Hidžra (hidžrah) je riječ nastala derivacijom iz korijena hidžr u značenju „napuštanje“ i „odvajanje“.  Raghib Esfahani u svom čuvenom Mufridat-u navodi kako muhadžirah znači odvajanje od drugoga i njegovo napuštanje, i to na nekoliko načina, odnosno u nekoliko oblika:1. Fizičko ili tjelesno odvajanje: „od njih se u postelji rastavite..“ (Kur'an; IV:34);

2. Srčano odvajanje (odvajanje srcem): „..Uistinu je moj narod Kur'an napustio...“ (Kur'an; XXV:30);

3. Jezično, verbalno odvajanje i napupštanje: Vidi prethodni ajet.

4. Potpuno odvajanje i napuštanje drugoga: „I otrpi ono što oni govore i izbjegavaj ih na prikladan način“ (Kur'an; LXXIII:10), te: „ oni koji vjeruju i koji se isele (Hidžru učine)“ (Kur'an, II:218). U potonjem ajetu pojam hidžre možemo razumijevati i u značenju napušptanja prostora nevjerstva i dospijevanje u prostor  vjerovanja, ali i napuštanje nepokornosti Bogu i djelatno okretanje istinskoj pokornosti.

 

Hidžra u historiji islama

Hidžra Časnog Poslanika (sa) iz Mekke u Medinu, prvoga dana mjeseca rebiul evvela prve hidžretske godine zacijelo spada u veoma važne događaje historije islama. Poslanikovo preseljenje iz Meke u Medinu aktuelizirano je i određeno u kontekstu drugog sporazuma kod  Kabe. Nevjernbici plemena Kurejš naumili su ubiti posljednjeg Božijeg poslanika (sa). U vezi stim prihvaćeno je Ebu Džehlov prijedlog da se iz svake porodice plemena Kurejš odabere po jedan mladić, te da svi zajedno iznenada, ovnoć, napadnu Poslanika i ubiju ga, kako ne bi bio poznat ubica, odnosno kako ne bi bilo moguće primijeniti tada vladajući plemenski običaj odmazde. Uzvišeni Bog je, snagom nebeske objave, obavijestio Svoga poslanika o zavjereničkom naumu Kurejšija, te mu naložio da te noći učini hidžru, odnosno napustri Mekku. Plemeniti poslanik je, da bi zavarao nevjernike, u svojoj postelji ostavio hazreti Aliju.

Noć u kojoj je Poslanik napustio Mekku i otišao u pećinu Sevr, dakle noć uoči 26. safera, u historiji islama je poznata kao Lejle al mabit, a sama poslanikova hidžra kasnije će biti uzeta za početak računanja vremena kod muslimana.

Hidžra je, dakle, u prvim godinama islama, imala temeljnu ulogu u pobjedi islamske vlasti, odnosno širenju islama diljem Arabljanskog poluotoka, a kasnije i diljem svijeta, ali ona istovremeno ima izuzetan značaj u svakome drugom prostoru i vremenu. Hidžra je univerzalna kategorija koja istinske vjernike odvraća od ponižavajuće snishodljivosti i pognutog predavanja pod pritiscima okruženja ili vlasti, a s druge strane predstavlja značajan činilac u širenju i prenošenju poruke islama, odnosno izvornih islamskih naučavanja u različite dijelove svijeta.

 

Hronološki tok Poslanikove hidžre

Prvi dan: četvrtak, 26. safer  1.h.g./9. septembar 622.: napuštanje Mekke i trodnevni boravak u pećini Sevr, nedaleko od grada;

Peti dan: ponedjeljak, 1. rebi ul evvel 1. h.g./13. septembar 622.: napuštanje mekkanske nahije i odlazak put Jesriba;

Dvanaesti dan: ponedjeljak, 8. rebi ul evvel 1.h.g./20.septembar 622.: dolazak u mjesto Kuba, nadomak Jesirba;

Šesnaesti dan: petak, 12. rebi ul evvel 1.h.g./ 24. septembar 622.: dolazak u Jesirb radi obavljanja džuma-namaza, te ponovni povratak u mjesto Kuba;

Dvadeset i šesti dan: ponedjeljak, 22. rebi ul evvel, 1.h.g/4. oktobar 622.: odlazak u Jesrib, grad koji se od tada zove Medina (odnosono Medinetu al Nebij – Poslanikov grad).

 

Vrste hidžre

Hidžru s jednog aspekta možemo podijeliti na dvije vrste: fizičku i duhovnu (tjelesnu i kulturnu):

1.       Fizička hidžra je prosotrna, tjelesna, tj. ona znači promjenu mjesta, a može se smatrati  i tzv. malom hidžrom (hidžra sughra) što na izvjestan način korespondira sa malim džihadom (džihad al asghar – borba protiv vanjskog, fizičkog neprijatelja). Mala hidžra je iseljenje čovjeka koji u svome mjestu boravka, u svom okruženju nije mogao opstati kao vjernik, odnosno  nije bio kadar držati živima simbole vlastite vjere, te njegov odlazak u prostor u kojem će moće i opstzati i držati se svoje vjere.

الَّذِينَ آمَنُواْ وَ هَاجَرُواْ وَ جَاهَدُواْ فِي سَبِيلِ اللّهِ بِأَمْوَالِهِمْ وَ أَنفُسِهِمْ أَعْظَمُ دَرَجَةً عِندَ اللّهِ وَ أُوْلَئِكَ هُمُ الْفَائِزُونَ

„U većoj su časti kod Allaha oni koji vjeruju i koji se iseljavaju i koji se bore na Allahovom putu zalažući imetke svoje i živote svoje; oni će postići što žele.“ (Kur'an; IX:20).

Čak se prema jednoj interpretaciji koju nalazimo kod Allame Tabataba'ija u Tafsir al Mizan, na ovakvu vrstu hidžre odnose i one riječi hazreti Ibrahima a.s.: إّني مُهَاجِرٌ إِلَى رَبِّي „Ja se selim k svome Gospodaru“ (Kur'an; XXIX:26). I ovdje je, dakle, riječ o napuštanju domovine i odlazak u tuđinu, kako bi hazreti Ibrahim a.s. na taj način izbjegao prepreke koje mu stoje na putu jednoboštva.

Posljednji Božiji poslanik (sa) smatra kako takva vrsta hidžre radi očuvanja vjere, odnosno ostanka u vjeri, makar značila i pomjeranje s jednog mjesta na drugo za veličinu pedlja, zavrjeđuje džennet:

«مَن فَرَّ بِدينِهِ مِن أرضٍ إلي أرضٍ و إن كانَ شِبراً مِنَ الأرضِ إستَوجَبَ الجَنَّةَ»

“Ko radi vjere ode iz jednog mjesta u drugo, makar i koliko pedalj, zaslužuje džennet.”

(Bihar al Anwar, XIX:31). Na drugome mjestu Poslanik poziva ljude da se drže islama, te da ne odustaju od hidžre sve dok ne postoje uvjeti za džihad:

أيُّهَا النّاسُ، هاجِرُوا و تَمَسَّكُوا بِالإسلامِ فَإنَّ الهِجرَةَ لاتَنقَطِعُ مادامَ الجِهادُ (Mizan al hikmah, sv. 52, str. 21).

2.      Duhovna hidžra je duhovne, ezoterijske naravi, a može smatrati i tzv. velikom hidžrom (hidžratu kubra) što korespondira s velikim džihadom (džihad al akbar – tj. čovjekova unutarnja borba, borba sa vlastitim egom, postizanje stupnja pravednosti i potpune svijesti o Bogu, savladavanje strasti.)

Velika hidžra znači udaljavanje od svake vrste nevaljalosti i zla. Ova vrsta hidžre uključuje brojne primjere kakvi su, kako reče uvaženi profesor ajatollah Dževadi Amoli, hidžra iz mraka na svjetlo, iz nevjerstva u vjerovanje, iz griješenja i nepokornosti u pokornost i poslušnost Bogu. Upravo ovakva hidžra je i izvorna, univerzalna poruka svih vjerovjesnika Božijih i svih knjiga nebeskih.

Kur'anski ajet «وَ الرُّجْزَ فَاهْجُرْ govori upravo o ovoj vrsti hižre, dakle, o hidžri snagom koje čovjek napušta prohtjeve svoga ega i doseže onaj stupanj duhovne zrelosti na kojem taj ego više ne traži od njega činjenje grijeha.

U nekim je hadisima čak i naglašeno da oni koji su samo tijelima svojim hidžru učinili, a ne i u dubinama svojih duša, i ne zavrjeđuju da se nađu u redovima muhadžira.  Časni poslanik sa najvrednijom hidžrom smatra onu koja znači napuštanje onoga što Bogu nije drago: أفضَلُ الهِجرَةِ أنْ تَهجُرَ ما كَرِهَ اللَّهُ  (Kanz al 'ammal, hadis 46293.)

Drugim riječima, taj miljenik nebesa i posljednji vjerovjesnik Božiji govori o dvije hidžre: hidžri od grijeha i hidžri ka Bogu i Njegovom poslaniku, a koju je moguće učiniti sve dok je prihvaćeno pokajanje: 

 

الهِجرَةُ هِجرَتانِ: إحداهُما أن تَهجُرَ السَّيِّئاتِ و الأخري أن تُهاجِرَ إلَي اللَّهِ و رَسولِهِ و لاتَنقَطِعُ الهِجرَةُ ما تُقُبِّلَتِ التَّوبَة

(Isto, hadis 46292)

 

Tri istaknuta kur'anska pojma

U Časnome Kur’anu posebno se ističu ova tri uzvišena pojma:1.  Iman (vjera, vjerovanje) kao krajnja ovisnost i potpuna privrženost čovjeka Svetoj Biti Božijoj, i lišenost vezanosti za išta drugo osim Boga. Iman je najvažniji uvjet čovjekova spasa i uvjet prihvatanja dobrih djela svakoga čovjeka.

2.     Hidžra koju vjernik čini da bi spasio svoje vjerovanje, bilo fizičkim iseljenjem bilo duhovnim.

3.     Džihad kao borba vjerujućeg čovjeka za očuvanje vjere i zajednice u kojoj živi i njezino izbavljenje iz kandži nevjerstva, a može biti riječi o fizičkom i duhovnom džihadu.

Pozitivni i konstruktivni učinci hidžre na putu Božijem

Hidžra na putu Božijem i radi Boga učinjena ima mnoge pozitivne efekte i konstruktivne učinke:

a.     Donosi slobodu, mir i spokojno izvršavanje vjerskih propisa i obreda. Kur'an časni veli:

 وَ مَن يُهَاجِرْ فِي سَبِيلِ اللّهِ يَجِدْ فِي الأَرْضِ مُرَاغَمًا كَثِيرًا وَ سَعَة

„Onaj ko se iseli Allaha radi, naći će na Zemlji mnogo mjesta.“ (Kur'an; IV:100)

Prema tome, ako čovjek uistinu u okruženju u kojem živi nije u stanju održati svoje vjerovanje i izvršavati svoju religijsku ortopraksu, on ima mogućnost promijeniti mjesto boravka i naći sigurnije i ugopdnije mjesto življenja  u kojem će moći nesmetano ispoljavati i upražnjavati svoju religioznost, odnosno svoj iman.

b.     Donosi oprost grijeha, odnosno, kur'anskim riječima kazano, donosi nadu u milost i oprost Božiji:

إِنَّ الَّذِينَ آمَنُواْ وَ الَّذِينَ هَاجَرُواْ وَ جَاهَدُواْ فِي سَبِيلِ اللّهِ أُوْلَـئِكَ يَرْجُونَ رَحْمَتَ اللّهِ وَ اللّهُ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

„Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti – a Allah prašta i samilostan je.“ (Kur'an; II:218)

Prema riječima našega uvaženog profesora h. Ajatolaha Dževadi Amolija, u skladu s citiranim ajetom, „Svi vjernici i ustrajni borci na putu Božijemu imaju nadu u Božiju milost. Naravno, vjernici koji još i hidžru i džihad čine na putu Božijem uživaju veći položaj, odnsono imaju veći stupanj nade u posebnu milost Božiju.“

c.      Hidžra omogućuje izbavljenje iz mnogobožačko-nevjreničkoga okruženja i miljea. U vezi sa „stanovnicima pećine“ u Kur'anu čitamo:

إذْ أَوَى الْفِتْيَةُ إِلَى الْكَهْفِ فَقَالُوا رَبَّنَا آتِنَا مِن لَّدُنكَ رَحْمَةً وَ هَيِّئْ لَنَا مِنْ أَمْرِنَا رَشَدًا

“Kad se nekoliko momaka u pećini sklonilo reklo: Gospodaru naš, daruj nam Svoju milost i put izavljenja nam kakav pripravi.” (Kur’an; XVIII:10)

d.     Hidžra čovjeku priskrbljuje nagradu Božiju, kako ovosvjetsku, tako  i onu ahiretsku:

وَالَّذِينَ هَاجَرُواْ فِي اللّهِ مِن بَعْدِ مَا ظُلِمُواْ لَنُبَوِّئَنَّهُمْ فِي الدُّنْيَا حَسَنَةً وَ لَأَجْرُ الآخْرة اکبر لَوْ كَانُواْ يَعْلَمُونَ

“one koji se isele Allaha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti; a nagrada na onom svijetu biće još veća.” (Kur’an; XVI:41)

Dakle, pored ahiretske, onosvjetske nagrade, koja jest veća i vrednija, za hidžru na Božijem putu slijedi i nagrada na ovome svijetu, a prema mišljenju Allame Tabataba’ija, ona se ogleda u nastanku zdravog islamskog društva, što korespondira s pojmom hasene u citiranom ajetu.

Uzvišeni Bog sebi u obavezu stravlja i posebno nagrađivanje onih koje smrt zadesi pri hidžri na Njegovom putu:

 

وَ مَن يَخْرُجْ مِن بَيْتِهِ مُهَاجِرًا إِلَى اللّهِ وَ رَسُولِهِ ثُمَّ يُدْرِكْهُ الْمَوْتُ فَقَدْ وَقَعَ اَجْرُهُ عَلى اللّهِ وَ كَانَ اللّهُ غَفُورًا رَّحِيمًا

“Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. – A Allah mnogo prašta i milostiv je.”  (Kur’an; IV:100)

Na drugome mjestu u Kur’anu nalazimo kako Uzvišeni Bog obećaje lijepu opskrbu muhadžirima koji na putu Božijem postignu šehadet ili čak i prirodnom smrću presele:

 لَيَرْزُقَنَّهُمُ اللَّهُ رِزْقًا حَسَنًا 

“Allah će ih nagraditi opskrbom lijepom…” (Kur’an; XXII:58) Ovdje upotrijebljena konstrukcija “lijepa opskrba” (rizqun hasanun) uglavnom se odnosi na džennetske blagodati, mada se može razumijevati i u smislu ovosvjetske halal nafake.

 

Posebna posljedica ne činjenja hidžre

Ako čovjek u stanju u kojem mu je hidžra neophodna ipak ne učini hidžru, prema riječima Časnog Kur’ana, time je sebi nepravdu nanio (zulum učinio). Drugim riječima, takav čovjek je svojim vlastitim izborom, nemarnim i olahkim odnosom prema životu u nevjerničkom miljeu, zapao u situaciju u kojoj se više nije mogao nadati Božijem oprostu niti izvršavanju onoga što mu nauk vjere nalaže, te na koncu okrenuo glavu od vjere Allahove i izvrašavanja propisa Njegovih:

إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ ظَالِمِي أَنْفُسِهِمْ قَالُواْ فِيمَ كُنتُمْ قَالُواْ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِي الأَرْضِ قَالْوَاْ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللّهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُواْ فِيهَا فَأُوْلَـئِكَ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ وَ سَاءتْ مَصِيرًا

“Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: Šta je bilo s vama? – Bili smo potlačeni na Zemlji – odgovorit će. – Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti? – reći će melki i zato će njihovo prebivalište biti džehennem, a užasno je on boravište.” (Kur’an; IV:97)

 

Hidžra u irfanu

Prema nekim autorima, poput Allame Bahr al ‘uluma, na duhovnome inicijacijskom putovanju ka samoj Blizini Božijoj, postoje četiri osnovne faze (postaje, menzila), a svaka od njih po tri, što ukupno čini dvanaest postaja duhovnoga putnika na njegovom putu k Jedinom Bogu. Savladavši tih dvanaest postaja, salik (duhovni putnik) zakoračuje u svijet hulusa i shodno vlastitome kapacitetu i egzistencijalno-duhovnoj širini nastanjuje položaj istinskoga tevhida. Među tim fazama, odnosno postajama nalazimo i malu  hidžru (prelaz iz kuće nevjertsva u kuću islama), veliku hidžru ( napuštanje grešnika i prestanak druženja i drugovanja sa griješnim ljudima, nepravednicima, pokvarenjacima i zlim osobama) i veličanstvenu hidžru (Iseljenje iz vlastitoga bitka, samozaborav i zapućivanje u svijet aspolutnoga bitka, potpuno usresređenje na Svetu Bit Božiju). To je onaj stupanj na kojem se Bog obraća čovjeku riječima  “I uđi u džennet moj”.

Dakle, na duhovnom, inicijacijskom putu ka Uzvišenom gospodaru i Njegovoj blizini, postoje četiri glavna menzila: Islam, iman, hidžra i džihad. Za svaki od ova četiri menzila spominju se po tri stupnja, što čini ukupno dvanaest postaja:

1. Mali islam (islam asghar) – izgovaranje kelimei šehadeta i formalno potvrđivanje islamskog vjerovanja, te izvršavanje vjerskih obaveza;

             2. Mali iman (Iman asghar) – srčano svjedočenje i unutarnja uvjerenost u sva silamska naučavanja – mearife);

            3.  Veliki islam (islam akbar) – predanost pred svim zbiljama islama, i pokornost svim Božijim naredbama i zabranama;

            4. Veliki iman (iman akbar) – to je ustvari duh i suština velikog islama, na način da pokornost prelazi u čežnju i želju, zadovoljstvo i istinsko htijenje.

             5. Mala hidžra (Hidžra sughra) – prelazak iz kuće nevjerstva (dar al kufr) u kuću predanosti (dar al islam), kakav je slučaj sa preseljenjm muslimana iz Mekke u Medinu;

             6. Velika hidžra (hidžra kubra) - napuštanje grešnika i prestanak druženja i drugovanja sa griješnim ljudima, nepravednicima, pokvarenjacima i zlim osobama;

             7. Mali džihad (džihad asghar) – savladavanje šejtanskih vojski i izbavljenje iz njihove prevlasti, izlazak iz svijeta neznanja i puke prirode;               

             8. Veliki džihad (džihad akbar)  - borba sa šejtanskom vojskom uz pomoć vojske Milostivog, a to jest vojska razuma;

             9. veličanstveni islam (islam e’azam) – savladavanje vojski strasti, želja i dugih planova; nakon ove pobjede vanjski razbuđujući i osvješćujući faktori savladavaju unutarnje faktore skretanja i devijacije, a srce onda postaje žižom božanske svjetlosti i Božije emanirajuće darežljivosti;

            10. Veličanstveni iman (Iman e’azam) – Svjedočenje sopstvenog poništenja i utrnuća pred Bogom Uzvišenim, što korespondira sa stupnjem “uđi među robove Moje”, na kojemu se ozbiljuje sama suština i zbilja robovanja Uzvišenome Bogu;

            11. Veličanstvena hidžra (hidžra ‘uzma) - Iseljenje iz vlastitoga bitka, samozaborav i zapućivanje u svijet apsolutnoga bitka, potpuno usresređenje na Svetu Bit Božiju. To je onaj stupanj na kojem se Bog obraća čovjeku riječima  “I uđi u džennet moj”.

           12. Veličanstveni džihad (džihad e’azam) – Putnik se na ovom stupnju, nakon hidžre iz svoga bitka, potpuno prepušta Uzvišenoj Biti Božijoj, na način da se u njemu brišu svi tragovi jastva i egoizma, te time zakoračuje u prostor apsolutnoga tevhida.

Nakon savladavanja ovih dvanaest postaja, putnik ovoga duhovnog putovanja ulazi u svijet čistote (hulusa) i zadobija položaj opisan ovim ajetom “Ne, oni su živi, u obilju kod Gospodara svoga”.

 

Na koncu, kažimo još i to da hidžra može biti pozitivna i negativna:

Pozitivna hidžra: napuštanje zla i okretanje dobru, napuštanje šejtana i okretanje Milostivom. U ovakvu vrstu hidžre spadaju sva naša prijateljstva i ljubavi u ime Boga, svi naši preziri u ime Boga, sva naša upućivanja dobru i odvaraćanja od zla u granicama Vjerozakona. U takvu hidžru spda i iseljenje radi podučavanja čistom islamskom nauku drugih ljudi, ali i radi stjecanja znanja i iskustava od drugih ljudi. Na koncu, tu je i hidžra radi borbe na Božijem putu (Imam Musa Sadr, šehid Mustafa Čamran, primjeri su ljudi koji učiniše takvu hidžru u savremenom svijetu).

Negativna hidžra: napuštanje dobra i okretanje zlu, odnosno napuštanje Milostivog i okretanje šejtanu. U ovu vrstu hidžre spadaju većine naših ljutnji, egoističkim  porivima potaknutih ljubavi i mržnji, netrpeljivosti i nesuglasica, ali i druženja i prijateljevanja koja su inspirisana ovosvjetskim ciljevima i interesima.

 

Molimo Uzvišenoga Boga da nam podari snage i uspjeha u istinskoj hidžri – napuštanuju grijeha i šejtanskih spletki.

 

prof. dr. Mohammad Ali Barzanooni

direktor Instituta "Ibn Sina"