Uz objavljivanje knjige „O načelima islamske vjere“

Prije nego počnemo razgovor o knjizi gosp. R. Hafizovića dozvolit ćete mi da vas sve poselamim i pozdravim. Posebno želim poselamiti i pozdraviti profesore i studente Fakulteta Islamskih nauka i Filozofskog fakulteta u Sarajevu, budući da knjiga o kojoj danas govorimo predstavlja onaj sadržaj oko kojega su, zanemarivši poneku disonanciju kojih je svakako bilo u povijesti, teolozi i filozofi vodili neprekinuti i produktivni dijalog kroz cijelu ljudsku povijest. Kolega R. Hafizović predstavlja sasvim prepoznatljivo ime i autentičnu intelektualnu pojavu unutar suvremeneg bosansko- hercegovačkog teološko- filozofskoga mišljenja (ovdje dakako shvaćenog najširem smislu te riječi). Prepoznatljiv je, kako s obzirom na narav ideja koje draškaju njegov duh i potiču njegove emocije, tako i s obzirom na jezik kroz koji ili posredstvom kojega njihov sadržaj posreduje ili artikulira.

Knjiga O načelima islamske vjere predstavlja, u pravom smislu te riječi, Hafizovićevu duhovnu i intelektualnu avanturu, jer, doista, širok je povijesni i vremenski raspon onoga čime se on bavi u njoj. Tu se, skoro bismo mogli kazati, izlažu ideje, da upotrijebim jednu kolegi Hafizoviću dragu sintagmu, od Edena do Eshatona što bi, prevedeno u jezik povijesti značilo od Adema, preko Ibrahima, Hrama jeruzalemskoga, Helade, Rima ( koji je, to Hafizović vrlo dobro zna, uz grčko filozofsko mišljenje bitno utemeljio zapadnu civilizaciju -bit ću iskren pa kazati da kolega nigdje u tekstu eksplicite ne pominje Rim, ali to se ozbiljnim iščitavanjem sadržaja svakako podrazumijeva ) preko muslimanskog klasičnog mišljenja, kršćanske skolastike do onoga što nazivamo modernim mišljenjem u najširem smislu te riječi. U svim tim epohama njegov sintetički duh našao je ono što očituje ili izražava Univerzalnu tradiciju koja ne poznaje granice izmedju Istoka i Zapada. Eto zbog čega njegov hermeneutički obzor podrazumijeva prebogato duhovno nasljeđe od zapadne alkemije, preko islamskoga i katoličkoga ezoterizma do vedantističkih i taoističkih doktrina, što uostalom dolikuje poštovaocu Guenonovih ideja. Komparativno sagledavši sve pomenute tradicije Hafizović će kroz philosophiu perennis ( koju vrlo često u knjizi spominje) nastojati pokazati njihovo makar i virtualno transcendentno jedinstvo. Riječju, Hafizović je rijedak sintetički duh kod nas, koji iz povijesnog iskustva sasvim ozbiljno progovara o transcendentnom

porijeklu čovjeka i njegovoj metafizičkoj misiji u svijetu (čovjek je homo capax Dei, a Poslamik islama će kazati kako se čovjek radja u stanju prirodne vjere - kullu veledin juledu ala fitreti-l-islami). U tom sklopu Hafizović u knjizi naznačava bitnu razliku izmedju pojmova religija i vjera, izvanredno govori o sadržaju islamske vjere). Ovdje će biti sasvim dovoljno upozoriti na njegovo komparativno izlaganje ideje stvaranja iz ništa (creatio ex nihilo) u razini grčke i islamske filozofije, odnosno kršćanske i muslimanske teologije. Rešid Hafizović je po vokaciji komparativni duh. Naravno, tome su u mnogome doprinijeli prvi susreti sa poznatim katoličkim bogoslovom dr. Bonaventurom Dudom. U prvim susretima razmijenjene su ideje o fundamentalnim aspektima islamske i kršćanske vjere i otklonjene određene predrasude. Došlo se do zajedničkog izvora Objave. Ekstatično su izgovarali ime Božje, Duda kroz kategoriju Emanuela (Bog s nama), Hafizović Božje sveprisutnosti u svijetu (la tahzen inallahe meana) ali i poentirane doktrinarne razlike. To je, zacijelo, i odredilo njegovo komparativno izučavanje povijesti religija i filozofija, odnosno ljudske religioznosti i mudrosti. Od tada će se Hafizović početi sistematski baviti temeljnim dogmatima unutar povijesti muslimanskog odnosno kršćanskog mišljenja - Ilmi Tewhidom i teorijama o božanskim imenima i atributima odnosno traktatima De Deo uno et trino, De Deo creante et elevante, de Deo Salvatore . S tim u vezi želim posebno istaknuti teološko-filozofsko pojmovlje koje Hafizović po prvi put uvodi u naše islamsko mišljenje i praksu. Po prvi puta se u našem jeziku počinju koristiti pojmovi poput: eikonologija (kao stanovita kur’anska odnosno svetopisasmka antropologija), sinergia, šekinah, soteriologija, eshatologija, emanatio, Causa prima, Causa materialis, pozitivna (apofatička) i negativna (katafatička) teologija, logos i td. pojmovi u kojima prebiva prebogato duhovno i kulturno iskustvo čovječanstva. Svim tim grčkim, latinskim, hebrejskim ili aramejskim pojmovima Hafizović nalazi parnjake ili ekvivalnte pojmove unutar islamske vjerske i teološke tradicije. Time on želi kazati kako nije moguće izučavati recimo Maturidija i Eš’ arija bez Pseudo-Dionisija Areopagite (De divinis nominibus - pomenutom Dionisijevom djelu jako nalikuje Eš’arijeva Lum’a u kojoj on izlaže svoju teoriju o Božjim imenima i atributima) , Gazalija bez Petra Abelarda, Abduhua ili Ikbala bez Anri de Lubaka i Karla Bartha, Nasra i Arkuna bez R. Kaspera i H. Kunga itd.

Zaustavit ćemo se na kratko na prvom poglavlju knjige Bog u islamu - Stvoritelj i stvaranje iz ništa u svjetlu muslimanske vjerske nauke. Hafizović vrlo dobro zna da potpunije razumijevanje ideje stvaranja podrazumijeva, što naravno korespondira i zahtjevima muslimanske epistemološke teorije- fundamentalni izvori a potom i ostvareno povijesno iksutvo svijeta- izvanredan uvid u recimo Aristotelovu, Ibni Sinaovu, Eš’arijevu i Tominu kosmologiju i metafiziku. On se naprosto njima bavi i to ga ne priječi da kritički smjerava njihove teorije. Njegova zasluga nije toliko u njihovome izlaganju koliko u objašnjvanju naravi njihovih teorija, odnosno njihovog jasnog distingviranja od filozofije shvaćene u uobičajenom smislu te riječi. Zapravo, Hafizović podsjeća da su recimo Ibni Sina ili Eš’ arija baštinili stanovite kosmološke ideje Aristotela, ali sa druge strane, posredujući njegove ideje oni su učinili ontološku distinkciju između esencije i egzistencije, a znamo da je kod Aristotela takva distinkcija samo logička. Uzimam sebi za pravo da umjesto kolege Hafizovića zaključim ( jer o tome u svojim tekstovima on tako govori) da su pomenuta dvojica muslimanskih teologa i filozofa usvajanjem kosmoloških ideja Arisrotela i to u njihovoj neoplatoničkoj verziji, i njihova posredovanja idejom islamskog monoteizma, trajno doprinijeli sveukupnoj strukturi islamske misli. Jedan od možda najfrekventnijih pojmova u ovoj knjizi jeste pojam Tradicije. To je tema kojom se Hafizović inače bavi u svom spisateljskom radu. On u knjizi ne naglašava samo razliku izme²đu onoga što jeste i što nije Tradicija (onoga što jest Poslanikova Tradicija i što predstavlja ukupno tradicionalno iskustvo muslimanskog svijeta); više od toga on govori o mogućim nivoima Tradicije kao takve. Stoga spravom insistira na distinkciji dvaju fundamentalnih aspekata tradicije: egzoterijskome i ezoterijskome. Naravno ovi pojmovi se najdirektnije naslanjaju na njegovo onto-teološko mišljenje. Zbog toga Hafizović pribjegava mističnomi simboličkom tumačenju fundamentalnih načela islamske vjere. Zbog toga se napokon u posljednje vrijeme počinje sve više zanimati za teozofsko i duhovno nasljeđe šiija koje je u proteklih nekoliko stoljeća juridičkog razumijevanja islama, islamsku misao kao takvu učinilo živom i dinamičkom. U ovom kontekstu posebno bih izdvojio poglavlje koje govori o nadnaravnom i naravnom odnosno kako se ono nadnaravno komunicara naravnom. Pitanje Božje komunikabilnosti čovjeku je važno pitanje ontologije i teologije odnosno posebne discipline unutar teologije tj. teodiceje. Koja je to granica ili nit na kojoj se naprosto događa susret nadnaravnog i naravnog, koje su granice apsolutne Božje i čovjekove relativne volje. Tu Hafizović rekonsturuira ono što je čovjekov duh kroz povijest ostvario, naročito se zadrzavši na klasičnom muslimanskom mišljenju. Od epikurejskoga, demokritova atomizma, preko krutog determinizma kaderija do recimo eš’arijeva okazionalizma. Hafizović se ne zadovoljava pomenutim teorijama, on nudi jednu sintetičku teoriju, možda arebijevski prodahnutu, koja učenja o determinizmu i indeterminizmu pomiruje u njihovoj vertikali i horizontali i pri tome ostaje vjeran zahtjevima islamske vjerske tradicije. Samo osobe širokoga duhovnoga obzora i jake volje mogu pomiriti ta dva prividno razdvojena pola.

Želio bih takođe upozoriti i na jednu opasnost kojoj nije imun niti i jedan intelektualac koji se bavi izlaganjem ideja. Radi se zapravo o onom što bismo mogli označiti depersonalizacijom jezika. Ako je jezik kuća bitka, Heidegger bi rekao da on to jeste izvan svake sumnje, odnosno da je jezik sama osoba, kako bi rekli kabalisti, onda u nekim Hafizovićevim sintagmama ne prepoznajem do kraja njegov duh. Radi se zapravo o nekim (moram priznati ipak rijetkim) neselektivno preuzetim kategorijama koje ne korespondiraju njegovome habitusu(recimo spasenjski, spasotvorni, spasitelj itd.). Mišljenja sam da Hafizovićev duhovni genij može, na temelju leksičkog iskustva velikih filozofa i teologa, obrazovati u nekim dimenzijama mišljenja vlastitu filozofsku i teološku leksiku koja bi bila primjerenija zahtjevima naših prostora, leksiku koja bi prije svega računala na čovjeka koji živi ovdje i sada, sasvim konkertnoga bosansko-hercegovačkog čovjeka sa svim njegovim egzistencijalnim mukama, što je uostalom i temeljna pretpostavka suvremene i plodotvorne teologije (mišljenja). A to gosp. Hafizović jako dobro zna.