Uvod

 

Odgoj, pojednostavljeno kazano, predstavlja stvaranje poželjnih promjena u ljudskome biću, u sferi mišljenja, ponašanja i govora,  na način da zahvaljujući njihovoj učinkovitosti bivaju razvijene i izgrađene ljudske darovitosti i disponiranosti. Odgojem se njeguju i razvijaju čovjekove tjelesne i duhovne moći radi dosezanja željenih vrlina i savršenstava i prenošenja (komuniciranja) načina mišljenja, osjećanja i djelovanja. Izgradnja, kreativnost, discipliniranje i uređenost, uravnoteženje potreba, težnji i nagona, sve su to zadaće odgoja.

O značaju odgoja dovoljno govori i to što svi ciljevi, stremljenja, sve vrline i mahane, sve dobrohotnosti i zlobe jesu ustvari plod našega odgoja.

Odgoj je nauka, pa ima svoj predmet, ciljeve i metode; odgoj je i vještina, pa ima potrebu za njegovanjem; odgoj je i umjetnost, pa u sebi nosi mnoge suptilnosti i tabahne detalje. Odgoj je i velika usluga koju odgajatelj čini djetetu i svoj zajednici. Odgojem se izgrađuje čovjek i svijet, u skaldu s onim učenjem i onom idjenom osnovom na kojoj se odgoj zasniva.

U ovom kratkome tekstu bavimo se vjerskim odgojem djece. Tekst je u osnovi pripemljen za rad u edukativnim porodičnim radionicama, a ovdje je u znatno skraćenoj verziji prilagođen ovom ograničenom vremenu i posvećen poštovanim majkama i sestrama koje nose veliko breme odgovornosti za odgoj budućih generacija i pokoljenja ove zajednice.

 

Mohammad Ali Barzanooni

Univerzitetski profesor i

Direktor Naučnoistraživačkog instituta „Ibn Sina“

Sarajevo

 

 

I - Šta je vjerski odgoj

 

Vjerski odgoj je skup promjena koje se dešavaju u sferi mišljenja i vjerovanja osobe, s ciljem izazivanja posebnog ponašanja i djelovanja u skladu s propisima i normama vjere. Kao rezultat takvoga odgoja, moral, običaji, navike, ponašanja individualni i kolektivni međuljudski odnosi poprimaju, vjerski i religiozni oblik, a vjera djeluje kao prevlađujući faktor koji determinira različite aspekte i dimenzije ljudskog života.

Ustvari glavni posao vjere jest upravo definiranje normi za različite ljudske odnose na ovom svijetu, a vjerski odgoj jest stvaranje pretpostavki za takav utjecaj vjere i vjerskih propisa na međuljudske odnose.

Za svakog čovjeka karakteristična su tri odnosa: odnos prema sebi, prema svome Gospodaru i Stvoritelju i prema cijelome Univerzumu.

a.)  Odnos čovjeka prema sebi:

 Cilj ovoga odnosa jest kreativno i inventivno djelovanje na putu postizanja sreće i blagostanja, a sreća (ili blagostanje) isprepletena je sa tri obilježja: tjelesno zdravlje, misaona djelotvornost na tragu vrline, i psihička snaga. Otuda su samospoznaja i samoizgradnja neporecive životne nužnosti u vjerskome odgoju djece

Na osnovu kazanog posebno su značajne dvije stvari:

-         Poznavanje djeteta: biološko, fiziološko, psihološko, sociološko poznavanje i upoznavanje sa njegovim zemaljskim izvorom, različitim fazama stvaranja, unutarnjim i vanjskim fiziološkim kompozicijama, negativnim predispozicijama poput slabašnosti, oholosti egoističnosti, egocentričnosti, neuravnoteženosti, nepromišljenosti, nasilništva, pohlepe, škrtosti, srdžbe i sl., te pozitivnih predispozicija poput težnje ka dobru i vrlini želje za usavršavanjem kreativnosti...

-         Izgradnja djeteta: Ovdje je značajna jednovremena izgradnja tri dimenzije djetetove ličnosti: tijela, duše i mozga. Tijelo je nosiljka duše, pa treba obratiti posebnu pažnju na njegov razvoj, njegovanje, zdravlje, higijenu, mir, odmaranje, zdravu zabavu i razonodu, usklađenost pojedinih organa, ishranu, odijevanje i sl. mozak se mora razvijati da bi postao mjestom rađanja lijepih misli, da bi dokučio onu snagu uma kojom će biti u stanju urediti svoj ovosvjetski život, ali i pripremiti se za svijet budući, da bi naučio pokoravati se vjeri i zakonima života snagom uma, promišljanja i razboritog upravljanja svojom sadašnjosti i kreiranja vlastite budućnosti. Duša se treba odgajati i njegovati kako bi stekla snagu potrebnu za uravnoteženost i balansiranje nagona i osjećanja i uložila potreban napor na putu usavršavanja i vlastitog vječnog opstanka u dobru i težila uzvišenim ljudskim ciljevima, te kako bi dijete u sebi razvilo duševnu higijenu, mir, smjernost i uravnoteženost, ljubav prema istini i spremnost da je brani, samokontrolu, očuvanje ličnosti i vlastitog egzistencijalnog integriteta, smirenost pred događajima, snagu i duh praštanja i požrtvovanosti, hrabrosti i odvažnosti, prihvatanja kritike i odgovornosti, dobrohotnosti, strpljenja u nedaćana, širokogrudnosti i drugih vrlina...

 

b.)  Odnos prema Stvoritelju:

Cilj ovoga odnosa je dosezanje Božije blizine, zadobijanje Božijeg zadovoljstva, dokučenje stanja prosvjetljenosti i zadovoljstva apsolutne nebeske ljubavi. Postizanje ovih ciljeva iziskuje spoznaju Bogu i istinsko robovanje Njemu, kroz pet koraka: vjerovanje, pokornost, samosvjesna pobožnost, kontinuirano izvršavanje obaveza i odgovornosti, te dobročinstva.

-         Spoznaja Boga: To je onaj nivo spoznaje na kojem dijete treba znati da Bog Uzvišeni jest Vječni Izvor svega postojećeg i vječiti ravnatelj i upravitelj svim stvarima u Univerzumu: da nema pomagača ni sudruga da je On Apsolutno moćni, Apsolutni znalac, Apsolutno Živi i Vječni, Jedan i Jedini.

-         Robovanje Bogu: Da dijete zna da robovanje Bogu i obredi robovanju predstavljaju najuzvišeniji put koji vodi savršenstvu i otvara mogućnosti trajne povezanosti s Gospodarom svjetova, odnosno izvršavanje svakoga djela u skladu s Njegovim radom i poretkom. U svim sferama njegova života i u svakom trenutku, u svim mislima, osjećajima, djelima i govoru, treba imati na umu Boga Uzvišenog i samo Njemu težiti i Njega se bojati, samo Njega više od svega voljeti, svjestan da će se Njemu na kraju vratiti. Robovati Bogu, obožavati Ga i Njemu se samo klanjati znači prihvatiti odgovornost i vezati se za Apsolutnu moć, a ta važnost čini čovjeka jakim, izaziva kod njega stanje ugode, zadovoljstva i duhovnoga bogatstva.

 

c.)   Odnos prema Svijetu:

Svijet je škola, njiva i prolaz ljudskog savršenstva. Čovjekov odnos prema ovom svijetu možemo podijeliti na odnos prema mineralnom, biljnom i životinjskom svijetu, te na koncu, prema čovjeku.

-         Odnos prema mineralima i biljkama: Čovjekov odnos prema mineralima (nužnoj prirodi) i biljkama ozbiljuje se kroz ovladavanje i raspolaganje tim prirodnim resursima, ali i njihovo kultiviranje, mijenjanje i unapređivanje. Zahvaljujući tom odnosu osiguravamo sebi i zajednici sredstva neophodna za naš biološki i socijalni opstanak i razvoj. Naravno, u ovome odnosu, a posebno kada je riječ o biljkama moramo biti pažljivi i pridržavati se određenih vjerskih i moralnih normi i načela. Iako, naprimjer, ne smijemo lomiti grane drveća, uništavati plodove voća i usjeve i tome slično. Preciznije kazano, sve u Univerzumu ima svoja prava koja mi kao ljudi moramo poštivati.

-         Odnos prema životinjama:  I u ovome odnosu čovjek je taj koji se okorištava blagodatima koje su mu date u životinjskom svijetu. Međutim, vjera nam nudi brojne, posebno naglašene preporuke o potrebi zašitite prava životinja, od kojih se neke i doslovno spominju u vjerskim tekstovima, poput šišmiša, mačke, psa, mrava itd.  Vlasnik tovarne životinje, prema islamskom nauku, nema pravo istu pretovarati, na njoj sjediti da bi se odmarao i razgovarao s nekim (ako putujemo na konju, čim stanemo, trebamo sjahati), dužan je napojiti i nahraniti životinju pri svakoj stanci, nije mu dozvoljneo da žigoše njezino lice, da je udara i tome slično...

-         Odnos prema čovjeku: Ovo je veoma osebujan i poseban odnos kojega karakteriše svojevrsno uzajamno služenje i angažman. Ovdje možemo govoriti o različitim kategorijama shodno različitim relacijama među ljudima: odnos između roditelja i djece i obrnuto, odnos prema muslimanima, sljedbenicima Knjige (pripadnicima drugih religijskih tradicija), nevjernicima i sl.; odnos prema bližoj rodbini – tetkama, dajdžama, amidžama, djedovima i nenama, amidžićima, tetićima, dajdžićima; prema komšijama, prema putnicima, daljoj rodbini, sugrađanima, vlastima, drugim narodima i zajednicama, prema ljudima uopće kao ljudskim bićima. Za sve ove, a i nespomenute kategorije međuljudskih odnosa vjera propisuje određene norme i pravila. Važna napomena: Pod vjerskim odgojem ne mislimo na odgoj djece na način da od njih napravimo klanjače i postače, već mnogo više od toga ...

Mislimo, dakle, na odgoj koji ima za cilj izgradnju istinskog religioznog čovjeka – vjernika i vjernicu, a namaz i post samo su dio vjerskih obaveza koje se naravno podrazumijevaju.

 

II - Metode vjerskog odgoja

 

Pod pojmom metod obično se misli na naučno utemeljen način i put postizanja određenog cilja, odnosno skup aktivnosti i postupaka koji nam omogućavaju da postignemo zacrtani cilj.

U vjerskome odgoju djece potrebno je odabrati one metode koji će nam omogućiti brže postizanje cilja.

Uvidom u kur'anski tekst dolazimo do stanovitog redosljeda u čovjekovom procesu učenja koji se može primijeniti na vjerski odgoj: „Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i razum da biste bili zahvalni“ (Pčele: 78. ajet)

Prema ovom ajetu, čovjek na svijet dolazi kao „tabula rana“ (prazna ploča), a onda tu ploču ispunjuje koristeći se vidom, sluhom i razumom. U jednom sasvim sažetom razmatranju mogli bismo govoriti o sljedećim metodama vjerskog odgoja:

a.)  Metoda davanja primjera (uzora): Svima je poznata nužnost praktičnog primjera u odnosu na verbalne savjete i preporuke.

Zbog „Snage osjećaja za slijeđenje“ koja djeca imaju, prvo se govori o vizuelnom a onda i auditivnom ovladavanju. Prema jednoj predaji, Džibril, a.s., je pred Posljednjim Božijim poslanikom, s.a.v.s., uzeo abdest i sam to učinio na isti način. Isto tako, Poslanik je u vezi s namazom kazao: „Klanjajte onako kako vidite da ja klanjam.“ Ovdje je vrlo važna moralna i odgojna savršenost samoga uzora. Uloga uzora u oblikovanju ličnosti djeteta je izuzetno velika. To se posebno odnosi na razdoblje od šeste do dvanaeste godine života.

b.)  Edukacijski metod: je nadopunjeniji ovaj prethodni i predstavlja uvertiru u kasnije odgojne faze u višoj starosnoj dobi djeteta. Neophodno je da se dijete educira putem vida i sluha i da usvaja stečena znanja i primjenjuje ih u praksi, a da odgajatelj vodi računa da svojim savjetima i podsjećanjima korigira eventualne greške u toj praktičnoj primjeni. Potrebno je djeci govoriti i s njima razgovarati o Univerzumu, prirodi, duši, te ih kad god je to potrebno podsjećati da naprimjer, nije lijepo lagati, ogovarati i sl. Treba usmjeravati njihovu pažnju na promišljanje o sebi i svim aspektima svoga bića, podsticati ih na racionalno i logičko mišljenje i rasuđivanje, izvođenje zaključaka i sl., omogućavati im stjecanje iskustva na različite načine, kroz putovanja, posjete, obilaske, porodične zabave i sl.

Važna napomena: Vjerska pouka i lekcije iz vjere ne smiju biti samo apstrakne, jer u tom slučaju će biti odveć suhoparne i neučinkovite i dječiji um i mišljenje pretvoriti u „robove“. Trebamo usmjeravati i poticati dijete na promišljanje o stvaranju, svekolikoj kreaciji Božijoj, o ljepoti vjere i vjerskih učenja, kako bismo učinili da svojim duhom i cijelim bićem osjeti veličinu Stvoritelja i taj osjećaj utka u svoje ponašanje i djelovanje. Potrebno je postavljanjem dječijem uzrastu prilagođenih pitanja razvijati njihovu perciptivnu i kognitivnu sposobnost i razviti moć apstrahranja i poopćavanje partikularnih spoznaja kroz pitanje poput onih: Ko je stvorio Zemlju? Ko je stvorio drvo? Ko je stvorio vodu? Nebesa? ..., a onda dovesti dijete do zaključka: Bog je sve stvorio.

Ponavljanjem brojnih pitanja učinite da Bog bude što veći i što draži u očima djeteta. Učinite da se duh vjere nastani duboko u njegovom biću.

c.)   Sugestivni metod: izazivanje privrženosti vjere i Boga spominjanje Božijih znamenja, Njegove milosti i blagodati usađivanje ljubavi prema Bogu u srce djeteta...

d.)  Metoda njegovanja lijepih osobina kao što je ljubav prema Gospodaru.

e.)  Metod pripovijedanja: Ovim metodom potičemo dijete na razmišljanje, uzimanje pouke, umirivanje, utječemo na njegovu osjetljivost prema određenim pojavama, te na indirektan način ga upoznajemo sa vjerskim propisima i normama. Ali, pripovijetke treba da imaju sljedeće karakteristike: isticanje lijepih i pozitivnih osobina, adekvatnost uzrasta djeteta, usklađenost sa okolnostima i aktuelnost, posjedovanje vrijednoh pouka, lišenost negativnih „poruka“ ....

f.)     Motiviranje i izazivanje želje i naklonosti vjeri kroz posjećivanje vjerskih skupova i mjesta: u vjerskom odgoju poseban značaj ima i posjećivanje vjerskih skupova i duhovnih prostora, posebno džamija, što umnogome može kod djeteta razviti osjećaj naklonosti prema takvim ambijentima, a time i prema samoj vjeri i izvršavanju vjerskih propisa. To pomaže i socijalizaciji djece i razvijanju komunikacije za zdravim sredinama. Korisno je i omogućiti djetetu da se druži sa vjerksi odgojenom djecom, ali i sa odraslima. Korisno je s djecom klanjati, a posebno voditi ih u džamiju na namaz u džematu.

g.)  Ovdje vrlo važno naglasiti potrebu da se razvije želja kod djeteta, te da je potrebno izbjegavati svaku vrstu nametanja u ime vjere. Ne smijemo dijete tjerati na silu da se ponaša onako kako bismo to mi željeli ili onako kako vjera traži. Naprotiv, moramo biti vrlo pažljivi i stvarati ozračje u kojem će dijete zavoljeti vjeru i izvrašvanje vjerskih dužnosti kao što je namaz. Ako se u datom momentu, naprimjer, djetetu ne klanja, nemojmo ga tjerati, već sačekajmo pogodniji trenutak. Svaka vrsta prisiljavanja mnogo više šteti nego što koristi. Naša zadaća je da stvorimo ozračje i ambijent, damo dovoljno mogućnosti i motiva djetetu.

h.)  Organiziranje različitih oblika društvenih aktivnosti za djecu: Obavljanje namaza u džematu, osnivanje horova, organiziranje vjerskih priredbi sa raznovrsnim sadržajima, od duhovnih pjesama i ilahija, do recitala i dramskih predstava, također, može biti od velike koristi za dijete i sa aspekta razvoja njegovih kreativnih sposobnosti i sa aspekta razvijanja senzibiliteta za vjeru i vjerske sadržaje.

i.)      Iskorištavanje dječije radoznalosti i znatiželje, uz primjenu logičkog rasuđivanaja i zaključivanja: dijete u svome suočavanju sa pojavama koje ga okružuju pokazuje visoku dozu znatiželje, živo želi da sazna zašto, otkuda, kako, i sl. Ovu dječiju osobinu treba njegovati i koristiti na način da kroz jasne, zadovoljavajuće, logički konzistentne i dječijem uzrastu prilagođene odgovore, posebno nakon sedme godine, upoznajemo dijete s vjerom i vjerskim naukom, ali i svim drugim potrebnim znanjima.

j.)    Korištenje prilika: Treba nastojati koristiti različite prilike koje nam se pružaju da bismo doprinijeli boljem vjerksom odgoju djeteta. Ovdje prije svega mislimo na posebne povode koji mogu igrati veliku ulogu u vjerskom odgoju – vjerski praznici (bajrami), mevludi i druge svečanosti koje pomažu da se u djetetu razvija i njeguje klica islamskog odgoja i ponašanja.

k.)  Izazivanje osjećaja ponosa i samodopadljivosti kod djeteta: Ovaj osjećaj postoji u svakome djetetu i potrebno ga je njegovati i usmjeravati na pravi način. Evo nekoliko primjera: ti možeš klanjati, ti možeš kao i odrasli, kao tvoj otac ili majka ići u džamiju, ti već možeš postiti do podne, znam da možeš uvijek govoriti istinu, znam da možeš biti uredan/na; znam da si u stanju strpiti se i savladati ljutnju i tome slično.

l.)     Korištenje iskonske prirode i savjesti: Dijete po svojoj biti voli čistotu i dobrotu. Dijete po svojoj iskonskoj prirodi posjeduje spremnost za planiranje, uočavanje uzročno-posljedičnih veza, njegovanje urednosti i discipline i sl. Ove urođenosti treba na pravilan način njegovati i  razvijati i one mogu biti od velike važnosti u razvijanju religioznosti kod djece.

m.)                       Korištenje pouka iz života: Svaka životna situacija i događaj može se iskoristiti kao pouka za dijete. Naprimjer, situacija u kojoj se vidi kako laž donosi samo štetu i sramotu, kako ljenost ne vodi ničemu, i ...

n.)  Korištenje pomoćnih metoda: ovdje možemo spomenuti posmatranje čudesnosti stvaranja Božijeg, suptilnih pojava u nama samima i prirodi koja nas okružuje, i njihovo razumijevanje u smislu poimanja Božije veličine i samoći; zatim razvoj kritičkog mišljenja i logičkog prosuđivanja, ... sve su to sredstva i metodi koji mogu biti od velike koristi u vjerskom odgoju.

 

 

III - Osvrt na principe vjerskog odgoja

 

Neophodno je da se roditelji i odgajatelji koji se bave vjerskim odgojem djece pridržavaju određenih principa. Ovdje navodimo neke od tih principa:

a.)  Princip ljubavi: Temelj odgoja, posebno u ranom djetinjstvu, svakako je ljubav. Dijete treba svoje ponašanje i postupke zasnivati upravo na tome „šta volim – šta ne volim“. U tom smislu vrlo su važne reakcije roditelja na njegove postupke. Dijete prepozna naše zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, odobravanje ili ljutnju, ravnodušnost ili negodovanje. Umjesto strogoće i kažnjavanja, trebamo koristiti upravo taj princip ljubavi i kada dijete uradi nešto dobro kazati mu: „e, to volim“, i kada uradi nešto loše „to ne volim“. Općenito, islam kritizira i osuđuje svaku vrstu grubosti, nasilja i „tiranske“ strogoće prema djeci. Dijete se odgaja s ljubavlju. Pa i njegova neposlušnost se da ukrotiti takvim pristupom. Naravno, moramo biti strpljivi, upotrijebiti faktore stimulacije i motivacije, pobrojavati njegove lijepe postupke  i ponekad ga za njih nagraditi. Dijete je lahko pridobiti. Potrebno je samo pristupiti mu iskreno i s ljubavlju. A vjera nije ništa drugo do ljubav, na njoj sve počiva.

b.)  Princip stimulisanja i motivacija: Na osnovu ovog principa, dijete očekuje da za dobro obavljen posao, izvršenje neke obaveze i sl. bude nagrađeno. Međutim, treba obratiti pažnju na nekoliko stvari: razviti uvjerenje kod djeteta da ga nagrađujemo zato što je „izvršio svoju obavezu“; nastojati da nagrada ne bude novčana; ne nagrađivati ga često i ne pretjerivati u smislu materijalne vrijednosti  nagrade. Najbolja nagrada i stimulacija jest ljubav i pažnja. Iskustvo nas uči da najbolji ljudi i vjernici bivaju one osobe koje su odgojene u toploj atmosferi punoj ljubavi, uzajamne pažnje i stalne komunikacije. Ne smijemo dozvoliti da nam je dijete „usamljeno“. To može uzrokovati brojne neželjene posljedice. Neka nam naša pažnja i vrijeme koje mu poklanjamo bude najveći motivirajući faktor. Nekada se dešava da dijete uradi nešto lijepo, a da mi to ne primjećujemo. Recimo klanja, a mi ga ne pohvalimo i djelujemo prilično ravnodušno. Naša ravnodušnost za njega može biti traumatična. Naravno, ne treba pretjerivati ni sa hvalisanjem.

c.)   Princip roditeljskog autoriteta: Ukoliko dijete insistira na svojeglavom ponašanju mora se primjeniti autoritativni metod zapovijedanja. Naravno, to moramo raditi vrlo pažljivo i koristiti različite direktne i indirektne načine, ali bez fizičkog kažnjavanja i udaranja.

d.)  Princip umjerenosti: Dijetetu ne smijemo zadavati teške obaveze. To se posebno odnosi na izvršavanje obaveza i obreda kao što su namaz i post. Tako, naprimjer, ne treba insistirati na klanjanju nafila ili ako dijete posti a osjetimo da je na granici izdržljivosti, obavezno neka se iftari (omrsi i prekine post).

e.)  Princip „dekontaminacije“ okoline: Sredina u kojoj dijete raste i razvija se mora biti što zdravija. Ne možemo s jedne strane insistirati na vjerskom odgoju, a istovremeno omogućiti djetetu pristup štetnim medijskim sadržajima i slično.

f.)    Princip svijesti i spoznaje: Dijete nije u stanju pojmiti sva pitanja i aspekte vjere, odnosno onoga što mu govorimo. Međutim, moramo mu sukladno njegovom uzrastu ponuditi odgovore i znanja, a ne odgađati to pod izgovorom da je „još mali“.

g.)  Princip emocija i osjećanja: Omogućimo djetetu da prisustvuje događajima i prigodama koje će razvijati njegov vjerski senzibilitet i pobuditi njegova osjećanja. Naprimjer, odlazak na džumu, druge namaze, mevlude, tevhide i sl.

h.)  Princip djelovanja i praktičnog primjera: Praktični primjeri ponašanja i djelovanja odgajatelja nerijetko su učinkovitiji nego govor i savjetovanje. To važi i za stvaranje vjerskih navika kod djece. Na koncu, i sam Časni poslanik je najviše koristio takav pristup. Govorio bi ljudima: „Radite onako kako mene vidite da radim.“

i.)     Princip zadovoljstva i užitka: Vjera treba da djetetu donosi užitak i zadovoljstvo. Ne dozvolimo da mu je svojim pogrešnim postupkom omrznemo i učinimo teretom i tegobom.

 

IV- Neke neophodne napomene

 

U procesu vjerskog odgoja djece nužno je promotriti neke aspekte kako bi odgoj polučio veći utjecaj.

- Pružiti djetetu valjan, zadovoljavajući i kategoričan odgovor na njegova raznovrsna pitanja, tako da ono bude zadovoljno. Objasniti mu nejasnoće a ne prikrivati ih.

- Suzdržavati se od „neprimjerenih“ učenja i „bajki“ koje se plasiraju pod imenom vjere i pružiti odgovarajući odgovor na nejasnoće raširene među neznalicama.

- Truditi se u uspostavi ispravnih vjerskih običaja. U tom smislu potrebno je vlastiti i život porodice uskladiti sa vjerom. Ponašanje i govor, održavanje kontakata, druženja, jelo i spavanje,  stajališta, sve to treba biti „vjerski“ obojeno. Namaz se treba obavljati čim nastupi namasko vrijeme. Djetetovo vrijeme treba organizirati tako da se posveti učenju, ali i igri. Nastojati u vlastitom biću izgrađivati i ispoljavati duh dobronamjernosti prema drugome kako bi i djete uzelo pouku iz toga. U ophođenju prema djetetu budite vedri i otvoreni kako bi i djete usvojilo vedrinu. Kontinuirano i neprekidno djelovanje u skladu sa ispravnim vjerskim običajima preći će i djetetu u naviku i način ponašanja.

- Nastojati ne izazvati tjelesni i mentalni umor kod djeteta. Djeca se ne smiju umarati vjerom, ibadetom i pokornošću u tolikoj mjeri da osjete animozitet i da, u konačnici, postanu areligiozni. Kada je o vjerskim aktivnostima riječ treba uzeti u obzir djetetove tjelesne, psihičke, misaone i emotivne kapacitete i mogućnosti.

- U vjerskom odgoju veoma je važno voditi računa o pitanju spolova i „uvažavanju“ razlika koje postoje u odgoju između djevojčica i dječaka a koje su uvjetovane prirodnim različitostima i dužnostima koje iz njih proističu. Nužno je voditi računa o načinu sazrijevanja u različitoj starosnoj dobi svake jedinke, o njezinim emocijama i osjećanjima, o tjelesnom i umnom punoljetstvu, o pitanjima koja bi, a u skladu sa starosnom dobi i emocionalnom zrelošću jedinke, trebala biti predmetom odgoja.

- Znanstvena istraživanja su pokazala da postoje tri skupine ne-religioznih osoba, odnosno oponenata religiji:

a) Osobe kojima u djetinjstvu i adolescentskom dobu nisu pružene informacije o religiji, niti im je dat vjerski odgoj;

b) Osobe čiji je vjerski odgoj u djetinjstvu bio praćen grubošću i strogošću;

c) Osobe koje su u djetinjstvu, mada ništa ne razumijevajući, primoravane da prakticiraju vjeru.

- Neke osobe, mada rođene i odrasle u porodici u kojoj se prakticira vjera, okrenule su se od vjere. Neki od razloga ovoga čina su: „odsustvo informacija i saznanja o vjerskim pitanjima te osjećaja ispraznosti i beskorisnosti vjere“, „postojanja protivrječnosti između govora i ponašanja kod roditelja i odgajatelja“, „suhoparnog i despotskog metoda u vjerskoj poduci i zahtjeva za slijepim bezuvjetnim oponašanjem“, „nemogućnosti pružanja logičnih dokaza u odbranu vjerskih uvjerenja“, „postojanja bajki, legendi, nejasnoća, sumnjičavosti, a sve pod imenom vjere“, „odsustva povezanosti između vjere i znanja i čak insistiranje na proturiječnosti između ovoga dvoga“, „prisutnost razlika između naučavanja i prakticiranja kod vjeroučitelja“, „prenošenje bez uvažavanja psiho-fizičkih kapaciteta djeteta“, „nepostojanje uvjeta da se kod djeteta razvije osjećaj privučenosti namazom, umjesto gledanja televizije“, “druženje bez ikakvih ograničenja“, „te okolina koja pogoduje uspostavi nedoličnih odnosa“.

 

Završna riječ

 

Ovo je samo mali dio onoga što bi se moglo kazati na naslovljenu temu. Etape vjerskoga odgoja djece i usklađenost početka obrazovnog procesa sa njihovom starosnom dobi; dužnosti faktora u odgojnom procesu, kao: porodica, škola i sl.; dužnosti u vrijeme trudnoće i po rođenju djeteta; različit udio roditelja i društva; posebne dužnosti roditelja (prihvatanje, nadjevanje imena, obilježavanje vjerskih praznika, poštovanje, ljubav, ishrana, odjeća, higijena, emocionalni, društveni, vjerski, etički, ekonomski, kulturni, politički odgoj, obezbjeđenje stanovanja, elementarno obrazovanje, igra sa djetetom, odgoj da bi se uklopio u život...);  metod odgoja o principima i ograncima vjere, etika vjere, metod djetetova poimanja Boga, smrt, Džennet i Džehennem; metod  sučeljavanja sa djetetovim pitanjima o vjeri u različitim godinama života; uvažavanje podsticajne, ohrabrujuće, osnažujuće, motivirajuće uloge koje imaju roditelji i odgajatelji kao uzor i obrazac; način uspostavljanja prijateljskih odnosa sa djecom... i mnogi drugi aspekti, veoma su važni kao ciljevi koji se trebaju aktualizirati u obrazovnom procesu kako bi polučili odgovarajuće rezultate.

 

Do neke nove prilike.

 

Goražde, 22.05.2012. godine