Posljednjih stotinjak godina svjedoči da su se u islamskome svijetu pojavile ličnosti koje su osjetile u kojoj mjeri muslimani zaostaju za Zapadom i zapadnom civilizacijom. Ovo pitanje se aktualiziralo nakon što je Napoleon osvojio Egipat, a i ratovi između Irana i Rusije doprinijeli su tom osjećaju muslimanske zaostalosti u odnosu na Zapad. Dakle, u islamskome svijetu pojavila se inteligencija koja je ponudila različite intelektualne vizije za rješenje problema. Jedni su izlaz iz postojeće situacije vidjeli u tome da islamski svijet izravno i smjesta postane prozapadno orijentiran. Ali, glavnina intelektualaca i reformatora u islamskome svijetu motreći problem sa religijskoga aspekta, zahtijevala je da se reforme dese iznutra, tj. da ih se sprovede u okviru islamskih društava. Ovi intelektualni krugovi su veoma mnogo govorili o oživljavanju religijske misli; o stvaranju nove religijske misli; o novom načinu religijskog promišljanja; o potrebi revizije religijske misli. Imam Homeini se od ostalih muslimanskih intelektualaca počevši od Sejjed Džemaluddina Eseda Abadija, šejha Muhammeda Abduhua, Rešida Ridaa, allame Ikbala Lahorija, Mohandesa Bazergana pa do dr. Šeri'atija razlikovao u dvije temeljne stvari. Jedna intelektualna skupina je neprestano isticala potrebu oživljavanja religijske misli i to postavila kao svoj konačni cilj i fokusirala se samo na oživljavanje i spoznaju religijske misli. Oni su religijsku misao postavili kao cilj svoga reformatorstva. Dočim je imam Homeini veoma malo govorio o potrebi misaone reforme. On je zbiljski u islamsko društvo i tijelo islamskoga svijeta udahnuo duh života. Druga razlika je u strategiji: strategija koju je primjenio imam Homeini razlikovala se od strategije ove grupe intelektualaca. Primjera radi, Sejjed Džemal Esed Abadi glavni cilj svoje aktivnosti je usmjerio na vladare i upravljače islamskoga svijeta i smatrao je da će promjena ponašanja upravljača dovesti do promjena u islamskome svijetu. On je tragao za promjenama „od vrha“. Drugi, pak, intelektualni krugovi i reformatori su, bazirajući se na oživljavanju religijske misli, ulagali napore da islam očiste od „besmislica“, od raznih njemu pridodanih stvari, od povratka starim vrijednostima. Za neke od ovih reformatora glavno pitanje je bilo kako objediniti tradiciju i modernizam i kako islam prilagoditi zahtjevima modernoga doba.

Imam Homeini, za razliku od ostalih intelektualaca i mislilaca, je probleme islamskoga svijeta motrio kroz četiri aspekta. Prvo: unutarnja tiranija i vlade koje su imale podanički odnos spram tuđinaca; drugo: dominacija svjetskih moćnika i Zapada u islamskome svijetu; treće: rasprostranjenost sekularne misli o odvojenosti religije od politike među vjerskim predvodnicima i u religijskim krugovima i četvrto: odsustvo povjerenja u sposobnost islama da upravlja ljudskim zajednicama. Na temelju ove četiri značajke imam Homeini je sačinio svoju strategiju oživljavanja islama. Glavni strateški elementi Imamova oživljavanja islama sadržani su u slijedećem:

1. Imam je nastojao privući narodne mase, ne intelektualne krugove; i ne upravljače i državne dužnosnike;

2. Među običnim pukom je osnažio duh hrabrosti, borbenosti, posvećivanja pažnje društveno-političkoj problematici;

3. Smatrao je da ulaganje društveno-političkih napora, kao i prisustvo na društveno-političkoj sceni spada u domen vjerskih dužnosti, a ne političko-civilizacijskog prava;

4. On je aktualizirao pitanje islamske vlasti i vlasti velajete fakiha.

Ova Imamova teorija aktualizirana je na vrhuncu dominacije sekularnih teorija.