U ime Svevišnjeg

Osvrt na moguće nedostatke sistema vjerskog upućivanja

Uvod                                                                            

Svaka pojava u Univerzumu podložna je štetnim utjecajima i patološkim stanjima koja uzrokuju propadanje neučinkovitih sistema i organizama. Sisitem upravlja pozivanjem u vjeru i vjerskom promidžbom, kako u islamskim tako i u neislamskim društvima, s misijom očuvanja, njegovanja i oživljavanja vjere i vjerske kulture, također je suočen sa tom opasnosti. Svaka vrsta površnosti i nemara prema takvim opasnostima može, kratkoročno ili dugoročno, suočiti organizirano promicanje vjere sa ozbiljnim problemima i čitav sistem upućivanja i pozivanja u vjeru pretvoriti u praznu ljušturu. Opasnost je tim veća što je više učinkovitih, sposobnih, upornih i domišljatih neprijatelja koji s velikom dozom motiviranosti nastoje narušiti, oskrnaviti i ugušiti spomenuti sistem. Prema tome, kao nužna zadaća nam se nameće prepoznavanje i dijagnosticiranje potencijalnih štetnih utjecaja i patoloških stanja, kako bi se moglo pristupiti njihovome preveniranju, ili onda kada su se već pojavili, njihovome liječenju.

Kratka studija koja slijedi nudi vrlo sažet osvrt na neka od tih patoloških stanja, uz nadu da će to biti makar malo od koristi uvaženim imamima i hatibima koji nose odgovornost za promicanje vjere i vjerskog učenja.

     Mohammad Ali Barzanooni

       Univerzitetski profesor

  Direktor Naučnoistraživačkog instituta „Ibn Sina“

 

 

I – Potreba za vjerskim učenjacima – ulemom

Smisao nastanka i postojanja islamskih zajednica, mekteba, medresa i drugih islamskih institucija i ustanova može se sažeti u sljedećem:1. Precizno i sveobuhvatno, jasno i potpuno usvajanje vjerskih spoznaja iz Časnog Kur'ana i Sunneta;

2. Promoviranje vjere, jasno, nedvosmisleno, motivirajuće, nadahnujuće i životvorno prezentiranje vjerskog učenja u skaldu sa potrebama savremenog čovjeka;

3. Na znanju utemeljena, racionalna, mudra i intelektualna odbrana vjere i vjerskog učenja, pružanje adekvatnih odgovora na sve nedoumice, pitanja i prigovore, te jasno iznošenje životnih naučavanja vjere na tragu izgradnje čovjeka i zajednice u skaldu s islamskim učenjem;

4. Opsežno i temeljito nastojanje na planu primjene i realizacije vjere i vjerskih propisa u životu.

Da bi se sve rečeno ostvarilo, neophodno je odgajati svjesne imame i alime, koji poznaju svoje vrijeme, koje krase dalekovidost, pronicljivost i polivalentnost. Samo takvi imami i alimi mogu na pravi način pojasniti i rasvijetliti, a time i promicati i širiti vjerska znanja i naučavanja. Jedan od glavnih poziva vjerskih učenjaka, imama i alima jest upravo promocija vjere i pozivanje u vjeru, što opet iziskuje „sistem upravljanja pozivanja u vjeru“ ili drugačije kazano sistem vjersko-prosvjetnog menadžmenta.

 

II – Četiri bitna elementa u promidžbi vjere (pozivanju u vjeru)

U svakom sistemu vjersko-prosvjetnog menadžmenta, pored srčanog uvjerenja, vjerovanja u cilj i ustrajnosti u radu, neophodno je postojanje nekoliko temeljnih elemenata. Odsustvo svakog od njih značilo bi slabljenje ovoga sistema i njegovo urušavanje, odnosno zapadanje u patološka stanja čije bi liječenje zahtijevalo dodatne napore i energiju. Ti osnovni elementi su:1. Sredstva vjersko-prosvjetnog rada: Ovdje mislimo na sva ona sredstva pomoću kojih se realiziraju aktivnosti u oblasti pozivanja u vjeru, vjerske promidžbe i vjersko-prosvjetnog rada uopće, kao što su knjige, štampa, minberi, elektronski mediji, internet, satelit, kino, teatar, raznovrsna sredstva komunikacije među ljudima od telefona do računara i svih drugih;

2. Metode vjersko-prosvjetnog rada:  Ovdje je riječ o skupu načina, metoda, strategija i rješenja koja se koriste u radu na promoviranju poruke, ideje i mišljenja. Neke od metoda i načina promicanja vjere su: praktični primjer, va'z, hutba, predavanje, diskusija, debata, traženje da se čini dobro i odvraćanje od zla, poetski izraz, pripovijedanje, pismo, scenska umjetnička djela, likovna umjetnička djela, racionalna argumentacija i sl.

- Praktičan primjer: Imami, propovjednici i hatibi svojim praktičnim ponašanjem i normama ponašanja pridobijaju druge i čine svoju poruku i poziv u vjeru privlačnijim;

- Va'z: To je metoda kojom imam ili propovijednik nastoji blagim govorom, mudro i suptilno podsjetiti slušatelja na njegov nemar i zaborav;

- Hutba: Govor u kojem govornik koristi dinamiku riječi i pokreta, odašiljajući poruku na način da ona izazove reakciju i motivaciju kod slušatelja;

- Predavanje: Vješt govor pri kojemu se govornik služi racionalnom argumentacijom, ali isto tako dotiče i osjećanja slušatelja, vodeći ka tačno utvrđenome cilju radi kojega je predavanje pripremio;

- Diskusija i debata: Sudionici u debati nastoje argumentima dokazati svoje teze i uvjeriti sugovornika u njihovu ispravnost;

- Traženje da se čini dobro i odvraćanje od zla: Ovo je obaveza koja se odnosi na sve članove muslimanske zajednice, ali je u osnovi individualne naravi. Pojedinačno pozivanje u vjeru bilo je i najučinkovitijom metodom Božijih vjerovjesnika, ali nažalost ovaj pristup je u islamskim zajednicama danas prilično zapostavljen i zamijenjen masovnim, javnim pristupom u kojemu se imam, propovjednik, odnosno osoba koja poziva u vjeru na različite načine obraća uglavnom masi. U isto vrijeme misionari i propovjednici drugih učenja i tradicija, posebno kršćanstva, još uvijek veliku pažnju posvećuju tradicionalnom načinu pojedinačnog pozivanja. Oni, i pored opsežne masovne propagande na globalnoj razini,  vrlo ustrajno, dugoročno, i uz velika materijalna ulaganja, rade na pojedincu. Nažalost, u islamskim društvima danas ima vrlo malo onih koji se srčano zalažu za širenje vjere i izgradnji pojedinaca, brinući o upućivanju usamljenih srca i usmjeravanju zapuštenih ljudskih umova. Naš Poslanik, s.a.v.s., je bio „hodajući liječnik“, kako ga nazva hazreti Alija. On je išao od čovjeka do čovjeka, nudeći svoj blagotvorni lijek za njihova srca. Sam je tragao za onima izgubljenim i nastojao ih spasiti, ne čekajući da ga neko pozove ili mu se sam obrati.

3. Sadržaj poruke pozivatelja u vjeru: Ovo je element od posebnoga značaja u vjersko-prosvjetnom radu. Izuzetno je važno kakav je sadržaj onoga što želimo poručiti čovjeku kristeći spomenuta sredstva i primjenjujući spomenute metode;

4. Ciljevi: Ovdje se može govoriti o različitim, religijskim, etičkim, socio-političkim i drugim ciljevima vjersko-prosvjetnog rada.

Da bi veoma osjetljiv posao promicanja vjere, pozivanja u vjeru, odnosno vjersko-prosvjetni rad bio obavljan na pravi i učinkovit način, potrebno je vrlo precizno i pažljivo proučiti svaki od spomenutih elemenata, prepoznati njihova moguća patološka stanja i manjkavosti, te sprječavati njihovu pojavu i otklanjati ih kada već do njih dođe.  Nesumnjivo, jedan od najvećih problema promicanja vjere u današnjem svijetu ogleda se u neusklađenosti metoda vjersko-prosvjetnog rada sa savremenom propagandnom tehnologijom. Ako ne budemo u stanju učinkovito iskoristiti sve mogućnosti koje pružaju savremeni načini komuniciranja i informaciona tehnologija današnjice, izgubit ćemo korak s vremenom i izgubiti utakmicu na natjecateljištu ideja. Ovdje svakako nemamo prostora i vremena detaljnije analizirati sve spomenute elemente, te ćemo se zadovoljiti ovlašnim pojašnjenjima u vezi s nekima od njih. Detaljniju i iscrpniju analizu ostavljamo za neke buduće prilike. Za to bi bilo potrebno organizirati više seminarskih radionica.

 

III - Osvrt na predavanja i hutbe kao vid vjersko-prosvjetnog rada

Predavanje po svojoj definiciji ima sljedeće karakteristike:

1.      Predavanjem upućujemo (vodimo) svoga slušatelja „određenom cilju“, za čije dosezanje treba „pripremiti plodno tlo“. Dakle, svako predavanje treba biti usmjereno određenom cilju, ali na način da se „pokazuje put“ do cilja, a ne da slušatelja „vodimo sa sobom“ do toga cilja. Ovdje se treba posebno izbjegavati „primoravanje“ i „nametanje“;

2.      Predavanje je „vještina“ koja zahtijeva znanje, umjetnost koja zahtijeva „darovitost i ukus“, te govornik treba posjedovati i znanje o govorništvu i umijeće govora;

3.      Dva važna elementa uspješnog predavanja su: „iznošenje dokaza/argumenta“ i „izazivanje emocija“. Neophodno je predavanjem ostvariti utjecaj na „um“ i „osjećanja“ slušatelja.

„Hutba“ je, također, vid „verbalnog promoviranja vjere“. Općepoznate su hutbe Božijeg Poslanika i velikana među njegovim prijateljima i sljedbenicima u kasnijim generacijama. Treba imati na umu da hutba nije običan govor među grupom ljudi, već njezina vrlo značajna karakteristika jest to što treba da potakne i izazove činjenje ili nečinjenje nekog djela, odnosno djelatnu primjenu onoga što se u njoj govori. Stoga, hutba treba biti kazivana tako da slušatelji budu potaknuti i motivirani na „djelovanje“ ili „suzdržavanje od nekog djela“. Otoda je i hutba umijeće i vještina koja iziskuje da hatib posjeduje određene osobine.

Da bi se slušatelje potaknulo na, recimo, džihad, dobročinstvo, davanje milostinje, rad, učenje, požrtvovanost, služenje zajednici, ili, nasuprot tome, na napuštanje griješenja, lijenosti, straha, pohlepe, snishodljivosti, materijalizma, oholosti, egoizma i sl., potrebno je da njihova duša primi utjecaj govora, a to zavisi i od snage izgovorene riječi odnosno sposobnosti hatiba da govori tako da se njegove riječi urezuju u srca i umove slušatelja.

Ovakva vrsta utjecaja i inspiracije temelji se na dvije stvari:a. Ljubavi i blagosti: u srcu slušatelja izaziva se plamen ljubavi, nade i dobrote, koji će ga potaknuti na činjenje (dobrih djela);

b. Preziru: u srcu slušatelja izaziva se nelagoda, nezadovoljstvo i prezir koji će ga potaknuti da čini (zlo).

Nema nikakve sumnje da između pisanog i govornog oblika promoviraje vjere i pozivanja u vjeru postoji tijesna veza. Zato je potrebno da oni koji se bave ovim pozivom i misijom posvete značajnu pažnju iščitavanju književnih tekstova, poezije, lijepih štiva, te da i sami pišu. O značaju poznavanja retorike, sintakse, izražajnih stilova u govoru ne treba ni trošiti riječi. Sve su to preduvjeti za jednog uspješnog govornika i hatiba. Ljepota, čistota i tečnost govora, rječitost i stilska odnjegovanost jamačno će govor i hutbu učiniti ljepšim, milijim, privlačnijim i na koncu učinkovitijim i svrsishodnijim. Ovdje još treba napomenuti i mnogo veći nivo osjetljivosti govora od pisane riječi. Kada pišemo mi uvijek imamo više vremena i prostora za razmišljanje, odmjeravanje i biranje riječi, dok u govornoj komunikaciji takvu priliku nemamo, te je vjerovatnoća greške, pogrešne interpretacije i pogrešnog razumijevanja mnogo veća.

 

IV - Najznačajnije opasnosti/patološka stanja kod predavanja i hutbe

U ovoj prilici zadovoljit ćemo se zadržati samo na „patologiji“ hutbe i predavanja kao tradicionalnih i još uvijek najraširenijih oblika vjersko-prosvjetnog rada, odnosno promoviranja i promicanja vjerskih učenja. Svi cijenjeni imami i vjeroučitelji koriste ove oblike komuniciranja sa svojim džematima, učenicima i slušateljstvom uopće. Naravno, bit će to samo sažet i taksativan osvrt na neke štetne elemente i „patološka stanja“ koja negativno utječu na predavanje i hutbu kao vrlo značajne oblike časnog rada na širenju i promicanju vjere i vjerske kulture.

1.      Neelokventnost i upotreba neispravnih, nestandardnih i nepoznatih riječi, uz zanemarivanje nivoa slušateljstva (dakle, neophodno je upotrebljavati jasne, poznate riječi, birati lijepe izraze, govoriti skladno i konzistentno, te pridržavati se pravopisnih i gramatičkih pravila);

2.      Nesposobnost u vezi s odabirom žive, dinamične, aktuelne, privlačne i korisne teme koja odgovara postojećim socijalnim, kulturološkim i političkim realnostima. Drugim riječima, odabir šablonskih, „muzejskih“ tema;

3.      Jednoličnost, monotonost u izlaganju, bilo u smislu sadržaja bilo u smislu dikcije i melodičnosti samoga govora, pretjeranog dizanja ili prigušivanja glasa (potrebno je u predavanju i hutbi koristiti se i citiranjem stihova, anegdota i pripovjetki, navođenjem primjera, metafora i alegorija, kao i prilagoditi tonalitet glasa sadržaju govora, te izbjegavati zamor);

4.      Strančarenje i očito podržavanje određene političke struje, stranke ili grupacije (podržavanje odrđene grupe ili ličnosti umjesto podržavanja istine za rezultat ima skrnavljenje i srozavanje ličnosti i autoriteta samog govornika kod slušatelja, posebno onih koji nisu pristalice dotične političke grupacije ili pojedinca, što dalje može izazvati brojne predrasude, zle primisli, pa čak i mržnju prema govorniku. Na taj način osoba koja promovira vjeru i vjersko učenje može doprinijeti udaljavanju ljudi od poziva u vjeru, odnosno od same vjere. Umjesto toga, treba raditi na istinskom političkom osvješćivanju slušateljstva, uz kritički pristup svim političkim opcijama, uz insistiranje na promoviranju istinske vjere koju je posljednji Božiji Poslanik donio čovječanstvu, s akcentom na njezinu univerzalnost i globalnu poruku, a kloniti se govora koji se ograničava na dnevnopolitičko strančarenje i uske, nerijetko i vrlo prizemne, interese neke političke stranke ili bloka.)

5.      Neargumentiranost, racionalna, logička i naučna neutemeljenost govora (neophodno je, dakle, suzdržavati se od površnog govora, utemeljenog na onome što smo čuli, što je  neko sanjao ili u svome posebnom duhovno-mističnom otkrovenju doznao)

6.      Podilaženje, redanje epiteta i panegirika na račun neke osobe, domaćina skupa, zvaničnika i sl. (u hadisima se kaže: „Klonite se ulizivanja (podilaženja)! To nesumnjivo ne spada u vrline imana.“, te: „Ko pohvali onoga koji nije dostojan te pohvale, samog je sebe optužio (pokudio)!“)

7.      Nepristojnost, uvredljiv govor, ponižavanje, vikanje upotreba banalnih i neumjesnih šala (neophodno je čuvati se pretjerivanja bilo koje vrste, pa tako ne treba prilikom govora preuveličavati ničiji položaj i veličati nikoga, ali ne treba ni omalovažavati ljude, posebno ugledne ličnosti, vjerske autoritete i sl. Treba se apsolutno suzdržavati od iznošenja uvreda na račun jedne osobe, stanovnika jednoga mjesta, pripadnika jedne zajednice i sl. Također, ne smije se koristiti grub, prekoravajući ton u govoru. Potrebno je prema svima biti pristojan i svakome iskazati čast koja mu pripada. Kad spominjemo Boga Uzvišenog, onda Ga veličajmo, kad spomenemo Poslanika, blagoslovimo ga, a i one poslije njega. O svakom čovjeku, pa čak i okorijelom protivniku, govorimo uljudno i pristojno.)

8.      Neusklađenost s vremenom (neophodno je prepoznati i spoznati vrijeme kako bismo bili u stanju vizionarski razaznavati buduće događaje: U hadisu se kaže. „ko spozna vrijeme, neće zanemariti prigode i mogućnosti“, ili u drugom hadisu: „Najviše spoznaje o vremenu ima čovjek kojeg ne čude događaji (koje ono nosi).“)

9.      Neusklađenost s mjestom (u hadisu se kaže: „Ko govori na mjestu kojem taj govor ne pripada , čini zločin prema sebi samome.“ ili: „Svaki govor ima svoje mjesto.“

10.  Neusklađenost sadržaja predavanja s naslovljenom temom.

11.  Neusklađenost sadržaja predavanja sa slušateljstvom. (Dakle, treba uzeti u obzir pol, rasu, porijeklo, dob, političku orijentaciju, nivo obrazovanja i druge karakteristike slušateljstva. U jednom hadisu se kaže: „Ne govori neznalicama o mudrosti!“)

12.  Nestručnost, neupućenost u tematiku i nedovoljna opća obrazovanost i informiranost predavača (neophodno je da predavač vlada temom koju obrađuje, da pravilno ispalnira njezino izlaganja, a onda istome pristupi s velikom dozom samopouzdanja i samouvjerenosti, bez stresa, straha i uznemirenosti. Dakle, potrebna je stručna (naučna), intelektualna, tjelesna i mentalno-psihološka pripremljenost, koja će omogućiti predavaču da bez stresa i nelagode, uz neizostavno oslanjanje na Boga Uzvišenog izloži zadanu temu. Kako se kaže u jednome hadisu: „Neka govor slijedi mišljenje“ ili kako veli poslovica „ispeci pa reci“.)

13.  Neurednost govornika (predavača – hatiba) (ovdje mislimo na različite oblike tjelesne, vizuelne ali i auditivne neurednosti, od neuredne odjeće, kose, nekontroliranih i neartikularnih gestikulacija i ponavljajućih pokreta, poigravanja sa kosom, dodirivanja nosa i slično, do rasijanog pogleda, stalnog pogledivanja na sat, upotrebe zapovjedničkog tona u govoru, uznemirenosti, usplahirenosti, ishitrenosti i ...)

14.  Neuređenost mjesta (ovdje mislimo na neurednost samog mjesta održavanja predavanja ili hutbe, od higijene, do neadekvatne tehničke opremljenosti, recimo neispravnost ozvučenja, neadekvatne osvijetljenosti, zagrijanosti ili prozračnosti prostorije i sl.)

15.  Zamor i neraspoloženje među slušateljima

16.  Nesređenost i nekonzistentnost samog sadržaja predavanja; nedosljednost predavča i tematska disperziranost predavanja (neophodno je da predavanje ima svoj uvod, eksplikaciju, te jasne i precizne zaključke. U hadisu se kaže: „najbolji govor je onaj koji je lijepo uređen (poredan) i svima razumljiv“.)

17.  Moralna nedostojnost predavača (govornika trebaju krasiti osobine iskrenosti, učenosti, radinosti i aktivizma, blagost, srčanost, samoprijegor, a ne tek površna „profesionalnost“, usiljena revnost. U predajama stoji: „Prvo odgajaj i podučavaj sebe, pa onda druge“)

18.  Produživanje, oduljivanje govora, predavanja ili hutbe, otezanje, kao i bespotrebna i zamorna ponavljanja (Hadis: O tražitelju znanja! Znaj da se govornik umara manje od slušatelja. Zato kad razgovaraš sa sabesjednikom svojim, nemoj ga zamarati.“ U drugom hadisu se kaže. „Opasnost za govro jest u dužini njegovoj.“)

19.  Pretjerano skraćivanje, posebno ondje gdje to zaista nije prihvatljivo i gdje utječe na prenošenje poruke, u smislu nedorečenosti i nedostatnosti.

 

Zbori malo ali riječi neka su k'o biseri

Nek riječ tvoja cio svijet ispuni.

 

20.  Generalizacija i uopćen govor bez jasne određenosti i konkretizacije, što rezultira posmatranjem svih ljudi i pojava jednim pogledom.

21.  Promoviranje i propovijedanje islasmke vjere radi uzimanja materijalne naknade (neophodno je u ovome pozivu imati iskren i čist nijet, bez materijalnih prohtjeva – ajet: „Reci: Ne tražim od vas nikakvu nagradu“ (En'am, 90. ajet)

22.  Ponavljanje (neophodna je inventivnost pri uvođenju novih tema, kreativnost u biranju riječi i izražavanju, davanje novih objašnjenja, jer „Sve što je novo – godi“.)

Čuveni pjesnik Sadi Širazi veli:

Riječi slatke i srcu drage

Vrijede potvrde i pohvale

 

Što jednom kažeš ne govori ponovo

Samo prvi put halvu jesti je slasno

23.  Ljutnja i nervoza u toku predavanja  („jačina srdžbe mijenja govor“, kaže se u hadisu)

24.  Zanemarivanje edukativnog i naučnog elementa i zadovoljavanje kurtoaznim i populističkim govorom (Božiji Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Poslan sam da podučavam“)

25.  Nedjelotvornost, ravnodušnost prema učinku predavanja i njegovom utjecaju na pozitivne promjene kod ljudi (Kur'an Časni:  Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se poruke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov Pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na Pravi put neće moći uputiti. (Zumar, 23. ajet)

26.  Pogrešne analize, netačnosti i novotarije (Kur'an časni: „Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati” (Isra, 36. ajet); “Oni poriču prije nego što temeljito saznaju šta ima u njemu, a još im nije došlo ni tumačenje njegovo; tako su isto oni prije njih poricali, pa pogledaj kako su nasilnici završili!” (Junus, 39. ajet); “Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džina koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih obmanuli - a da je Gospodar tvoj htio, oni to ne bi učinili; zato ti ostavi njih, i ono što izmišljaju –“ (An’am, 112. ajet); “A da je on o Nama kojekakve riječi iznosio, ...” (Haqqa, 44. ajet)

27.  Još neke pojave koje narušavaju kvalitet govora:-      Preskakanja,

-          Grubo izražavanje,

-          Nedostatak odvažnosti i samopouzdanja, te potpadanje pod utjecaj atmosfere,

-          Nepotrebne i neumjesne poštapalice

-          Neodgovorno ponašanje prema vremenu i trajanju predavanja,

-          Pravopisne greške i lapsusi,

-          Nepotrebne i opširne digresije,

-          Pretjerano i napadno insistiranje na nekim tezama, bilo radi podsticanja na neki čin ili zastrašivanja nečim,

-          Korištenje stranih riječi i citata bez prevođenja (arapskih, pa čak i engleskih),

-          Nejasni prevodi hadisa,

-          Pretjerano pojednostavljivanje i banaliziranje govora,

-          Savjetovanje drugih a zapostavljanje popravljanja vlastite ličnosti „Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?” (Baqara, 44. ajet)

-          Upotreba lokalizama, riječi karakterističnih za određeni dio zemlje,

-          Nejasno izražavanje,

-          Suprotstavljanje očiglednim činjenicama i razumski neupitnim istinama,

-          Lahkovjernost,

-          Potpirivanje sukoba u zajednici na krvnoj, geografskoj, etničkoj, mezhebskoj osnovi i sl.,

-          Uznositost, gordost, oholost,

-          Druženje s osobama lošeg morala,

-          Zavidnost i nesposobnost da saslušamo drugoga govornika itd.

 

Na kraju

Čini se da je za jednu ovakvu priliku već i previše toga kazano, mada ova tema zahtijeva mnogo iscrpniju i sadržajniju elaboraciju. Ostalo je mnogo toga što nismo kazali, a što je, također, značajno. Ozbiljnije razmatranje detalja ovog važnog pitanja, međutim, zahtijeva mnogo više prostora i vremena. Za takvo što bilo bi potrebno organizirati veći broj stručno-edukativnih radionica koje bi zasigurno mogle doprinijeti kvalitetu vjerskoprosvjetnog rada i što boljem izvršavanju tako časne misije kao što je pozivanje u vjeru, pojašnjavanje, promicanje i širenje vjerskih naučavanja  i propisa.