Tekst izlaganja mr. Mohammad Bagher Soleimaniamirija, direktora Instituta IBN SINA na Okruglom stolu o Miroljubivom suživotu pripadnika abrahamovskih religijskih tradicija

Islamska zajednica Crne Gore – Podgorica, 16.3.2011.

 

Bismillahirrahmanirrahim

 

Prije svega dozvolite da se zahvalim uvaženom reis ul ulemi Islamske zajednice, Rifatu ef. Fejziću i njegovim saradnicima, koji su se potrudili oko organizacije ovoga skupa. Riječi zahvalnosti upućujem i svima vama, prisutne dame i gospodo, profesorima, intelektualcima, studentima i ostalima.

 

Putevi miroljubivog suživota među kulturama

 

Miroljubivi suživot, u okvirima božanskih, objavljenih religija, ima posebno značenje i smisao. U izvjesnom smislu moglo bi se kazati da religija i jeste sama miroljubivost, miroljubivost sa sobom, s Bogom, prirodom, univerzumom i drugima. Miroljubivost prema sebi znači suglasje sa svojom božanskom naravi i udaljavanje od svega onoga što tu narav narušava i izlaže opasnosti. Miroljubivost prema Bogu jeste apsolutna predanost i podložnost Njegovoj volji, izvršavanje zadaće služenja i robovanja Bogu u svoj punini bogoslužja. Pomirenost sa svijetom prirode znači pronicanje u njegovu tajnu i samousklađivanje s njom. Pomirenost sa drugima jeste svijest o tome da svi ljudi potiču iz istoga izvora, pa se u tom smislu drugi ne razlikuju od nas, pa ono što ne želim sebi ne bismo smjeli željeti ni drugima, tj. ono što ne volimo da nama čine, ne bismo trebali činiti drugome. Vjere pozivaju čovjeka miru, ljubavi i prijateljstvu, a odvraćaju ga od neprijateljstva. Tako naprimjer Kur'an poziva vjernike u mir. Ne samo da islam znači ulazak u mir Božiji, a i svakodnevni pozdrav muslimana je pozdrav mira, već je selam jedno od imena Božijih, a i raj ili džennet se u muslimanskome pojmovlju označava kao Dar al Selam, tj. Kuća Mira. Hazreti Isa u islamu predstavlja savršenu manifestaciju i otjelovljenje Apsolutnog mira. Uzvišeni Bog u Časnome Kur'anu o hazreti Merjemi veli: Mir Božiji njoj na dan kada se rodi, na dan smrti njezine i dan ponovnoga proživljenja njezina. Međutim, događaji u našem svijetu ugrožavaju pomirenost i vječni mir, te samo postojanje religija suočavaju sa ozbiljnim prijetnjama. U našem vremenu neophodno je da se nebeske, božanske religije, vrate sebi i pruže ruke jedna drugoj, kako bi se zajedno izbavile iz prijeteće životne opasnosti. U suprotnom, u nepovrat će otići veličanstvena baština donositelja Riječi božije, a i sam čovjek. Postavlja se pitanje kojim putem ili putevima trebaju krenuti religije, da bi postigle ovaj cilj, odnosno izbavile sebe i čovjeka iz smrtno prijeteće im opasnosti. Ove bih puteve moga podijeliti na „interne“ i „eskterne“. Pod prvim mislim na puteve i metode promjena unutar same strukture božanskih religija ponaosob, promjena koje su neophopdne ukoliko želimo postići istinski miroljubivi suživot i život u miru. Pod eksternim, pak, mislim na one puteve i metode koje se tiču međusobnog odnosa i interakcije između religija, ali i između religije i savremenog svijeta. Da bi se uspostavio istinski mir i pomirenje među religijama, neophodno je postići takvu vrstu unutarreligijskog mira među pripadnicima svake religije ponaosob, odnosno među pristalicama njezinih različitih podgrupa i sljedbi. Jedna od velikih prijetnji religijama upravo je ta unutarnja podijeljenost mjeđu njihovim pripadnicima. Možda je i prihvatljivo i sasvim prirodno obrazloženje prema kojemu je ta unutarreligijska podijeljensot i razgranatost neminovna sudbina svake religijske tradicije, jer nema religije koja vremenom nije doživjela takvu sudbinu i vremenom izgubila na onoj prvotnoj uniformnosti i jedinstvu svojih sljedbenika. Međutim, treba priznati i to da ovakve podijeljenosti u svojim ekstremnim formama bivaju uzrokom propasti pa i nestanka jedne religije. Tako su, naprimjer, određene dogmatske suprotstavljenosti unutar Katoličke crkve na izvjestan način doprinijele nastanku renesanse i reformatorskog pokreta Martina Luitera, te time i pojavi sekularizmu u novovjekovnom razdoblju. S druge strane, teološka i sektaška sukobljavanja unutar islamske kulture uveliko su uzrokovala staknaciji i slabljenju religijske kulture kod muslimana, odnosno zanemarivanju božanskog aspekta religije i njezinog izvornog jedinstva. Temeljni pravci i sljedbe unutar jedne religije dijele mnoge zajedničke osnove i načela, ali izvjesno postoje i određene razlike u mišljenju. Nažalost, do sada je u većini slučajeva insistirano na razlikama i naglašavane su one tačke u kojima se ove sljedbe razilaze, a zanemarivane su njihove temeljne zajedničke odrednice. Trebalo bi konačno promijeniti ovakvu praksu. Dakle, sljedbenici religija trebali bi, uz uzajamno poštivanje različitih stavova, više naglašavati zajedničke odrednice koje polučuju božansko jedinstvo religije. Ovome treba dodati i ozbiljniji pristup samoj religiji i religioznosti. Time mislim na princip uspostavljanja/uzdizanja religije samo radi Boga. To je i jedna od kur'anskih nardebi: Uspostavljajte vjeru samo Boga radi. Pod pojmom uspostavljanja religije misli se na izvršavanje božanskih zapovijedi i klonjenje zabrana, odnosno jednom riječju poštivanje granica i uvjeta vjere. Sve objavljene religije imaju tri glavne osovine, međusobno tijesno vezane, tačnije rečeno, sasma ujedinjene: 1. Put djela ili vrline, 2. Put ljubavi i 3. Put spoznaje; što se u indijskoj religijskoj tradiciji imenuje kao prakriti marga, bhakti marga i jhana marga. Uopćeno, nema uspostavljanja religije, odnosno nema religioznosti bvez ova tri načela. Jedan od temelja religije je dobro djelo ili vrlina. Sokrat je svojedobno insistirao na nauku po kojemu vrlina jeste jedna jedinstvena zbilja, a ono o čemu govorimo kao o vrlinama samo su ustvari različiti aspekti ili obziri te jedne te iste zbilje. Zaodijevanje vrlinom i izbjegavanje poroka i zla temelj je svake religije. A vrline nisu samo individualne naravi, već možemo govoriti i o socijalnim, komunitarnim vrlinama. Ove potonje danas su vrlo malo predmetom čovjekove pažnje. Jedna od njih je svakako i pravda. Ona u religijskom mišljenju zauzima posebno mjesto. Danas se, međutim, u religijskome mišljenju malo pažnje posvećuje moralnim vrlinama, posebno onim koje se tiču društvenog aspekta čovjekova života, pa kao rezultat takvoga stanja imamo situaciju u kojoj religija gubi svoje izvorno i pravo značenje. Ako bi religije za svoju temeljnu zadaću uzele upravo dobro djelo i moralnu vrlinu, jasno je koliko bi to doprinijelo miroljubivom suživotu, miru između njih samih i njihovih pripadnika. Božanska ljubav sljedeći je temelj i stub religije i religioznosti, na kojemu posebno insistiraju Kur'an i Indžil. Ljubav je jedan od atributa Božijih koji se na najljepši način očituje u čovjeku čineći osnovu i temelj njegove religioznosti. Od Džafera Sadika se prenosi da je kazao: „Zar je vjera išta osim ljubavi?“. Naravno, svi sljedbenici objavljenih religija prihvataju ljubav kao jedno od načela religijske dogme, ali u praksi se nerijetko ponašaju sasma drugačije. Savremena civilizacija temelji se na nekim drugim načelima, ne na načelu ljubavi i načelu vrline. Na sljedbenicima religijskih tradicija je da načelo ljubavi ne drže samo za jedno od dogmatskih načela u koje treba vjerovati, već da ga pretoče u svoju svakodnevnu životnu praksu i kulturu, jednostavno da ga žive svim svojim bićem. Sokrat je govorio: „Ako se ispravno djeluje u skladu sa jednom vrlinom, kao da se djeluje u skladu sa vrlinama svim“. Ako samo jednu od vrlina uzmemo za svoj istinski, djelatni i djelotvorni životni moto, naprimjer vrlinu požrtvovanosti, pravednosti i sl., ljudska zajednica poprimit će sasvim drugačije, zadivljujuće obrise. Ako više pažnje posvetimo rečenom načelu ljubavi, mogućnost istinskog mira među religijama bit će većom. Spoznaja je treći temelj i stub religije, a ona nije moguća bez istine/zbilje. Spoznaja i zbilja temelj su religije. Zbilja o kojoj govore religije jeste ustvari sam Bog. Ova se Zbilja u kršćanstvu očitovala preko Isaa, u islamu preko Muhameda, i u svakoj drugoj religiji preko jednog od poslanika Božijih. U Isaovoj vjeri ova se zbilja pokazala znakom logosa, ili Isaovske zbilje, u islamu putem muhamedanske zbilje, a sva ova očitovanja svoje ishodište, iskon i utok imaju u Jedinom Bogu. Jedan od najvećih muslimanskih hijeratika i gnostika, Ibn Arebi, u svojoj čuvenoj knjizi Dragulji mudrosti pokazao je, koristeći se kur'anskom argumentacijom, da svi vjerovjesnici i poslanici Božiji ustvari bijahu različita lica jedne te iste zbilje. Bjelodano je da bi naglašavanjem načela spoznaje, a time i Istine, religije bile bliže jedna drugoj i mogućnost mira i suživota među njihovim sljedbenicima izvjesnijom.

U vezi sa tzv. eksternim metodama i putevima postizanja miroljubivog suživota među religijama, valja kazati da neki od tih puteva ishode iz samih rečenih načela, a drugi su, opet, plod posebnih uvjeta i okolnosti sa kojima se religije suočavaju u savremenom svijetu i koje, kako smo već napomenuli, ugrožavaju njihovo postojanje. Božanske religije u našem vremenu imaju zajedničke neprijatelje kojima se treba suprotstaviti složno i s međusobnim razumijevanjem. Njihovi zajednički neprijatelji u temelju svojih ideoloških naučavanja imaju antireligijske i anitibožanske odrednice. Stoga, svaka religija koja želi očuvati svoju opstojnost mora posvetiti posebnu pažnju opasnostima koje joj s tih strana prijete. Religije mogu, uz uzajamno pomaganje, ponuditi adekvatne odgovore na ove prijetnje i izazove sa kojima su suočene. Jedna od prijetnji religiji je sekularistička ideologija. Pojam sekularizam potiče od latinske riječi seculum – vrijeme, svijet – i označava svejtovnost i okrenutost ovome svijetu. Intencija sekularizma je lišavanje svake stvari njezine religijske i božanske dimenzije. Današnji svijet je sekularan u punom značenju ovoga pojma; to je svijet u kojem su sve manifestacije čovjekova života, od kulture i civilizacije do vlasti, odgoja, obrazovanja, morala, pa čak i same religije, lišene svoje religijske i božanske dimenzije, tj. potpuno profanizirane i učinjene svjetovnim. Tako naprimjer, odgoj i obrazovanje danas svoju pažnju usmjeravaju isključivo na materijalnu, svjetovnu dimenziju ljudskoga bića. Isto je i sa politikom i drugim sferama ljudskoga življenja i djelovanja. Humanizam novog doba također predstavlja određenu vrstu oponenta religiji. Ovdje mislimo na humanizam kao ideologiju koja u prvi plan stavlja čovjeka, ali ne onoga čovjeka što namjesnikom je Božijim na Zemlji, već zemaljskog čovjeka potpuno lišenog veze sa Bogom i Izvorom Bitka. To je, drugim riječima, čovjek prepušten samome sebi, čovjek bez temelja i korijena koji pledira biti samim temeljom i korijenom svekolikoga bitka, potpuno neovisnim, odnosno samodovoljni i subzistentnim. Faraonski čovjek novoga doba stao je naspram Boga, ili bolje reći, zaposjeo Njegovo mjesto u Univerzumu, što je dijametralno suprotno religijskoj definiciji čovjeka. Religije bi se trebale potruditi u ovom vremenu ponuditi odgovarajuću definiciju čovjeka primjerenu njegovom božanskom korijenu i iskonu.

Za religiju u savremenom svijetu opasnost predstavljaju još neke novovjekovne ideologije, koje su uglavnom nastale kao interpretacija pojedinih filozofskih škola na Zapadu, i to onih koje suprotno filozofijama staroga vijeka, za svoju temeljnu zadaću nemaju traganje za istinom i objektivnom zbiljom, te poprimaju prevashodno individualna i subjektivna obilježja, a nekada poprimaju i oblike religije. Primjer takvoga učenja je marksizam, mada on nije i jedina vrsta ovakvih ideologija, jer se nerijetko i neka druga filozofska mišljenja i obrasci pretvaraju u ideologiju. Gore od svega ovoga je što se ponekad i religije lišavaju svojih iskonskih, božanskih aspekata i igraju ulogu ideologije (npr. cionizam). Sljedbenici pojedinih religija pokušavali su se prilagoditi spomenutim i inim ideološkim obrascima. Na religijskim znalcima i učenjacima je da snagom od Boga nadahnute mudrosti, proučavaju i analiziraju spomenute opasnosti. Objavljene religije još nisu zauzele svoj stav spram kolosalnog fenomena znanosti i tehnologije kao vrsne razlike novog doba u odnosu na prethodna razdoblja povijesti. Znanost i tehnologija u novovjekovnom značenju imaju sljedeće odrednice:

1. Sekularnost

2. Ograničenost

3. Naglašavanje najnižeg stupnja egzistencije i potpuno nijekanje viših stupnjeva i sfera bitka

4. Prijetnja čovjeku i dovođenje u pitanje ne samo njegovog božanskog namjesništva i poslanja, već i ovozemnog opstanka.

 

Stoga, na religijama je velika zadaća da snagom božanske nadahnutosti i inspiracije ukrote destruktivne procese novog doba. Religije mogu itekako međusobno sarađivati i zajednički raditi na redefiniranju pojmova kakvi su odgoj i obrazovanje, porodica, vlast, moral i moralnost i sl. religiozan, vjerujući čovjek danas živi u društvu u kojem su ovi pojmovi u svome sadržaju potpuno areligiozni i sekularni. Religije mogu sarađivati i na polju zalaganja za ozbiljenje pravde u društvu. Sve velike religije veliku pažnjuu posvećuju pravdi i pravednosti, ali svijet je danas ispunjen nepravdom i tlačenjem, kako na individualnom tako i na društvenom planu. Nepravda i tlačenje danas su sasvim uobičajene kategorije, masovna ubijanja i pogibelji stvari su na koje se čovjek našeg doba sasma navikao i smatra ih potpuno normalnim pojavama.

Spomenut ću, na kraju, i globalizaciju kao još jednu od savremnih prijetnji religiji. Globalizacija, naime, na izvjestan način u sebi sadrži i sukusira sve prethodno spomenute prijetnje religiji. Globalizacija, glede religijskoga mišljenja i pod određenim okolnostima, može imati i jedno religijsko značenje, ali globalizacija o kojoj govorimo ustvari je ponikla iz sekularizma i materijalističkih naučavanja i težnji, te, između ostaloga, znači i potpuno, aposlutno potiranje identiteta i zbilje religija. Globalizacija o kojoj je ovdje riječ mogla bi rezultirati potpunim uništenjem većine autohtonih kultura i religija. Autohtonost i ukorijenjenost religije i kulture ogleda se u njihovom identitetu. Očuvanje religije uvjetovano je očuvanjem i opstankom njezina identiteta, a globalizacija upravo predstavlja ozbiljnu prijetnju identitetu religija.

Jedan od puteva uspostave mira i miroljubivog suživota među religijama je put dijaloga. Međureligijski dijalog nužno iziskuje prihvatanje i priznavanje identiteta i izvornosti religije drugoga, odnosno druge religije. Islam prihavata sve objavljene religije kao takve, posebno ističući nebesku i božansku ukorijenjenost judaizma i kršćanstva, dočim kršćanstvo tokom povijesti nije prihvatalo realnost islama, pa i još nekih religija. Nasreću, takvo stanje je u novije vrijeme izmijenjeno. Dijalog među religijama trebao bi rezultirati njihom svijesti o svome božanskome izvoru i identitetu, i biti zalogom osvješćenja i dubokoumne religijske spoznaje. Međurelgijski dijalog bi trebao doprinositi što većem zbližavanju i jedinstvu religija. Samo dijalogom i solidarnošću one mogu zajamčiti svoj vlastiti opstanak i oduprijeti se ozbiljnim i sudbonosnim prijetnjama koje su im zajedničke.