svjetiljka_srcima_korica_za_sajtNaslov: Kritičko izdanje djela Svjetiljka srcima (Serāğ al-qolūb) autora Qattāna Ġaznawīja 

Autor:  Namir Karahalilović

ISBN: 9956-845-05-9

Izdavač: Institut "Ibn Sina" Sarajevo

Godina izdanja: 2012 

Opis: 

Ova knjiga predstavlja prilagođenu, proširenu i na bosanski jezik prevedenu verziju doktorske disertacije pod naslovom Kritičko izdanje djela “Svjetiljka srcima” autora Abū Mansūra Sa‘īda Mohammada Qattāna Ġaznawīja (Tashīh-e matn-e Serāğ al-qolūb newešte-ye Abū Mansūr Sa‘īd Mohammad Qattān Ġaznawī), odbranjene 20. januara 2002. godine na Odsjeku za strane studente Fakulteta za perzijski jezik i književnost i humanističke nauke Univerziteta Teheran.

Imajući u vidu njezin sadržaj, Svjetiljka srcima može se definirati kao djelo perzijske didaktičke proze (nasr-e ta‘līmī) s religijskom tematikom. U kratkoj invokaciji, na didaktički karakter djela eksplicitno se ukazuje: “[...] da bude pouka čitateljima; ako ih neko upita nešto, da znaju odgovoriti i budu upućeni o Božijim – Velik je i Uzvišen! – stvorenjima.”[1]                                                                                     

U pojedinim bibliografskim izvorima i katalozima rukopisa Svjetiljka srcima ubrojena je među djela iz gnosticizma (‘erfān), teozofije (hekmat), filozofije i etike.[2]

Međutim, iz sadržaja djela – o kojem će u nastavku uvoda opširno biti riječi – jasno je da njime nisu problematizirane teme iz spomenutih oblasti, kao i to da djelo ne odlikuju učenjačka studioznost i istraživačka “dubina” imanentne djelima koja u neku od tih oblasti nepobitno spadaju. Stoga situiranje obrađenog djela u bilo koju od četiri navedene oblasti ne odgovara njegovoj stvarnoj naravi i svrsi.

Najstariji zapis o djelu Svjetiljka srcima zatiče se kod istaknutog osmanskog enciklopediste iz XI/XVII stoljeća, Hāğğī Halīfe: “Djelo na perzijskom jeziku u obliku pitanja i odgovora; početak: ‘Zahvala pripada Velikome Uzvišenom Allahu...’, itd.”[3]          

U katalozima biblioteka u kojima se rukopisni primjerci ovoga djela čuvaju, na osnovu sadržine djela – a prije svega njegove invokacije – navedene su kratke bilješke o njemu.No, najobuhvatniji osvrt na njega dat je u Enciklopediji perzijske književnosti (Dānešnāme-ye adab-e fārsī): “Svjetiljka srcima, djelo u perzijskoj prozi o životopisima poslanika [...] U brojnim sačuvanim rukopisnim primjercima ovoga djela nailazi se na teme kao što su: stvaranje Zemlje i Nebesa i čudesa vezana za to; životopisi faraona i kraljeva; čudnovate pustolovine predaka; priče o poslanicima sa moralnim poukama; vjerska pitanja, posebno pitanja Jevreja i odgovori Poslanika islama, te pitanja koja mu je postavio Zapovjednik pravovjernih (Amīr al-mu’minīn),

[4] u osamdeset jednom odjeljku; mitovi i legende. Djelo je napisano u veoma jednostavnoj i tečnoj prozi, u četrdeset četiri poglavlja. Ova knjiga po prvi put je objavljena zajedno s Ğāmījevim djelima Zbirka četrdeset hadisa (Arba‘īn) i Riznica tajnih znakova (Kanz al-romūz) 1295. (1916.) godine u Teheranu. Nakon toga objavljena je više puta, između ostalog i 1355. (1976.) godine, također u Teheranu

[1] Str. 156.

I ovaj kratki navod pokazuje da invokacija obrađenog djela, kako je to bilo uobičajeno u klasičnim djelima iz orijentalno-islamskog kulturnog kruga, nosi snažan autoreferencijalni pečat; na izrazito suženom tekstualnom prostoru, autor – ne uzimajući u obzir navođenje vlastitog imena – izostavlja sebe iz autoreferencijalnog fokusa i težište u tom smislu stavlja na djelo (to jest, objašnjava povod i svrhu njegova nastanka) i potencijalnog recipijenta (to jest, intelektualne i duhovne vrednote kojima bi, nakon čitanja djela, recipijent trebao biti obogaćen).

[2] O tome vidjeti: Fehrest-e nosxehā-ye xattī-ye fārsī, Negārande: Ahmad Monzawī, Mo’assese-ye farhangī-ye manteqe’ī, Tehrān, 1349. (1970.), p. 1191; Fehrest-e moštarak-e nosxehā-ye xattī-ye fārsī-ye Pākestān, Ta’līf: Ahmad Monzawī, Markaz-e tahqīqāt-e fārsī-ye Īrān wa Pākestān, Eslāmābād, 1363/1405/1984, vol. II, pp. 961-963; Fehrestwāre-ye ketābhā-ye fārsī, Be kūšeš-e Ahmad Monzawī, Markaz-e Dā’eratolma‘āref-e bozorg-e eslāmī, Ċāp-e awwal, Tehrān, 1381. (2003.), vol. VI, pp. 165-166.

[3] Mustafā ibn ‘Abdullāh Hāğī Halīfa, Kašf al-zunūn ‘an asāmī al-kutub wa al-funūn, Dār al-fikr, Bayrūt, 1402/1982, vol. II, p. 983.

[4]  Misli se na ‘Alīja ibn Abī Tāliba, Poslanikova amidžića i zeta.