Kratko promišljanje Hafizovih stihova i njegove genijalnosti u pogledu ljepote poetskog izraza

Mohammadali Barzanooni[1]

 

            11. oktobar obilježava se kao dan sjećanja na Hafiza Širazija. Hadže Šemsuddin Muhammed Hafiz Širazi, voljeni lik vječno urezan u srce iranskoga naroda, unikatni  je dragulj perzijske kulture, njena najsjajnija zvijezda i najveće pjesničko ime u povijesti višestoljetne perzijske književnosti koje je ostavilo i danas ostavlja dubok i neizbrisiv trag u svijesti i srcima Iranaca, naroda poznatog po njegovanju kulturnih vrijednosti. Naravno, Hafizova poezija daleko je prevazišla granice drevne iranske kulture te su zaljubljenici u poeziju i osobe sklone promišljanju, diljem svijeta, postali Hafizovi „muridi“. Jedna od osoba koja je iznimno cijenila Hafiza bio je i njemački pjesnik Goethe. O Hafizovoj vjekovnoj popularnosti u Bosni i Hercegovini dovoljno govori prijevod njegova Divana na bosanski jezik.

            Svi vole Hafiza.  Stari i mladi, žene i muškarci, obrazovani i neobrazovani smatraju ga kao nekog svoga jer u njegovim stihovima pronalaze osjećaje vlastitoga srca. On je pjesnik za sva vremena i sve generacije. Svojim istančanim poetskim izražajem u kojem su do savršenstva razvijeni jezik, značenje, forma i sadržaj privukao je sve kulturne slojeve. Kao da je Hafiz „povijesno-kulturno sjećanje svih narodā“ i kao da svi u njegovoj poetskoj imaginaciji pronalaze vlastitu duhovnu biografiju. I nije bez razloga ako na njegov Divan motrimo s iznimnim poštovanjem, štaviše s jednom dozom „svetosti“ budući da je veoma poznato „otvaranje“ Hafizova divana. Uprkos svemu, Hafiz je i dalje ostao nepoznat! Jedni ga smatraju kalenderijom, bez igdje ičega, čija je poezija izraz bezbožništva. Drugi ga, opet, smatraju potpunim gnostikom čiji je život bio oličenje dosegnute spoznaje. Ko je uistinu Hafiz i u čemu je tajna Hafizove umjetničke veličine? Na kakvim to temeljima počiva njegova umjetnost?

            U ovom kratkom osvrtu nemoguće je u potpunosti upoznati Hafiza i odgonetnuti u čemu je tajna njegova umjetničkoga umijeća. Ali njegov „raskošni izražaj“ koji je ovom drevnom i dražesnom  jeziku darivao čistotu, kićenost i savršenstvo i „uzvišeni nauk“ koji se pjenuša u Hafizovim privlačnim gazelima tjera nas na kontempliranje o njegovu specifičnom jeziku i misaonom sklopu, te na analizu stilsko-sadržajnih karakteristika njegove poezije kao iznimno vrijedne i bogate riznice. U nastavku ćemo, sa umjetničke ravni motreno, dati kratka zapažanja o Hafizovoj poeziji i njegovoj grandioznoj genijalnosti.

Stilska čvrstoća Hafizove poezije

Hafizov „veliki“ Divan u usporedbi sa divanima drugih pjesnika obimom je veoma mali ali su u njemu sadržane uzvišene spoznaje iskazane lijepim izražajnim jezikom i to u najljepšoj, i poetski najprijemčivijoj perzijskoj formi za izražavanje ljubavnih emocija i gnostičkih iskustava-gazelu. Najsuptilnija čovjekova osjećanja jezikom čvrstim i postojanim opisana su u Divanu. „Jezgrovitost iskaza i odabir iskaza“ jasno su zamjetljivi u Hafizovim stihovima. Veličina Hafizova umijeća i jeste u tome da njegova krasnorječivost predstavlja vrhunac jezičkoga iskaza i jednu vrstu poetskoga napora da u svojim pjesmama uspije sačuvati jezik, a da  pri tome nikada nije zanemario značenje, štaviše taj je prioritet značenja zamjetljiv u Hafizovoj poeziji. Hafizova pitka poezija priča o njegovoj blistavoj lucidnosti razastirući pred čitatelja „mudrosti stvaranja“ i brojne odgojne pouke. U njezinu „hafizovski“ iskazanom sadržaju skriveno je mnogo profinjenosti koje u čovjeku pobuđuju osjećaj za estetiku i traganje za ljepotom. Ali ovo prepoznavanje ljepote i „sadržajna suptilnost“ ne predstavlja zapreku čitatelju da osjeti Hafizovu misaonu istančanost, dubinu i pronicljivost.

Projiciranje slika u Hafizovoj poeziji

Snaga „slikanja riječima“ naglašeno je zamjetljiva u Hafizovim gazelima. Hafiz je odabrao gazel da bi kroz njegovu formu slikao riječima. Bolji poznavaoci poezije znaju kako ova poetska forma sadrži specifična ograničenja u tom smislu. Mnogo je jednostavnije i lakše projicirati slike u formi mesnevije ili čak kaside nego li u formi gazela. Ali posvema je jasno da je Hafiz uspio u tome. Pored toga što sadržajno njegova poezija obiluje spoznajama, uočljiva je i njegova snaga „slikanja riječima“ iskazana hafizovskim profinjenim značenjima da čitatelj dok čita tu poeziju ima osjećaj kao da se njezine slike smjenjuju pred njegovim očima. U nekim od svojih gazela tako živo opisuje saraj magova, pira, sljedbenike maga, one koji ispijaju piće, kao da se nalaze tu negdje pred čitateljevim očima! Način na koji Hafiz jezikom simbola opisuje Ademovo stvaranje i sva ona dešavanja sa melekima najljepši je primjer gnostičkoga iskaza o ovoj osjetljivoj kur'anskoj temi. Kao da je ona kur'anska slika ali, sada iskazana Hafizovim jezikom, poprimila jedan drugačiji oblik pred čitateljem željnim estetskoga užitka. Sa druge strane, Hafizovi opisi inspirirani su dešavanjima u svijetu prirode ili čovjekovu svijetu; žive slike povezane sa dešavanjima iz svijeta prirode ili različitim iskustvima iz života čovjeka.

Stvaralačka gorljivost u Hafizovoj poeziji

Hafizova poezija puna je čežnje, gorljivosti i radosti; stvaralačke i poticajne inspirativnosti. Smioni Hafizov duh koji uliva nadu prenosi uzbuđenje i gorljivost na čitatelja i udaljava ga od slabosti, nemoći, zaborava i neznanja, pojava uobičajenih u svakodnevnom životu. Radost, duh nadanja, ljubavi, očekivanja talasaju se Hafizovim velikim Divanom prenoseći i na čitatelja radost ljubavnoga zanosa i gnostičkih iskušavanja. I kada god se prisjetim stihova o „luku obrva Voljene u mihrabu namaza“ obuzme me stanje u kojem „mihrab u vapaj se preobrazi“. Još uvijek kada „zelenu poljanu nebosvoda“ ugledam zavapim nad vlastitim poljem i njegovom žetvom i moja naizgled utihnula nutrina vapi i samo „uho srca“ čuje vapaj njen. U Hafizovoj poeziji treba osjetiti gorljivu čežnju i uzbuđenje i svako ponaosob u zavisnosti od toga sa kakvom emocijom pristupi Hafizu prepoznat će je kao emociju vlastitoga srca.

Sadržajna inovativnost u Hafizovoj poeziji

Hafizova poezija obiluje specifičnim i originalnim sadržajima. Mada je znatan dio toga preuzet iz poezije ranijih pjesnika ali nikada ponavljanje već kazanog ne zatamnjuje Hafizovu poeziju, nego je riječ o „hafizovskoj inovativnosti“ koja ranije izrečene ideje i sadržaje objašnjava na jedan ljepši i drugačiji način. Katkada se, pri prvom pogledu, ova smirena i nenametljiva „hafizovska inovativnost“ „izgubi“ pred ljepotom i bistrinom njegova jezičnog izraza. Doista je Hafiz više nego i jedan drugi pjesnik crpio poetsko naslijeđe prethodnika, ali je to bilo svjesno zahvaćanje uz primjenu originalnoga jezika. Hafiz jednim novim jezikom iznova govori o onim vječnim idejama i temama i zanimljivo je da se ove prelijepe inovativne teme ponavljaju u poeziji kasnijih pjesnika. Neki pogrešno smatraju da je Hafizova poezija lišena sadržaja! Međutim, njezin je sadržaj tako jednostavan i pitak da su ga ponavljali i drugi. Ističemo činjenicu da Hafizova naklonjenost jezičkom izrazu uz poklanjanje pažnje sadržaju Hafiza nije udaljila od značenja. Sadržaj njegovih stihova nudi detaljna značenja koja odslikavaju kontinuitet ljudske misli i kulture i nadilazeći  imaginarni i alegorijski svijet poezije pronalaze put do svakodnevnog čovjekova života. U Hafizovim stihovima uočava se  „sadržajna inovativnost“ ali i „značenjska inovativnost“. Hafiz je krasnorječivi pjesnik i „kreator poetskoga sadržaja“ ali je i mislilac naklonjen značenjskom aspektu poezije. Jedan od razloga Hafizova neizbrisivog traga u povijesnoj svijesti iranskoga naroda jeste taj što se iz samo jednog „djelića izdvojenog iz niza hafizovskih sadržaja“ može sazdati  jedan cjelovit skladan misaoni svijet iznjedren iz „povijesnog kulturnog sjećanja“ ove drevne teritorije koja se može smatrati dijelom drevne povijesti ljudskog roda.

Muzika, jezička kićenost i umilnost Hafizove poezije

Muzika u Hafizovoj poeziji je „umilna“ i skladna; kako izvanjska tako i unutarnja muzika i to je tek jedna od mnogobrojnih odika Hafizove poezije. Taj „osjećaj za muziku“ koji je kod Hafiza postojao od ranije bi se mogao motriti i kroz njegovu titulu Hafiza Kur'ana. On je u svojoj poeziji uspio sačuvati glasovnu usklađenost i melodijsku harmoniju. Pažljivo odabranim lijepim riječima koje je nizao jednu uz drugu postizao je jezičku kićenost i harmoniju što je bilo predmetom iznimne pažnje znalaca lijepe riječi. Ponekad uzastopni niz riječi započinje sa istim slovom kao u ovom polustihu: Xiyāl-e xāl-e to bā xod be xāk xāham bord, što samo još više ukazuje na ljepotu Hafizova izražaja. Izrazi u njegovim gazelima su veoma pitki i jasni. Njegov jezik je umilno melodičan i zvučan. Poetski metar „remel“ veoma je čest u Hafizovoj poeziji. Jedan od najljepših primjera njegove primjene, prema mišljenju Horamšahija, zapaža se u gazelu  135. Uz to u „malom Divanu“ velikoga Hafiza ne može se pronaći niti jedan primjer primjene neodgovarajućeg poetskog metra. U principu, obilje istančanosti, sitnih detalja i izvanrednih, od riječi satkanih, slikā čine uopćeni kolorit Hafizovih gazela. Hafiz iznimno dobro poznaje i znalački primjenjuje u svojoj poeziji igru riječima, dvosmislenosti, kontraste i proporcionalnosti. I vjerovatno ta osobenost čini njegovu poeziju pitkom, istančanom i izražajnom. Stoga je prikladno kazati da kogod se upozna sa perzijskim jezikom, on razumije Hafizovu poeziju i ona mu se dopada, pa čak i da je nepismen! Razlog je u tome što u velikom broju Hafizovih gazela nema onih uobičajenih poetskih zamršenosti i to je jedan vid njegove originalnosti. Veliki broj Hafizovih stihova, što je u duhu perzijskogai jezika, završavaju se glagolom. Hafiz je ovo pravilo perzijskoga jezika umjetnički vješto primjenio u svojim stihovima. Naravno, treba kazati da prijevod Hafizova divana na bilo koji drugi jezik, pa i na bosanski, može prenijeti tek jedan djelić jezičko-poetskih finesa i istančanosti jer značenja niti jednoga jezika ne mogu se potpuno prenijeti u neki drugi jezik.

Simboličnost i alegoričnost značenja u Hafizovoj poeziji

Hafizovske riječi sadrže posebne alegorijske simbole i tajne što je doprinjelo višeslojnom hermeneutičkom tumačenju njegove poezije. U Hafizovoj poeziji zamjetljive su posebne značenjske dvosmislenosti i antonimije tako da svako ima osobeni doživljaj Hafiza i njegove poezije u kojoj prepoznaje stanja vlastite nutrine. U principu, svaka prava umjetnost je prijemčiva za značenjske dubine i hermeneutičku višeslojnost. Zato su Hafizov Divan i nazvali „Jezik iz gajba“. Kako to da Hafizova poezija kada se „otvori“ njegov Divan uspijeva prosegnuti u nijjet onoga ko ga je otvorio? Njegova čista duša dosegnula je neslućene dubine i prostranstva; raskrila je skrivene kutke iz života običnog čovjeka i pretočila ih u poeziju i prema riječima Horamšahija Hafizova poezija je „ogledalo u kojem se zrcali lik i karakter jednog naroda“ i „naš kolektivni životopis“. Stoga, hermeneutička višeslojnost Hafizove poezije znači da u njoj ašik, tuđinac, zarobljenik, osoba puna nadanja ili bolnih strepnji, onaj koji iščekuje ili sagara od čežnje; kršćanin ili musliman; osoba slobodnih nazora, arif ili pripadnik prostog puka; opijeni ili trezveni ... svi u uglačanom ogledalu Hafizove poezije gledaju svoju sliku.

Da rezimiramo, Hafizova poezija obiluje neizrecivim simbolima i tajnama. Hafizov gnostički svjetopogled je do te mjere nov i rijedak da mu je to osiguralo trajnu vječnost. On je neko od nas i uz nas. Njegov je Divan „jezik“ pripadnika kulturne elite čiji je život prožet ljepotom i estetikom. Hafiz je duboko ukorijenjen u naše povijesno kulturno sjećanje i sam za sebe naše je sjećanje.

           

 

 

 

 

[1] Univerzitetski profesor i direktor Naučnoistraživačkog instituta „Ibn Sina“ u Sarajevu.