U ime Allaha, Mislostivog Samilosnog

Izvinjenje Časnom poslaniku Božijem, mir i blagoslov Božiji njemu i njegovima

Prije mnogo godina u suhoj i neplodnoj zemlji u kojoj živješe ljudi prilično udaljeni od zbiljske civiliziranosti, na svijet je došao dječak kojem je sudbina uzela oca još prije njegova rođenja i uskratila mu toplinu ljubavi majčina krila već u ranom djetinjstvu. Iako siromah, bio je čestit, pošten i pouzdan, klonio se svega ružnog, zlog i prljavog. Daleko od očiju svojih sugrađana, daleko od oholih silnika i nepravednika, daleko od primitivnih idolopoklonika, odlazio bi u planinu i u pećini svojih osama govorio Neviđenom i Nevidljivom Bogu o stanjima svojim. U četrdesetoj godini života, nakon višegodišnjeg osamljivanja i duhovnog pripremanja, došao mu je povjerenik Objave Božije i kazao „Uči, čitaj!“, a on ga poslušao i počeo učiti. Pozvao je još nekultivirane ljude svoga vremena i svoga grada, ljude koji sate i dane provodiše u međusobnim svađama i sukobima, da prestanu obožavati kipove i okrenu se obožavanju Boga Jedinoga, Koji sudruga ni pomagača nema, Kojemu sličnoga nema, Koji rodio i rođen nije. Donio je radosnu vijest bratstva i jednakosti, odbacio svaku vrstu diskriminacije prema rasi, boji kože, krvnome srodstvu i plemenskom porijeklu, ističući kako su čestitost i istinska pobožnost mjere čovjekove vrijednosti.

Gospodari moći svim su silama, novcem, oružjem i pretvaranjem, nastojali odvratiti ga od njegova poduhvata koji je vodio ozbiljenju uzvišenoga cilja. Prijetili su mu, nudili bogatstvo, bojkotovali ga i stavljali u izolaciju, ali on nije pokleknuo. Nakon što je u intimi vlastitoga doma sebi i svojoj vjeri pozvao svoju suprugu i najbližeg rođaka i učenika, a onda i još nekoliko stanovnika Mekke, glas poziva je proširio na sve svoje bližnje i misija njegova postade javnom. Ovaj javni poziv prihvatiše oni odličnici koji za to bijahu pripravljeni i plodnim tlom u dušama svojim obdareni.  Kada se njegova poslanička misija javno obznanila i broj pristalica njegovih porastao, zlobni i zavidni mu sugrađani odlučiše se na njegovo smaknuće, ali njihov podli plan nije uspio. Izabrao je iseljenje (hidžru), dobrovoljno izgnanstvo, te napustio svoju rodnu grudu tražeći utočište u drugome gradu. Njegova je misija jačala i bivala sve čvršćom i postojanijom, kroz brojna poprišta, da bi na koncu od Boga Uzvišenog bila usavršena i upotpunjena. Ono svjedočenje Objave, relevacijsko iskustvo iz pećine Hira, porodilo je val koji je zapljusnuo cijeli svijet  i čijim kapima su natopljeni i Istok i Zapad. Nazivali su ga vračem, sihirbazom, pjesnikom, svašta su o nejmu brbljali i trabunjali, a on je u svome plemenitom biću nosio dar osobite rječitosti i snagu izražavanja zahvaljujući kojoj bijaše u stanju najuzvišenija značenja i semantičke sadržaje kazivati najpitkijim, najjasnijim i najtečnijim jezikom. On svoj jezik nikada nije okaljao lažima. Daleko od povođenja za prizemnih strastima ljudskoga ega, govorio je samo ono čime od Boga bijaše nadahnut. Bio je isti i u siromaštvu i u imućnosti, u danima slabosti i poniženja i u danima moći i vladanja. Uvijek je sam šio svoje sandale i krpio svoju odjeću, sam ložio vatru na svome ognjištu (makar ona nije često ni gorjela), sam meo prašinu i sam muzao kozje mlijeko, sam odlazio na tržnicu i kupovao namirnice. Trudio se da uvijek prvi pozdravi i selam nazove, tako da ga niko u tome nije mogao preduhitriti. Ništa za sebe nije tražio, nikakavih ovosvjetskih želja nije imao. Mnogo je poklanjao i drugima davao. On i njegovi skromno su se hranili. Jeo je uglavnom hurme i ječmeni hljeb, a nekada po dva dana ništa ne bi okusio. Koliko je samo noći gladan zaspao. Nekad bi zbog nesnosne gladi kamen na svoj trbuh vezao, kako bi ga malo umirio. Mnogo je volio uljudnost, pristojnost, urednost i disciplinu. Nije imao ađutanta ni čuvara. Bio je izuzetno skroman, ljubazan prema svima, pun ljubavi, a u srcu onih kojima bi se obraćao izazivao veliko poštovanje. Bio je plemenit do te mjere da je priskrbio epitet „uzvišene ćudi“ i svoje tijelo „Savrešnog čovjeka“ zaogrnuo istinskim plaštvom „posebnog Božijeg namjesništva“. On je Časni poslanik, posljednji donsoitelj Riječi Božije, Muhammed sin Abdullahov, mir i blagoslovi Božiji njemu i njegovima. Njegov dolazak bijaše nagovješten u riječima prijašnjih vjerovjesnika Božijih. On je milost svjetovima. A evo već duže vrijeme razni brbljivci i bestidnici prljaju svoje jezike i pera riječima uvrede upućenim tom prvaku ljudskog roda. Jedni crtaju karikature, drugi smišljaju svakojake laži i pripisuju mu ono što se odnosi na njih same. Usuđuju se skrnaviti i netaknuti zalog ovog poslanika milosti, spaljujući knjigu koja u svojim koricama smiruje riječ Božiju koju on donese čovječanstvu. To je zalog koji je preživio nemilosrdni zub stoljeća i ostat će živjeti i nakon svih silnih uvreda. Jer, kako lijepo reče Thomas Carlyle, „priroda ne trpi laž“. Poslanikova vječna mudžiza ostaje trajati i prkositi pakosnicima.

Zašto psovkama i uvredama reagiraju na tu čudesnu Riječ?

Zašto na logiku lijepe riječi odgovaraju logikom sile?

Zašto, poput sova, ne podnose sunce?

Zašto na logiku Kur'ana imbecilno odgovaraju logikom nepoštovanja?

No, čemu brinuti? Onaj čiji su računi čisti ne brine za obračun!

Pusti, nek kratkovidi zlobnici bacaju prašinu na sunce!

Sunčeva svjetlost neće od te prašine utrnuti.

Pusti nek zabludjeli intelektualni kepeci siju sjeme sumnje na usahlu zemlju. Njihovo otrovno sjeme ne može uništiti otporne i osposobljene duše.

Pusti, nek maloumni mrzitelji spaljuju listove Kur'ana, uzalud nastojeći vjetrom svoje oholosti ugasiti ovo Božije svjetlo! To im nikada neće poći za rukom, jer Božije svjetlo je neugasivo!

Pusti nek kaljaju obraz umjetnosti pokazujući neukus i neumješnost svoju; nek crtaju karikature i lažne filmove! Sunce neće zauvijek ostati iza oblaka.

Mi ih samo preziremo i izražavamo svoje izvinjenje Časnom Poslaniku, mir i blagoslov Božiji njemu i njegovima, tom „najdivnijem uzoru“ i govorimo jezikom Kur'ana:

«یریدون لیطفؤوا نور الله بأفواههم و الله متم نوره و لو کره الکافرون» (صف: 9)

“Oni žele da utru Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima”

 

«یریدون أن یطفؤوا نور الله بأفواههم و یأبی الله إلا أن یتم نوره و لو کره الکافرون» (توبه: 32)

“Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo. a Allah želi da vidljivim učini svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima.”

 

Ni najmanje ne sumnjamo da  sam Bog Uzvišeni čuva Kur’an i čuva čast miljenika i poslanika svoga,  

«و سیعلم الذین ظلموا أی منقلب ینقلبون» (شعراء: 227)

“..A mnogobošci će sigurno saznati u kakvu će se muku uvaliti.”!