka otkriva da tradicionalno i moderno nije u razgovjetnoj smjeni prvog drugim tako da nisu zajedno. Bit moderne promjena - napredak reproducira i „hrani“ se tradicionalnim - prošlim il zaostalim u napretku ovladavanja materijalom. ?ini se da tradicionalno poguruje naprijed moderno, i to iznutra. Odbačenom nepriznanje istine nego smještaj u muzej nije artikulirano spolja. Svijet moderne je nastao i određuje se po unutarnjem načelu partikulariteta i prisile na promjenu kao jedinu izvjesnost, na prisilu jedine istine da nema znanje istine cjeline. U filozofiji, u umjetnosti, tehnici, u znanosti ne otkrivamo simbole moderne sa smislom orijentacija u njenom duhu. U svijetu moderne jedina mogućnost je biti moderan a to znači biti partikula promjene. Bezizlaznosti nekrofilične procesualnosti koju nosi Hegelova filozofija buduću da duh izriče posljednju riječ trebalo je suprotstaviti otvorenost pogleda na neposredno, pojedinačno, na životno. Revolucija, pogled, osobni duh, istina u pojedinačnoj egzistenciji, istina umjetnosti i druge zamjene za filozofiju samo su različiti prilozi odustajanju mišljenja da bude filozofija povijesti. Sa Hegelom istina osigurana u cjelini njena samoobrazovanja proglašena nasiljem Duha. Danas imam puno iskustvo odluke za vrijeme u kojem se život odvija. Da li je opasnost hegelijanskog mišljenja protjerana s onu stranu? Da li je vrijeme koje neće opću istinu pa izabire zanos novim, promjenom ima prevenciju protiv pathosa - zla novog? Da li vrijeme koje u sebe sve okuplja spolja ponuđuje apstraktne sveze odvijanja života? Da li je afirmiranje, a poslije Hegela, negiranje da je filozofija samo vrijeme sažeto, iskazano u mislima i pojmovima do bistrine izčistilo i priredilo diferenciju tradicionalizam i modernizam u umjetnosti? Nije vraćanje nego je nenapuštanje Hegelove misli nužnost odnosa prema njegovoj filozofiji.
S punim je pravom Hegel izrekao pohvalu načelu Descartove filozofije „cogito ergo sum“. Tu je učvršćen apsolutni pojmovni krug. Od Bacona i Descartesa do Hegela filozofija uozbiljuje vrijeme iz horizonta anticipacije i dostupnosti u obuhvaćenja. Fenomenologija duha ulazi kao maksimalni ekstenzitet u završnu sintezu pojma ili krug svega što jeste. Ostvarenje filozofije je po svezi realnosti i filozofije koja se ne javlja naknadno. Filozofija je samo vrijeme kao sabiralište početka, procesa i kraja. Minervina sova ima pravo na konačno znanje. U vremenu diktatorstvu poimanja ne može ništa ostati neraspoloživo. Hrabrost za istinu i vjera u moć Duha jesu prvi uvjeti filozofije. Ako se ta vjera ima ništa ne može biti otporno i kruto da se Duhu objavi. Hegelova misao afirmira solipsizam apsolutnog duha. Ona daje odrednicu vremena po ispunjenu radom pojma. Vrijeme je cjelina procesualnosti u kojoj ništa nije dovršeno na način prošlo pa se sadašnje i buduće ne javljaju kao razmaknutosti. Vrijeme nije po zastarjevanju i prednosti novog. Prošla znanja nisu „groblje“. Vrijeme je kontinuitet u kojem sadržaji nisu spolja uneseni. Ne unosi Duh sadržaje u vrijeme. U vremenu Duh posreduje sadržaje. Kod Hegela posredovanje nije odbacivanje - sahrana u bilo, u tradiciju. Duh ništa ne odbacuje u bilo budući da bi to značilo da sebe odbacuje. Umjetnost sa religijom i filozofijom je put ozbiljenja apsolutnog duha.

U svakoj formi ozbiljenja je istina znanja i znanje istine kao povijest obrazovanja i samoobrazovanja. Valja imati na umu da taj put ozbiljenja ne osmišljava prošlo u rušenju. Vrijeme kod Hegela nije priprema muzejskih spremišta. Pokret smjera filozofskog interesa u posthegelovskom razdoblju ka tematiziranju „iracionalno“ pojedinačno“ „nepredvidljivo“ „tjelesno“ „subjektivno“ proizišao ej iz zahtjeva da se zbilja oslobodi diktature racionalnog. Apsolutna racionalizacija potvrđuje čovjeka samo kao momenat i objekat u totalnom krugu pojma. Filozofija kao kritika - suprotstavljanje pojmovno - radnoj procesualnosti hoće razbiti pojmovni krug i zaključeno znanje istine. Distanca spram Hegela („pijane spekulacije“) nije zaustavila Hegela. Mislilac je već ušao u njemu nepoznati suvremeni građanski svijet. Iz modernog povijesnog sklopa utrojenog u ime nečeg ne-filozofskog a u i ime „zbilje“ odstranjeno je pitanje o zbilji „zbilje“. Stvorena je pretpostavka za vrijeme kao ptorok bez potrebe sinteze. Građevina novovjekovne povijesti utemeljena na radnom aktivizmu novovjekovnog čovjeka, određuje čovjeka za bit svega zbiljskog stvarni su lik antropocentrizma i subjektivizma čitave povijesti. Svijest je po shvaćanju - zahvaćanju i posjedovanju predmeta, stvari kao oruđa i bića kao funkcija. Sama je svijest instrument preobražavanja svega što jest u sredstva, pribor, oruđa. Moć znanosti i tehnike ostvarena je općim instrumentaliziranjem koje se može imenovati kao odvijanje života. Beskrajno obnavljanje radnog procesa i njegovo rasprostiranje na sve što jest, zadobilo je moć i nad onim što mu je bila potpora moći. Scijentizirana svijest i sama postaje sluškinja logici i tehnici računjanja sa činjenicama. Najoštriji protivnici Hegelove filozofije kao diktatorstva pojma i poimanja dočekali su trijumf činjenica i likvidaciju mišljenja u činjenicu.
Vrijeme kao nezaključena lista iskaza, vrijeme decentralizacije, što ga na svoj način afirmira scijentizam, sumnja u povijesnost filozofije, tek su neka obilježja moderne. Vrijeme moderne se mjeri ovladavanjem materijalom. Nužnost promjene posustaje mobilizatorom progresa. Filozofsko zauzimanje da se govori o cjelini posustaje pred profitabilnom jasnoćom uradaka znanosti. Duhovna situacija vremena iskazuje se kao fuga suvremenog mišljenja, kao ambivalentnost iskaza ili kao cvrkut vrabaca na krovovima (Sloterdijkova metafora za duh vremena). Moderna bez potrebe krajnjih uvida inventariše on neposredno, životno, ono što trenutno znači i iskazuje. Vrijeme moderne nije duel tradicionalizma i modernizma (Minervine sove i vrapčije filozofije). Vjerovanje u tradiciju ili njeno podržavanje (kako se odnos uspostavlja u filozofiji, umjetnosti, u religiji i drugo) pripravljeno je u bezazlenost prošlog, u njegov fond. Ostaje danas samo pitanje brzine otpremanje i količine otpremljenog u fond tradicije. I, svakako, nužno pitanje; koliko u prisili mijene vrijeme ima dimenziju modernizma, koliko moderno uopće ima

trajanje. U umjetnosti posebno kroz varijante modernizma sve se više tanji nit razdvanjanja i razlikovanja vremena po tradicionalnom i modernom. Brzina otpremanja tradicionalizam očuva živim u tvorbama koje hoće da pripadaju modernizmu. Prisila mijene koja dominira u modernizmu ostavja, zapravo, duh vremena bez sadašnjosti. ?eka se tren sadašnjosti da se protjera u muzej. Bit modernizma u umjetnosti budući da nije cjelina istine nego istina trenutka nosi su-krivnju nužnosti muzeja. Muzej kao formu tradicionalizma proizveo je modernizam. Akcentiranje neposrednosti života, trenutka bez pretenzije na sjećanje odlika je modernizma. Modernizam bez težnje za znanjem istine unutar kojeg se misle vremena nije odgovorno vrijeme. Tradicija se javlja kao predmet koji se dopušta poštovati.

II Novi svijet i umjetnost

Jedini svijet koji danas znamo nastao je iz načela poznatog sa Hegelom. Civilizacija istodobnog vladanja i demokracije. Disciplinirani um euforiju mijene vremena izjednačava sa optimizmom progresa i prosvjetiteljstva. Fasciniranost dostignućima modernizma (tehničko - tehnološka perfekcija) moćna je da nas drži bez potrebe uvida u mit, u prijevaru, u poremećaj vremena. Moderniziranje svega putem suvremene tehnike i opća mobilizacija ka novom ponijeli su i umjetničku produkciju. širok opseg modernizma u umjetnosti ishodi bar iz dva načela. Možemo ih precizirati ali raznolikosr konzekvenci teško da bi se pobrojale budući da su pod prisilom stalne reprodukcije. Modernizam u umjetnosti samoporučuje se šokom. Tehnikom montaže u umjetnosti nadmašuju se tradicionalne morfogeneze. Ova i druga načela umjetnosti moderne potresla su predodžbu o istini i pojmu povijesti. Ljepota, dobro takođe su opozvani u svom tradicionalnom značenju. Sprovedeni u značenju moderne kao pravilno (istina), profitabilno (dobro) i upečatljivo ili očigledno (lijepo) ne privlače nego funkcioniraju. Događaji u umjetnosti posljednjih desetljeća nose jednu oznaku: umjetnost neće ništa više od onog što sama umije da napravi od same sebe. Artefakti moderne: čuda kostruiranja forme i predmeta, šok inovacija, razaranje forme i poretka govore jezikom spram kojeg je tradicionalni jezik na neki način mrtav. Apstrakcija od predmetnosti je prvo i najprimjernije poricanje i odbijanje tradicionalnog, takođe i negacija uspostavljene stvarnosti. Sa prvim moderna umjetnost se iskazuje kao pravljenje i prepravljanje stvari a ne slikanje slike. Umjetnost nije pisanje pjesme ili muzike. Moderna umjetnost je eksperimentiranje sa potencijalom riječi i zvukova. Stoga ne prihvaća, jer joj nije primjereno da bude definirana i tumačena tradicionalnim pojmovima istina, lijepo, dobro. Negira ih i odbacuje kao tradicionalizam sa kojim moderna umjetnost neće nikakav odnos. No, takva pobuna nije smisla smjene jednog vladajućeg stila drugim, rastvaranje objekta, figure, primjerice. Mnogo dublje, pobuna protiv

tradicije je pobuna protiv tradicionalnog smisla umjetnosti, od kubizma i futurizma, dadaiza, nadrealizma do sadašnjih dana. Stoga, nije bit apstrakcije od predmetnosti u drugačijem, neobičnom i neuobičajenom rasporedu dijelova na licu jedne umjetničke tvorbe modernizma, apstrakcija od predmetnosti smisla je drugačije funkcije of funkcije umjetnosti u tradiciji. Tradicionalna funkcija umjetnosti je u prikazivanju svijeta stvari. Moderna umjetnost neće uopće da prikaže istinu svijeta nego da istinu donese. Svakako, ne radi se o istini kako je tradicija misli. I funkcija ne znači moderna umjetnost spram nečeg oko njenog djela. U biti modernizma u umjetnosti je oslobođenje od reprezentacijske funkcije. Umjetničko djelo nema odražajnu funkciju. ?ini se da je pobuna modernizma protiv tradicionalnog znanja istine, zahtjev za novom istinom i istinom novog nosi modernu općenito i modernizam u umjetnosti oa avangarde pa do postmoderne. Sa nekim nužnim pitanjima smo i danas, ponajprije što je modernizam u umjetnosti proizveo sebe u predmet spram kojeg se moguće odnositi kao prema svojevrsnoj „tradiciji“ (avangarda, moderna, postmoderna i drugo). Da li napuštanje smisla istine u tradiciji i zahtjev za sebe-svojom istinom modernizma prati put, baš zbog tog zahtjeva? Da li je moć novog moćna da mišljenje odbaci dostojanstvo da ih misli? Da li još nije moguće vrijeme za drugačije stvari? Da li umjetnost iz smisla modernizma može otkriti poremećaj vremena i kao vlastitu krivnju kojoj je i sama žrtva? Da li opažamo i razumijevamo nužnost sumnje u ekskluzivnost težnje moderne umjetnosti da pokaže da može i ono što se smatralo nemogućim i nedostupnim? I pitanje koje ih sabire; da li modernizam u umjetnosti ostvario oslobođenje jezika, mišljenja i povijesti.
Razobličuje se svijet pometnje istine, nemogućnosti da se razabire stvarno od prividno stvarnog. Pojedinac bez prošlosti, nakanadno i vanjski određen institucijama naroda, religije, kulture itd. Moderna uspostavlja istinu modernizam kao normu. U modernoj umjetnosti to znači da umjetnost ima samu sebe za predmet, a ne realnost. Modernizam poput paranoje zaposjeda slikare, kipare, kompozitore, književnike. Mora se sve tradicionalno, pa makar i omiljeno, proglasiti omraženim. Slementi i sredstva stvaranja sudjeluju u istini moderne umjetnosti. Svijet moderne umjetnosti se širi i bogati na pretpostavci da sve što je vezano za umjetnost može se iskazati samo iz nje same i samo onima koji je trebaju bez zahtjeva da im pruži zadovoljstvo ljepotom, istinom i dobrom. Obezbjeđenje ekstenzivne produkcije iz same sebe bez zapreka iz stvarnosti sa kojom se neće odnos „odgovornosti“ (brzo je zbog sveze sa stvarnošću (politikom) avangarda napadnuta) dovodi modernu umjetnost u ulogu istraživača mogućnosti čovjeka da stvara na što više načina što veći broj predmeta. Modernizam i u umjetnosti s obzirom na

„publiku“, ne otvara sa njom dijalog, ne traži je. „Publika“ je prinuđena na sada moderno do drugog modernog. Bez potrebe je za unutarnjom vezom koja je nestala već time što je ljepota stvari u modernizmu razlučena od istine stvari. Moderna umjetnost je u supprotnosti spram onog što je u tradiciji stvoreno. Samo to da je klasičnom miru i harmoniji moderna umjetnost protustavila dinamičnost i dramatičnost, uz sva druga odstupanja od tradicionalnog, svjedoči da modernoj umjetnosti nije stalo do posmatrača koji ne zna (ne razumije) zašto od modernog umjetničkog djela ne treba da očekuje doživljaj zadovoljstva, realističku mimezu, svezu umjetničke tvorbe sa osobnom intimom. Umjetnost i ukus se ne poklapaju kao u prošlosti. Teško da je primjerena riječ doživljaj umjetničkog djela kad mislimo na modernu umjetnost zato što ona zahtijeva jedino racionalno uključenje u dijelove svoga tijela. Zahtijeva, rekli bi, scijentističku analizu. Ništa više. Dok su klasični umjetnici služili povijesti umjetnosti, moderni umjetnici hoće da je stvaraju bez pretenzije da se dublje izrazi vrijeme nego da vrijeme obilježe novim i neočekivanim ostvarenjima. Težnja ka savršenstvu umjetnika ne motivira na stvaranje. Razlika tradicionalizam modernizam, klasično moderno u umjetnosti mogla bi se izraziti obratom koji je uvjetovao mnogovrsnu disperziju dijela moderne umjetnosti. Tradicionalno umjetnosti je u težnji da prikaže savršenstvo, modernizam umjetnosti je u istraživanju, otkrivanje stvarnosti u stvaralačkom aktu i u umjetničkom djelu. Bez odgovornosti spram tradicionalnog kojemu presuđuje samo po kriteriju a priori utvrđenog anakronizma i uz izvjesnost načela slobode subjekta modernizam u umjetnosti zadobija autonomiju. Nema obavezu prema vremenu, niti društvu, niti prema „višim ciljevima“, s jedne strane, koncentrira se na umjetničku formu, na prikaz neuhvatljivog (subatomska realnost, podsvijest, „unutarnje sedimentiranje“) ili moguće (pokret u slikarstvu i skulpturi), koncentrira se na sredstva izražavanja i načine izazivanja iznenađenja, čuđenja, protesta, skandalona, s druge strane. Neograničena sloboda kao bitno obilježje moderne (pa je sve dozvoljeno) u modernoj umjetnosti se afirmira tako što novo sve opravdava. Zato što istražuje samu sebe moderna umjetnost analizira novo kao svoje mogućnosti. Za sintezom ne teži. Iz takve vrste ekstenziteta umjetničkih tvorbi nužno slijedi nazivanje umjetnošću svega što se može proizvesti, što se ne mora klasično proizvesti a ni prikazati ili se uopće ne mora prikazati, niti proizvesti (primjeri umjetnika koji je pozvao da se gleda kako kopa rupu u zemlji ili umjetnika koji je uveo gledaoce u galeriju gdje nije izložio niti jednu sliku). Stoga i pojam antiumjetnost da označi suprotnost tradicionalnom. Novo, početak od nule, legalizira vrijeme u kojem se ništa ne može zadržati i zauzeti mjesto. Vrijeme je izgubilo smisao sudjelovanja u istini. ?asovnik moderne stalno otkucava kraj i početak. Vrijeme objavljuje volju za inovacijom, za ekskluzivizmom.
Pobjeda nad tradicionalnim nije samo stil umjetničkog izražavanja, moderna je epoha po načinu mišljenja i života. Biti moderan s početka stoljeća značilo je sudjelovati u progonu prošlosti u praznu ploču,

„raščistiti teren“ i „bez grižnje savjesti“ (Le Corbusier) krenuti od nule. Danas biti moderan znači biti prisutan u svijetu koji je moderniziran. Zato moderno ima sada novi sadržaj - sadašnjost radikalno drugačiju ne po razlici od prošlosti nego što je uklonom od tradicionalnog proizvedena smrtonosna opasnost odvajanja od povijesti afirmacijom istina koje je proizveo modernizam. Njihov skup se sedamdesetih godina počeo dovoditi u pitanje (postmodernizam). Nagoviješteno je „opuštanje“ modernizma. Tenedencija prestajanja eksperimentiranja u umjetnosti i općenito. Zahtijeva se kraj bezbožnosti svuda proširenoj. Priznanje da se ne možemo odreći smisla. U moderni raspadnut totalitet života na međusobno odvojene specijalne prostore doveo je do abdikacije „prostora moderne“. Misao o nužnosti sabiranja vremena i uključenje „problema života“ da bi se rasvijetlila jedna povijesna životna situacija, misao koju nalazimo kod Habermasa, izazvala je nerazumijevanje o kakvoj se vrsti jedinstva iskustva radi. Nerazumijevanje se javlja i s obzirom na Habermasov zahtjev umjetnosti da bude prokrčiteljica, rasvjetiteljica puteva koji vode i povezuju momente jedne drugima. Veoma su slični razlozi nerazumijevanja i straha od zahtjeva za jedinstvenim iskustvom, minimalna je vjera da to umjetnost može ostvariti. Iskustvo istine kao cjeline optuženo je za teror sa presudom „mrtav jezik“. Rat cjelini, opoziv tradicije moderna vodi dogo bez značajnih uvida u smisao na takav način legitimiranja epohe moderne. U modernoj umjetnosti (postmoderna) nastalo je strasti poduzimanja novog. Novo se reproducira iz spontaniteta, prepušta se bezmjernosti vremena. Habermasova misao je u povodu moguće dijagnoze da je moderna propala, u povodu vjere u „veliku mogućnost“ umjetnosti. Moderna umjetnost je „izbjegla“ iz realnosti u sopstveni svijet. Svijet moderne umjetnosti podahnjuje bez-smisao isti onaj od kojeg je ona utekla. Nije htjela njegovu laž uljepšavati i takvog ga afirmirti. I ovog raskoraka nema „šansu“ za ono što misli Habermas. Bijeg je pošten. Sigurno je nepošteno i besmisleno zahtijevati od umjetnosti da mijenja vrijeme kad je i ona njegova negdje odbačena krhotina. Takva je njena situacija u modernom svijetu makar ne kažemo da je umjetnost prošlost. Veliki poziv umjetnosti da opozove vrijeme koje je sada ispunjava je pokazatelj da moderna umjetnost nije shvaćena u rascjepu koji joj je suštinski. Modernizam je napao tradicionalizam iz jednog građanskog horizonta. Smisao tradicije je najprije zatrpan i ostavljen. ?ini se da zato što modernizam ne zna za drugi pogled, zato što je bez interesovanja za istinu tradicionalizma, ne osigurava da tradicionalizam nestane. ?injenica da moderna umjetnost ostaje i dalje pored stvarnosti upućuje na uvid o postojanju jednoznačnog i prostog donosa koji ne mora biti jedino mogući odnos, kako se misli. Ukoliko umjetnost ne zna i za mogućnost veze sa stvarnostima utoliko je moguće razumijevati rat tradicionalizam modernizam posljedicom neznanja prostora koji nisu samo ukleti upravo onim da samo mi jesmo. Možda, ne znamo za jedinstvo iskustva koje nije teror. On je tako velik da različito, drugačije, daleko i tradicionalno doživljavamo kao strah. Riječ o tradicionalizmu i modernizmu prohodi u pitanje katastrofe humanog u modernom svijetu ukoliko je prohod u cjelinu kosmosa.