religija i etika sajtNaslov: RELIGIJA I ETIKA

Autori: Grupa autora

Urednik: Saeid Abedpour

ISBN: 978-9958-845-14-7

Izdavač: Institut "Ibn Sina" Sarajevo

Godina izdanja: 2015.

Opis:

Cilj publiciranja ovog Zbornika radova je razmotriti odnos između religije i morala. Odnos između religije i morala predstavlja jedno od najvažnijih intelektualnih pitanja još od vremena antičkih grčkih filozofa pa sve do danas. Konceptualno ovo pitanje je uvijek zadiralo u čovjekovu poziciju u Univerzumu i njegov odnos sa Bogom. Svaki čovjek promišlja o svijetu, stvaranju, Bogu i moralu. Moral je u svim ljudskim društvima pa čak i onim u koje nije prodrla religija, kakva su, primjera radi, primitivne afričke zajednice, te region jugoistočne Azije bio značajno prisutan u reguliranju individualnih i kolektivnih pitanja. Niti jedno društvo ne opstoji bez moralnih principa. U savremenim zapadnim društvima koja se temelje na kantovsko-hegelovskoj filozofskoj misli moral tretira pitanje antropocentričnosti čovjeka u svijetu. Čak i u doba kada je Nietzsche obznanio da je „Bog mrtav“, teza koja, zapravo, predstavlja čovjekovo interpretiranje Univerzuma i antropocentrični model čovjeka, moral nije potisnut na marginu, a sam Nietzsche je bio filozof koji je ulagao veliki napor u uspostavi moralnoga društva. Ipak, ostaje pitanje da li je moguće uspostaviti moralno društvo bez Boga? Šta nam daje garanciju da će moralni sudovi dominirati ljudima i društvima? Kako je moguće biti siguran da ovi sudovi neće biti u službi nekih ljudi, odnosno da neće biti upereni protiv nekih drugih? Kada se govori o moralnim kriterijima neophodno je postaviti pitanje da li je uopće moguće definirati kriterije o tome šta je odanost ili samopožrtvovanje bez upućivanja na Boga kao vrhunski Imperativ i ljude nužno obavezivati na to? Među mnogobrojnim interpretacijama odnosa između religije i morala mogu se izdvojiti dvije temeljne. Neki smatraju da su moral i religija dva odvojena pojma i stoje na stajalištu da pitanje morala seže do čovjekova fitreta i njegove racionalnosti. Drugi, pak, smatraju da su religija i moral u tijesnoj sprezi. Napose, veliki broj religijskih tendencija, posebno onih radikalnih nastoje pojam morala odvojiti od čovjekova iskustva i racionalizma. Stoga se odveć smjelom nadaje tvrdnja da je jednostavno voditi razgovor o odnosu između religije i morala, već ovoj problematici treba pristupiti sa djelatnom i kritičkom sviješću.
U razmatranju odnosa između religije i morala nužno je napraviti distinkciju između dvije različite primjene morala: moral u značenju skupine vrlina i nedoličnosti u različitim individualnim, društvenim, političkim sferama i moral u značenju skupine sudova koji su formirani na temelju slobodnoga čovjekova djelovanja ili svojstava proisteklih iz toga i koji nose značenja kao „dobro“, „loše“, „ono što treba“, „ono što ne treba“.
Kada se govori o odnosu između religije i morala, ako se pod moralom podrazumijeva njegova prva primjena i ukoliko se religija razumijeva kao kodeks sazdan od uvjerenja, morala i nužnih propisa u cilju čovjekove vječne sreće, posvema je jasno da je moral segment religije i da je odnos između religije i morala precizan i konstituirajući. Na taj način moguće je moral i moralitete skicirati u vidu jedne manje kružnice koja se nalazi unutar velike kružnice religije.
Ali ako se pod moralom podrazumijevaju upravo ona posebna pitanja, problematike i sadržaji onda se moral može motriti neovisno od religije. To znači da pri definiranju moralnih pojmova i objašnjavanju vrijednosnih sudova i propisa nema potrebe za religijom ni za Božanskom porukom i da pojedinac može ne obavezujući se bilo kojom religijom govoriti o moralu i odabrati moralni svjetopogled. Premda ovaj svjetopogled uspostavlja neku vrstu uzajamnosti i logične veze između religije i morala na taj način što je prihvatanje nekih religijskih sudova povezano sa prihvatanjem nekih moralnih pojmova i prosudbi; a isto tako je definiranje nekih moralnih pojmova i istinitost nekih moralnih sudova i naučavanje o mnogim segmentima moralnih propisa sve skupa povezano sa religijom i religijskim sudovima. Na temelju analize koju smo dali o moralnim pojmovima i propisima razumijevajući ih kao promotore stvarnih relacija između djelovanja po vlastitom izboru, čovjekovih svojstava i njegova konačnog savršenstva, jasno je da moralni pojmovi nemaju nikakvu povezanost sa religijom i propisima koji istječu iz vahja.
Odnos između religije i morala je pitanje koje ima dugu tradiciju u filozofiji morala. Možda bi ga se, čak, moglo smatrati prvim pitanjem filozofije morala antičke Grčke, pitanjem koje se još uvijek ozbiljno aktualizira među različitim misliocima. Štaviše i filozofi koji su iskazivali anti religijske tendencije hvatali su se u koštac sa ovom problematikom. Ličnosti poput Marxa (1818 - 1883) i Nietzschea (1844 – 1900) mogu se uzeti kao istaknuti primjeri izopćenika iz religije koji su bili zaokupljeni pitanjem religije i morala. Kada se radi o islamskim filozofima i misliocima ovo pitanje bi se, također, moglo uzeti kao jedno od najstarijih filozofskih pitanja koje je bilo predmetom velikih polemika. Naravno, znamo da je znanost filozofije morala relativno nova premda su mnoga etička pitanja, kao i pitanja religije i morala samo pod drugim imenima i drugačije naslovljena, od najranijih vremena, bila aktualizirana među islamskim misliocima. Primjera radi, važno i polemizirajuće pitanje „dobra i zla“ koje se razmatralo među islamskim teolozima zapravo je svrstano u skupinu savremenih pitanja „religije i morala“. Pitanje „dobra i zla“ objelodanjuje polemiku muslimanskih teologa kada se radi o odnosu između religije i morala.
Muslimanski mislioci su kada se radi o pitanju „dobra i zla“ prihvatili dva potpuno oprečna stajališta. Eš'arije su dobro i zlo razumijevali kao djela koja slijede Božanske odredbe o činjenju dobra i uzdržavanju od zla (teorija o „zakonodavnom dobru i zlu“ ili „teorija o Božijem nalogu“). Nasuprot ovoj teoriji, „pravedni“ (mu'tezilije i imamije) su djela „dobra i zla“ smatrali prirođenom kategorijom i vjerovali da je čovjekov razum obdaren sposobnošću spoznavanja principa moralnih propisa. Ulazak ovog teološko-moralnog pitanja u znanost o principima posljednjih stoljeća te suštinsko istraživanje ove problematike doprinjelo je znanstvenom obogaćivanju i stvaranju riznice čije će precizno razumijevanje otvoriti nove horizonte pred filozofima morala što će u konačnici doprinjeti rješavanju nekih problema u ovoj oblasti. Glavni problem je definiranje pojmova moral, odnosno religija. Moral ili moralna svojstva ili moralna misao nemaju potrebe za definiranjem. Moral je riječ zastupljena u svim jezicima svijeta. U svakom jeziku postoji riječ kojom se označava moral. Svima je znano šta je to moral, odnosno nemoral i nema potrebe za definiranjem. Kako god, ovo je riječ čije definiranje predstavlja jedan od najkompliciranijih problema. Izraz etika (moral) potječe od grčke riječi ethos. Etika je znanost čiji je djelokrug djelovanja karakter i ponašanje i ona bi se mogla u individualnoj formi nasloviti kao: dobro – loše – treba – ne treba ...a naša objašnjenja ovih pojmova prihvatljiva su onda kada vlastiti izbor predočimo kao nespornu hipotezu.
James Rachels daje slijedeću definiciju morala: „Moral, u najsažetijem mogućem značenju, predstavlja trud da vlastito ponašanje stavimo pod kontrolu racia, tj. da izvršavamo ono djelo za koje postoje najpogodniji argumenti za njegovo izvršavanje.“ Hector Zagal o moralu kaže: „Moral je naš pratilac od samoga djetinjstva i mi se zapravo učimo moralu. Značenje morala ozbiljuje se kroz tri kategorije:1. sloboda; 2. moralne razlike; 3. traganje za srećom.“
Definicija religije predstavlja jedan od najzamršenijih problema i veoma je mali broj misliaca i teoretičara koji imaju usaglašene stavove o definiciji religije. Pojam religije poput drugih teorijskih pojmova bio je i jeste predmetom brojnih polemika. Stoga što pojam religije zadire u različite domene pojavile su se i njegove brojne definicije a ni do danas nije postignut jedinstven stav po ovom pitanju. Naravno ovu neusaglašenost ne treba razumijevati kao čovjekovu slabost u spoznaji religije, ili kako je kazao Robert Hume: „Religija je u izvjesnoj mjeri veoma jednostavna jer svako razumno i punoljetno dijete ili odrastao čovjek može imati jedno zbiljsko religijsko iskustvo, ali je u izvjesnoj mjeri opsežna i komplicirana i njezno potpuno razumijevanje i cjelovito polučivanje koristi iz nje traži iskustvo i podrobnu analizu“. [1]
Allame Mohammad Takī Džafarī o brojnim definicijama koje su izrekli teoretičari religije, teolozi i filozofi kaže: „Mnogi istraživači religija uložili su napore da ponude opsežnu i sveobuhvatnu definiciju mnogobrojnih religija; analizirali su zajedničku komponentu svih religija i na temelju tih zajedničkih elemenata davali uopćenu i sveobuhvatnu definiciju. Ova metoda se razlikuje od uobičajenih metoda kojima pribjegavaju filozofi u apstraktnom definiranju religije.“ [2]
Michael Peterson u knjizi Reason and Religious Belief piše: „Religija je problem u kojem su sukusirane dogme, djela i individualne i kolektivne emocije koje su se ustrojile oko jedne teleološke zbilje.“ [3] Muslimanski mislioci razlikuju dvije vrste definicije o religiji; sa jedne strane religija se definira kao naučavanje koje istječe iz objave koje je ljudima darovano kao poklon posredstvom Božijih vjerovjesnika: „I Ibrahim ostavi u amanet to sinovima svojim a i Jakub: 'Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drukčije nego kao muslimani'!“ [4] Sa druge strane, u jednom sveobuhvatnijem značenju svi pravci koji sadrže praktična uputstva o tome kako treba živjeti, kao recimo, šta je ispravno, a šta neispravno, nazvani su religijom, kao: „On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je uzdigao iznad svih vjera“ [5]; ili „A vama – vaša vjera, a meni – moja!“ [6] Religija se može razumijevati i u širem značenju i definirati je se kao religiju ispravnoga i neispravnoga. U tom je kontekstu jedan savremeni mislilac i teoretičar o religiji kazao: “Religija predstavlja kodeks uvjerenja, morala, zakona i pravila koja služe ustrojavanju društvenih pitanja čovjeka i odgajanju ljudi. Nekada je kodeks u cjelini ispravan, a nekada je u cjelini neispravan, a nekada predstavlja konglomerat ispravnog i neispravnog. Ako je kodeks ispravan naziva se religijom istine, u protivnom na ziva se religijom laži ili konglomeratom istine i laži. Religija istine je ona čija su uvjerenja, zakoni i pravila spušteni od strane Boga, dočim je religija laži ona koja je ustanovljena i ozakonjena izvan sfere božanskog.” [7]
Kada se radi o odnosu između religije i morala postoji pet teorija koje bi mogle biti predmetom razmatranja.
1. Jedna od teorija o religiji jeste teorija o „ustuknuću“ religije pred moralom ili reduciranje religije na moral. Prema ovoj teoriji moral predstavlja glavni temelj i strukturu a religija je tek njegov segment.
2. Religija u službi morala: Naredno stajalište koje motri odnos između religije i morala namijenilo je moralu marginalniju ulogu u odnosu na prethodno stajalište tako da religiju ne smatra segmentom morala već sredstvom u službi morala. Podrobnije kazano, egzistiranje morala zavisi od religije u značenju da bez religije nećemo imati moral. Međutim, ovo stajalište ne negira mogućnost postojanja morala bez religije već religiji namjenjuje nezamjenljivu funkciju koja može biti iznimno korisna u realiziranju moralnih ciljeva. Funkcije koje religija u ovom procesu može imati su: 1. Potreba emocionalnog podsticaja pojedinaca u cilju izvršavanja moralnoga djela; 2. Društvena efikasnost u cilju zaštite zakonâ koji se donose u društvu s ciljem čovjekove sreće i prosperiteta; 3. Uspostava sigurnosti i osjećaja mira među ljudima.
3. Teorija izvođenja religije iz morala
Ova teorija se pripisuje Sokratu i preuzeta je iz njegove poznate enigme Eutifron. Davanjem izvornosti moralu na religioznost se motri kao na korak u pravcu moralnog bitisanja i življenja utemeljenog na pravednosti. Drugim riječima kazano, moral i pravednost nam nalažu da budemo religiozni i prakticiramo teocentrični model života. Na temelju ovoga religija se izvodi iz morala a ono što prethodi i posjeduje izvornost jeste moral. U svom razgovoru sa svećenikom Eutifronom Sokrat govori o pravednosti i iznosi teoriju o izvođenju religije iz morala i na religiju motri kao na segment morala. Sokrat je vjerovao da pravednost zahvaća jedan širi kontekst u odnosu na religiju te je religioznost smatrao segmentom pravednosti.
4. Teorija reduciranja religije na moral
Ova teorija koja je proizašla iz funkcionalnog pristupa religiji aktualizirana je posredstvom Braithwaitea. Prema ovoj teoriji religijski sudovi su lišeni značenja a nositelji značenja su isključivo praktični zakoni, tautološki logički i matematički sudovi, te subjektivni sudovi. Na taj način Braithwaite religijske sudove iz sfere značenja usmjerava ka funkcionalnom reduciranju i umjesto zapitanosti o značenjima religijskih sudova bavi se njihovom funkcijom i načinom korištenja. Braithwaite funkciju religijskih tvrdnji motri u značenju funkcije moralnih sudova i stremljenje za životom gleda u svjetlu funkcije ova dva suda.
U tekstu pod naslovom An Empirict's View of the Nature of Religious Belief Braithwaite o suštini religijskog uvjerenja kaže: „Kada se susretnemo sa specifičnim kategorijama kao što su moral i religija njihova značenja možemo promatrati u skladu sa upotrebom ovih pojmova u sferi morala, odnosno religije. Svaki sud proistječe iz konteksta njegove upotrebe.
Braithwaite smatra da religijski iskazi po svojoj biti i na prvome mjestu imaju upotrebu kao moralni iskazi te se na temelju toga mogu reducirati na moralne propise.
5. Moral nerazdvojivi segment religije
Religija kao kodeks koji sadrži potpun društveni program čovjekova života s ciljem dosezanja istinske sreće sastavljena je iz tri cjelovite sfere: propisa, dogmi i morala. Sa jedne strane religija uklanja zastore sa zbilja koje egzistiraju u svijetu i obavještava čovjeka o događajima koji se zbivaju oko njega ili sa kojima će se suočiti u budućnosti, a sa druge, u skladu sa ovim egzistencijama i zbiljama, ozakonjuje propise i zakone koji ustrojavaju čovjekovo individualno i društveno ponašanje i djelovanje, te također u sferi morala i čovjekovih svojstava promovira moralne upute. Kada se radi o kršćanstvu i judaizmu i u ovim se religijama uspostavlja istoznačna relacija između morala i religije. „Deset Božijih zapovjedi“ i „zlatno pravilo“ koji predstavljaju dvije generalne povelje propisa i zakona u ovim religijama sadrže stavke koji se u potpunosti drže etičkim načelima.
Ovaj Zbornik radova prezentira različita stajališta autora o odnosu između religije i morala. Tako dr. Mohammad Džavad Pirmoradi, profesor na Univerzitetu „Allame Tabatabaji“ u Teheranu:
nastojeći braniti univerzalnost morala, komparira dva stajališta muslimanskih mislilaca o odnosu između religije i morala: religijski moral i „moralna religija“. Autor smatra da prvo stajalište završava u etičkom relativizmu (relativnosti morala). Stoga, nakon kritičke analize spomenutih stajališta, autor ukazuje i na posljedice etičkog relativizma te ističe potrebu striktne distinkcije između etike i prava (tj. znanosti o moralu/'ilm al akhlaq i islamskom pravu/'ilm al fiqh). On vjeruje da stvari koje se uobičajeno imenuju kao dobro i zlo u sferi religijskog morala, ustvari, i nisu etičke kategorije, već spadaju u domen islamskog prava i vjerozakonskih (šerijatsko-pravnih) normi.
Dr. Inšallah Rahmati u radu pod naslovom Apsolutna svemoć i razumsko razumijevanje religije ističe da se:
Nužnost ovog razumskog pogleda na religiju ogleda se u tome da se religioznim osobama stavljaju u obavezu dvije u potpunosti povezane stvari. Na prvome mjestu trebaju nastojati ponuditi tumačenja prihvatljiva razumu o naučavanjima i vjerovanjima svoje religije, kako sebi tako i drugima, a na drugome, usvajanje ovakvog pogleda na religiju nužno otvara i područje za „postavljanje pitanja“ (ili jezikom tradicije kazano za „unošenje dvosmislenosti“ /šobhe/) u pogledu religije. Stoga, vjernici trebaju usmjeravati napore u pravcu pružanja razumski prihvatljivih odgovora na ova pitanja i dvosmislenosti. Da rezimiramo, teologija ili kelam u svome krajnjem značenju, jesu znanost čija je obaveza razumsko tumačenje religije i njezina odbrana utemeljena na razumu.
Iranski mislilac Mortaza Motahhari u tekstu Osvrt na filozofiju etike koji je preuzet iz rukopisa ovog istaknutog alima u sferi religije smatra:
Odmah treba kazati da se etika uglavnom zasniva na onome što je racionalno dobro ili loše. Dakle, moralnim se smatra onim što je s gledišta zdravog razuma lijepo i dobro, dok se nemoralnim smatra ono što je s gledišta razuma ružno i loše. To se, svakako, onda potkrepljuje i racionalnim dokazima. Taj sud pritom uvijek i svugdje nije isti. Izučavajući tradicije i običaje različitih naroda, uviđamo da su određene stvari kod nekih naroda bile ili jesu smatrane lijepim i dobrim, dok iste te stvari kod drugih naroda bile su ili jesu doživljavane kao ružne i loše. Ili je jedna ista stvar nekada smatrana lijepom, a danas je ružna, i obrnuto.
Dr. Emad Afrug u tekstu Temeljna pitanja o odnosu između morala i politike ukazujući na odnos politike i morala, između ostalog, kaže:
Pozitivne i negativne etičke preporuke – kada se radi o politici – u praksi govore o neizbježnoj povezanosti između morala i politike. Međutim, stječe se dojam da zagovornici odvojenosti morala od politike pod tim podrazumijevaju povezanost pozitivnog i apsolutnog aspekta moralnih vrijednosti s djelima nužno proizišlim iz politike.
Dr. Mohammad Ehvan u radu naslovljenom kao Veza između religije i morala u svjetopogledu allame Tabatabaija ističe da:
O vezi religije i morala postoje različita stajališta, kao npr. stajalište o sučeljavanju morala i religije, ili o prethodništvu morala u odnosu na religiju. U radu će se tretirati stajalište allame Tabatabaija o ovoj problematici, a koje se temelji na jedinstvu između religije i morala. To jedinstvo allame Tabatabai motri u kontekstu izvorne prirode jednoće i moralne izvorne prirode.
Dr. Marko Đurić u tekstu O toleranciji iz vjerske perspektive govori o složenosti pojma tolerancija i njegovim etičkim aspektima:
Pitanje o toleranciji nikad nije bilo važno pitanje za Crkvu, niti za totalitarnu državu u kojoj se do mnogih stvari uvijek drugačije dolazilo nego u demokratskoj državi. Međutim, kako ćemo samo u njenom stanju poraditi na stvarima koje nam dolaze važnije od nje, eto sad glavnog razloga zašto smo za nju, ne i protiv nje. Polazeći od nje, izgrađivat ćemo čovječne i moralne odnose, pa je ona prvo moralno pitanje.
Ajatollah Dža’fer Sobhani, istaknuti predstavnik uleme iz Koma, o odnosu između religije i morala između ostalog kaže:
Kako se moglo shvatiti, moral nije isto što i etika, pa tako ni etička načela i sistemi nisu isto što i sama znanost o etici. Tako, dakle, imamo etičke sisteme i etiku kao znanost. Prvo se tiče spoznaje dobra i zla. Za muslimane je pritom etički sistem islama onaj kojeg se drže, dok je na Zapadu najzastupljeniji Spinozin etički sistem ustrojen od strane ovog filozofa u XVIII stoljeću.
Mohammad Ali Barzanooni u tekstu pod naslovom Religija i moral; uzajamna relacija smatra da se:
Religioznost obraća suštini čovjekova bića, njegovom stvarnom jastvu, a ne lažnoj i imaginarnoj predodžbi toga jastva dok moralan život potiče njegovu ljudskost i dostojanstvo na promišljanje.Od trenutka kad čovjek stupi na životnu scenu on uz sebe ima dva pratioca, dva „dvojnika“, odnosno saputnika koji ga, na praktičnoj ravni, prate na njegovoj životnoj stazi na kojoj se smijenjuju periodi uspona i padova, premda su na teorijskoj i misaonoj ravni ti saputnici katkad „suparnici“, katkad „prijatelji“. Ta dva pratioca su bila, jesu i bit će uz čovjeka. Pitanja teligije i morala i danas su živa, dinamična i zaokupljaju svijest na desetine mislilaca. Moglo bi se kazati da nema mislioca koji je imun na rečena pitanja.
Dr. Richard J. Mouw u tekstu Religija i moral piše:
Utjecaj religije na moralni identitet također je bio predmetom velikog broja rasprava. Različite sekularne grupacije isticale su da religijski pravac neće izazvati moralno usavršavanje. Religijski autoriteti, analizirajući metode oblikovanja čovjekove predožbe o moralnom savršenstvu, a na temelju njegova cjelovitijeg svjetopogleda, reagirali su na ovakve stavove. Ako vjerujemo da postoji Bog, koji nam je stavio na raspolaganje važan moralni nauk, onda će ovo vjerovanje utjecati na metode naše percepcije o tome šta treba biti obuhvaćeno „potpunim“ i „racionalnim“ pristupom u pravcu donošenja moralne odluke.
Dr. Hasan Alfahuri u radu tretira stajalište znamenitog iranskog filozofa iz 10. st.,Ibn Sinaa o odnosu između morala i tesavvufa:
U Ibn Sinaovim djelima srećemo neke letimične osvrte na tesavvufsko učenje, ali u djelu Al-Išarat ve al-tanbihat sufizmom se već pozabavio iscrpnije i podrobnije. Možda je ovo ustvari trebalo biti dio obimnog djela Mantiq al-mašreqin, za koje sam Ibn Sina kaže da ga je pripremao kao odgovor na stavove peripatetičara. Šifa je, međutim, djelo koje je uglavnom nastojalo da filozofsko učenje približi pučkom razumijevanju. Tri posljednja poglavlja u djelu Al-Tanbihat bave se tesavvufom. Prvo od njih tretira pitanje sreće (sa'det), drugo raspravlja o duhovnim položajima gnostika, a treće je posvećeno nadnaravnim sposobnostima (keramet) najizraslijih među gnosticima.
U tekstu Treba i jeste s gledišta Kur'ana dr. Sejjed Hejdar Alavi Nažad motreći odnos između morala i religije u kontekstu kur’anskog naučavanja kaže:

Kroz historiju svog društvenog života, pored zakonitosti koje vladaju prirodom odnosno pored poretka tvarnoga svijeta, čovjek je uspostavio za sebe određene norme i imperative koji su proizvod njegova promišljanja i iskustva. U ozračju vlastitog intelekta, prirodno i logično, prvo poima bitke oko sebe i obraća pažnju na pojavnosti, a potom se bavi zakonima odnosno s treba i ne treba u domenu svog privatnog i društvenog života, a kojih bi se trebao držati i on sam i ostali članovi zajednice.
Dr. Sejjed Ebrahim Sadždžadi u tekstu pod naslovom O relativnom i apsolutnom u etici ističe da:
Postojanost i trajnost etičkih načela podrazumijeva da barem neka univerzalna vrednosna načela, poput toga da je pravda dobra a nasilje zlo, jesu općenita i da važe za sve te su trajna i neprolazna. Nasuprot tome jeste etički relativizam u smislu da ne postoji nikakvo postojano etičko načelo, pa se svi vrednosni propisi, a među njima i univerzalna načela (poput onog da je pravda dobra, a nepravda loša) tiču osobite i konkretne kulture te se mogu mijenjati shodno sklonostima pojedinca
Saeid Abedpour u tekstu Sekularno društvo i religija između ostalog kaže:
Sekularni i religijski fundamentalizam obično priječe put bilo kakvu racionalnom promatranju ovoga odnosa i izričito odbacuju ispravnost onog drugog. Sekularizam je jedan od onih osnovnih pojmova kojima se hrani moderno zapadno mišljenje. Ovaj pojam nije naišao na jednak odjek i reakcije u muslimanskim i kršćanskim društvima. Većina zapadnih mislilaca, sljedbenika Kantove misli, vjeruju kako je u ondašnjim društvima religija izgubila svoju društvenu ulogu i postala isključivo individualno pitanje.
Svi tekstovi sadržani u ovom Zborniku objašnjavaju neki od aspekata veoma kompliciranog odnosa između religije i morala. Nije nam namjera dati odgovor nego ponuditi dijalog o rečenoj problematici. Vjerujemo da se misao oblikuje u ozračju dijaloga između različitih stajališta i stoga ovaj Zbornik radova sadrži čitav spektar različitih “harmonija” o religiji i moralu. Prije svega želimo se zahvaliti dr. Mubini Moker, Muameru Kodriču i Nerminu Hodžiću na trudu uloženom u prevođenju tekstova. Napominjemo da su neki od tekstova uvrštenih u ovaj Zbornik već objavljivani u časopisu “Znakovi vremena”. I na kraju želimo istaknuti da Institut “Ibn Sina” publiciranjem radova sa različitim “tonalitetima” njihovih autora nema za cilj potvrditi ili opovrgnuti niti jedno izrečeno stajalište nego promovirati kulturu dijaloga i uzajamnog razumijevanja.

Bilješke:
[1] – Adyān-e zande-ye ǧahān, pp. 18.
[2] – Ğa‘farī, Mohammad Taqī, Falsafe-ye dīn, pp. 39.
[3] – Peterson va hamkārān, ‘A ql va e‘teqād-e dīnī, tarǧome-ye Ahmad Narāqī, pp. 18.
[4] – Kur’an, Al-Baqara: 132.
[5] – Kur’an, Al-Tawba: 33.
[6] – Kur’an, Al-Kāfirūn: 6.
[7] – Ğavādī Āmolī, ‘Abdollāh, Šarī‘at dar āyīne-ye ma‘refat, Tahrān, Markaz-e našr-e farhangī raǧā, 1373, pp. 93.