Tekst izlaganja prof.dr. Hosseina Naderi Manesha na trećoj tribini “Ibn Sina”

 

 

Prije Islamske revolucije u Iranu naša je zemlja imala oko 35 miliona stanovnika, a oko 175 hiljada studenata u zemlji i otprilike isto toliko u inostranstvu (uglavnom u Americi, Engleskoj i Kanadi). U nekim iranskim provincijama, kao naprimjer u Hormozganu (koji zauzima veliku površinu uključujući I nekoliko velikih otoka u Perzisjkom zalivu) nije postojala niti jedna visokoškolska ustanova.  U pokrajini Sistan i Belučistan smo imali samo 400 studenata koji su pohađali Višu učitlejsku školu, tada jedinu visokoškolsku ustanovu na tim prostorima. Skoro identična situacija bila je i u još nekim iranskim pokrajinama poput Kurdistana naprimjer. Nakon pobjede islamske revolucije uloženi su veliki napori da se to stanje izmijeni. Od revoluciej je proteklo evo tri decenije I svaka od njih imala je svoje specifičnosti:Prva decenija bila je decenija odbrane zemlje tokom nametnutoga rata u kojem smo pretrpili materijalne štete procijenjene na oko 1000 milijardi američkih dolara. Dali smo više od pola miliona šehida, te nekoliko stotina hiljada ratnih invalida. Bila je to decenija u kojoj smo izgubili mnogo ljudi, materijalnih dobara i vremena.

Druga decenija bila je decenija kvantitativnog razvoja u oblasti visokog obrazovanja.

Treća decenija je decenija kvalitativnog razvoja I unaprijeđenja visokog obrazovanja u Iranu.

Ovdje valja podsjetiti I na teške ekonomske sankcije, te prisustvo velikog broja izbjeglica i prognanika iz Afganistana i Iraka u našoj zemlji što je dodatno usložnjavalo naše ekonomsko-socijalno stanje i otežavalo razvoj.

Najznačajnije promjene u iranskom visokom školstvu dakle desile su se od 1991. godine  do danas.

Rezultat tih promjena najbolj se vidi iz slejdećih podataka. Naš visokoškolski sustav danas ima kapacitet od 4 miliona I 200 hiljada mjesta, od čega je popunjeno 4 miliona. Ukupan broj stanovnika je u odnosu na period prije Revolucije udvostručen I iznosi oko 74 miliona, ali je broj studenata, kako vidimo, povećan za čak dvadeset puta. Razvoj nije ograničen na velike gradove poput Teherana I Mešheda, već se prilično ravnomjerno dešavao u svim dijelovima zemlje.  Viskoko obrazovanje sada je dostupno svima. Sada anije spomenuta pokrajina Hormozgan ima 50 hiljada studenata. Otok Qeshm koji do 1990. Godine nije imao niti jednu srednju školu sada broji 13 hiljada studenata. U pokrajini Sistan i Belučistan danas studira 85 hiljada, a u pokrajini Kurdistan 65 hiljada studenata.  Prvih godina nakon pobjede revolucije upravo u ovoj pokrajini su vođeni veliki sukobi, posebno tokom rata. Da nije bilo tih okolnosti sigurno bi današnje stanje bilo mnogo bolje. Praktično čitavih petnaest godina se ondje nije moglo ozbiljnije raditi na razvijanju visokog školstva, te ovo što imao danas jesu plodovi rada u posljendjih petnaestak godina. Nažalost, još traju nastojanja da se naruši sigurnosna situacija u ovom pograničnom dijelu zemlje. Neke terorističke grupe, potpomagane i obučavane izvan zemlje upravo na tom prostoru najlakše ulaze u Iran i posežu za terorističkim aktima, poput sramnih atentata na naše naučnike iz obalsti atomske fizike.

Razvoj našega visokog obrazovanja zasniva se na tri osnovna načela:1. Načelo omogućavanja pristupa visokog obrazovanja svim zainteresiranim studentima. Shodno tome, mi danas imamo univerzitete i visokoškolske ustanove u svim dijelovima Irana, od Arasa na krajnjem sjeveru do Kiša I Hirmanda na krajnjem jugu, od Kuristana na zapadu do Zahedana na istoku. Upravo univerzitet u Zahedanu, u blizini paksitanske granice danas se svrstava među pet najboljih univerziteta u zemlji.

2. Pravednost, odnosno pravična distribucija materijalnih sredstava: paralelno sa omogućavanjem jedankog pristupa, vršena je i pravična raspodjela budžetskih sredstava za razvoj obrazovne infrstrukture u svim krajevima zemlje. Zahvaljujući takvoj poltiici sada više mladi ljudi ne moraju ići pošto poto u velike regionalne  centre da bi nastavili svoje obrazovanje.

3. Ekonomska isplativost studija: studij na državnim univerzitetima u našoj zemlji je besplatan, a studij na privatnim univerzitetima se plaća po cijenama koje su mnogo niže od onih na sličnim univerzitetima drugdje u svijetu.

Realizacija razvojne politike u oblasti visokog obrazovanja zasnovana na spoemnutim načelima, dala je svoje rezultate. Jedan od indikatora našega naučnog razvoja svakako je i broj objavljenih naučnih radova u međuanrodnoj naučnoj publicistici. Prije nešto više od deset godina, tačnije 1999/2000. g. broj tih radova koje potpisuju naši autori iznosio je 1030 (naravno ne računajući radove na perzijskom jeziku). A prošle, 2011. godine taj broj iznosi čitavih 20000. Dakle, za samo jednu deceniju broj objavljenih naučnih radova povećan je dvadeset puta. Uračunamo li i radove pisane na perzijskom jeziku broj radova prelazi 35 hiljada.

Došlo je i do velikog povećanja koeficijenta rasta naučne produkcije. Koeficijent brzine naučnog razvoja Irana je prema najnovijim podacima jedanaest puta veći od svjetskog prosjeka,  dok je recimo turska u ovom period zabilježila koeficijent rasta od 5.5. Ako bismo računali samo poslejdnjih petnaest godina onda bi ovaj koeficijent za Iran iznosio čak 14.5. Ovaj koeficijent je dakle indicator brzine ukupnog naučnog razvoja. Međutim, kada gledamo po pojedinim naučnim oblastima tu bilježimo enormno veliki rast. Recimo, koeficijent brzine rasta u atosmkoj fizici he čak 80, a u nekim oblastima čak I 200. U isto vrijeme, dakel u proteklih trideset godina Egipat i Saudijska Arabija recimo bilježe koeficijent 1. Ovaj podatak govori u prilog tezi da za naučni razvoj nisu dovoljni samo materijalno-finansijski potencijali. Iran je ovakvu stopu rasta zabilježio u vremenu najtežih ekonomskih sankcija. Nismo imali priliku na svjetskome tržištu nabaviti ni najosnovnije repormaterijale I opremu. Lai, što god nam nisu dali, mi smo prvili sami. Ustvari, o sankcijama možemo govoriti kao o svojevrsnoj Božijoj milosti zahvaljujući kojoj smo uspjeli potpuno stati na vlastite noge.

Prema prvom Dvadesetogodišnjem planu ili tzv Viziji razvoja, koja je usvojena prije osam godina, mi smo do 2025. godine planirali u oblasti naučnog razvoja zaposjesti prvo mjesto u regionu. Međutim, već sada smo u velikom broju naučnih disciplina ispunili taj cilj. Pored spomenutog dokumenta urađeni su I petogodišnji planovi razvoja. Prvi je realiziran zaključno sa 2010. godinom i u toku je relalizacija drugog petogodišnjeg plana. Prije dvije godine urađena je i cjelovita državna Mapa nauke koju je usvojilo i Visoko vijeće za kulturu. Ukratko, treća decenija je decenija planiranja i planiranog razvoja koji prije svega teži kvalitativnim poboljšanjima. Naš cilj je razvoj zemlej na temelju usvajanja i unapređivanja novih tehnologija, pa su na državnom nivou formirane i posebne naučne komisije: za nanotehnologiju, mikroelektroniku, biotehnologiju, svemirksa istraživanja, IT i sl.

Spomenut ću još nekoliko indikatora razvoja u ovim oblastima: u 2001. Godini imali smo samo dva referentna naučna rada iz oblasti nanotehnologije i u tom segmentu bili 59. država u svijetu, a već u 2011. Godine smo u ovoj obalsti imali 2670 radova i zauzeli 12. mjesto na svjetskoj ljesetvici. Zanimljivo je da su iza Irana redom Rusija, Australija i Kanada. Ovaj uspjeh je postignut sa sredstvima u iznosu od oko 100 miliona dolara, dok je recimo Amerika izdvojila 6 milijardi, a Rusija 5 milijardi dolara za razvoj u ovoj oblasti.   Četrdeset posto svih naučnih radova u ovoj oblasti u muslimanskom svijetu napisali su naši autori. Slična je situacija i u oblassti biotehnologije i razvoja matičnih ćelija.  Nadalje, Iran po broju stanovnika čini tek jedan posto svjetske populacije, ali u ukupnoj svjetskoj naučnoj produkciji sudjeluje sa tri posto. S druge strane, vrata čitavog svijeta su nam takoreći zatvorena. Da nije svih tih silnih pritisaka i sankcija ovaj bi naučni razvoj sigurno bio praćen stvaranjem novih vrijednosti u mnogo većem obimu nego je to do sada bio slučaj. Ali ako Bog da i na tom polju se nadamo bržem i većem napretku. Četvrta decenija našega razvoja (nakon Revolucije) je decenija softwarskog razvoja. Pažnja se posvećuje razvoju novih naučnih teorija, a ond ai njihovome pretvaranju u vještine i tehnike, te na koncu njihova industrijska primjena i pretvaranje u novu materijalnu vriejdnost. Od prije dvije godine posebna pažnja se posvećuje humanističkim odnosno društvenim naukama, jer one su temelj razvoja svake kulture i civilizacije. Prevlađujući naučni i kulturno-civilizaciji poredak u današnjem svijetu je oanj nastao na krilima renesanse, dakle nakon razdoblja kršćanske misli, na scenu stupa humanizam i konačno sekularizam. Mi, međutim,, vjerujemo da se može iznaći model naučnog razvoja i političlkog ustrojstva koji će se temeljiti  na Božijoj objavi datoj čovjeku. Evo, danas je jedan od najvećih svjetskih problema ekonomska kriza. A savremena svejtska ekonomija počiva na bankarstvu, dok bankarstvo u svom temelju ima kamatu. Takav ekonomski poredak zapao je u vrlo ozbiljnu krizu. Virutalne i fiktivne transakcije uz kamatu jedu privatni kapital konkretnih ljudi. To je u islamu nedopustivo. Islam se strogo protivi uzimanju kamate, nazivaju ći je objavom rata samome Bogu.   U današnjeme prevlađujućem diskursu u društvenim naukama o Bogu se govori kao o nećemu što je plod ljudskog straha ili ljudskog neznanja. Samo je pitanje koja od tih teza je tačna, a pretpostavka prema kojoj, neuzubillah, Bog ne psotoji uzima se kao nepobitna činjenica na kojoj se razvijaju društvene teorije. Način političkog ustrojstva i upravljanja društvom, oblik demokratije kakav je danas u opticaju također je pitanje za koje rligija ima nešto drugačije odgovore. Nakon renesanse na Zapadu je čitavih 200 godina sazrijeval   o jedno filozofsko mišljenje koje je onda u narednih dvjesto godina u formi čistog materiajlizma zagospodarilo svijetom.

Mi vjerujemo da u našoj zemlji mora doći do rekonstrukcije humanističkih nauka. Moramo razvijati društvenu teoriju koja će se temljiti na islamskim, objavljenim postulatima. Mora doći do redefiniranja filozofskoga i društvenog mišljenja u islamskom svijetu.

Pitanje: Možete li nam kazati više podataka o broju visokoškolskih ustanova, profesora, kao i zastupljenosti pojeidnih naučnih disciplina i studijskih grupa u Iranu?

Odgovor: Ukupan broj visokoobrazovnih ustanova iznosi 2200, od čega je 120 državnih univerziteta i 60 naučnih instituta. Ovome treba dodati i dva velika nevladina univerziteta, to su Azadi i Peyam-e Noor, koji imaju svoje ispostave širom zemlje. Postoji i oko 300 privatnih instituta. Neke od naučnih i visokoobrazovnih institucija djeluju u sklopu drugih vladinih i nevladinih ustanova. Takav je slučaj recimo i sa Međuanrodnim unierziteteom Al Mustafa. Od ukupnog broja studenata u Iranu 3,2% su studenti medicine. U posljednje vrijeem posebno su proširini kapaciteti u tehničkim disciplinama. Nedavno je otvoren i poseban Tehnički univerzitet sa ukupno 160 ekspozitura širom zemlje.  Imamo više od 65000 univerzitetskih profesora. Naravno ovaj broj se stalno mijenja. Velika većina trih profesora su oni koji su sve akademske faze prošli na domaćim univerzitetima. Takav je slučaj i sa našim stručnjacima iz atomsk fizike – šehidima, koji su posljendjih godina mučki ubijeni, poput dr. Ali Mohammadija i Shahriyaarija ...Kada su oni ubijeni nijedna od „velikih“ država nije osudila taj čin. To samo govori o nepravdi i nepoštenju koje danas vlada u svijetu. Danas su naši odbrambeni rovovi naše katedre. Moć je u znanju,  u nauci. Što se tiče zastupljenosti pojedinih disciplina na našim univerzitetima, svakako najveći procenat naših studenata čine oni koji studiraju humanističke nauke, zatim tehničke, prirodne, medicinske i ... Da dodam još i to da mi na godišnjem nivou imamo priavljivanje oko 1 miliona brucoša, a to je broj koji odgovara broju prijavljenih studenata na prvu godinu studija u SAD-u. Sjetimo li se koliko je puta veći broj stanovnika SAD-a nego Irana, bit će nam jasno o kakvoj masovnosti visokog obrazovanja u Iranu je riječ.

Pitanje: na koji se način i pod kakvim uvjetima studneti iz Bosne i Hercegovine mogu upisati na neki od irnaskih univerziteta?

Odgovor: trenutno imamo dopsta zagtjeva koji dolaze iz inostranstva. Mi možemo primiti ukupno 25000 stranih studenata. Detaljnije informacije o načinu prijave i upisa mogu se dobiti od samih univerziteta a i od našeg Ministarstva. Uglavnom, postoji više različitih opcija, postoje konkursi za dodjelu stipendija i slično, a naravno i mogućnost studija na komercijalnoj osnovi (tj. plaćanja studija)  stim da su cijene koštanja studija na našim univrerzitetima izuzetno povoljne. Dodamo li tome i relativno niske jeftine troškove života u Iranu, zaključit ćemo da se u našoj zemlji može dobiti vrlo kvalitetno visoko obrazovanje pod veoma prihvatljivim uvjetima.

Pitanje: kakvo je stanje sa takmičenjima i olimpijadama, poput takmičenja iz robotike koje se održava u Iranu?

Odgovor: N aravno to je samo jedno od brojnih naučnih natjecanja i olipmijada na kojima u zemlji i svijetu sudjeluju naši predstavnici i u pravilu postižu zapažen uspjeh i osvajaju uglavnom jedno od prvih devet mjesta, bilo da se radi o matematici, fizici, hemiji, bilogiji, tehničkim nauka i sl.

Pitanja: Šta se radi na planu pretvaranja nauke u tehnologiju?

Odgovor: Ministarstvo radi značajne aktivnosti na usavršavanju i doškolovavanju kadrova, a odnedavno su formirana i posebna preduzeća koja imaju zadatak tokom realizacije trećeg petogodišnjeg plana raditi upravo na tehnologiziranju i industrijskoj primjeni naučnih postignuća u različtim oblastima. Svakako, ako bi se ovomne projektu priključio i privatni sektor to bi mu dalo dodatni impuls i stvorilo uvjete za tržišnu utakmicu koja bi ubrzala razvoj.

Pitanje: Šta je sa pergovorima o nuklearnom programu, kojeg vodite sa gruipom 5+1?

Odgovor: Mi smo uvijek spremni za pregovore. Međutim treba ovdje razjasniti nekoliko stvari:Prvo, oni su rekli da postoji mogućnost da Iran namjerava napraviti atomsku bombu. Sada se pitamo, može li se nekome suditi na osnovu toga što postoji vjerovatnoća da ima namjeru učiniti to i to. Pa moguće je da i druge zemlje imaju takvu namjeru, zar ne?

Drugo, prema našeme svjetonazoru, takva se bomba ne smije koristiti. Prema fetvama naših vjerskih autora, odnosno i prema nedavnoj fetvi našega Vrhovnog vođe, upotreba oružja za masovno ubijanje koja nužno iziskuje ubijanje civila, je zabranjena (haram).

Treće, mi u posljednjih dvije stotine godina nismo posegnuli za atakom niti na jednu drugu državu. Čak i u vrijeme pada Osmanskog carstva kada su se naše komšije utrkivale u napadima na Tursku, Iran tonije učinio.

Četvrto, u toku odbrabmenog rata protiv nas su korištena hemijska oružja koja su Evropljani bili stavili na raspolaganje Saddamu Huseinu, ali mi nismo uzvraćali istom mjerom jer bi to bilo suprotno našim uvjerenjima.

Peto, nas osuđuju oni koj su i sami optuženici. Amerika ne samo da ima atomsku bombu već ju je već i upotrijebila, a sada kaže kako postoji vjerovatnoća da bi Iran htio napraviti atomsku bombu. Izrael raspolaže sa 200 nuklearnih bojevih glava, nije potpisnik NPT-a, niti član drugih međunarodnih asocijacija, ali njega niko ne dira.  Ko je započinjao i okončavao svjetske ratove? One zemlje koje i danas nastoje gospodariti svijetom.

Mi sada kažemo da je vrijeme sile i kabadahijstva prošlo. Nije li vrijeme da neko kaže kako ne možemo više podnositi to da 1 posto svjetske populacije vlada nad onih 99 posto?

S druge strane, prije Islamske revolucije data je saglasnost da se Iarnu omogući izgradnja potrebnih atomskih centrala. I lokaciej su bile određene. Bušehr je samo jedna od njih. Nakon pobjede Islamske revolucije, Nijemci su, iako su prethodno uzeli novac, odustali od projekta. Rusi su dugo otezali i odugovlačili, da ni na kraju ipak izgradili centralu. Nisu dali gorivo. Mi smo imali potrebu za gorivom. Između ostalog i za istraživačke reaktore u Teheranu i u medicinske svrhe. Prije dvadeset godina bili smo nabavili gorivo iz Argentine i to je potrošeno.  Onda je bilo dogovoreno da mi damo 3,5-postotni uranij kako bi bio obogaćen izvan Irana i vraćen nama na nivou 20-stotnog obogaćenja. Međutim, ni to nam nisu dali. Onda smo sami završili proces obogaćenja na 20%. Za centarlu u Bušehru nam također treba gorivo, ali nam ga ne daju. Moramo ga sami proizvesti. Kažu nam: iran ima naftu i plin, te mu ne treba atomska energija. Kako racionalno objašnjenje zar ne? Ima još zemalja koje imaju veliek hidro potencijale recimo, ali to ih ne sprečava da prave i atomske elektrane. Mi smo i prije trideset i nešto godina imali naftu i plin i još dvostruko manje stanovnika nego danas, pa nam tada nisu osporavali pravo na izgradnju nuklearnih elektrana. Naprotiv. U čemu je onda problem danas?....