historija_islamske_civilizacijeNaslov: Historija islamske civilizacije

Autor: Ali Asgar Halab

Prijevod: Fuad Hadžimehmedović

ISBN: 9789958845000

Izdavač: Ibn Sina Sarajevo

Godina izdanja: 2010

 

Opis:

U dvanaest poglavlja ove knjige ukratko sam obradio dvanaest važnih tema iz oblasti civilizacije i islamske i iranske kulture. Međutim, tu se može dodati još mnogo poglavlja i time se mogu pokazati drugi aspekti kulture i civilizacije muslimana. Svako od ovih obrađenih poglavlja ponovo se može proširiti i za svako od njih ispričati ukratko historijski razvoj. Ako bude dovoljno dugo živio, možda pisac ovih redaka u budućnosti i uradi taj posao, iako nema sumnje da je i ova količina podataka dovoljna za studente i osobe koje traže sažete podatke o razvoju svake od ovih oblasti. Pisac se iskreno nada da čitaoci neće zažaliti za novcem koji su utrošili da bi nabavili ovu knjigu, jer su pojedina djela, baš kao i njihovi autori, izvor štete i glavobolje, zle slutnje i nesreće. Od početka pisanja, uporedo sa istraživanjima, imao sam običaj da koristim priče prikladne uz temu. Ovdje sam također koristio priče u kojima, iako se stiče utisak da se radi o legendama, ipak ima istine. Možda ste čuli za Ebu Hajana Teuhidija (umro nakon 400. g. po H.). On je bio jedan od najsveobuhvatnijih i najvećih islamskih učenjaka, no njegova nesreća je bila što je bio iskrena i odgovorna osoba te je čitav život nastojao da njegova djela budu u skladu sa riječima. Znači, kada bi, naprimjer, pročitao u knjizi ili čuo od svojih učenika da “čovjek ne smije svoje znanje, slobodu, vjeru, nauku i ljudskost učiniti slugom dinara i dirhema”, on bi se trudio da mu srce bude kao i jezik, da se nikom ne dodvorava, da ne laže, da istinu ne prikazuje kao laž, niti laž kao istinu. S obzirom na tvrdnju: “Plemenitost pohvališe i ostaviše da umre od gladi”, bilo je prirodno da sa ovakvim uvjerenjem uvijek u patnjama i trudu ­– “da bi ublažio glad, i travu na livadi bi jeo” – svoj život živi u siromaštvu i nesreći te da niotkud ni jedno zrno pšenice ne uspije sakupiti. Međutim, ovdje se priča ne završava. Sa svim svojim vrlinama on ne samo da je duži period bio nepoznat, već su ga i osobe koje su ga poznavale zvale “Zandik” - otpadnik (Ibn Džouzi), ili “Kalilu-Šukr” – nezahvalnik (Jakute Hamavi), a njegova djela su proglasile zloslutnim i onim koja nesreću donose. Naprimjer, jedna njegova knjiga, koju je nazvao Mesalibul-Vezirin, opisuje greške i nedostatke dvaju poznatih vezira: Abul-Fazla ibn El-Omida (umro 359. g. po H.) i Saheba ibn Ebbada (umro 385. g. po H.). Ova knjiga (iako svi koji su je pročitali znaju da se radi o rijetkom djelu islamske kulture kada je u pitanju zapažanje i predstavljanje psiholoških tema) donijela mu je samo nesreću. Ibn Halekan je o ovoj knjizi napisao: “Ebu Hajan je napisao knjigu koja se zove Mesalibul-Vezirin i u njoj je opisao nedostatke Abul-Fazla ibn El-Omida i Saheba Ebbada. Tu je izvršio pritisak na njih i prilikom pisanja nedostataka ispoljavao je ekstremizam, ovo je knjiga od koje ljudi obično bježe, jer niko ne želi imati primjerak takve knjige, osim ako se promijeni njegovo stanje. I ja sam to iskusio, a pored mene i osoba u čiju riječ ja imam povjerenje...” Nema sumnje da su ova dva uvažena vezira imala određenih vrlina, ali je Ebu Hajan naučnim metodama analizirao i zatim oslikao sve aspekte slabosti ličnosti ovih dvaju vezira, posebno kada je u pitanju borba za vlast, isticanje i veličanje sebe, kao i njihov despotizam. Zasigurno je Ibn Halekan očekivao od Ebu Hajana da odbaci svoju metodu kritiziranja i da piše samo pohvalno o njima. Da se ne udaljim od teme, moja namjera je da čitalac ne smatra ovu knjigu nesrećom, da ne osjeća kajanje zbog kupljene knjige i da makar kaže: “Vrijedi novca koji dadoh.” Ako bude tako, ja ću biti zadovoljan.

Ja sam u ovoj knjizi govorio o civilizaciji sa uvjerenjem da civilizacija mora željeti spas i sreću za cijeli ljudski rod ili mora u potpunosti zatvoriti oči pred spasenjem i srećom. Narodi ili političari žele sreću za sebe ili svoj narod i upravo zbog toga ignoriraju patnju bilo kojeg čovjeka. Treba znati da kada vlada ovakvo stanje, u tom slučaju ni ostatak ljudi na zemlji neće biti rahat, jer su potomci Adema organi istog tijela i kada jedan organ pati, ni ostali nemaju mira.

Od petnaestog pa sve do početka dvadesetog stoljeća u Evropi je vladalo čvrsto uvjerenje da je kolijevka civilizacije bila Grčka. Ovo uvjerenje su prihvatali i mnogi pisci i filozofi tog perioda: Hegel, Bejkon, zatim Oskar Vajld, Niče i mnogi drugi. I Maks Veber, njemački sociolog i filozof, u svojoj knjizi Teorija nauke, govoreći o porazu Iranaca od Grka, kaže da je to “sretna historijska slučajnost”, te ga predstavlja kao “uzrok spasa ljudske vrste od despotskih napada sa istoka i susret ljudske vrste sa mišlju i grčkom civilizacijom te, kao rezultat toga, urazumljivanje zapada”. Monteskje, također, u Perzijskim pismima piše na ovu temu, a u djelu Duh zakona daje neke naznake iz kojih se jasno osjeća nadmenost zapadnjačkog duha u sučeljenju sa istočnjačkim duhom i sve to rasvjetljava tvrdnju da Evropljani sebe smatraju baštinicima grčke civilizacije. Drugim riječima, Evropljani kažu da su stari Grci bili kulturniji i ljudskiji od istočnih naroda, pa su upravo zbog toga prije svih pristupili formiranju i utemeljenju demokratije. Međutim, ovo nije tačno jer Grci u vrijeme demokratije robove nisu smatrali ljudskim bićima pa su poznati naučnici, poput Aristotela (umro 322. godine), robove smatrali ljudima niže vrijednosti ili oruđima koja imaju dušu.”

Vladavina kolonizatora u posljednjih nekoliko stoljeća, vladavina zapadnih imperija u zemljama Azije i Afrike još je jedna ponižavajuća metoda u ovoj oblasti. Evropski kolonizatori od petnaestog stoljeća su, bilo direktno – vojnim napadima – ili indirektno – slanjem vjerskih, kulturnih i trgovačkih emisara – ovladali drugim zemljama. Od samog početka svoja kolonizatorska osvajanja su predstavljali kao jednu vrstu misije širenja civilizacije i s ciljem spasenja čovječanstva od divljaštva (primitivizma). Da bi sačuvali i proširili svoju vladavinu, oni su omalovažavali kulturu, civilizaciju i narodne običaje u zemljama koje su kolonizirali. Svoju nadmoć su objašnjavali stavljanjem pojma “civiliziran” naspram pojma “divljak”, “zapadnjak” nasuprot “istočnjaku” ili “Evropljani” nasuprot “Azijcima” ili “Afrikancima”.

Zahvaljujući istraživanjima antropologa i učenjaka historije civilizacije, mnogim zapadnjacima je postalo jasno da su u izgradnji osnova tvrđave kulture i civilizacije ljudskog roda učestvovali svi narodi (pogledati uvod ove knjige). Ako danas neke grupe za sebe kažu da su tutori kulture i civilizacije naroda, dok druge ne smatraju uticajnim, posebno u izgradnji kulturoloških aspekata ljudske civilizacije, i zatim na razne načine i neosnovanom propagandom počnu širiti rasizam, trebaju znati da je u dubinama nauke, spoznaje i duhovne kulture naroda rasizam uzaludan i da je dokaz neznanja i gluposti.

Muslimani također moraju više pažnje pokloniti i moraju više razmisliti o svojoj prošlosti i svom stanju. Nauka (koja je korijen civilizacije) je u direktnoj vezi sa događajima, iskustvima, svjedočenjima i analizama; ponekad su to dešavanja iz prirodnih i materijalnih znanosti, a nekad su duhovne i humane znanosti. Vraćanje u prošlost, praznovjerne i nenaučne analize znak su neukosti i trivijalnosti, a kao rezultat toga imamo štetu i nazadovanje. Međutim, šta je “amijjet” ili biti nazadan i šta su njegovi znakovi? Bolje je da poslušamo Ebul Fazla Bejhakija (umro 470. g. po H.), koji kaže: “Prost narod više voli nedozvoljene laži, kao priče o divovima i pustinjskim, planinskim i morskim stvorenjima. Neki ahmak napravi galamu i buku i okolo se skupi grupa ljudi poput njega, a on priča: U nekom moru vidio sam ostrvo i nas pet stotina se smjestilo na to ostrvo, ispekli smo hljeb i postavili kazane. Kada je vatra postala velika i njena vrelina dotakla zemlju, nestade iz mjesta; pogledali smo, bila je to riba! A na onoj planini sam vidio takve i takve stvari; staru vješticu vidjeh kako muškarca pretvori u magarca, a drugu staricu pretvori u vješticu; njihove uši staviše u ulje da bi postali ljudi... i druge slične izmišljene stvari, koje su naveče čitali neznalicama, kako bi oni zaspali.”

Sa nadom da će jednog dana muslimani prigrliti istine i “da ne zaborave svoj udio od Dunjaluka”[1], kako ne bi više zaostajali za karavanom zvanim: civilizacija, materijalna i duhovna kultura naroda, kako bi ponovo preuzeli svoje naučno i kulturno poslanje, kao u prošlim vremenima, te kako bi odlučno krenuli naprijed.

Ali Asgar Halebi