U ime Svevišnjeg

Religijska demokracija: simbol istinske demokracije u suvremenom svijetu

            Ključna uloga građana i njihovo odgovorno sudjelovanje u formiranju vlasti i organizaciji društva predstavlja jedno veoma važno pitanje čiji korijeni sežu duboko u povijest politike i vlasti u ljudskim društvima. Ovaj drevni pojam se danas pod imenom demokracije afirmira na Zapadu i namjerno se, kao jedan poželjni oblik vlasti, nameće ostalim društvima. Temelj formiranja ovog oblika vlasti na Zapadu počiva na humanizmu i antropocentrizmu koje promovira sekularna misao, namjesto teocentrizma, odnosno na tezi o odvojenosti  religijskog i ovosvjetovnog što je imalo za posljedicu pojavu liberalizma u novoj Evropi i njezin pomak iz aristokratske u pravcu demokratske Evrope. Na tragu ovog procesa došlo je do ustrojstva i ekspanzije „imperijalizma“ i „kapitalizma“. Malo-pomalo je upravo ovaj oblik vlasti nametnut  kao najpoželjniji i čak, u nekim slučajevima, promaknut kao vrijednost i cilj u političku potku drugih društava koja baštine različite kulture i običajnosti, te se na misaonoj, praktičnoj i ravni svjetskog političkog diskursa, posebice liberalne demokracije, preobratio u jedan svojevrsni idejni „tabu“ koji sebi uzima za pravo svaki oblik kritike drugoga i drugačijega. Ovo je stajalište i danas suočeno sa brojnim pitanjima u sferi teorijskoga promišljanja, ali i izazovima u domenu njegove praktične realizacije. A da ne govorimo i o tome kako je kriza religije i duhovnosti u današnjem svijetu dodatno doprinijela maglovitosti spomenutog društveno-političkog obrasca.

            Kada je riječ o odnosu između islama i demokracije generalno se prepoznaju dva gledišta:

1.      Inkompatibilnost: Nemuslimani-islamofobi, poput Samuela Huntingtona i Bernarda Lewisa koji islam vide despotskim, što nije tačno, i muslimani zapadofobi, kao Abu A'ala al Mawdudi, koji je demokraciju, bez izuzetka,  smatrao korumpiranom.

2.      Kompatibilnost: Nemuslimani poput Robina Reita, Gunnara Myirdala, Johna Esposita i Grahama Fullera, te neki muslimani koji smatraju da politički sistem islama počiva na deliberativnim principima; ličnosti kao: Ziauddin Sardar, Rashid al Ganoshi, Hassan Torabi i Khorshid Ahmad.

Valjano je stajalište to da u islamskom mišljenju suverenitet izvorno pripada Bogu slavljenome i ljudi kroz ovakav oblik vlasti, pokoravajući se „ulu-l-amru“, ostvaruju jednu vrstu kolektivnog prosperiteta i dosežu uzvišenu razinu bogobojaznosti i blizine Bogu. Na temelju ovoga, u islamu Bog i ljudi cirkuliraju kao jedan temeljni dvosmjerni spektar. Možda bi se moglo govoriti o nekoj vrsti uvjetnoga sklada između islama i demokracije.

                        Sa aspekta islama motreno, moglo bi se, u preciznijem smislu, govoriti o „religijskoj demokraciji“. Religijska demokracija predstavlja jedan novi izraz i novi način komuniciranja u političkom diskursu koji je privukao iznimnu pažnju narodā, intelektualaca i istaknutih ličnosti u svijetu. Ova demokracija je iznjedrena iz religije i vuče duboke religijske korjene.

            Religijska demokracija koja je odnjegovana na islamskim političkim temeljima i na dragocjenim učenjima Kur'ana i Sunneta stoji na stajalištu da se uz poštovanje ljudskih prava u političkoj i sferi društvene problematike treba kloniti tiranskih oblika vladavine i uvažavati vrijednosne principe i temelje. U skladu s tim, metod sticanja vlasti i njenog očuvanja, kao sredstva za promicanje Božije riječi, treba se temeljiti na etičkim vrijednostima. U islamu nema sticanja vlasti pod svaku cijenu. Metodi, baš kao i vrijednosti, sprovode se dopustivim sredstvima. U religijskoj demokraciji religija se ne stavlja u službu hegemonističkih politika, već se sfera politike i ustrojstvo funkcioniranja društvenih zajednica smatraju sastavnim dijelom religijskog miljea. U sistemu religijske demokracije kao centralni pojmovi figuriraju vrijednost i pravo.

 U ovom obliku vlasti ljudi se trebaju kretati iz tmina ka svjetlu i slijediti pravac potpune vlastite autonomnosti. Kretanje u pravcu svjetla iskrenosti, svjetlosti bogobojaznosti koje, pak, vodi udaljavanju od egoističnosti, samodopadljivosti, povinovanja strastima i skučenosti u svijetu vlastitih problema, u ovakvom obliku vlasti, dovodi društvenu zajednicu do njezina prosvjetljenja.

            U osnovi, princip tevhida je početak svake diskusije, napose političko-društvene. Tevhid u njegovome islamskome značenju, osim vjerovanja u jednoga Boga, u muslimanskom misaonom sustavu istodobno znači i teocentrizam i jednoću bitka i života. To znači da život u svojoj cjelovitosti jeste program pojedinačnog robovanja Bogu koji u sebe uključuje sva opća i pojedinačna pitanja na kulturnoj, društvenoj, ekonomskoj, političkoj i inoj razini. Drugim riječima kazano, ljudska zajednica u svome kretanju razumijeva se kao jedna cjelovita jedinka koja, u pravcu dosezanja sreće  slijedi stazu upotpunjavanja po vlastitome izboru.

            Islamska vlast je u osnovi vlast „koja počiva na ustavu“ preuzetom iz Kur'ana i Sunneta. Islamski politički sistem uključuje odgovorno učešće građana. Uz to daje odgovor na sve nužne produkte jednog sistema ustrojenog na ustavu i sudjelovanju. U sistemu religijske demokracije država pripada građanima, a građani-vjernici uživaju autentična prava. U skladu s tim, osiguravanje prava građanima, postizanje njihovog zadovoljstva te iskreno i nepatvoreno služenje građanima uz pružanje odgovora na sva njihova pitanja je jedno obligatno pitanje na koje se obavezuju predvodnici naroda i dužnosnici religijskog sistema. Obaveza je dužnosnika sistema religijske demokracije da svim snagama budu na usluzi građanima ne očekujući njihovu zahvalnost za poslove koje obavljaju; da ne preuveličavaju vlastita djela; da ne obećavaju ono što ne mogu sprovesti u djelo; da se pred građanima uzdržavaju od egocentričnosti i narcisoidnosti; da ulažu napore u osiguravanju zadovoljstva građana eda bi postigli Božije zadovoljstvo; da razmatraju problematiku građana i osiguraju im prosperitet; da im osiguraju mir, spokoj i rješavanje njihovih problema; da se uzdrže od dodvoravanja moćnicima i bogatima.

            U sistemu religijske demokracije mehanizmi države ne počivaju na vlasti jedne osobe ili nekoliko njih nad ostatkom građana niti se radi o pravu samo jedne strane, već je riječ o pravu dvije strane gdje preteže onaj tas vage na strani građana. Religijska demokracija ima dva jasno definirana aspekta:

1.      Prvi aspekt je uloga građana u formiranju vlasti i izboru dužnosnika sistema

Mehanizmi sistema se ustrojavaju na temelju volje i glasanja građana, odnosno građani su ti koji biraju sistem, dužnosnike sistema i vladu. Građani trebaju birati, zahtijevati, saznavati i odlučivati kako bi bila ispunjena obaveza koju im nalaže vjerozakon. Bez spoznavanja, saznavanja, zahtijevanja neće imati ni obavezu.

2.      Drugi aspekt je ozbiljno razmatranje i puno pridavanje pažnje problemima građana od strane izabranih dužnosnika sistema

Religijska demokracija je, uistinu, jedna zasebna zbilja u supstanciji islamskoga sistema jer ukoliko sistem želi funkcionirati na religijskim temeljima, neće to moći bez građana. Uz to, bez religije je neprihvatljivo ostvarenje istinski demokratske vlasti. Religijska demokracija se bazira na modelu vlasti koji počiva na božanskom legitimitetu i priznavanju građana, u okvirima božanskih zakona, i igra važnu ulogu u pravcu realizacije vladavine prava, bivanja na usluzi i stvaranju okrilja za razvoj i materijalno-duhovni napredak građana u društvu u cilju dosezanja potpune autonomije.

      Dakle, model religijske demokracije, sa jedne strane se nadahnjuje učenjima Objave, a sa druge, ovim se učenjima nastoji udovoljiti zahtjevima i željama građana. Stoga sistem religijske demokracije počiva na dva stuba: božanskome i ljudskome i uzimajući u obzir religijske principe islama pojašnjava odnos naroda i vlasti.

      Principi religijske demokracije bi se mogli definirati kao: „ vladavina etičkih vrijednosti“, „upućivanje“, „vladavina božijeg zakona“, „religijsko uvjerenje“, „biračko pravo građana“, „idealizam“, „ispunjavanje dužnosti“, „kompetencija za obavljanje vlasti“, „vladavina zakona“ i „zadovoljstvo (građana)“. Sa druge strane, moglo bi se ukazati na zajedničke karakteristike i različitosti koje postoje između religijske i ne-religijske demokracije.

„Uvažavanje prava građana i poštovanje naroda“, „stvaranje preduvjeta za sudjelovanje građana u svim etapama političko-društvenog odlučivanja“, „definiranje izbora kao zakonskog puta za djelovanje religijske demokracije“, „obavezivanje na glasove većine u izvršnim pitanjima“, „poštovanje individualnih i kolektivnih sloboda“ i „svestrani razvoj, kao i napredak i procvat etičkih vrijednosti“ u ozračju suprotstavljenih stavova i razmjene mišljenja, neke su od zajedničkih karakteristika religijske i ne-religijske demokracije, premda između ova dva sistema postoje temeljne razlike u razumijevanju navedenih vrijednosti.

      U ne-religijskoj demokraciji se vlast građana prihvata kao apsolutna, dočim u sistemu religijske demokracije, budući da apsolutna vlast pripada Bogu, građanska vlast je relativna i ona po vertikali prožima sve pore svete božanske vlasti. Drugim riječima kazano, u sistemu ne-religijske demokracije izvorni suverenitet pripada građanima, dok u religijskoj demokraciji vlast po svojoj biti, i na prvome mjestu pripada Bogu a vlast građana prožima sve aspekte vlasti Boga Uzvišenog po vertikali, a ne horizontali. Ne-religijska demokracija kao apsolutni kriterij djelovanja uzima glasove većine, dok religijska demokracija na temelju zakonitosti prihvata glasove većine ali u okvirima islamskog vjerozakona-šeri'ata. U ne-religijskoj demokraciji religija je apsolutno lična stvar koja se smješta u okvir individualnog, dočim religijska demokracija na religiju motri kao na individualni i društveni čovjekov aspekt. Stajališta ne-religijske i religijske demokracije se razilaze i u definiranju čovjeka i njegovih prava, kao i u nekim drugim pitanjima te se ova dva sistema ne mogu motriti kao istovjetna.

      Religijska demokracija je sistem koji počiva na  „ispravnom vjerovanju u jednoga Boga i na priznavanju apsolutne i zbiljske vlasti samo Njemu i nužnosti potpune i bezuvjetne predanosti Njegovim nalozima u izvršavanju dobra i nečinjenju zla“, „vjerovanju u Božiju Objavu i njezinu temeljnu ulogu u tumačenju zakona nužnih za čovječanstvo“, „vjerovanju u povratak Bogu i Dan polaganja računa i njegovu konstruktivnu ulogu na putu čovjekova upotpunjenja“, „prihvatanju Božije pravde u stvaranju i zakonodavstvu“, „kontinuiranom slijeđenju imameta, hilafeta i liderstva i njihovoj temeljnoj ulozi u opstojnosti islama“ te „prihvatanju uzvišenih vrijednosti čovjeka i njegove slobode uz odgovornost koju čovjek ima spram Boga slavljenoga.“ U sistemu religijske demokracije apsolutna vlast nad svijetom i čovjekom pripada Bogu i Bog je taj koji je čovjeku omogućio da odlučuje o svojoj društvenoj sudbini.

      Čovjek u okvirima nebeskoga vjerozakona i na temelju principa crpljenih iz Kur'ana, i Sunneta može kroz sistem religijske demokracije slijediti stazu uspona i napretka i osigurati blagostanje i na ovome svijetu kao i na Ahiretu. U tom pravcu treba ulagati napore u jačanju uloge religije u sistemu demokracije. Jačanje uloge religije u vršenju vlasti u religijskoj demokraciji nužno znači snaženje odlučivanja u institucijama i organima utemeljenim na religijskim pretpostavkama. Stoga što „pravo svih da sudjeluju u transparentnom odlučivanju o svim pitanjima koja se tiču jednoga društva a koje se temelji na religijskim učenjima“ jeste krajnji produkt teorije religijske demokracije, jedan od puteva jačanja uloge građana u svim onim mnogo puta rabljenim sloganima „političko sudjelovanje odgovornih građana“ jeste  akcentiranje na predaji:“ Svi ste vi pastiri i svako je odgovoran za svoje stado“. Sveopća i uzajamna odgovornost u ozračju prava i uzajamnih dužnosti između vlasti i građana je ta koja „glača“ stazu koja vodi uzvišenosti čovječanstva.

Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“ u Sarajevu ima čast da cijenjenom čitateljstvu ponudi knjigu koja je pred vama u prijevodu na bosanski jezik. Knjiga je pisana vrlo jednostavnim i čitljivim jezikom. Nadamo se da će biti od koristi svim ljubiteljima pisane riječi koje interesuje ova oblast, te da objavljivanjem ovog djela činimo makar mali doprinos obogaćivanju informacija kojima o ovoj temi uvaženi čitatelji već raspolažu.

Očekujemo da u vremenu koje je pred nama budemo svjedoci razvoja i napretka na planu kulturne razmjene i saradnje.

 

Mohammad Ali Barzanooni

Direktor instituta “Ibn Sina” – Sarajevo