Principi filozofije i metod realizma

Knjiga „Principi filozofije i metod realizma“ (osul-e falsafe wa raweš-e realism), objavljena 1953. g. u Iranu, u gradu Komu, jedna je od najvažnijih knjiga iz oblasti filozofije u savremenom Iranu. Autor ove knjige, prof Muhammad Hosein Tabatabai, najveći i najpoznatiji savremeni iranski filozof, rođen je 1903. g. u Tabrizu, gradu na sjeverozapadu Irana, u porodici koja vodi porijeklo od Božijeg Poslanika Muhameda (a.s).

Bavljenje naukom otpočeo je u svom rodnom gradu, izučavajući arapski jezik, te Kur’an i hadis. 1923. godine, u 20. godini života, prešao je na veliki šiitski univerzitet u iračkom gradu Nedžefu, radi nastavka školovanja. Na tom univerzitetu proveo je deset godina izučavajući različite discipline islamskih nauka. Osim što je bio stručnjak u oblasti vjerskog prava (fiqh) i principa vjerskog prava (usul al-fiqh), zbog velike sklonosti prema intelektualnim naukama (al-ulum al-aqli), izučavao je kompletan period tradicionalne matematike (od Euklidovih principa do Ptolomejevog „Almagesta“) kod profesora Ebul Kazima Hansarija, kao i islamsku filozofiju (uključujči djela „šifa“ Ibn Sine i „Asfar“ Mulla Sadra širazija), kod prof. Sejjida Huseina Bandkubei-ja, učenika dvojice poznatih profesora, pripadnika teheranske škole, Sejjida Ebul Hasana Dželve-a i Aqa Ali Muderrisa Zenusija. Pored zvaničog obrazovanja, jedan od velikih islamskih gnostika, Mirza Ali Qazi, uputio ga je prema Božanskim tajnama i naposljetku ga uveo u red iranskih spiritualnih filozofa. Prof. Sejjid Husein Nasr kaže: „Allame Tabatabai mi je rekao: Prije nego što sam vidio Qazija, mislio sam da sam dobro razumio Ibn Arabijev fusus al-hikam. Međutim, kada sam vidio Qazija, shvatio sam da ne znam ništa o toj knjizi. Kada je Qazi predavao fusus al-hikam, činilo se kao da zidovi govore o istini gnoze.“ 1933. godine Tabatabi se vratio u Tabriz. Narednih deset godina proveo je pišući i podučavajući studente, ali još nije bio poznat u iranskim vjerskim i naučnim krugovima, sve dok ga Drugi svjetski rat i ruska okupacija svjevernog Irana nisu primorali da preseli u Kom. U vjerskom gradu Komu, u kome se nalazi najveći šiitski univerzitet, prihvatio se tri glavna posla. - komentiranja Kur’ana po novom kreativnom metodu, rezultat čega je veliki tefsir „al-mizan“; - predavanja tekstova iz oblasti teoretskog gnosticizma (poput „fusus al- hikam“ od Ibn Arabija) i odgajanja darovitih pojedinaca u oblasti praktičnog gnosticizma (radeći to tajno u svojoj kući)

- predavanja djela iz oblasti tradicionalne filozofije (poput „al-šifa“ Ibn Sine, „al-asfar“ Mulla Sadra širazija i „hikm-at al-išraq“ Suhraverdija), kao i pisanja tekstova iz oblasti filozofije i religije (za različite časopise), te pisanja filozofskih knjiga Pored toga što je odgojio na stotine profesora filozofije, sljedeća djela takođe su rezultat ovog njegovog rada:

1. Kritički komentar Mulla Sadraovog djela „al-asfar“ (pawaraqi-ye al-asfar-e Molla Sadra)

2. Početak filozofije (biday-ah al-hikm-ah)

3. Kraj filozofije (nihay-ah al-hikm-ah)

4. Traktat o potencijalitetu i aktivitetu (al-quww-ah wa al-fi┼l)

5. Traktat o dokazivanju Božije egzistencije (fi ithbati al-bari┼al-ta┼ala)

6. Trakt o Božijim atributima (fi sifati al-bari┼ al-ta┼ala)

7. Traktat o Božijim djelovanjima (fi af┼al al-bari┼ al-ta┼ala)

8. Čovjek prije svijeta (al-insan qabl al-dunya)

9. Čovjek u svijetu (al-insan fi al-dunya) 10. ?ovjek poslije svijeta (al-insan ba┼d al-dunya)

11. Traktat o argumentima (risal-ah fi al-burhan)

12. Traktat o sofizmu (risal-al fi al-mugalat-ah)

13. Traktat o analizi (risal-al fi al-tahlil)

14. Traktat o sintezi (risal-ah fi al-tarkib)

15. Traktat o kontingencijama (risal-ah fi al-i┼tibarat)

16. Traktat o derivacijama (risal-ah fi al-muštaqqat)

17. Ali i metafizika (┼Ali wa al-falsaf-ah al-ilahiyy-ah)

18. Principi filozofije i metod realizma (osul-e falsafe wa raweš-e realism) uz predgovor i komentar šehida prof. Morteza Mottaharija.

Autor ove knjige, koji je niz godina života posvetio izučavanju i podučavanju filozofije i potpuno ovladao stavovima islamskih filozofa (poput Farabija, Ibn Sine, Suhraverdija, Mulla Sadra širazija), kao što je i stekao puni uvid u ideje zapadnih filozofa - istraživača, dugo vremena razmišljao je o tome da se posveti pisanju jednog filozofskog djela koje bi obuhvatalo rezultate hiljadugodišnjih istraživanja u okviru islamske filozofije, te u isto vrijeme posvetilo pažnju i teorijama i stavovima savremene filozofije, kako bi se premostila postojeća velika udaljenost između filozofija Istoka i Zapada, koja te dvije filozofije predstavlja kao dvije različite i međusobno nepovezane nauke. Autor je nastojao da ova knjiga što više bude u skladu sa idejnim potrebama vremena, a pogotovo da što bolje predoči poziciju islamske filozofije. Filozofska djela nastala prije ove knjige pisana su isključivo po tradicionalnom metodu, a ponekad su i u raspravama o prirodnim naukama i astronomiji, koje su bile potpuno oprečene savremenim teorijama, korištene tradicionalne metode, ili pak, ukoliko se nije željelo slijediti tradicionalne, pribjegavalo se isključivo prevođenju i citiranju savremenih teorija, bez analize i kritičkog razmatranja. Metodologija istraživanja savremenih filozofa potpuno se razlikuje od metodologije istraživanja tradicionalnih filozofa. S druge strane, s obzirom na to da se većini pitanja koja u tradicionalnoj filozofiji imaju temeljni značaj u savremenoj filozofiji posvećuja manja pažnja ili se ona uopšte ne uzimaju u obzir, suprotno tome, u savremenoj filozofiji razmatraju se određena pitanja kojima tradicionalni filozofi nisu posvećivali pažnju. Međutim, ova knjiga nije napisana ni na jedan od dva navedena načina. Autor je posebnim, sebi svojstvenim stilom, kojeg karakterišu racionalistička analiza i logički metod, pokušao da uspostavi jedan novi metod filozofskog promišljanja u Iranu. Izuzetan prijem ove knjige i njena višestruka izdanja ukazuju na autorov uspjeh. Ova knjiga koncizno razmatra najbitnija filozofska pitanja. Nastojalo se da, koliko je moguće, bude jednostavna i razumljiva za šire krugove ljudi. Stoga je izbjegavano navođenje prekomjernog broja razloga i argumenata za svako pitanje i za svaku tvrdnju biran je najjednostavniji i u isto vrijeme najčvršći dokaz. Prije samog objavljivanja knjige autor je, tokom niza skupova na kojima su učestvovali profesori filozofije, izlagao njene sadržaje u formi referata, o kojima se potom raspravljalo i razmjenjivalo mišljenja. Iako je knjiga napisana na perzijskom jeziku i u njoj se, koliko je bilo moguće, izbjegavala upotreba stručnih termina, zbog konciznosti kojom je napisana njeno razumijevanje predstavljalo je teškoću i za mnoge kojima je perzijski jezik maternji. Upravo zbog toga, jedan od profesora koji su učestvovali na pomenutim skupovima, Morteza Mottahari (jedan od najpoznatijih učenika prof. Tabatabaija, i sam autoritet u oblasti islamske filozofije) napisao je komentar ove knjige. Može se reći da ova knjiga, popraćena komentarima prof. Mottaharija, predstavlja najdubokoumnije filozofsko djelo napisano u Iranu nakon Mulla Sadra, koje i pored toga što njegov temelj čine stavovi islamskih filozofa, posebno Mulla Sadra, nije zanemarila ni stavove mnogih velikih zapadnih filozofa nakon renesanse. Budući da su, ponekad, jasnije predstavljeni nedostaci filozofije dijalektičkog materijalizma, moguće je da čitalac pomisli kako ova knjiga predstavlja negaciju te filozofije. Međutim, dubljim pronicanjem ispostaviće se da je cilj pisanja ovoga djela znatno uzvišeniji. Komentator knjige, prof. Mottahari, kaže: „Osnovni cilj ove knjige je stvaranje jednog filozofskog sistema visokog nivoa, uz korištenje hiljadugodišnjih napora u okviru islamske filozofije, rezultata opsežnih istraživanja savremenih zapadnih filozofa, kao i kreativne snage autora. Stoga se u ovoj knjizi razmatraju pitanja koja imaju značajno mjesto u tradicionalnoj filozofiji, kao i pitanja od značaja u okviru savremene filozofije, a u isto vrijeme pokreću se i pitanja koja ranije nisu bila razmatrana ni u okviru tradicionalne, niti u okviru savremene filozofije.“ Ovo djelo sadrži četrnaest poglavlja, koja ćemo ukratko prikazati. Prvo poglavlje posvećeno je definiciji filozofije i koristi koja iz filozofije proizilazi. Istovremeno sa naznakom toga da su nauka i filozofija potrebne jedna drugoj, naznačene su i razlike između filozofskih i naučnih propozicija. Ukazuje se na to da ne postoji logička veza između naučnih i filozofskih propozicija, kako bi se iz potvrde ili negacije jednih kao zaključak mogla izvesti potvrda ili negacija drugih. Bavljenje subjektivnim i intelektualnim analizama filozofije, pogotovo zapadne, dovelo je do zaključka da je, prije kritičkog razmatranja i analize filozofskih problema, potrebno razmotriti i prostudirati čovjeka, njegove ideje i spoznaje, mehanizam djelovanja njegovog uma. Autor posvećuje punu pažnju ovom principu. Važnost koju pridaje epistemologiji i spoznaji subjekta nagnala ga je da, prije pristupa ontološkim, kosmološkim i teološkim raspravama, prostor od drugog do šestog poglavlja knjige (dakle, otprilike jednu trećinu djela) posveti toj temi. Komentator knjige, prof. Mottahari opetovano naglašava: „Dok ne spoznamo subjekt, filozofija nije moguća.“ U ovim poglavljima raspravlja se o temama koje ranije nisu bile razmatrane, poput većine pitanja iz petog i svih pitanja iz šestog poglavlja.
U drugom poglavlju negira se škola sofizma. Tim povodom raspravlja se o pitanjima vezanim za prirodu nauke, mjeru u kojoj nauka prikazuje stvarnost, greške u nauci, raznolikost spoznaja. U trećem poglavlju dokazuje se da duh i duhovne osobenosti nisu materijalne prirode. Tokom rasprave o izvoru spoznaja i kritičkog razmatranja stavova racionalista i empirista, u četvrtom poglavlju postavlja se pitanje da li ono

što razumijevamo umom i osjetilima odgovara stvarnosti ili ne. U petom poglavlju osvjetljavaju se granice sposobnosti subjekta u razrješavanju nejasnoća. U šestom poglavlju, u kojem autor iskazuje najveći dio svoje kreativnosti, metodom bez presedana kritici se podvrgava sistem spoznaje i određuje distinkcija između realnih i kontingentivnih spoznaja. I autor i komentator knjige vjeruju da je neodređivanje distinkcije između ove dvije grupe spoznaja za mnoge filozofe poruzrokovalo velike teškoće. Neki od savremenih filozofa i psihologa smatrali su uspostavljanje intelektualnih principa i osnova posljedicom bioloških ili socijalnih faktora. Po njihovom mišljenju, uspostavljanje tih principa uvijek je u skladu sa čovjekovim socijalnim i prirodnim okruženjem. Prirodno, svaka vrsta promjene u tom okruženju mijenja i same principe. Pojedini filozofi i psiholozi iz ovoga izvode zaključak da intelektualni principi nisu kod svih ljudi jednaki, te da su promjenjivi. Određivanjem distinkcije između realnih i kontingentivnih spoznaja, autor dokazuje da je stav pomenutih filozofa i psihologa ispravan u sferi kontingentivnih, ali ne i u sferi realnih spoznaja. Dakle, taj stav je ispravan u sferi onoga što „treba da...“ i „ne treba da...“, a ne u sferi onog što „jeste“ i „nije“. U sedmom, osmom i devetom poglavlju razmatraju se ontološka pitanja, i to na osnovu Mulla Sadraove teorije načelnosti egzistencije („„isal-ah al-wujud), na taj način da se u sedmom poglavlju razmatra dvanaest pitanja od kojih neka predstavljaju premise te teorije, a neka njene konkluzije. U osmom i devetom poglavlju, razmatranjem pitanja vezanih za princip uzroka i posljedice, autor izvodi zaključak da je svjetski poredak po sebi neizbježan. U desetom poglavlju, korištenjem Mulla Sadrove teorije substantivnog gibanja (al-harak-ah al-jawharijj-ah), istaživačkom preciznošću kritikuju se materijalistički pogledi Hegela i Marksa i dokazuje da je svijet prirode jednak kretanju, te je stoga uvijek u stanju usavršavanja. Jedanaesto, dvanaesto i trinaesto poglavlje posvećeni su pojmovnoj analizi filozofskih termina, kao što su „ „ (qidam), „kontingencija“ (huduth), „prioritet“ (taqaddum), „posterioritet“ (ta’ahhur), „jedinstvo“ (wahd-ah), „multiplicitet“ (kathr-ah), „bit (suština)“ (mahiyy-ah), „substancija“ (gawhar), „akident“ („„arad), itd. Posljednje, četrnaesto poglavlje predstavlja jednu vrstu intelektualne vježbe u svijetu iznad svijeta prirode (ma wara’a al-tabi’-at) i dokaz da je intelektualna teologija takođe vjerodostojna, te da je potvrđuju i Kur’an i predvodnici islama.

Sa perzijskog na bosanski: Namir Karahalilović