Imama Homeinija, r. a., s pravom možemo smatrati obnoviteljem vjere i same zbilje čovjekove u novijoj historiji. Časnom Poslaniku, s. a. v. s., pripisuju se ove riječi: „U svakome stoljeću Bog Uzvišeni pošalje čovjeka da obnovi (oživi) vjeru Njegovu.“ Ovdje ne želim ulaziti u raspravu o vjerodostojnosti ove predaje. Ovu kratku priliku na ovom nadasve vrijednom skupu iskoristit ću da ukažem na jednu po meni značajnu stvar koja se tiče upravo rečene uloge obnovitelja. No, prije toga, bilo bi prikladno, bar ovlaš, osvrnuti se na životopis rahmetli Imama Homeinija:

Ruhullah Musavi Homeini (Ruhullah al Mousawi al Khomeyni) rođen je 20. džumadul-ahira 1320. h. g. (što odgovara 21. septembru 1902. godine po Miladu) u Khomeynu, gradu u centralnoj iranskoj provinciji (Markazi), u učenoj, ulemanskoj, muhadžirskoj i mudžahidskoj porodici, koja korijene vuče od hazreti Fatime Zehre, mile kćeri Poslanika Božijeg. Imao je samo pet godina kada je njegov otac ajatollah Sejjid Mustafa Musavi preselio kao šehid od ruke tagutske vlasti i njezinih egzekutora. Djetinjstvo i ranu mladost Ruhullah je proveo pod skrbništvom časne mu majke Hadžere, nadasve pobožne žene iz čuvene ulemanske porodice. Njezin je djed bio glasoviti alim ajatollah Hansari, a u brizi o djeci pomagala je i Ruhullahova tetka po ocu, Sahiba hanuma. Međutim, u petnaestoj godini života ovaj je mladić ostao uskraćen i za blagodat majčine i tetkine ljubavi. I one su prerano napustile ovaj svijet. Put ovog mladića osobite darovitosti i već prepoznatljive pobožnosti i moralne izglačanosti nastavlja se kroz veliki tradicionalni sveučilišni islamski centar u Komu (središtu iranske i ne samo iranske vjerske učenosti), uz velike učitelje i profesore poput Mirza Muhamed Adib Tehranija, ajatollaha Sejjid Muhameda Takija Hansarija, ajatollaha Sejjid Ali Jasrebija Kašanija i ajatollah al-uzme Hadži šejha Adbulkerima Haerija Jazdija. Sa nešto više od dvadeset godina Ruhullah Homeini doseže visoki stupanj idžtihada i sam počinje odgajati brojne učenike i studente držeći kolokvije i predavanja iz islamske filozofije i irfana, fikha, usula, tefsira i ahlaka. U tom periodu nastaje i niz njegovih pisanih djela koja će kasnije donekle pasti u sjenu njegova političkog i liderskog angažmana. Na scenu društvene i političke događajnosti Imam Homeini stupa 1961. godine svojim, kasnije će se ustanoviti, historijskim vjersko-političkim govorom i dizanjem glasa protiv nepravedene, tlačiteljske i služničke vlasti. Njegov glas dopire do svjesne i budne iranske uleme, ali i širokih narodnih masa odveć nezadovoljnih stanjem u državi i društvu. Otpor i borba pod izravnim ili posrednim vođstvom Imama Homeinija trajat će punih sedamnaest godina da bi nakon brojnih hapšenja, ubojstava, protjerivanja, zatvaranja i mučenja – a nerijetko je i lično bio žrtva nekih od tih metoda gušenja narodnog otpora – Imam uspio, zahvaljujući općoj podršci iranskog naroda, do pobjede dovesti pokret Islamske revolucije i 1978. godine uspostaviti sasvim novi model državnog poretka – Islamske republike kao ovaploćenja ideje o demokratiji utemeljenoj u vjerskim načelima. Kao vjerski i politički lider stao je na čelo novonastalog državnog poretka i vodio iransku državu narednih deset godina kroz brojne scile i haribde punih deset godina da bi u subotu 3. juna 1989. godine u 22 sata i 30 minuta napustio ovaj i vinuo se u svijet nevidljivog kraljevstva Božijeg ostavivši iza sebe neprocjenjiv zalog i baštinu istinskog mislioca, pobožnjaka, dubokoumnog filozofa i srčanog arifa, pjesnika i duhovnog učitelja, društvenog reformatora i političkog vođe. Svijetli put Imama Homeinija na ovome svijetu nastavio je njegov dostojni nasljednik ajatollah Hamenei, a kontinuitet Imamovog djela jamče i brojni njegovi učenici kao i njegova pisana djela. Ovaj put je i dalje otvoren.

 

Vratimo se sada na promišljanje o obnoviteljstvu i obnoviteljima vjere, ljudske misli i čovjeka uopće:

Osvrnemo li se na povijest čovječanstva koja bilježi brojne uspone i padove ljudske civilizacije, uvidjet ćemo da su osebujnom scenom čovjekove društvenosti prodefilirale dvije vrste obnovitelja:

 

a. Obnovitelji koji su povijest čovječanstva promišljali kao historiju civilizacije odnosno historiju čovjekova egzoterijskog, vidljivog, materijalnog života na ovome svijetu, a to je, kako reče šehid Sejjid Murteza Avini, „...historija čovjekova ovladavanja prirodom radi razmetničkog okorištenja njenim resursima“. Takvi su obnovitelji uložili veliki napor na putu ozbiljenja čovjekova materijalnog blagostanja i lagodnog života na ovome svijetu, postigavši na tome putu manje ili više uspjeha. Čovjekovo ovladavanje prirodom i okorištenje njezinim blagodatima radi lakšeg i ugodnijeg života na ovome svijetu, zacijelo i jest nužnost ljudskoga bitisanja, nužnost koju i bog uzvišeni u svojoj Časnoj knjizi Kur'anu izričito spominje i naglašava. Mnoge velikane povijesti mišljenja možemo svrstati upravo u ovu kategoriju. Oni su svojim vrijednim pregnućem doprinijeli razvoju ljudske civilizacije promatrajući povijest i čovjeka u njoj kroz prizmu historijske evolucije sredstava za rad i proizvodnju, pišući tako ustvari historiju vladara i „gospodara povijesti“.

b. U drugu skupinu spadaju oni obnovitelji koji obnovu ljudske povijesti misle kao ezoterijsku historiju ili historiu spiritualis. Oni ustvari promišljaju samu zbilju čovjeka i njegova djelovanja na ovom svijetu, i to gledom na njegov zbiljski položaj u svekolikome univerzumu kao sukusu vidljivog i nevidljivog. Njihovo ih pregnuće određuje kao baštinike i nositelje onoga s čime su čovjeku dolazili veliki Vijesnici Božiji. Ova skupina obnovitelja ljudske civilizacije, pored pažnje i zamišljenosti nad čovjekovim egzoterijskim životom i njegovom povijesti kao historijom civilizacije, posebnu pažnju posvećuje pitanju same zbilje čovjeka i njegove ezoterijske, duhovne historije ili historia spiritualis. Oni su, opet prizivamo riječi šehida Avinija, „...graditelji kuće u kojoj stanuje sama zbilja ljudskoga bića kao takvog“. Nažalost, u današnjoj pisanoj, zvaničnoj historiji, u ovom materijaliziranom i profaniziranom svijetu našega danas, ovi su veliki obnovitelji ljudske povijesti skoro u potpunosti zanemareni. Trebalo bi čini se iznova pisati historiju i pokazati današnjem i sutrašnjem čovjeku šta mu se to uistinu juče događalo i kroz šta je sve prošao.

Imam Homeini se posvetio obnovi vjere i čovjeka u vremenu u kojem vjera bijaše poput mjeseca u svojoj posljednjoj fazi kada tek znamo da postoji ali ga ne vidimo ni jutrom ni večeri, a zbilja čovjekova i istinska čovječnost bijahu pale u zaborav. Neke kvalifikacije poput Ničeove (Friedrich Nietzsche) i Altizerove (Thomas Jonathan Jackson Altizer)  „Bog je mrtav“, Buberove (Martin Buber) „zalazeći Bog“, Ranerove „napušteni Bog“ ili Kasperove „Bog bez smisla“ nagnale su velikoga čovjeka Allame Ikbala Lahorija da govori o „propasti duhovne interepretacije“, a Luka Ferija (Luc Ferry) da progovori o „krizi smisla“ i ustvrdi kako je najznačajnije pitanje moderniteta ustvari pitanje kraja teološko-političke ere čime dolazimo i do kraja teološko-etičkog i teološko-kulturološkog razdoblja. On s pravom tvrdi kako smisao čovjekova života na Zemlji ne može biti sveden na trošenje, obogaćivanje i mijenjanje automobila svakih šest mjeseci. Nesumnjivo je da su materijalna bogatstva u modernom dobu donijela čovjeku određeni komoditet i lagodnost, ali zašto su mu zauzvrat morala uzeti mir? Zašto, kako tvrde neki autori, čovjek danas živi u stanju uznemirenosti i rastrojenosti vis a vis smisla, sudbine i smrti? Otuda i šehid ajatollah Morteza Motahhari govori o krizi duhovnosti kao najvećoj krizi savremenog doba.

Postavlja se pitanje zašto uopće religija, vjera i duhovnost bivaju zapostavljeni i odbačeni u životu čovjeka. Kao mogući odgovor nameću se dva osnovna razloga ili uzroka:

1. Ponekad čovjekov nemar prema vlastitim izvornim i univerzalnim potrebama uzrokuje privremeno napuštanje religije i duhovnosti. No kako te potrebe nikada ne nestaju, jer su utkane u samu iskonsku narav čovjeka, duhovnost ponovo oživljava. Ne mogu, naime, svi ljudi uvijek biti nemarni prema svojim temeljnim i univerzalnim duhovnim potrebama koje su dio njihova bića.

2. Nekad, opet, u stalnome sučeljavanju čovjekovih prizemnih i uzvišenih nagona i poriva, ovi potonji bivaju privremeno poraženi, a duhovnost i religija kao ljudska potreba te vrste privremeno potisnuta iz čovjekova života.

U svakom slučaju, čovjekova okrenutost religiji i duhovnosti je trajna i vječna, a čovjekovo zapostavljanje religije i duhovnosti privremeno i ograničeno. Duhovne kategorije utkane su u potku i osnovu ljudskoga bića i života, smještene duboko u intimu one čiste iskonske čovjekove naravi. Njegova okrenutost duhovnome i jeste ono što ga razlikuje od životinje.

Dakle, Imam Homeini pojavljuje se u jednom takvom vremenu i govori o zbilji čovjeka, njegovim istinskim, iskonskim potrebama, govori o Božijoj, nebeskoj religiji. On se ne obraća samo muslimanima, već svakome čovjeku koji bijaše zaboravio na Boga, ali i sebe samoga, zadovoljivši se materijalnim aspektom svoga ovosvjetskog života. Imam Homeini je govorio o potrebi čovjekovog buđenja, o potrebi buđenja čovjeka koji je zanemariv Boga izgubio smisao i proživljava tek iskustvo biološkog života na razini vegetativnog, ili u nekim aspektima  animalnoga, zanemarujući zbilju i suštinu vlastitoga bića, ljudskog savršenstva i visokog položaja namjesništva Božijeg.

Njegov glas: „Ustaj, probudi se, čovječe!“ je ustvari svojevrsno ponavljanje i podsjećanje na poziv kojega su čovjeku upućivali Vijesnici Božiji; to je glas koji još odzvanja u ušima savremnog svijeta i čovjeka, pozivajući ga „dobrom / lijepom / čistom životu“ (hayyat al tayyiba). Zar ne čujemo taj glas?

Obnoviteljska uloga Imama Homeinija prepoznatljiva je po nekim karakteristikama, kao što su: „oslanjanje na Boga Uzvišenog“, „univerzalno i sveobuhvatno razumijevanje islama“, „usredsređenost na savršenstvo islama i provodivost njegovih naučavanja i propisa“, „usredsređenost na socijalna i ekonomska pitanja pored usredsređenosti na duhovnost“, „svijest o domovini uz razmišljanje na globalnoj razini“, „nužnost oslobođenja čovjeka iz okova destruktivne i devijantne kulture“, „epistemološki / spoznajni povratak Kur'anu“, „potreba za organiziranjem i ustrojstvom“, „nastojanje na uspostavi političkog sistema i revitalizaciji islamske civilizacije“.  Ove su karakteristike, a o njima bi se dalo dosta toga kazati, već pokazale svoju učinkovitost. Pokreti buđenja čovjeka u današnjem svijetu inspirisani su upravo tim idejama.

Nadam se da će ta buđenja polučiti strateške promjene u historiji civilizacije posebice u onoj čovjekovoj historia spiritualis, te da će svijetla baklja islama kao istinske predanosti Bogu sijati sve jače i da će ponosni bajrak predanosti Bogu, islamu i Kur'anu biti uzdignut na najviše vrhove svijeta.

 

 

Mohammad Ali Barzanooni

Univerzitetski profesor i direktor Naučnoistraživačkog instituta „Ibn Sina“

 

 

 

Sarajevo, 6. juni 2012.