بسم اللّه الرَّحمن الرَّحیم

Mohammad Ali Barzanooni

Univerzitetski profesor i direktor Instituta „Ibn Sina“

 

(Izlaganje na Mjesečnoj tribini „Ibn Sina“ 

Muhammed, a.s. - vijesnik mira i milost svjetovima

/Muslimanski odgovor na aktuelna vrijeđanja poslanika Muhammeda, a.s., na Zapadu/)

 

 

Osvrt na projekte vrijeđanja religija i vjerovjesnika i njihov pravni tretman

 

Uvod

 

Vrijednosti koje imaju karakter sakralnoga, odnosno smatraju se svetinjama zasigurno su najutjecajniji činitelji svake kulture i zajednice u čijem kulturnom miljeu obitavaju. Potvrdu za ovu tvrdnju nalazimo i u učincima koje postiže kulturna agresija i kulturocid kojem su izložene mnoge kulture u savremenom svijetu. Rušilački napadi na kulturu jedne zajednice učinkoviti su onoliko koliko su usmjereni upravo na svetinje kao najčvršće stubove svake kulture. Njihovo urušavanje, slabljenje ili pak samo njihovo preoblikovanje dovodi u opasnost i sam opstanak kulture i zajednice u cjelini.

Islam kao posljednja objavljena religija u svijetu, kao posljednja karika u lancu abrahamovske religijske tradicije sadrži izuzetno snažne i brojne kulturne sadržaje zahvaljujući kojima je u odgovarajućoj komunikaciji i interakciji s drugim religijama u stanju pokazati stanovitu znanstvenu superiornost. U tome vjerovatno treba tražiti i razloge izloženosti islama različitim neprijateljstvima. Neprijatelji islama u suočavanju sa njegovom nadasve snažnom kulturnom supstancom posežu za sljedećim aktivnostima:

Prvo, projektom „izazivanja razdora“ među različitim muslimanskim sljedbama zaokupljaju pažnju muslimana njihovim kanonskim (šerijatsko-pravnim) i teološkim razlikama, na način da muslimani počinju zaboravljati da ustvari pripadaju jednoj religiji. Vjeruju u jednoga Boga, imaju jednu jedinstvenu Knjigu i slijede jednog te istog poslanika, te zaboravljaju da njihove šerijatsko-pravne i teološke različnosti ne bi smjele i ne bi trebale uzrokovati unutarreligijski razdor i sektaštvo.

Drugo, posežu za „instaliranjem novih sekti“ među muslimanima. Tokom historije, a posebno u posljednjim stoljećima i decenijama svjedoci smo pojavljivanja sasvim novih sljedbi koje su pustile korijene među muslimanima i koje koristeći  se nekim idejama i stavovima pojedinih muslimanskih učenjaka iz ranijih razdoblja, praktično djeluju kao zasebna sljedba (mezheb). Oni napreduju koristeći destruktivno oružje „tekfira“ pripadnike drugih muslimanskih sljedbi (mezheba) proglašavaju nevjernicima i hereticima, a svo vrijeme neprijatelji islama udaraju u bubnjeve unutarmuslimanskih sektaških sukobljenosti.

Treće, provode projekat „vrijeđanja“ i skrnavljenja svetosti religija, što je opet metod čija pojava seže daleko u povijest religija.

Kapitalistički blok je uz promociju i djelatnu primjenu ideja liberalne demokratije, gajeći arogantnost u svome viđenju ostatka svijeta, uvijek tragao za stanovitim „neprijateljem, pa kad ga nije bilo, on bi se imao proizvesti. Ovaj projekat „proizvodnje neprijatelja“ donedavno je realiziran etiketiranjem socijalističkog svijeta i Istočnog bloka personificiranog u bivšem Sovjetskom savezu. No, raspadom Istočnog bloka i samog Sovjetskog saveza ideja kapitalizma i liberalne demokratije, sa svojim zagovornicima i istomišljenicima,  krenula je u  „potragu“ za novim neprijateljem. Potraga nije trajala dugo i veoma brzo je islam postao predmetom njihova neprijateljskog raspoloženja. Sljedstveno tome, na međunarodnu pozornicu stupa „islamofobija“, pojava u čijem širenju posebnu ulogu igraju pojedine medijske kuće koje svojim djelovanjem rade na ostvarenju ciljeva rečenog projekta u islamskom svijetu. Na tragu rečene proizvodnje novog neprijatelja i pojave islamofobije već duže vrijeme svjedoci smo svojevrsne globalne medijske mantre: Islamski svijet naumio je uništiti Zapad!

Opetovani izljevi islamofobije na Zapadu i u programima pojedinih medijskih kuća traju već godinama, ali nakon događaja koji se zbio 11. 09. 2001. godine i za koji je optužena grupa Al-Kaida, islamofobija poprima mnogo šire i sada ne samo medijske već i socio-političke razmjere, pa su muslimani u zemljama Zapada u posljednjih desetak godina izloženi raznovrsnim pritiscima i aktima diskriminacije, a bezmalo sve medijske kuće u tom dijelu svijeta nastoje i uspijevaju svom konzumentu ponuditi izuzetno „crnu“ sliku muslimana.

Međutim, u posljednje vrijeme ova pojava doživljava određenu promjenu smjera i sad već prilično otvoreno poprima oblike jedne vrste „antiislamizma“. Muslimani bivaju suočeni sa sasma konkretnim i otvorenim optužbama i napadima, a i islam kao religija biva izložen otvorenom neprijateljstvu koje se manifestira u različitim oblicima. U filmovima i drugim medijskim sadržajima muslimani se prikazuju kao izuzetno nasilni ljudi, teroristi, barbari, kulturološki „kepeci“ i slično. Ne preže se čak ni od poticanja na podrivanje samih duhovnih temelja islama. Na zapadu, gdje se čak i istraživanje o nekim historijskim činjenicama dovodi u pitanje i izlaže medijskom sataniziranju i krivično-pravnom gonjenju, postoje svi preduvjeti za nesmetano vrijeđanje muslimanskih svetinja i različite oblike svetogrđa, a pod izgovorom slobode mišljenja i izražavanja. Podrška romanu Satanski stihovi i njegovom autoru Salmanu Rušdiju, podrška karikaturama kojima se ismijava i vrijeđa časni poslanik Muhammed s. a. v. s., šutnja pred spaljivanjem Kur'ana koje je počinio jedan odveć drski američki svećenik, podrška pjevačima koji u svojim pjesmama vrijeđaju imame šiijske muslimanske sljedbe, te na koncu, produkcija filma u kojem se bezobzirno vrijeđa časni Poslanik islama, primjeri su otvorenoga antiislamističkog djelovanja na zapadu. Nedavno je, baš na godišnjicu napada na blizance u Nju Jorku (New York), dakle 11. 09., na stranice You Tube-a dospjelo nekoliko sekvenci (triler-a) iz filma Nevinost muslimana, snimljenog 2011. godine u kojem se krajnje bešćutno vrijeđa ličnost posljednjeg Božijeg poslanika. Objelodanjivanje ovog uratka naišlo je na oštre reakcije muslimana širom svijeta.  Nastao je pravi emotivni talas među muslimanima koji su svojim izlaskom na ulice izrazili nezadovoljstvo i prezir zbog ovoga sramnog čina.

.

Spomenuti film naišao je na osudu i protest u arapsko-islamskom svijetu ali ovaj čin vrijeđanja časnog Poslanika islama osudili su i mnogi kršćani na Zapadu.  Nažalost, protesti su u pojedinim slučajevima praćeni i sporadičnim incidentima nasilja, ali istovremeno je u pojedinim zemljama Zapada val antiislamističkog svetogrdnog djelovanja i ataka na islam, tu religiju mira i milosti, nastavio da se širi. 

 

Ovdje ćemo se pozabaviti analizom tokova svetogrđa, vrijeđanja i skrnavljenja svetosti velikih svjetskih religija u savremenom dobu, ataka na najmarkantnije likove svete povijesti uopće, s posebnim osvrtom na antiislamske atake na časni Kur'an i ličnost Posljednjeg Božijeg poslanika. U ovome osvrtu ukratko ćemo se osvrnuti i na pravne aspekte ove pojave.

I  Osvrt na tokove vrijeđanja Božijih poslanika i vjerovjesnika

Vrijeđanje Božijih poslanika i vjerovjesnika i skrnavljenje svetinja monoteističkih religija nije nova pojava. Na stranicama svete povijesti čovječanstva, još od najranijih vremena, nalazimo brojne slučajeve – ne radi se ni o kakvim izuzecima već prije o uobičajenoj praksi – nipodaštavanja Božijih vjerovjesnika. Protivnici i osporavatelji njihovih svetih poslanja priječili su put njihove upute namijenjene ljudskome rodu. Oni su, pored nasilnih, koristili i metode verbalno-propagandne opstrukcije i to uvredama, ismijavanjem, klevetama i potvaranjem.

Božije vjerovjesnike su njihovi neprijatelji i poricatelji, iz znanja ili zabludjelosti, nazivali različitim imenima i pripisivali im različite pogrdne pridjevke: sihirbaz, lažljivac, mag, pjesnik-varalica, idiot, ludak i sl. Svjedoci smo kako i u savremenom dobu ova pojava ima svoj kontinuitet, i to uglavnom u medijskom prostoru na zapadnoj polulopti naše planete. Tu se posebno ističu elektronski mediji koji dosljedno rade na stvaranju krive slike o povijesti religija i nipodaštavanju vjerovjesnika. Svako malo svjedoci smo eklatantnih primjera takvog ponašanja koje nažalost polahko nalazi svoj put i na Istok, pa čak i u islamska društva. 

Ovdje ćemo se osvrnuti na neke tokove i medijske scenarije koji u negativnom svjetlu prikazuju likove vjerovjesnika Božijih uopće, a posebno Posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda s. a. v. s., mir i blagoslov Božiji neka su na njega i njegove.

Proizvodnja filmova kao što su „Deset zapovijedi“, „Posljednje Kristovo iskušenje“, „Razgovor s Muhamedom“, „Smutnja“, „Nevinost muslimana“ i mnogi drugi govori o jednom devijantnom, politikantskom i antikanonskom pristupu zapadnih medija religiji i to u vremenu „vladavine slike“.

U ovakvim djelima nastojalo se krivotvorenje historije Božijih vjerovjesnika te  poznavatelja božanskog nauka i promicatelje Božijeg zakona svesti na potpuno obične ljude sa svim ljudskim nedostacima i manama, te zarad postizanja određenih političkih, kulturnih i inih ciljeva i zadnjih namjera, ponuditi čudnu što nerijetko znači i sasma negativnu sliku o tim velikanima povijesti čovječanstva. Ta slika i interpretacija svete povijesti prilično je daleko od izvornog teksta svetih spisa. Tako se u jednom od filmova Božiji poslanik prikazuje kao vrlo neuk i nerazuman čovjek, u drugome se poslanik prikazuje kao iznemogli stolar, a u trećem se jedan od vjeronavjestitelja i donositelja Riječi Božije portretira likom izuzetno pohotnog sljedbenika najnižih strasti. Ovako iscrtana skica povijesti religija ide čak i dotle da pokušava odaslati poruku prema kojoj su upravo život i praksa Božijih poslanika osnovno izvorište ljudskog nasilja i terorizma.

 

II  Osvrt na neke filmove o Božijim vjerovjesnicima

 

Filmovi koji obrađuju religijske teme i tretiraju historiju Božijih vjerovjesnika proizvedeni su uglavnom u SAD-u, Italiji i Njemačkoj. Činjenica je da se oni u značajnoj mjeri temelje na krivotvorenjima i historijskim falsifikacijama koje su prodrle u neke povijesne knjige ali i u same svete spise, ili pak na onim falsifikatima koji su plod svjesnog, politički motiviranog iskrivljavanja slike o religiji i njezinim donositeljima.

Oni se prikazuju kao ljudi bez osobite vizije i strategije promicanja svoje poruke, naivni, lakomisleni, a njihova religijska naučavanja kao nesuvisle i lahko dokidive teze. Božiji vjerovjesnici su takvim filmovima često portretirani ne kao prosječni, već ispodprosječni ljudi, što je miljama ispod nivoa njihove istinske čistote, neporočnosti i svijesti.

Čisti vjerovjesnici Božiji poput Musaa (Mojsija), Ibrahima (Abrahama), Armije (Jeremije), Nuha (Noje) i drugih u ovim filmskim djelima rađenim iz perspektive rigidnog antropocentričnog humanizma su osobe sklone dekartovskim sumnjama, dvojbama oko same religije i njezina naučavanja. Oni su potpuno profanizirane ličnosti lišene ikakve posebne sakralnosti, a njihova poruka blijeda i potpuno neobavezujuća. A nastojanja erotiziranja njihovih osobnosti i ekranizacija obnaženih scena putenoga sladostrašća kao vrhunca njihove tobožne pohote do granica razvrata predstavljaju priču za sebe.

 

Film „Deset zapovijedi“ (The Ten Commandments)

U ovom filmu kojeg je 1956. godine režirala Cecil B. DeMille suočavamo se sa Musaom (Mojsijem) kao sasma, zemaljskim čovjekom sa svim njegovim željama, prohtjevima i strastima, čovjekom na sliku modernog zapadnjaka (svijest, percepcije, osjećanja, eros, strast). On se ponizno klanja Faraonu svoga vremena, ljubi mu ruku, biva opsjednut ljepotom i ljubavi njegove sestrične, a zatim se zaljubljuje u Šuajbovu stariju kćerku, te se sladostrasno predaje putenim užicima. Njegov um ne dokučuje apstraktne pojmove stida i vjerovanja, već je zaokupljen vlastitim skepticizmom. Oreol duhovnosti i vjere u Boga još nije zaogrnuo njegovo biće. Drugim riječima, u ovome se filmu eksplicitno poriče postojanje Božije objave i Njegove volje snagom koje je odnjegovao jednog velikog čovjeka, čistog i bezgriješnog.

 

Film o Knjizi Postanka – „Na početku“ (The Bible: In The Beginning)

Film je napravljen 1966. godine pod rediteljskom palicom Džona Hjustona (John Huston) a govori o životu hazreti Adema i Have, hazreti Nuha, Luta, Ibrahima, Ismaila i Ishaka, mir na njih. Scenario je u znatnoj mjeri utemeljen na iskrivljenim inačicama Starog Zavjeta, sa snažnim efektima filmske tehnike. Hazreti Adem je prvi čovjek na Zemlji, ali i prilično prosta i pasivna osoba, nikako ne i Božiji poslanik. Na prvi nagovor šejtana uzima od Have jabuku i pojede je, te biva „spušten“ na Zemlju. Adem je na zemlji ustvari priprosti i neuki ratar kojemu su strana i osnovna ljudska osjećanja! Nije to nikakv poslanik u kojem se očituje Božansko znanje kojemu se pokloniše meleci.

Hazreti Nuh je u ovome filmu starac koji gradi lađu, ne poziva niti opominje, ne upućuje i nema pristalica. U njega sumnjaju čak i njegova supruga i sin, a glas kojim mu se nalaže izgradnja lađe kojom bi spasio sebe i različite životinjske vrste je samo njegova fantazija! U jednom dijelu filma govori o bančenjima i proslavljanju rođenja h. Ishaka, oca Israilićana, o proslavama koje ne priliče „djedu Poslanika“ i „prijatelju Božijem“ hazreti Ibrahimu, mir Božiji njemu. Posebno se ondje ponižava hazreti Ismail, pradjed poslanika Muhammeda s. v. s. a., te se on i njegova plemenita majka Hadžera prikazuju kao osobe koje su zbog svoga spletkarenja protjerane u pustinju.

 

Film „Jeremija“ (Jeremiah)

Ovaj film, djelo Harija Vinera (Hary Winner) nastalo 1988. god., počinje sa implicitnim pitanjem: Je li Jeremija natprosječan čovjek? Film, naravno, nudi odgovor prema kojem je Jeremija prosti pustinjak koji se bavi vradžbinom i magijom i govori o čudnim stvarima. Film naizgled govori o onom periodu njegova života u kojem on prima objavu i nadahnuće od Boga, ali karakterizacija njegovog lika urađena je tako da gledatelj u njemu prepozna prilično prostog čovjeka koji žudi za poslanstvom, a ne poslanika! On ovdje nije ni jedan uzoran „junak – vjernik, već vrlo plašljiv, prost i siromašan čovjek kojem dolazi objava, ali on čuvši glas nebeski bježi i ne usuđuje se primiti riječ Božiju!

 

Film „Posljednje Kristovo iskušenje“ (The last Temptation of Christ)

U filmu Martina Skorsizea (Martin Skorsese) iz 1988. godine hazreti Isa (Isus Krist) je sasma  profaniziran i prikazan kao osoba podvojene ličnosti, čovjek koji „visi“ između ovog i budućeg svijeta, s tim što se naglašava njegova „zemaljska dimenzija“ koja se posebno odslikava u njegovoj putenoj pohotnosti. Njegova ljubav je ovosvjetska, profana, on poseže za nasiljem, ima seksualnu vezu s jednom poročnom ženom, a u isto vrijeme on je i borac za pravdu i spas. Namjerava je žrtvovati da bi otkupio ljudske grijehe. Ovakva karakterizacija kod gledatelja izaziva dvojak osjećaj. On na ekranu vidi jednu fluidnu ličnost koja bi čas da bude čovjek, a čas Bog: s jedne strane ga Božanska vizija i duhovna otkrovenja zovu žrtvovanju i raspeću, a s druge šejtanska iskušavanja ga zovu moći i vlasti, ovom svijetu i ženi. Stoga nastoji da Bog skine odgovornost poslanja i otkupljenja s njegovih pleća kako bi izbjegao kalvariju. No, na koncu ipak prihvata teret odgovornosti i počinje s propovijedanjem, svoje religije ljubavi, ne religije koja potiče na suprotstavljanje nepravdi nasilnih vladara, rimljana i israilićana. Zanimljivo je da ga šejtan (sotona) ne ostavlja na miru čak ni na križu, već ga u liku njegova anđela spasitelja skida s križa govoreći mu kako je uspješno savladao kušnju na koju je stavljen, te kako sada može oženiti ženu koju je želio – Mariju Magdalenu (bludnicu – pokajnicu). Isus nasjeda na ovu šejtansku varku i ženi svoju ljubavnicu, te tako dobije i potomstvo. To je ono njegovo posljednje iskušenje na koje aludira samo ime filma koji nažalost nije lišen ni lascivnih scena. Kada je ovaj tobožnji Isus već ostario i kad mu se bližila smrt dolazi mu Juda Iskariot i žali se: „Ja sam pristao da te izdam i dopustim da budeš raspet kako bi kršćani bili spašeni, a ti si se predao sotoni i odabrao običan ovosvjetski život i brak!“

Isus onda uviđa ko (da) je nasjeo na šejtanovu spletku i moli Boga da ga vrati na križ kako bi otkupio ljudske grijehe. Tako i bude, te na kraju filma Isus sa križa uzvikuje „Ispunjeno je!“

Kršćanski vjernici su protest protiv ovoga filma demonstrirali na ulicama nekih gradova noseći transparente na kojima je pisalo: „Ne varajte!“, „Ne rugajte se!“ i sl., a zatražili su da se iz filma izbrišu lascivne scene eksplicitnog erotskog sadržaja.

 

 Na nekim transparentima demonstranata u San Francisku pisalo je: „Medijski moguli (Jevreji) mrze Isusa“.

 

Film Da Vinčijev kod (The Da Vinci code)

Ovaj film djelo je Rona Howarda nastalo 2006. godine prema istoimenom romanu Dena Brauna (Den Brown), a inspiriran je čuvenom Da Vinčijevom slikom „Posljednja večera“ i teoriji nekih kršćana o svetoj krvi i svetom vrču (sveti gral). Film govori o djevojci iz Isusova potomstva koja je posredni plod njegove tobožnje veze sa Marijom Magdalenom. Djevojku su čuvali čuvari cionskog hrama kako joj Crkva ne bi naškodila. Djevojka je tako živa i zdrava boravila u hramu dugi niz godina. Prema ovome filmu, katolička crkva i Vatikan namjeravali su ubiti djevojku bojeći se da bi mogla procuriti vijest o njenom postojanju i rodoslovu, čime bi došlo do skandaloznog urušavanja slike o Isusu kao čistome i neporočnom Duhu, samoj riječi božijoj utjelovljenoj u lik čovjeka. Osim toga, sukladno spomenutoj teoriji ili pseudopredanju o svetoj krvi i svetom gralu, sama Marija Magdalena je ustvari onaj sveti gral. Autori filma i romana na vrlo suptilan način priznaju Isusovu grešku i optužuju Crkvu da je u ono vrijeme ubijala svu novorođenu djecu kako bi se prikrila ta velika Isusova sramota. Autor knjige Da Vinčijev kod, Den Braun, napisao je još nekoliko romana: Digitalna tvrđava, Izgubljeni simbol, Anđeli i demoni, Velika obmana), a sve se temelje na svojevrsnom misteriju i numerološkim formulama i matematskim proračunima koji na poseban način izražavaju ustvari masonske ideje. U ovim se djelima religije prikazuju u jednom nadasve falsificiranom i negativnom svjetlu. Ovdje možemo podsjetiti i na filmove „The Omen“ i „Rosemari's baby“ koji također spadaju u red onih ostvarenja koje izravno atakuju na religijsku tradiciju.

 

III  Antiislamizam ili antireligizam?

 

Najnovija ostvarenja kinematografije u oblasti historijskog  i religijskog filma, ali i u nekim drugim žanrovima, pa i u lijepoj književnosti ali i uopće u umjetnosti koja se temelji na materijalističkoj filozofiji i viziji svijeta i čovjeka, navode nas na pomisao kako ipak postoje nekakvi dugoročni planovi i projekcije kojima se cilja ne samo na islam već na religiju uopće. Moglo bi biti, dakle, da smo suočeni ne samo s antiislamizmom već i antireligizmom.

Naravno, islam je više od drugih religija izložen falsifikacijama i uvredama. Sve ovo se dešava pod osnovnim izgovorom koji se zove sloboda govora!

Ovaj antireligizam zasniva se na dva temeljna nastojanja:

          a. Reinterpretacija i revizija povijesti religija i prezentiranje krivotvorene, iskrivljene slike o vjerovjesnicima Božijim;

          b. Portretiranje likova vjerovjesnika, bogougodnih ljudi i istaknutih vjernika u izmišljenim, tobože povijesno relevantnim, pripovijestima. Oni se prikazuju kao slabe, nepouzdane, bolesne i psihički neuravnotežene osobe, a s druge strane se areligiozni likovi portretiraju kao snažne, odvažne ličnosti sa humanističkim motivima.

Scene koje možemo vidjeti u većini ovakvih filmskih priča poput Deset zapovijedi, Posljednje Kristovo iskušenje ili posljednjeg u nizu Nevinost muslimana (doduše filma koji to nije) predstavljaju iskrivljenu sliku povijesti i zloupotrebom pažnje gledatelja, koji ima želju pogledati jedan historijsko-religijski film, isprepletene su sa pojedinim historijski prihvatljivim detaljima na način da tvore svojevrsni kinematografski sofizam kojim se dugoročno želi postići učinak kod konzumenta tako da vremenom ovu iskrivljenu sliku uzme ozbiljno kao relevantnu povijesnu datost.  

 

IV Scenariji savremene kinematografije i njihovo falsificirajuće portretiranje hazreti Muhammeda, mir i blagoslov Božiji njemu

 

Rigidni humanizam oličen u društveno političkom liberalno-demokratskom poretku negiranjem drugog i drugačijeg i atakom na religiju i univerzum Božije objave, pokrenuo je svestranu kampanju protiv islama kao posljednje nebeske, od Boga objavljene religije. Nakon raspada Sovjetskog saveza i Istočnog bloka došlo je do značajnih geopolitičkih promjena na globalnom planu. Islam je predstavljen kao neprijatelj broj jedan, ne samo za Zapad i zapadnu kulturu i civilizaciju već i čovječanstvo u cjelini. Ovaj projekat je nakon događaja od 11. 09. 2001. god. ušao u fazu operacionalizacije – u okviru općeg plana islamofobije pristupilo se oblikovanju svjetskog javnog mnijenja, a posebno u sferi svijesti građanstva na Zapadu, korištenjem brižno odabranog pojmovnika u kojem kao ključne riječi figuriraju konstrukcije poput „rat protiv terora“ ili „borba protiv terorizma“. Naravno, vodeću operativnu ulogu u realizaciji ovoga projekta imaju pojedini globalni mediji svojim selektivnim informiranjem i pažljivo friziranim „slikama“ koje imaju biti utisnute u svijest njihovih konzumenata. U posljednjih deset godina svako malo na globalnu medijsku pozornicu stupa po neki „incident“ vrijeđanja islama, Kur'ana i časnog Poslanika: karikature u danskom listu, film „Smutnja“ nizozemskog reditelja, spaljivanje Kur'ana na inicijativu jednog američkog svećenika, i na kraju produkcija bijednog filmskog uratka „Innocence of muslims“. Karakter rečenih „incidenata“ i njihovo nizanje i učestalost govore o postojanju sračunatog projekta kojim se smjera zapriječiti put širenju utjecaja islama i muslimana u savremenom svijetu.  

Različite dimenzije medijskih scenarija usmjerenih na ličnost Poslanika islama:

a.     Profaniziranje Poslanikove ličnosti

Prve naznake profaniziranja, desakraliziranja i dekanoniziranja ličnosti Posljednjeg Božijeg poslanika, s. a. v. a., u filmskoj produkciji nalazimo još u čuvenom filmu „Pod zastavom Muhameda“ (koji jeste jedno značajno i vrijedno filmsko ostvarenje). Film tretira Poslanikov život bez i najmanje naznake o njegovoj duhovnoj i bogoštovnoj dimenziji. Centralno mjesto u filmu zauzimaju poslanikove bitke i ratovi sve do osvajanja Mekke. Zbog potpunog ignoriranja duhovne dimenzije Poslanikova lika i djela film je naišao na negodovanje pojedinih muslimanskih učenjaka. Međutim, u prikazivanju Poslanikovog lika najdalje se otišlo s posljednjim filmom (prema do sada objavljenim trilerima) u kojem se bezočno ovaj Poslanik milosti predstavlja kao raskalašena i moralno potpuno razuzdana osoba. Riječ je, dakle, o projektu koji počinje s filmom Deset zapovijedi i traje sve do danas, projektu koji kao jednu od svojih metoda koristi lažno prikazivanje vjerovjesnika Božijih u jednom sasma profanom svjetlu.

b.     Krivotvorenje i ignoriranje historijskih činjenica

Prikrivanje i ignoriranje općeprihvaćenih historijskih činjenica i izvjesnosti jedna je od metoda kojom se islam pokušava predstaviti kao simbol i izvorište terorizma i nasilja, a najeklatantniji primjer primjene ove metode je kratki film “Fitna”.

c.      Prikazivanje islama kao religije nasilja i muslimana kao simbola terorizma

Nastojanje da se Posljednjeg Božijeg poslanika i muslimane prikaže kao ljude sklone nasilju posebno je vidljivo u posljednjem objavljenom filmskom uratku “Nevinost muslimana”. Film počinje scenama napada radikalne grupe muslimana na jednu apoteku u Egiptu koja pripada Koptu. Muslimani izrazito dugih brada, s motkama u rukama, upadaju u apoteku koja pripada koptskom ljekaru, bezočno nasrću na njegovu ženu, potpuno uništavaju apoteku, a sve nijemo posmatra egipatska policija. Radnja filma potom biva smještena u vrijeme života Posljednjeg Božijeg poslanika kojeg se ovdje kroz lascivne i scene izrazitog nasilja nastoji prikazati u najgorem mogućem svjetlu, njegovu religiju opasnim zloćudnim tumorom, a njegove pristalice muslimane zaostalim i krvoždernim primitivcima.

d.     Falsificiranje lika i života vjerovjesnika Božijih i njihovo predstavljanje u liku slabih, malodušnih, plašljivih i pohotnih osoba kakav je slučaj sa portretiranjem Isaovog (Isusovog) lika u filmu Posljednje Kristovo iskušenje.

Osim ovog i filma “Nevinost muslimana” Ehsan Farjami iz Nizozemske nedavno je objavio desetominutni video uradak “Razgovor s Muhamedom” u kojem govori o Poslanikovom životu, djetinjstvu, roditeljima, suprugama, ali i krajnje drsko dovodi u pitanje njegovo poslanje u vezi s pojedinim kur’anskim ajetima. No, autor ipak potcrtava njegovu umjerenost i svojevrsnu “modernost” tako da “Muhamed” u ovom razgovoru poziva svoje sljedbenike na umjerenost i suzdržavanje od napadanja neprijatelja islama.

 

V  Neki uvredljivi nasrtaji na islam

 

Prvi atak na lik i djelo časnog Poslanika islama u novije doba bio je svakako roman Satanski stihovi Salmana Rušdija, indijskog književnika nastanjenog u Engleskoj. U ovom romanu koji je plod autorove bezobzirne mašte iznesene su bezočne potvore na časnog Poslanika, meleke, te Poslanikove supruge. Poslaniku se ondje pripisuju šejtanske osobine. Rušdi je 2006. godine objavio još jednu knjigu na istom tragu. U njoj vrijeđa islam i muslimane koje predstavlja kao teroriste. Iste godine (2006.) u Nizozemskoj je produciran film “Fitna” u kojem se atakuje na časni Kur’an i plemenitu ličnost Poslanika islama. Nešto ranije (30. 09. 2005.) danski list Jolendz polsten objavio je karikature Poslanika islama koje predstavljaju bezočnu klevetu pretočenu u ovu formu izražavanja. Objavljivanje karikatura izazvalo je val protesta muslimana, muslimanskih udruženja i imama diljem svijeta. Ovi protesti, koji su u nekim slučajevima nažalost bili praćeni i aktima nasilja, bili su dodatnim izgovorom danskim rasistima da nastave sa svojim verbalnim i medijskim nasiljem nad muslimanima, a u tome ih je, nažalost, pod izgovorom slobode govora, podržao i danski ministar kulture. Nedavno su i u Francuskoj objavljene karikature uvredljivog sadržaja i francuska vlada je, također, stala u zaštitu njihovih autora i izdavača.

Tarry Jons je ekstremni kršćanski svećenik koji je pokrenuo sramnu inicijativu za spaljivanje Kur’ana, a ranije i napisao knjigu protiv islama. Ovaj kontraverzni svećenik sa Floride je već nekoliko puta organizirao javno spaljivanje stranica Časne Knjige.

U posljednje vrijeme svjedoci smo i više akata spaljivanja mesdžida i džamija. Jedan od takvih primjera antiislamskog nasilja je spaljivanje džamije i islamskog centra u američkoj saveznoj državi Misuri. Čini se da se ovaj događaj zbio u zadnjoj trećini mjeseca ramazana, a počinitelj je snimljen sistemom video-nadzora.

I, na koncu, kako već ranije spomenusmo, sredinom prošlog mjeseca objelodanjene su scene iz filma „Nevinost muslimana“, kojega svojim pseudonimom potpisuje naturalizirani Amerikanac „Sam Basile“, za kojeg se tvrdi da ima i izraelsko državljanstvo. Ovaj film predstavlja posljednji atak na plemeniti lik Poslanika islama i na najbezočniji način vrijeđa osjećanja svih muslimana u svijetu.

 

VI  Zašto jezik umjetnosti i satire

 

Svaka ideja pretočena u umjetničko djelo ima izglede da dulje traje, a to trajanje u podsvijesti konzumenata je tim dulje ukoliko se radi o vizuelnoj umjetnosti. Umjetnički izraz čini poruku koju nosi učinkovitijom i efektnijom. S druge strane, u ozračju u kojem vladaju razum i logika istina i istinitost zacijelo će se objelodaniti. Stoga, zagovornici jedne ideologije koja se zatekne nemoćnom pred ubjedljivijom i intelektualno superiornijom idejom, nastoje svoje ideološko nadmetanje preseliti u prostor lišen logike i racionalnosti, odnosno promijeniti pravila igre, kako bi izbjegli poraz i neuspjeh, drugim riječima kako bi izbjegli objelodanjenje istine. Baš kao u nogometnoj utakmici u kojoj slabiji tim koji gubi, nastoji svoj zaostatak nadoknaditi koristeći se ponašanjima koja izlaze iz okvira fairplay-a. Tako se danas gospodari liberalističke ideologije ponašaju prema ideji islama. Dva su obilježja umjetnosti posebno one koja nosi dozu humora i satire: u stanju je svaku vrijednost izložiti podsmijehu i ima mnogo aktivnih konzumenata. 

   «وَ مِنَ النَّاسِ مَنْ يَشْتَري لَهْوَ الْحَديثِ لِيُضِلَّ عَنْ سَبيلِ اللَّهِ بِغَيْرِ عِلْمٍ وَ يَتَّخِذَها هُزُواً أُولئِکَ لَهُمْ عَذابٌ مُهينٌ».

Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna. (Kur'an, XXXI:6)

Otuda je posezanje za ovim vidom izražavanja pri suprotstavljanju poruci vjere star koliko i sama vjera:

«يَا حَسْرَةً عَلَى الْعِبَادِ مَا يَأْتِيهِم مِّن رَّسُولٍ إِلاَّ كَانُوا بِهِ يَسْتَهْزِؤُون»

O kako su ljudi jadni! Nijedan poslanik im nije došao, a da mu se nisu narugali. (Kur’an, XXXVI:30)

Zanemarivanje potrebe za zdravim humorom i satirom, u duhu etičkih načela, otvara prostor za širenje amoralnih satiričnih i humorističkih sadržaja. Kad govorimo o zdravom humoru i etičnoj satiri mislimo na to da takvim sadržajima treba locirati i objelodaniti negativne pojave u društvu, izložiti ih kritici i o njima informirati građanstvo bez da se izađe iz okvira moralnog i profesionalnog standarda. Muslimanska društva i zajednice vjernika danas su suočene sa neprijateljima koji se služe svim raspoloživim sredstvima kako bi nanijeli štetu religiji kao takvoj, napose islamu i dezavuirali vjerničku populaciju. Da bismo ljudima posvijestili svu lukavost neprijatelja vjere treba, među ostalim, na suptilan i estetski prihvatljiv način koristiti i jezik humora i satire jer se radi o izražaju koji ima velike potencijale i kapacitete, odnosno izražaju koji ostavlja veoma djelotvoran trag u svijesti konzumenta. Da, humor je danas  jedan od najboljih načina da se ljudi upoznaju sa istinom i riješe zablude. 

 

VII Zašto toliko neprijateljstvo prema islamu?

 

Razloge neprijateljstvu koje prema islamu i poslaniku islama u doba znantsveno-tehnološkog napretka dolazi sa – ideološkog, a ne geografskog – Zapada treba tražiti u rastućoj snazi islama i njegovom prodoru do srca ljudi širom svijeta, kao i u islamskom i „insanskom“ buđenju u vremenu informacija i komunikacijskih  tehnologija. U tom svjetlu treba, dakle, posmatrati i pojavu Salmana Rušdija i njegovog bezočnog vrijeđanja, ali i začuđujuće uvrede na račun islama koje smo čuli 2006. godine od samoga aktuelnog pape, kao i karikature u danskim novinama i filmove koji su posljednjih godina napravljeni da bi se uvrijedilo i isprovociralo muslimane. 

Dalje, nakon raspada Sovjetskog saveza i Istočnog bloka, unipolarizacije svijeta i promoviranja teze o „sukobu civilizacija“ američkog teoretičara Samuela Hantingntona (Huntigton), mislilo se kako će zapadna civilizacija ovladati cijelom Planetom. Međutim, snaga i rastući utjecaj islama pričaju sasvim drugu priču.  Naime, zapadna civilizacija sa svim svojim blještavilom u svojoj je suštini isključivo materijalistička i komunicira samo sa jednom dimenzijom osebujnog i složenog ljudska bića, dok islamska civilizacija pledira zadovoljiti obje dimenzije – materijalnu i duhovnu. Radi se, dakle, o velikoj i suštinskoj razlici. Islam ne pripada nekom posebnom vremenu. Naprotiv, od njegove pojave do danas  vrijednost i značaj islama i Kur'ana bivaju sve izraženijim i poznatijim širokom krugu svjetske populacije. Kako kaže predaja: 

«لم ینزل لزمان غیر زمان».

Nije spušten za jedno vrijeme.

Uvrede i otrovne strijele u pravcu islama dolaze već stoljećima. Ne radi se ovdje ni o kakvoj novosti. Kada je Zapad u muslimanskoj Španiji i na Siciliji, a onda i u  Križarskim ratovima zapao u poteškoće ne mogavši izaći na kraj sa islamom, posegnuo je za podlostima kakvih smo svjedoci i u našem vremenu. Još tada se nastojalo u kršćanskom javnom mnijenju stvoriti iskrivljenu, što ružniju sliku o islamu i to skrnavljenjem samog islama i ličnosti Posljednjeg Božijeg poslanika. Posebno važnu ulogu u tome su imala smišljena i ciljana krivotvorenja i selektirana prevođenja kur'anskog teksta koja su islam trebala prikazati kao heretičko učenje koje nema ničega zajedničkog s vjerom u Jednoga Boga. Islam se godinama nazivalo muhamedanizmom čime se htjelo ukazati na to da muslimani ustvari „obožavaju Muhameda“! Ova praksa imala je za cilj potaknuti kršćansko stanovništvo na suprotstavljanje islamu i muslimanima što je trebalo značiti izvršavanje nadasve vjerske dužnosti! Jovan Damašćanin je pionir ovih podlih poduhvata koji nažalost traju do današnjih dana. On je još u prvome stoljeću po Hidžri, u vrijeme vladavine Umajada, sačinio spise koje je pripisao Muhammedu, s. a. v. s., a kojima je htio ustvari ocrniti islam. Ova je praksa naravno nastavljena i Damašćanin će u novijoj povijesti imati svoje nasljednike u čitavoj plejadi zapadnih orijentalista, a njegovi spisi u tomovima „orijentalističke“ literature.

Savremeni svijet je toliko proširio krug „slobode izražavanja“ da u postizanju svojih ciljeva više ne mari za moralom i ljudskim dostojanstvom. U prljavoj igri ne važe nikakva pravila, bar ne za one koji imaju moć i kojima „se može“. Nema ničega svetog. Ljudski um se potcjenjuje bacanjem jeftine prašine u oči današnjeg čovjeka. S druge strane, islam u pogledu slobode izražavanja definira stanovite crvene linije odbacujući svetogrđe i skrnavljenje svetinja bilo koje religije u svijetu, bilo one koja se temelji na Božijoj riječi objavljenoj čovjeku, bilo one koja je plod isključivo ljudskog uma i nastojanja da zadovolji svoju potrebu za nekim vidom religioznosti. Naravno, to ne znači da islam ne ostavlja prostora za kritiku. Naprotiv. Ali treba razlikovati kritički pristup pojavama i učenjima od onoga što bismo mogli okarakterisati kao najpodliju upotrebu različitih spletki, uvreda i potvora zarad nametanja vlastitog stava i mišljenja kao jedino ispravnog. 

 

IX  Pravni aspekt svetogrđa i vrijeđanja religije i religijskih svetosti

 

Izražavanje je svaki oblik govorne, pisane ili činidbene komunikacije koja odašilje ili prenosi poruku onoga ko je subjekt izražavanja. Dakle, izražavanje je i pantomima i drama i slika i karikatura i novinska kolumna i digitalna slika i zvuk... Sloboda izražavanja znači nesmetano komuniciranje poruke i objelodanjivanje mišljenja i uvjerenja bez straha od sankcioniranja ili progonjenja od bilo kojeg drugog čovjeka, a napose države. Ovaj pojam prihvaćen je u svim demokratskim društvima i spada u temeljna ljudska prava koja su obuhvaćena Deklaracijom o ljudskim pravima i slobodama (član 19) i uvrštena u ustave zemalja širom svijeta (Naprimjer, o slobodi izražavanja govori se u članu 24 iranskog Ustava i u Prvom amandmanu na Ustav SAD-a). Međutim, pored opće prihvaćenosti pojma slobode izražavanja postoji i kategoričan pravni konsenzus prema kojemu treba odrediti granice slobode izražavanja. Tako, naprimjer, u Sjedinjenim Američkim Državama, pojašnjenjem Prvog amandmana iz 1791. godine ustanovljena su ograničenja slobode izražavanja, prema kojima njome nisu obuhvaćeni sljedeći vidovi komuniciranja:1. Govor koji šteti interesima pojedinca (poput klevete);

2. Govor koji nanosi štetu društvu kao cjelini (npr. govor mržnje);

3. Govor koji narušava javni red i mir (npr. govor koji izaziva strah kod javnosti);

4. Govor koji izravno prijeti državnom poretku (osnova za antiteroristički zakon i zakon o patriotizmu)  

Izražavanje (govor u njegovom općem značenju) jeste neizostavna nužnost u životu svakoga čovjeka. Dakle, svaki čovjek ima „pravo“ izražavanja, ali i ovo kao i sva druga prava može biti predmetom zloupotrebe. Tako, naprimjer,  objelodanjivanje pojedinosti iz privatnog života pojedinca koje mu može naštetiti, u materijalnom ili duhovnom/duševnom smislu inkriminiran je svugdje u svijetu. Isto tako vrijeđanje ličnosti svakoga čovjeka ili njegovih uvjerenja, svetinja i vrijednosti, kao i općih vrijednosti u svakoj zajednici, kakve su recimo tradicija i običaji, također se smatra kaznenim djelom. Dakle, zakonodavne i sudske instance u svakoj zemlji neizostavno prave razliku između „prihvatljivog“ i „neprihvatljivog“ govora. Tako i Međunarodna deklaracija o ljudskim pravima u stavu 2. Člana 29. ograničava sve slobode, pa i slobodu govora pridržavanjem sljedećih uvjeta: „prava i slobode drugih“, „moral“, „javni red“ i „opće blagostanje“.

Otuda svaki pravni poredak, prihvatanjem načela prema kojemu „ne postoji neograničena sloboda govora“ koristi načelo pravne i kaznene odgovornosti. Shodno tome, ukoliko počinitelj zloupotrebe prava na slobodu govora svojim govorom nanese materijalnu, moralnu ili duševnu štetu drugome, dužan je tu štetu nadoknaditi. Tako je u američkom pravnom poretku poznata kaznena odšteta (Punitive damage) koja zbog predviđenih drakonskih iznosa primorava svakog onoga ko zloupotrijebi slobodu govora da nadoknadi štetu koju je izazvao i da mu više nikada ne padne na pamet da takvo što učini. Kada je riječ o nedavno objavljenim scenama iz filma „Nevinost muslimana“ one se kategorički mogu svrstati u red kaznenih djela iz domena „vrijeđanja na religijskoj osnovi i blasfemije“. Pravilnikom o sudskom postupku koji je u SAD donesen 2009. godine za počinitelje blasfemije s namjerom predviđena je mogućnost izricanja prilično teških kazni. Isto tako, na osnovu stava 3. Člana 415, Kaznenog zakona savezne države Kalifornija ovakva se djela mogu smatrati „narušavanjem mira“ (Peace disturbing) zbog upotrebe „uvredljivih riječi“ (Offensive words), za što je  predviđena novčana i/ili kazna zatvora. Osim toga, treba ozbiljno ustrajavati na nastavljanju procesa donošenja Rezolucije o blasfemiji u Generalnoj skupštini UN-a. Ovaj proces zaustavljen je 1999. godine. Donošenje ove rezolucije doprinijelo bi da se ovakve uvrede na račun bilo koje religije u svijetu više ne dogode. Kad je riječ o slučaj o spomenutom filmu „Nevinost muslimana“, on bi mogao biti predmetom razmatranja i u Generalnoj skupštini UN-a, ali i u međunarodnim sudskim i pravnim instancama, posebno međunarodnoj agenciji za zaštitu ljudskih prava. Osim toga, očekujemo od Organizacije za islamsku saradnju (OIC) da formira jedno pravno tijelo koje bi se bavilo pitanjima pravne zaštite islama i muslimana u slučajevima kada im je nanesena ozbiljna šteta i kada su predmetom agresije i zločina.

Važno je podsjetiti na činjenicu da blasfemija i vrijeđanje na religijskoj osnovi jesu zabranjeni u mnogim pravnim sistemima u svijetu, ali takva nezakonita i nemoralna djela usmjerena protiv islama i muslimana su sve češća i prolaze bez kazneno-pravnog i sudskog gonjenja.

Vrijeđanje vjerovjesnika, religijskih svetinja, na koncu, vrijeđanje svake ljudske osobe na bilo kojoj osnovi, predstavlja vid kršenja ljudskih prava te se stoga prema međunarodnopravnim normama smatra kaznenim djelom. U skladu s Poveljom o ljudskim pravima kaznenim djelom se smatra vrijeđanje bilo koje ljudske osobe po bilo kojoj osnovi. Otkud onda pravo nekome da nesmetano vrijeđa vjerovjesnike Božije, odnosno religijska osjećanja pripadnika velikih svjetskih religija. 

S druge strane, mir je jedan od temeljnih ciljeva osnivanja Organizacije Ujedinjenih naroda, te se svaki akt kojim se narušava svjetski mir, smatra kaznenim djelom. U vezi sa spomenutim filmom od američkog pravosuđa se očekuje pokretanje odgovarajućeg postupka, a ukoliko do njega ne dođe i američke vlasti mogu se smatrati suodgovornim za eventualne tenzije koje u svijetu izazove nijemo posmatranje ovakvih (ne)djela protivnih moralu i čovječnosti. 

Sloboda govora jedan je od temelja zapadne civilizacije. Osvrt na djela filozofa i mislilaca na Zapadu koje možemo smatrati utemeljiteljima slobode govora, pokazuje da je njihova namjera bila uspostaviti slobodu izražavanja mišljenja i uvjerenja, a ne uvrede!

Ono što u djelima poput Rušdijevih Satanskih stihova, ovdje spominjanih filmova i karikatura vidimo jeste uvreda i kleveta i ne može se okarakterizirati prihvatljivim govorom. Imanuel Kant je definirajući pravo  kazao: „Pravo je sklad i mirenje među ljudskim slobodama.“ Dakle, ničija sloboda ne smije kršiti prava i slobode drugoga.

Naravno, da je za inkriminiranje ovakvih djela u međunarodnom pravu potrebna i politička volja, baš kao i za njihovo procesuiranje u nacionalnim pravnim sistemima pojedinih država. Svjesni smo činjenice da je i pored svih insistiranja na neovisnosti sudstva u mnogim državama u svijetu procesuiranje nekih osjetljivih predmeta uvjetovano političkom voljom vladajuće nomenklature. S druge strane, postoji i niz procesa koji se vode protiv nedužnih osoba.

Što se tiče stajališta islama o slobodi izražavanja i islamskim društvima ono bi se moglo sažeti u jednu rečenicu: Svi mediji slobodni su u izražavanju različitih mišljenja i ideja ukoliko to ne dovodi u pitanje temeljna načela islama i opća prava pojedinca i zajednice.

Međutim, u vezi s vrijeđanjem i psovanjem poslanika (sabb al-nebiyy) šerijatsko pravo za ovakvo djelo predviđa najstrožiju kaznu. Ova bi se šerijatsko-pravna norma mogla podvrgnuti detaljnijem promišljanju i istraživanju s posebnim osvrtom na praksu samog Božijeg poslanika i velikana islama, gdje bismo sigurno naišli i na brojne primjere kada ova norma nije primijenjena u svom najstrožijem obliku (spomenimo samo primjer Jevreja koji je bacao smeće na Poslanika, a kada se razbolio Poslanik mu je otišao u posjetu, te je dirnut tom Poslanikovom pažnjom odlučio primiti islam i kao musliman napustiti ovaj svijet):

 

Zaključak i završna riječ

 

Svjedoci smo opetovanih medijskih akata na religiju uopće, na pojedine objavljene religije abrahamovske tradicije, a posebno na islam i Časnog Poslanika, s. a. v. s.

Zlobnici osjećaju nesposobnost da poraze islam i potčine ga svome rigidnom humanizmu i liberalizmu, svako malo pokušavaju izazvati i raspiriti razdor i podjele među samim muslimanima, te predstaviti islam kršćanima i građanima na Zapadu u negativnom svjetlu, ali ove njihove taktike i medijske kampanje rezultirat će učinkom suprotnom od onoga kojeg su naumili, jer Bog Uzvišeni kaže:

وَ مَکَرُواْ وَ مَکَرَ اللّهُ وَ اللّهُ خَیْرُ الْمَاکِرِین (آل عمران: ۵۴)

Oni nastoje utrnuti Božije svjetlo, ali to naprosto nije moguće:

یُرِیدُونَ لِیُطْفِؤُوا نُورَ اللَّهِ بِأَفْوَاهِهِمْ وَاللَّهُ مُتِمُّ نُورِهِ وَلَوْ كَرِهَ الْكَافِرُونَ.

S druge strane, poštovanje svetinja je načelo zajedničko svim religijama. Ako pripadnici jedne religije ne poštuju svetinje druge, mogu očekivati da se i njihove svetinje izlože nipodaštavanju i svetogrđu. Stoga, međureligijska solidarnost i saradnja, zajedničko suprotstavljanje aktima blasfemije i vrijeđanja na religijskoj osnovi moglo bi značiti zaprječenje puta radikalnim ekstremistima u svim religijama koji nažalost skrnavljenje tuđih svetinja vide čak kao svoju vjerničku dužnost i obavezu i koji su tokom povijesti u različitim inačicama bili inicijatori međuvjerskih sukoba i ratova. Niti je Tarry Jons predstavnik kršćanstva, niti su Al-Kaida, talibani ili “tekfirske” skupine glasnogovornici islama. Naravno, ni mecene i finansijeri filmskih i inih projekata usmjerenih protiv islama nisu nikakvi zvanični predstavnici kršćana niti Jevreja. Iza svih slučajeva i manifestacija religijskog ekstremizma kriju se uglavnom ciljevi političke naravi i na koncu, krije se apsolutni antireligizam. Na svim religioznim, moralnim i razumnim ljudima u svijetu je da rade na širenju i jačanju međusobnog poštovanja i uvažavanja. Pa to je uistinu odnos prema drugome za kojim, ako smo iskreni, vapimo duboko u sebi, srcem i dušom.

A mi muslinani imamo obavezu riješiti se svoje hronične ravnodušnosti. Potrebno je iskoristiti sve mogućnosti koje nam pružaju umjetnost, mediji i virtualni prostor globalnih mreža. Naš džihad danas treba biti vođen perom, kistom i kamerom. Ako nas naš plemeniti poslanik na Sudnjem danu zatekne s pitanjem: Šta ste uradili i jeste li uradili sve što je bilo u vašoj moći? Kako ćemo mu odgovoriti? A šta možemo uraditi? Pa, pored kratkotrajnih izljeva emocija, koji jesu ponekad neizbježni, ali koji ne smiju prerasti u nasilje, trebali bismo se posvetiti dugoročnom radu i projektima kroz koje ćemo sebi i svijetu predstaviti pravo lice islama i našega miljenika, Posljednjeg Božijeg poslanika, mir i blagoslov Božiji njemu i njegovima. Naravno, neophodno je i ostvariti što veći stupanj jedinstva muslimana, prestati sa strančarenjima i sektaštvom, dijeljenjem u grupice koje bivaju lahkim plijenom neprijatelja i koje ne mogu same savladati izazove svijeta i vremena.

Na koncu, budimo uvjereni da se svakoga dana našom Planetom razliježe glas:

هَلْ مِنْ ذابٍّ يَذُبُّ عَنْ حَرَمِ رَسُولِ اللّه، هَلْ مِنْ مُوَحِّدٍ يَخافُ اللّه فينا، هَلْ مِنْ مُغِيثٍ يَرْجُو اللّهَ فِى اِغاثَتِنا، هَلْ مِنْ مُعِينٍ يَرْجُو ما عِنْدَاللّه فِى اِعانَتِنا؛

Ima li branitelja koji će čast Poslanika Božijega braniti? Ima li jednobošca koji se Boga boji? Ima li iko ko će nam radi Boga u pomoć priteći? Ima li ikoga ko je spreman zarad zadovoljstva Božijeg našem se pozivu odazvati?

Svi smo odgovorni. A, trudimo li se onoliko kolika je naša odgovornost?!

والسلام علی من اتبع الهدی

Sarajevo, 03. 10. 2012. g.